Stvar se sad već toliko puta ponovila da je postala bolno predvidiva i dosadna. Svako malo, ovisno o prigodi, Milorad Dodik najavi ili referendum o odcjepljenju Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, ili njeno pripajanje Srbiji, što onda posluži za uhodano dizanje tenzija i negodovanje vodećih političara iz Sarajeva, da bi se onda nakon par dana bure sve vratilo u kolotečinu zacementiranog stanja u Bosni i Hercegovini.
Ovaj put Dodik je to napravio prije par dana za vrijeme Vučićevog posjeta, javno sugerirajući da bi aktualni pregovori o Kosovu koje predsjednik Srbije upravo vodi s kosovskim premijerom mogli možda uključivati i dio Bosne i Hercegovine kao kompenzaciju. Jasno je da se, koliko god srpski nacionalizam iskreno teži teritorijalnoj ekspanziji, radi o nekoj vrsti igrokaza, s ciljem učvršćivanja vlastitog statusa u Dodikovom slučaju, kao i nominalnom odbijanju za potrebe ozbiljnosti pred međunarodnom zajednicom u slučaju Vučića.
Razgovor o razmjeni teritorija
Međutim, ono što donekle razlikuje trenutačnu situaciju od svega onoga što smo gledali prijašnjih godina je činjenica da je očito u nekom trenutku poveden razgovor o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova.
Bez obzira što je ta zamisao očito stopirana i što se povratkom razgovora pod okrilje Europske unije i izvan utjecaja Trumpove administracije neće više moći aktualizirati, ostaje činjenica da pogubna logika teritorijalne razmjene i potpunog ignoriranja svih ostalih okolnosti ima višedesetljetno utemeljenje u ideji i praksi ovdašnjih nacionalizama, kao i trenutačni uzor u ponašanju Rusije, kako prema Krimu, tako i prema ostalim zemljama koje smatra svojom interesnom sferom.
To se nikad neće dogoditi
Moment koji pak toliko tragično nedostaje u čitavoj priči je iskrenost.
Čak i kad bismo zanemarili činjenicu da Dodiku ovakva pozicija neupitnog vladara u skoro polovici Bosne i Hercegovine savršeno odgovara, svakako puno više nego što bi mu odgovarala beznačajnost u koju bi potonuo kada bi se njegove političke najave ostvarile, BiH se jednostavno ne može tretirati kao zemlju o čijoj je disoluciji uopće moguće otvoriti razgovore, budući da ona svoj legitimitet crpi iz istog izvora, odnosno iz avnojevskih granica, iz kojeg ga crpe i Srbija i Hrvatska i to je praktično nemoguće promijeniti, sve i kad bi se svi konstitutivni narodi dogovorili da do toga dođe, što se pak neće dogoditi nikad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prešutna podrška Vučiću
Međutim da iskrenosti nedostaje i Vučiću, najbolje je potvrdio kosovski premijer Avdullah Hoti, koji je na društvenim mrežama napisao, ne samo to da podjelu Kosova više nitko ne spominje, nego i to da se ne radi o nikakvim pregovorima o statusu Kosova, nego o razgovorima koji mogu dovesti jedino do međusobnog priznanja dviju država. O svemu tome, jednako kao niti o vlastitom planu Vučić ne govori, niti itko od mainstream medija u Srbiji inzistira na tome, tako da se stječe dojam da čovjek nešto tamo razgovara na svoju ruku, bori se za interese vlastite zemlje, a svi su protiv njega.
Kako se čitava priča, neovisno o tome što ne može niti na jedan pravni način ugroziti Bosnu i Hercegovinu, snažno reflektira na političke i društvene odnose u toj zemlji, ali isto tako i na te odnose u Srbiji i na Kosovu, pa i Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, a da europska diplomacija očito prešutno podržava Vučića u nadi da će pitanje Kosova konačno biti riješeno, svim razumnim ljudima bi trebalo biti u interesu da se to pitanje konačno zaključi.
Tri moguća scenarija
Kako sada stvari stoje, Vučić ima tri mogućnosti. Prva je da naprosto prihvati realnost, prizna Kosovo i podrži integraciju tamošnjih Srba, posebno onih na sjeveru u institucije kosovske države.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Druga je da otvoreno kaže kako to neće napravit nikad i odustane od bilo kakvih razgovora, dok bi treća bila u daljnjem produživanju statusa quo unedogled. Poznavajući dosadašnju praksu njegovog djelovanja, kao i to da Rusiji savršeno odgovara dugoročna nestabilnost regije, vrlo je izgledno da će se odlučiti za ovo posljednje rješenje.
Što nas opet dovodi do nepostojanja ikakve suvisle strategije, a možda ni želje u europskoj diplomaciji da konačno pokuša normalizirati odnose u regiji. Sve navedeno se opet itekako tiče i Hrvatske, čija potpuna pasivnost po pitanju proširenja EU istinski čudi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što zapravo stoji iza Dodikove ponude Vučiću da Republika Srpska bude kompenzacija za Kosovo?
