Nekad je nužno odabrati stranu

Stvarno, nazire li se već sad poraz Kolinde Grabar-Kitarović?

Zagrljaj Kolinde Grabar-Kitarović i HDZ-a pokazuje se sve više kao savršena zamka

FOTO: Telegram ilustracija

Kritike Vlade mogle bi umanjiti popularnost stranke koja podržava Kolindu Grabar-Kitarović, umanjivanje popularnosti HDZ-a smanjuje izglede predsjednice na izborima, a da bi te izglede povećala Grabar-Kitarović mora kritizirati Vladu. Krug je zatvoren.

Ona je i dalje prva favoritkinja predsjedničkih izbora. Kolinda Grabar-Kitarović je aktualna predsjednica, vodi u anketama i podržava je najjača hrvatska stranka. Ali, čini se da se miris mogućeg poraza ne samo da naslutiti, već da mu je sve teže izmaći.

Naravno, prerano je. U sredini srpnja je bizarno rano da kampanja za predsjedničke izbore tutnja javnošću na dnevnoj bazi. Da nema ozbiljnih lomova u Vladi i koaliciji, Grabar-Kitarović, Zoran Milanović i Miroslav Škoro, tri zasad glavna lika predsjedničke kampanje, iskakala bi sa svih naslovnica.

Milanović više nije “zicer”

Stvari se, naime, za sve troje posljednjih dana poprilično usložnjavaju. Gust raspored zbivanja više podsjeća na posljednjih mjesec dana kampanje, nego na prigušeno zagrijavanje za pravu stvar, kako bi to bilo prikladno obzirom na stanje na kalendaru.

Zoran Milanović je odjednom od zicera za drugi krug, jer gotovo da nije imao konkurenciju na ljevici, prisiljen pažljivije proučavati sitne brojke u anketama. Iako se približava predsjednici, Škoro mu je na 4,5 postotnih bodova razlike po posljednjem ispitivanju javnog mnijenja. A u njemu nema Dalije Orešković, koja je iznenada najavila svoju predsjedničku kandidaturu.

Plakati se sami pišu

Iako je teško predvidjeti koliko glasova može povući Orešković, ranjena blijedim rezultatom njenog Starta na europskim izborima (2,02 posto), činjenica je da se baš više ne može pričati o tome kako je, mimo Katarine Peović koja zastupa radikalnu ljevicu, Milanović jedini kandidat lijevog centra.

Ovog tjedna se počelo pričati o tome i da bi kandidaturu mogao istaknuti SDSS-ov Dejan Jović. Ima logike – ako je ta stranka išla u kampanju za europske izbore s namjerom da prije svega istakne i afirmira probleme Srba u Hrvatskoj, da poveća vidljivost ovoj nacionalnoj manjini, savršeno bi logičan nastavak bio ovaj s Jovićem kao predsjedničkim kandidatom. Plakati se sami pišu.

E sad, ako bi Orešković i Jović dobili tek po dva-tri posto, što nipošto nije nezamislivo, Milanović bi mogao biti u problemu kad govorimo o ulasku u drugi krug.

Lakmus “Novosti”

Miroslav Škoro, pak, nema sreće. Čovjek iza čije kandidature čvrsto stoji tvrda desnica uporno se pokušava prikazati kao kandidat iz naroda, širokih nazora i lišen potrebe za ljutim travama na ljutoj rani. Ukratko, računajući da ga je desnica već prepoznala kao svojeg, namiguje prema centru koji mu je nužan za konačnu pobjedu. I onda padne na najosnovnijem hrvatskom testu prepoznavanja ultradesničara. Na “Novostima”.

Naime, domaći radikalni desničari se rutinski prepoznaju kao oni koji organski ne mogu smisliti da se iz hrvatskog državnog proračuna sufinancira tjednik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, “Novosti”, koje se drznu pisati i o nečemu širem od narodnih nošnji i folklornih plesova. Politici, recimo.

Mladunčad Godzille

Pa onda “Novosti” objave priču o otpremnini koju je Škoro prije 20 godina dobio od HRT-a, a na koju, kako tvrdi Državna revizija, nije imao pravo, a predsjednički kandidat koji bi se gurao prema centru ispali da će brzo doći trenutak kad će “Pupovčeve Novosti” biti skinute s državnog proračuna. I tako se instantno legitimira kao čovjek koji ima problema i s nacionalnom manjinom i sa slobodom medija.

Svi ti preuranjeni problemi koji more Škoru i Milanovića, dakle prsnuće mimikrije i pomaljanje konkurencije, nevina su mladunčad Godzille od problema koji remeti san Kolindi Grabar-Kitarović. Ona je, naime, osuđena na Andreja Plenkovića i HDZ.

Lomljenje Aluminija

Do prije nekoliko mjeseci ta povezanost nit’ je bila sudbinska, niti toliko toksična. No, to je bilo prije nekoliko mjeseci. Danas, uzdrman rezultatima europskih izbora i aferama cijelog niza svojih ministara, Plenkoviću je pobjeda Grabar-Kitarović gotovo nužna za puki opstanak na čelu stranke. Jer, što će ponuditi na proljeće na unutarstranačkim izborima kao zalog da će stranku voditi do još četiri godine vlasti, ako HDZ ostane bez Pantovčaka?

Predsjednica, pak, jasno vidi da HDZ pada i da učinak Vlade puno češće izaziva škrgutanje zuba nego odobravanje. Vidi kako bijesni neobjavljeni rat u stranci, vidi kao se vladajuća koalicija trese poput grane na olujnom vjetru. Jasno joj je da nekakvog odmaka svakako mora imati, samo s biračima HDZ-a do pobjede ionako ni matematički ne može doći (kako ovima ide u zadnje vrijeme, ne bi mogla bi do drugog kruga).

Bumerang

Stoga ne čudi ovotjedno oštro priopćenje oko mostarskog Aluminija u kojem je, kao da je 2015. godina, a u Banskim dvorima Zoran Milanović, zatražila hitno očitovanje Vlade o tome što je napravljeno da se u priči o Aluminiju zaštite nacionalni interesi i interesi radnika.

Samo, u Banskim dvorima više nema SDP-a. Tamo je sad jedina stranka koja je podržava u kandidaturi za novi mandat. Prije pet godina ju je podržavalo njih osam. Kolinda Grabar-Kitarović se, stoga, nalazi u gotovo nemogućoj situaciji. Od nepopularne Vlade kojoj će bilo kakva kadrovska osvježenja koja priprema Plenković za posljednju godinu mandata teško značajnije popraviti imidž, mora napraviti odmak.

Bumerang

Međutim, tu Vladu vodi HDZ, stranka koja ne samo da ju podržava, već ju i birači posve identificiraju s predsjedničinom (još neobjavljenom) kandidaturom za novi mandat. Svaka nebrušena rečenica Kolinde Grabar-Kitarović prema Banskim dvorima se, stoga, na Pantovčak vraća poput bumeranga. Kritike Vlade mogle bi umanjiti popularnost stranke koja podržava Kolindu Grabar-Kitarović, umanjivanje popularnosti HDZ-a smanjuje izglede predsjednice na izborima, a da bi te izglede povećala Grabar-Kitarović mora kritizirati Vladu.

Izići iz tog začaranog kruga fatalne povezanosti predsjednice i stranke na vlasti zadatak je koji bi mogao u očaj baciti i najveće magove političke teorije i prakse. Miris poraza koji se počeo naslućivati stoga bi mogao biti okidač za nove valove nervoze, koji neminovno donose nove pogreške. A kraj godine doima se u isto vrijeme neopisivo daleko i panično blizu.