Nekad je nužno odabrati stranu

Što znači Putinova pobjeda i kako je naša predsjednica opet odabrala biti na krivoj strani povijesti

Telegramov dopisnik iz Amerike analizira još jednu Putinovu pobjedu, njezin značaj i posljedice

VOLGOGRAD, RUSSIA – FEBRUARY 2, 2018: Russia's President Vladimir Putin visits the Russia   My History museum. Alexei Druzhinin/Russian Presidential Press and Information Office/TASS, Image: 362140556, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, TASS
FOTO: Profimedia, TASS

Dok druge zapadne vlade protjeruju ruske diplomate i osuđuju Moskvu zbog terorističkog napada nervnim plinom u Britaniji, hrvatska predsjednica požurila se biti prva zapadna državnica koja će Vladimiru Putinu čestitati na izbornoj pobjedi. Prva nakon Kine, Kube, Venezuele i Srbije. Grabar Kitarović pritom nije ni spomenula Putinov zločin u Britaniji, državi koja je hrvatska saveznica – u NATO-u i još uvijek u Europskoj uniji. Sramota, nažalost, nije samo njezina, nego cijele države u čije ime nastupa

U razmaku od samo dva dana lideri dviju velikih država – najveće i najmnogoljudnije – ponovno su izabrani na dužnost na kojoj, ako požele, mogu ostati dok su živi. Kineski parlament, nedemokratsko tijelo pod kontrolom stranke koja se još uvijek naziva komunističkom, jednoglasno je u subotu potvrdio drugi mandat Xi Jinpinga, koji se pokazao dovoljno uvjerljiv da se zbog njega promijeni ustav i ukine ograničenje broja mandata.

Istog starog predsjednika iznova je u nedjelju dobila i Rusija. Na izborima, koji nisu bili ni demokratski ni pošteni – ali je pobjednik odnio neospornu i uvjerljivu većinu – po četvrti put izabran je Vladimir Putin. On Rusijom vlada od 2000. – bio je predsjednik u dva mandata do 2008., a onda je našao ustavni bypass, četiri godine bio premijer, pa se vratio kao predsjednik, čiji je mandat u međuvremenu produljen na šest godina. Tako je sad miran do 2024. U nedjelju su ga pitali što će s tim izborima, pa je odgovorio da “ne namjerava tu sjediti dok bude imao 100 godina”. Odličan primjer “ne-odgovora” – Putin će 2024. imati 72, a ne 100 godina.

Gdje prestaje svaka sličnost Rusije i Kine

No, sličnosti prestaju s time da su dvije nedemokratske države u dva dana formalno produljile vlast svojim vladarima. Za to su najmanje dva razloga – Kina je od svog zadnjeg utemeljenja 1949. nedemokratska država, jednopartijska diktatura koja je putem izgubila ideologiju, prešla na državni kapitalizam i modernizirala se, ali nije izgubila stare represivne metode. Rusija je, s druge strane, desetak godina bila kakva-takva demokracija, do dolaska Putina na vlast. Od tih dana nije ostalo puno, tek običaj da se povremeno održavaju izbori.

Druga razlika između dviju zemalja je u tome što je u 18 godina Putinove vlasti Rusija nazadovala ne samo u demokraciji, nego u gotovo svemu ostalome, osim u stvaranju dojma o svojoj međunarodnoj važnosti, povratku “velike sile” na međunarodnu pozornicu, što je posebna fiksacija Kremlja. Kina je u to vrijeme napredovala u svakom aspektu, u mnogočemu sustigla Ameriku te postala jedna od dvije svjetske velesile. Rusija to nije, a neće ni biti.

Rusija je danas neupitno prva u tri stvari – po površini, po nuklearnim glavama i po proizvodnji nafte. Sve to kvalificira je kao “veliku silu”. Ali Rusija ima ogromne unutarnje probleme kakve nema niti jedna druga velika sila.

Unutarnji problemi kakve nema nijedna sila

Invazija na Krim i protuzakonita aneksija tog dijela Ukrajine za mrvu je čak i povećala površinu najveće države. Broj milijuna kilometara nije presudan, koliko činjenica da je zbog njih Moskva politički prisutna u vrlo različitim dijelovima svijeta – Rusija graniči i s Norveškom i s Japanom, mornaricu ima na Crnom moru i na Pacifiku itd. No, s površinom je povezan veliki ruski problem – demografija.

