Što zapravo stoji iza Dodikove ponude Vučiću da Republika Srpska bude kompenzacija za Kosovo?

Postoji li veza između pregovora oko Kosova i statusa Bosne i Hercegovine

Ono što donekle razlikuje trenutačnu situaciju od svega onoga što smo gledali prijašnjih godina je činjenica da je očito u nekom trenutku poveden razgovor o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova.

Stvar se sad već toliko puta ponovila da je postala bolno predvidiva i dosadna. Svako malo, ovisno o prigodi, Milorad Dodik najavi ili referendum o odcjepljenju Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, ili njeno pripajanje Srbiji, što onda posluži za uhodano dizanje tenzija i negodovanje vodećih političara iz Sarajeva, da bi se onda nakon par dana bure sve vratilo u kolotečinu zacementiranog stanja u Bosni i Hercegovini.

Ovaj put Dodik je to napravio prije par dana za vrijeme Vučićevog posjeta, javno sugerirajući da bi aktualni pregovori o Kosovu koje predsjednik Srbije upravo vodi s kosovskim premijerom mogli možda uključivati i dio Bosne i Hercegovine kao kompenzaciju. Jasno je da se, koliko god srpski nacionalizam iskreno teži teritorijalnoj ekspanziji, radi o nekoj vrsti igrokaza, s ciljem učvršćivanja vlastitog statusa u Dodikovom slučaju, kao i nominalnom odbijanju za potrebe ozbiljnosti pred međunarodnom zajednicom u slučaju Vučića.

Razgovor o razmjeni teritorija

Međutim, ono što donekle razlikuje trenutačnu situaciju od svega onoga što smo gledali prijašnjih godina je činjenica da je očito u nekom trenutku poveden razgovor o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova.

Bez obzira što je ta zamisao očito stopirana i što se povratkom razgovora pod okrilje Europske unije i izvan utjecaja Trumpove administracije neće više moći aktualizirati, ostaje činjenica da pogubna logika teritorijalne razmjene i potpunog ignoriranja svih ostalih okolnosti ima višedesetljetno utemeljenje u ideji i praksi ovdašnjih nacionalizama, kao i trenutačni uzor u ponašanju Rusije, kako prema Krimu, tako i prema ostalim zemljama koje smatra svojom interesnom sferom.

To se nikad neće dogoditi

Moment koji pak toliko tragično nedostaje u čitavoj priči je iskrenost.

Čak i kad bismo zanemarili činjenicu da Dodiku ovakva pozicija neupitnog vladara u skoro polovici Bosne i Hercegovine savršeno odgovara, svakako puno više nego što bi mu odgovarala beznačajnost u koju bi potonuo kada bi se njegove političke najave ostvarile, BiH se jednostavno ne može tretirati kao zemlju o čijoj je disoluciji uopće moguće otvoriti razgovore, budući da ona svoj legitimitet crpi iz istog izvora, odnosno iz avnojevskih granica, iz kojeg ga crpe i Srbija i Hrvatska i to je praktično nemoguće promijeniti, sve i kad bi se svi konstitutivni narodi dogovorili da do toga dođe, što se pak neće dogoditi nikad.

Prešutna podrška Vučiću

Međutim da iskrenosti nedostaje i Vučiću, najbolje je potvrdio kosovski premijer Avdullah Hoti, koji je na društvenim mrežama napisao, ne samo to da podjelu Kosova više nitko ne spominje, nego i to da se ne radi o nikakvim pregovorima o statusu Kosova, nego o razgovorima koji mogu dovesti jedino do međusobnog priznanja dviju država. O svemu tome, jednako kao niti o vlastitom planu Vučić ne govori, niti itko od mainstream medija u Srbiji inzistira na tome, tako da se stječe dojam da čovjek nešto tamo razgovara na svoju ruku, bori se za interese vlastite zemlje, a svi su protiv njega.

Kako se čitava priča, neovisno o tome što ne može niti na jedan pravni način ugroziti Bosnu i Hercegovinu, snažno reflektira na političke i društvene odnose u toj zemlji, ali isto tako i na te odnose u Srbiji i na Kosovu, pa i Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, a da europska diplomacija očito prešutno podržava Vučića u nadi da će pitanje Kosova konačno biti riješeno, svim razumnim ljudima bi trebalo biti u interesu da se to pitanje konačno zaključi.

Tri moguća scenarija

Kako sada stvari stoje, Vučić ima tri mogućnosti. Prva je da naprosto prihvati realnost, prizna Kosovo i podrži integraciju tamošnjih Srba, posebno onih na sjeveru u institucije kosovske države.

Druga je da otvoreno kaže kako to neće napravit nikad i odustane od bilo kakvih razgovora, dok bi treća bila u daljnjem produživanju statusa quo unedogled. Poznavajući dosadašnju praksu njegovog djelovanja, kao i to da Rusiji savršeno odgovara dugoročna nestabilnost regije, vrlo je izgledno da će se odlučiti za ovo posljednje rješenje.

Što nas opet dovodi do nepostojanja ikakve suvisle strategije, a možda ni želje u europskoj diplomaciji da konačno pokuša normalizirati odnose u regiji. Sve navedeno se opet itekako tiče i Hrvatske, čija potpuna pasivnost po pitanju proširenja EU istinski čudi.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
179 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program