Postoji li veza između pregovora oko Kosova i statusa Bosne i Hercegovine
Ono što donekle razlikuje trenutačnu situaciju od svega onoga što smo gledali prijašnjih godina je činjenica da je očito u nekom trenutku poveden razgovor o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova.
Stvar se sad već toliko puta ponovila da je postala bolno predvidiva i dosadna. Svako malo, ovisno o prigodi, Milorad Dodik najavi ili referendum o odcjepljenju Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, ili njeno pripajanje Srbiji, što onda posluži za uhodano dizanje tenzija i negodovanje vodećih političara iz Sarajeva, da bi se onda nakon par dana bure sve vratilo u kolotečinu zacementiranog stanja u Bosni i Hercegovini.
Ovaj put Dodik je to napravio prije par dana za vrijeme Vučićevog posjeta, javno sugerirajući da bi aktualni pregovori o Kosovu koje predsjednik Srbije upravo vodi s kosovskim premijerom mogli možda uključivati i dio Bosne i Hercegovine kao kompenzaciju. Jasno je da se, koliko god srpski nacionalizam iskreno teži teritorijalnoj ekspanziji, radi o nekoj vrsti igrokaza, s ciljem učvršćivanja vlastitog statusa u Dodikovom slučaju, kao i nominalnom odbijanju za potrebe ozbiljnosti pred međunarodnom zajednicom u slučaju Vučića.
Razgovor o razmjeni teritorija
Međutim, ono što donekle razlikuje trenutačnu situaciju od svega onoga što smo gledali prijašnjih godina je činjenica da je očito u nekom trenutku poveden razgovor o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova.
Bez obzira što je ta zamisao očito stopirana i što se povratkom razgovora pod okrilje Europske unije i izvan utjecaja Trumpove administracije neće više moći aktualizirati, ostaje činjenica da pogubna logika teritorijalne razmjene i potpunog ignoriranja svih ostalih okolnosti ima višedesetljetno utemeljenje u ideji i praksi ovdašnjih nacionalizama, kao i trenutačni uzor u ponašanju Rusije, kako prema Krimu, tako i prema ostalim zemljama koje smatra svojom interesnom sferom.
To se nikad neće dogoditi
Moment koji pak toliko tragično nedostaje u čitavoj priči je iskrenost.
Čak i kad bismo zanemarili činjenicu da Dodiku ovakva pozicija neupitnog vladara u skoro polovici Bosne i Hercegovine savršeno odgovara, svakako puno više nego što bi mu odgovarala beznačajnost u koju bi potonuo kada bi se njegove političke najave ostvarile, BiH se jednostavno ne može tretirati kao zemlju o čijoj je disoluciji uopće moguće otvoriti razgovore, budući da ona svoj legitimitet crpi iz istog izvora, odnosno iz avnojevskih granica, iz kojeg ga crpe i Srbija i Hrvatska i to je praktično nemoguće promijeniti, sve i kad bi se svi konstitutivni narodi dogovorili da do toga dođe, što se pak neće dogoditi nikad.
Prešutna podrška Vučiću
Međutim da iskrenosti nedostaje i Vučiću, najbolje je potvrdio kosovski premijer Avdullah Hoti, koji je na društvenim mrežama napisao, ne samo to da podjelu Kosova više nitko ne spominje, nego i to da se ne radi o nikakvim pregovorima o statusu Kosova, nego o razgovorima koji mogu dovesti jedino do međusobnog priznanja dviju država. O svemu tome, jednako kao niti o vlastitom planu Vučić ne govori, niti itko od mainstream medija u Srbiji inzistira na tome, tako da se stječe dojam da čovjek nešto tamo razgovara na svoju ruku, bori se za interese vlastite zemlje, a svi su protiv njega.
Kako se čitava priča, neovisno o tome što ne može niti na jedan pravni način ugroziti Bosnu i Hercegovinu, snažno reflektira na političke i društvene odnose u toj zemlji, ali isto tako i na te odnose u Srbiji i na Kosovu, pa i Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, a da europska diplomacija očito prešutno podržava Vučića u nadi da će pitanje Kosova konačno biti riješeno, svim razumnim ljudima bi trebalo biti u interesu da se to pitanje konačno zaključi.
Tri moguća scenarija
Kako sada stvari stoje, Vučić ima tri mogućnosti. Prva je da naprosto prihvati realnost, prizna Kosovo i podrži integraciju tamošnjih Srba, posebno onih na sjeveru u institucije kosovske države.
Druga je da otvoreno kaže kako to neće napravit nikad i odustane od bilo kakvih razgovora, dok bi treća bila u daljnjem produživanju statusa quo unedogled. Poznavajući dosadašnju praksu njegovog djelovanja, kao i to da Rusiji savršeno odgovara dugoročna nestabilnost regije, vrlo je izgledno da će se odlučiti za ovo posljednje rješenje.
Što nas opet dovodi do nepostojanja ikakve suvisle strategije, a možda ni želje u europskoj diplomaciji da konačno pokuša normalizirati odnose u regiji. Sve navedeno se opet itekako tiče i Hrvatske, čija potpuna pasivnost po pitanju proširenja EU istinski čudi.