Svaki element ruske demografske slike je nepovoljan – Rusija ima najniži natalitet od svih zemalja na svijetu, ima vrlo visok mortalitet, prva je na svijetu po stopi smrti radno sposobnih muškaraca od alkohola, ima nevjerojatan broj pobačaja (na svakih stotinu rođene djece obavi se 225 pobačaja, što je daleko više nego u drugoplasiranoj Rumunjskoj s 157 pobačaja na 100 rođene djece). Procjena je da će, tim tempom, broj stanovnika Rusije do sredine stoljeća pasti sa 140 milijuna na samo 100 milijuna.

Pritom stanovništvo ubrzano stari, što stvara pritisak na ionako jadan mirovinski i zdravstveni sistem – ruski penzioneri žive od crkavice. Sve je manje i visokokvalificirane radne snage, jer mnogi mladi Rusi posao traže na Zapadu. Sve to vodi povećanoj imigraciji iz siromašnijih država bivšeg Sovjetskog Saveza, što pak podiže valove nacionalizma, rasizma i ksenofobije. Demografija je u Rusiji opaka stvar.

Stvar zbog koje je Rusija neupitna velesila

Kad se demografski pad poveže s ogromnom površinom, Rusija ispada slabo naseljena pusta zemlja, u čemu Kremlj vidi potencijalnu ugrozu nacionalne sigurnosti. Posebno na Dalekom istoku, puste ruske ravnice graniče s prenapučenom Kinom. Rusi se boje prelijevanja Kineza preko granice, na područja koja su bogata nalazištima plina, te od moguće nestabilnosti koju bi izazvala takva “demografska invazija”. Sunarodnjaci s druge strane granice lako se mogu iskoristiti za podrivanje države u kojoj žive – ako itko, to najbolje zna Rusija, koja takvu praksu desetljećima primjenjuje na niz svojih susjeda.

Aspekt u kojem je Rusija neupitna velesila – jedina uz Sjedinjene Države – je nuklearno oružje. Moskva raspolaže sa 7.000 nuklearnih glava, dvjestotinjak više od Amerikanaca i tu im nitko nije ravan – treći su Francuzi s 300, pa Kinezi s 270 nuklearnih bombi. Rusija ima i drugu najmoćniju vojsku na svijetu, nakon američke, iako je upitno kvalificira li ta vojska Rusiju doista kao globalnu velesilu. Putin je ozbiljno investirao i modernizirao propalu hladnoratovsku armiju koju je naslijedio od Jeljcina. Ona je danas u neusporedivo boljem stanju, opremljena i istrenirana, kao što smo vidjeli kad ju je Putin 2008. poslao na Gruziju, pa 2014. na Ukrajinu te iduće godine u Siriju, čime je dokazao da može intervenirati i dalje od vlastitih granica. Međutim, Sirija je i dalje šire rusko susjedstvo.

Moskva nije u stanju projicirati vojnu silu na nekom udaljenom dijelu svijeta – kad je Putin poslao nosač aviona Admiral Kuznjecov u Mediteran, bio je to PR debakl – europske TV ekipe išle su za nosačem i snimale krntiju koja se maltene raspada i čiji dizelski motori proizvode toliko crnog dima da izgleda kao da brod gori. A to je jedini još plovni ruski nosač aviona. Rusija može tvrditi da je globalna sila samo zato jer je geografski toliko velika i zato jer ima toliko puno nuklearnih glava – njene oružane snage čine je regionalnom, a ne globalnom silom.

Ruska ekonomija opasno ovisi o cijeni nafte

Treći element u kojemu Moskva neupitno prednjači je proizvodnja fosilnih goriva. Rusija je najveći svjetski proizvođač nafte, za dlaku ispred Saudijske Arabije. Isto tako, Rusija je drugi najveći proizvođač plina na svijetu – prva je Amerika, za dlaku ispred Rusije. Problem je što ruska ekonomija nije diversificirana, nego je previše ovisna o izvozu nafte i plina. Čak 44 posto prihoda ruskog proračuna dolazi od nafte i plina. To je odlično dok cijena nafte raste ili je visoka – kao što je bilo prvih 14 godina Putinove vladavine. No, kad cijene padnu, budžet presuši, a državne službenike i penzionere i vojsku i dalje treba platiti.

Činjenica da je ruska ekonomija gotovo monokulturna i da je opasno izložena globalnoj cijeni nafte uteg je ambicijama Rusije da bude globalna velesila. Rusija naime ne kontrolira cijenu nafte. Nije ni članica OPEC-a, iako se u zadnjih godinu i pol s njim koordinira. Međutim, shale revolucija dala je Americi tako veliku ulogu u proizvodnji fosilnih goriva, da cjenovni trend teško mogu preokrenuti i OPEC i Rusija zajedno. Ne treba posebno napominjati da su naftni i plinski biznis državni poslovi, bez obzira što postoje tvrtke poput Gazproma ili Rosnjefta, izlistane na Londonskoj burzi. Oni bi se komotno mogli zvati i Ministarstvo plina i Ministarstvo nafte – u svakoj od tih tvrtki zadnja je Putinova, ili nekoga od njegovih najbližih suradnika.

Procjep između izravnog državnog vlasništva i vlasništva oligarha, u kojem je zapeo velik dio ruske ekonomije, dovodi do korupcije i gubitaka u učinkovitosti, jer država ne provodi gotovo nikakve reforme, a oligarsi su tu zapravo samo da privatno uživaju u dijelu koji im je država povjerila dok su u milosti. Pored toga, ruska ekonomija značajno je manja od one kakva bi se očekivala od velesile – ruski je BDP otprilike jednak BDP-u Španjolske, a manji je od onog Italije ili Brazila. Bruto društveni proizvod (BDP) cijele Rusije nešto je veći od bruto metropolitanskog proizvoda (BMP) grada New Yorka, što je polovica BDP-a Kalifornije.

Zašto je 77 posto Rusa glasalo za Putina?

Ako je Putinov plan bio “Make Russia Great Again!”, sve što je napravio je modernizacija vojske, jedna Rusima nevažna međunarodna intervencija i – last but not least – otimanje Krima Ukrajini. Ovo posljednje sigurno mu je diglo rejting među nacionalistima, ali je i puno koštalo, što u sankcijama, što u međunarodnoj izolaciji. U Rusiji se danas ne živi bolje nego zadnji put kad su Rusi izabrali Putina za predsjednika, niti je Rusija značajno uspješnija nego što je bila 2012. Drugim riječima, ako je Putin relativno neuspješan čak i u onome što sam postavlja kao cilj – zašto je 77 posto Rusa glasalo za njega na izborima s izlaznošću od visokih 67 posto?

Dio odgovora je poznata priča iz sličnih autoritarnih država – Putinov režim već dva desetljeća guši medije, kontrolira televiziju, likvidira novinare, suzbija i ubija opoziciju, progoni aktiviste… standardni repertoar. Drugi dio odgovora je netipičan – zbog nekih specifičnosti ruske tranzicije iz komunizma, Putinov režim je uspio u glavama prosječnih Rusa stvoriti veću preferenciju za vladavinu “čvrste ruke” jer je kroz svoju propagandu izjednačio “demokraciju” s “kaosom Jeljcinovih godina”. I doista, za rijetko koga tko nije oligarh, 1990-e su bile vrlo teške godine – sve se srušilo, od ekonomije i sigurnosti radnog mjesta, preko socijalnih servisa i opće sigurnosti od nasilja i kriminala, do samog predsjednika Borisa Jeljcina, prvog demokratski izabranog čovjeka koji je ikad vodio Rusiju, a koji se rušio pijan po pozornicama na političkim skupovima.

U početku nije bio otvoreno suprotstavljen Zapadu

Dio razloga za ekonomske probleme sigurno leži u kriminalnoj privatizaciji i u lošim savjetima za transformaciju ekonomije koji su dolazili od stručnjaka s tada prijateljski nastrojenog, doduše trijumfalističkog Zapada. Ali najveća krivnja zašto su 1990-e bile tako bolne leži u desetljećima koja su prethodila: ekonomska kriza koja je, među ostalim uzročnicima, dovela do raspada Sovjetskog Saveza trajala je od ranih 1970-ih i nije je bilo moguće sanirati u godinu-dvije nakon 1991. No, mnogim Rusima to kao da nije jasno – oni kao da su očekivali da će s padom komunizma i raspadom prethodne države, s njom otići i svi ekonomski problemi što su se kuhali desetljećima, da će demokratska Rusija krenuti s nule.

Zapad je, doduše, osim loših ekonomskih savjeta, upumpao i znatne milijarde u ruski proračun, ali to nije bilo dovoljno. Demokratska Rusija nije ispunila prvo očekivanje – da će građanima donijeti bolji život, jer su je pritiskale posljedice ekonomske krize iz komunističkog doba. Kad je krajem desetljeća obavještajni “deep state” prisilio Jeljcina na ostavku, njihov odabranik Vladimir Putin učvrstio je vlast upravo kampanjom ocrnjivanja Jeljcina i godina “demokratskog kaosa”. Demokracija je pala žrtvom komunističke prošlosti i autoritarne sadašnjosti.

Putin, bivši obaKGB-a, nikad nije bio demokrat, ali većinu prvog desetljeća 21. stoljeća nije bio otvoreno suprotstavljen Zapadu. To je bilo doba 9/11 i borbe protiv terorizma, pa su se on i George W. Bush lako našli – Putin je tada još krvavo pacificirao Čečeniju. Problemi su počeli s “revolucijama u boji”, koje su – uz očitu podršku Zapada – pokušavale postaviti prozapadne lidere u bivšim članicama SSSR-a. Putin je otvoreno potkopavao prozapadnu vladu u Kijevu, sve dok je nije zamijenio njegov poslušnik Viktor Janukovič.

Konačni razlaz Putina i Zapada za vrijeme Obame

Do prve ozbiljnije krize došlo je 2008. u Gruziji. NATO je sa summita u Bukureštu pozvao Hrvatsku i Albaniju da mu se pridruže, ali su jastrebovi iz Busheve administracije u završni dokument ubacili rečenicu da će “Ukrajina i Gruzija biti članice Saveza”. To je bila najgluplja stvar koju su mogli napraviti, jer te zemlje nisu ni primili, niti im dali datum, ali su rekli dovoljno da Putin opravda intervenciju – protiv Gruzije, koja “će postati članica”, ali sad nije, pa kad je pregaze ruski tenkovi NATO ne poduzima ništa. Intervencija je rezultirala još jednim “zamrznutim sukobom”, namjerno neriješenim oružanim konfliktom u kojem Rusija šalje vojsku da “zaštiti” neku etničku enklavu i tako faktički drži u šahu cijelu državu na čijem se teritoriju enklava nalazi – u Gruziji to su Južna Osetija i Abhazija, u Moldaviji to je Pridnjestrovlje, u Ukrajini – Krim i Donbas.

Konačni razlaz Putina i Zapada došao je kasnije, ne u vrijeme Busha, nego u mandatu Baracka Obame. Nakon irelevantnih izbora za Dumu krajem 2011., koji su bili teško namješteni u korist Putinove stranke, Rusiju je iznenada pogodio niz prosvjeda. Unatoč hladnu vremenu, oni su se omasovili kad je Putin, tada na bypass poziciji premijera, najavio da će se na izborima 2012. ponovno kandidirati za predsjednika. Taj trenutak, u kojem se od St. Peterburga do Sibira masovno prosvjeduje protiv Putina osobno, bio je prelomnica u njegovoj političkoj karijeri. Tu Putin, uvjeren da je prosvjede organizirala Amerika, potpuno raskida sa Zapadom i prihvaća jednu puno mračniju, nacionalističku ideologiju.

Putin je ranije te godine navodno bio šokiran odlukom Obame da pusti prosvjednicima u Arapskom proljeću da svrgnu egipatskog diktatora, američkog saveznika Hosnija Mubaraka, a potom još više zaprepašten odlukom (koju je pripisao Hillary Clinton) da Amerika vojno intervenira protiv libijskog diktatora Moamera Gadafija (uz blagoslov UN-a, što je Putin navodno jako zamjerio svom tadašnjem “šefu”, predsjedniku Dmitriju Medvjedevu). Intervencija se dogodila unatoč tome što je Gadafi 2003. kupio vlastitu kožu kad je u nezapamćenom činu odustao od nuklearne bombe i razmontirao sva postrojenja. Iako tog trenda zapravo nije bilo, Putin ga je vidio – gledao je Mubaraka i Gadafija i sebe vidio kao idućeg na redu. Bio je uvjeren, što je javno i rekao, da prosvjednicima u Rusiji upravlja Hillary Clinton, koja im je navodno u svojim porukama “dala signal za akciju”.

Trenutak u kojem se definitivno prelomio

Putin je nešto više od godinu dana bio predsjednik Rusije u mandatu Billa Clintona. Antipatija je bila obostrana. Clinton, veliki prijatelj pijanca Jeljcina, nije volio mrkog KGB-ovog špijuna, a Putin nije volio predsjednika koji je poslao NATO-ove bombardere na Srbiju i time dodatno “ponizio” Rusiju. Uza sve Billove mane, Hillary je u Putinovim očima imala još jednu – bila je žena. Što Putin misli o ženama na poziciji vlasti, najbolje se vidjelo kad je na Angelu Merkel na prvom susretu pustio psa, jer je znao da se boji pasa.

U tom trenutku, na kraju 2011., u nečemu što je počelo kao prosvjed zbog prevare na nevažnim izborima, u tzv. Snježnoj revoluciji koja nije postigla ništa, Putin se prelomio. U tom trenutku donesene su odluke koje će kao svoje krajnje posljedice imati pripojenje Krima Rusiji, rat u Ukrajini, rusku infiltraciju i financiranje ekstremističkih snaga u Europi, specijalnu kampanju Kremlja protiv Hillary Clinton i u konačnici pobjedu Donalda Trumpa na američkim izborima.

Skroz je krivo procijenio američke namjere

Problem za Vladimira Putina je u tome što se od svih važnih odluka koje je donio od kraja 2011. do danas, uključujući i odluku da vojno intervenira u Siriji, svaka odluka pokazala kratkoročnim uspjehom, nekad čak i trijumfom, ali srednjoročno i dugoročno promašajem štetnim po ruske interese. Razlog: Vladimir Putin odličan je taktičar, a nikakav strateg. Jedina iznimka od tog pravila, jedini potez koji bi mogao igrati za njega i na duži rok, jest izbor Donalda Trumpa.

Za početak, Putin je potpuno krivo i paranoidno procijenio američke namjere iz 2011. Danas je jasno da Obamina administracija nije imala nikakvu strategiju niti bila spremna na događaje Arapskog proljeća. U Egiptu je pokušala jedan pristup – nije dobro završilo. U Libiji je pokušala potpuno suprotni pristup – nije dobro završilo. Onda je u Siriji odlučila primijeniti sve pristupe kojih se itko sjetio i – nije dobro završilo. Isprva se nastojala ne uključivati, pa je prijetila izdaleka, pa nije provodila prijetnje, pa je pomagala jednu stranu, pa ratovala protiv pete strane, a zbog svega joj se u susjednoj državi srušila kuća koju je gradila godinama. To sigurno nije bila ni strategija, a kamoli je bio razrađeni pakleni plan da se na kraju svrgne – Putina.

Već sama ideja da bi Amerika – a pogotovo Obamina Amerika – ozbiljno pokušavala izvesti prevrat u državi koja raspolaže s 8.000 nuklearnih bojevih glava, koliko ih je tada imala Rusija, potpuno je sulud. Koje bi bile opasnosti ako plan pođe po zlu, pa meta prevrata ili netko treći dođe u posjed samo jedne rakete? Dakle, što je plan B? Nuklearna apokalipsa? Takav plan ne bi odobrio ni Donald Trump – mlađi. Ovo ne znači da Zapad nije pomagao “revolucije u boji” u ruskom susjedstvu. Ali podrška prosvjedima protiv ostarjelih diktatora u Gruziji, Ukrajini, Bjelorusiji i Kirgistanu nije isto što i planiranje državnog udara u Rusiji.

Krim: prvi od niza poteza koji su dugoročno loši

No, Putin je izvukao svoje zaključke i donio svoje odluke, a one su bile prekid bilo kakvog odnosa povjerenja sa Zapadom. Dotad operativac nezainteresiran za ideologiju, Putin je odjednom počeo pristajati uz jednu mračnu verziju nacionalizma koju je za njega skuhao filozof i teoretičar Aleksandr Dugin, neka vrsta ruskog Davora Domazeta Loše. Riječ je o sumanutoj kombinaciji mističnog pravoslavlja, geopolitike i teorija zavjere. Taj je ideološki bućkuriš imao odjeka ne samo u Rusiji, nego i u drugim “neliberalnim” političkim pokretima koje je inspirirao Putin, od Mađarske do američkog “alt-righta”, čak i zemljama koje ne vole Rusiju i strahuju od nje, kao što je Poljska, čija se ekstremno desna vlada vodi sličnim načelima kao Putin.

Jedna od glavnih teza nove Putinove filozofije tvrdi da je kraj Hladnog rata i sve nakon njega bilo neopravdano “poniženje Rusije”, koja je sad spremna vratiti se na svjetsku pozornicu, ispraviti nepravdu i preuzeti što misli da joj pripada. A to je “sfera utjecaja”, koncept iz 19. stoljeća, koji bi sad trebao biti obnovljen u nedefiniranim granicama, ali bi u najmanju ruku značio glavnu riječ Moskve u bivšim državama Ruskog Carstva/Sovjetskog Saveza, a možda i u nekima zapadnije od njih. To je u svakom slučaju značilo da Rusija uzima sebi za pravo odlučivati o budućnosti Ukrajine. Prosvjedi na Euromajdanu 2014. bili su prva prilika da Putin praktično primijeni tu filozofiju. Kad je njegov čovjek Viktor Janukovič pobjegao iz Ukrajine, Rusija je okupirala i protupravno pripojila Krim te vojno intervenirala na istoku zemlje.

Bio je to prvi od niza poteza koji su se isprva pokazali uspješnima, ali s ogromnom cijenom prvenstveno po dugoročne ruske interese. Ukrajina je od kraja Hladnog rata bila država koja je malo zauzimala prozapadni, pa malo proruski smjer. Rusija je mogla računati da će, u tim obratima, prije ili kasnije uvijek iskrsnuti neka proruska opcija u Kijevu. No, kad je krenula u komadanje Ukrajine i izazvala tisuće žrtava, Rusija je dobila Krim i zamrznuti sukob u Donbasu, ali je izgubila Ukrajinu. I izgubila ju je najmanje za jednu generaciju, ako ne i dulje. Kad su pobunjenici koje je naoružala srušili putnički avion s tristo putnika, izgubila je bilo kakvo povjerenje Zapada i dobila sankcije. To je tipični ishod Putinovih akcija – kratkoročni dobitak, a dugoročni poraz. Sličnu politiku na Balkanu je vodio Slobodan Milošević.

Kako je pokušao razmontirati europski projekt

Da dokaže kako je Rusija globalna, a ne regionalna sila i da se vraća na svjetsku pozornicu, Putin je iduće godine vojno intervenirao u Siriji, na strani režima Bašara al-Asada, nakon ISIS-a uvjerljivo najbrutalnijeg aktera tog građanskog rata. Rusija je spasila Asada od sigurnog poraza i to je bio uspjeh. Ali danas, kad se rat privodi kraju, pokazuje se da se Rusija uplela u problem koji nadilazi njenu moć da ga riješi – iako Moskva pritišće svog saveznika, političkog rješenja u Siriji nema jer Asad na njega ne pristaje, a može mu biti jer ima podršku Irana. Obama nije htio uplesti Ameriku u sirijski građanski rat baš iz tog razloga – jer se nije činilo da postoji izgledno političko rješenje. Putin je Rusiju upleo i sad trpi posljedice. Kratkoročni uspjeh polako se pretvara u dugoročni debakl.

Smatrajući Europku uniju krivcem za krizu u Ukrajini, Putin se svim snagama prihvatio pokušaja da potkopa i razmontira europski projekt. Rusija je financirala i politički podržavala radikalne i ekstremne grupe u članicama EU, od Sirize na ljevici do Marine Le Pen i austrijskih neofašista na drugom polu. Pritom je imala i dosta uspjeha, jer populisti danas kroje sudbinu mnogih europskih vlada; vlada u Budimpešti, koja je pola stoljeća prezirala Ruse, sad je ekspozitura interesa Kremlja; Britanija je u Brexitu našla načina kako naškoditi i sebi i Uniji; o Putinu se pozitivno govori čak i Hrvatskom saboru kad riječ dobiju zastupnici Živog zida.

No, Putinov ključni udar na EU nije uspio – na vrijeme alarmirana, Francuska je bila spremna na rusku prljavu igru. Na izborima, koji bi inače EU odveli u sigurnu propast, pobijedio je Emmanuel Macron, a ne Marine Le Pen koju je financirala Moskva. Druge države koje idu u izbore sad spremno motre na opasnost ruskog uplitanja.

Trovanje agenta je dugoročno još jedan debakl

Iako je još rano za konačni sud, Putinova odluka da intervenira u američke predsjedničke izbore zasad se čini kao njegov jedini pravi uspjeh, premda ni on vjerojatno nije vjerovao u njega. Istraga će pokazati je li tu bila riječ samo o Putinovom pokušaju da diskreditira Hillary Clinton, koju je smatrao opasnom za svoje interese, ili je Rusija aktivno surađivala s Trumpom u pokušaju da ga dovede na vlast. Ali svejedno, važan cilj je postignut – u Washingtou je više od godinu dana na vlasti političar koji aktivno radi na demontiranju američke uloge u svijetu, dapače na demontiranju same američke demokracije. Dok Trump bude u Bijeloj kući – možda još tri godine, možda kraće – Amerika će biti okupirana sama sobom, prepuštajući drugima da uskoče na njezino mjesto u svijetu i pokušaju rastočiti liberalni međunarodni poredak.

Konačno, nedavna ruska intervencija – trovanje bivšeg obavještajca i njegove kćeri u Britaniji nervnim otrovom – možda najzornije pokazuje koliko je Putinova politika efikasna u datom trenutku, ali katastrofalno porazna u srednjem i dugom roku. Pretpostavka je da je Kremlj otrovao Sergeja Skripala kao upozorenje drugima koji bi promijenili stranu, kao podsjetnik svima koji su zaboravili na slučaj Aleksandra Litvinenka, otrovanog radioaktivnim polonijem u čaju, također u Britaniji. I tu je Putin sigurno postigao point – da ste vi bivši ruski obavještajac, sigurno biste dvaput promislili prije nego biste o svojim saznanjima razgovarali, recimo, s američkim specijalnim tužiteljem Bobom Muellerom koji istražuje veze Trumpa i Rusije.

No, Putin je to napravio na način koji Rusiji nanosi toliko štete da ona poništava svaku potencijalnu korist. Skripalovo trovanje bila je prva upotreba bojnog otrova u Europi od kraja Drugog svjetskog rata, na što niti jedna vlada ne može ostati nijema. Digla se cijela Europska unija, javio se NATO i izrazio bezrezervnu podršku Britaniji. Čak je i Trump, prvi put otkad je izabran, morao napraviti nešto na štetu Rusije – uveo je ograničene sankcije.

Naša predsjednica opet na pogrešnoj strani povijesti

Ubojstvo civila u mirnodopskim okolnostima da bi se zastrašilo druge – pritom bojnim otrovom nasred ceste – udžbenička je definicija terorizma. Terorizam je nasilni čin protiv jedne ili više osoba s ciljem odašiljanja političke poruke i zastrašivanja drugih. Sad smo se približili definiciji Rusije kao države-sponzora terorizma.

Ali, sagledajmo ovaj slučaj s druge, dnevnopolitičke strane. U Njemačkoj je prošlog tjedna formirana nova velika vlada. U velikoj koaliciji i novom kabinetu Angele Merkel sigurno ima barem nekoliko “pro-biznis” članova SPD-a i bavarskog CSU-a koji su planirali vršiti pritisak na kancelarku da barem djelomično ublaži sankcije Rusiji. One su trn u oku njemačke industrije i ti pritisci traju od dana kad su sankcije uvedene nakon ruskog rušenja malezijskog aviona u Ukrajini. No, sad od toga neće biti ništa, barem pola godine ili duže. Da ste njemački političar i da ste ne znam kako skloni Rusiji, kako biste argumentirali ukidanje sankcija, dok Putin nervnim otrovom ubija ljude po Europi? Ako ne znate što njemačka država misli o političkim atentatima na tuđem teritoriju, pitajte Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća – oni za sličan čin služe doživotnu kaznu u njemačkom zatvoru.

No, ne čini se da tako razmišlja i bivša pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Dok druge zapadne vlade protjeruju ruske diplomate i osuđuju Moskvu zbog terorističkog napada nervnim plinom u Britaniji, hrvatska predsjednica požurila se biti prva zapadna državnica koja će Vladimiru Putinu čestitati na izbornoj pobjedi. Prva nakon Kine, Kube, Venezuele i Srbije. Grabar Kitarović pritom nije ni spomenula Putinov zločin u Britaniji, državi koja je hrvatska saveznica – u NATO-u i još uvijek u Europskoj uniji. Drugi put u tjedan dana, Grabar Kitarović potrudila se dokazati kako ima nepogrešiv njuh da prepozna gdje je pogrešna strana povijesti. Sramota, nažalost, nije samo njezina, nego cijele države u čije ime nastupa.