Tu se, dakle, ne radi o 400 milijuna kuna godišnje za učitelje i profesore, kao što se tvrdi zadnjih dana, nego o obrani proračuna. Plenkovićeva je Vlada odustajanjem od mirovinske reforme već izgubila bilo kakav stvarni reformski potencijal: odustane li i od proračuna, ova Vlada više neće skoro ničim vladati. Osim državnim blagdanima.
Štrajk nastavnika tek je sekundarni Plenkovićev problem
No, štrajk osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika, koji može dovesti do niza drugih štrajkova, tek je sekundarni Plenkovićev problem, koji je, međutim, relativno usko povezan s njegovim stvarnim glavnim problemom. Glavni i stvarni problem Andreja Plenkovića jest rastući, ubrzani raskol u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Prvo, radikalno desni dio hrvatske javnosti i hrvatskog biračkog tijela, koji je uvijek bio i sada jest važan za HDZ, ide toliko daleko u sustavnom demoniziranju Andreja Plenkovića, da se bez ikakvih ograda tvrdi kako Plenković, preko svojih ljudi u izbornom stožeru Kolinde Grabar Kitarović, sabotira njenu predsjedničku kampanju, jer želi da predsjednik Republike postane Zoran Milanović. Gospodin Plenković, dakle, u takvoj interpretaciji političkih odnosa, aktivno radi za neprijatelja.
Problem su i Penava i vrlo desno orijentirani HDZ-ovci
Drugo, raskol u HDZ-u očigledno se ubrzao i najavom vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da bi se mogao kandidirati za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. Penava je, naravno, mali politički igrač, ali trenutno igra veliku ulogu u borbi za pravo na prisvajanje simboličkog značaja vukovarske tragedije.
Jer, ako se gospodin Penava nastavi javno suprotstavljati predsjedniku HDZ-a, i ako se zaista upusti u kandidaturu za predsjednika stranke, radikalno desna javnost i politički krugovi suparničku će situaciju između Plenkovića i Penave prikazati otprilike ovako: Plenković na svojoj strani ima Pupovca, a Penava Vukovar. Takva bi jednadžba mogla biti smrtonosna za Plenkovićevu daljnju političku karijeru, barem onu u HDZ-u.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treće, ne treba zaboraviti da čitav niz vrlo desno orijentiranih HDZ-ovaca jedva čeka da Plenković padne. Tu nije riječ samo o Stieru ili Miri Kovaču, nego o barem trećini stranačkog članstva i HDZ-ova biračkog tijela, koji iskreno mrzi Plenkovićeve “proeuropske” vrijednosti.
Plenković ima dvije opcije za odlazak na izbore
Andrej Plenković može se nadati nastavku političke karijere u Hrvatskoj, unutar HDZ-a, jedino ako pobijedi na idućim parlametarnim izborima. Ako izgubi, stranka će ga naprosto izbaciti kao strano tkivo, uz puno uvreda i mržnje. Stoga je za Plenkovića ključno da ispravno procijeni kad se najviše isplati ići na izbore.
Jedna je opcija da se na izbore ide sada, dok unutarnji sukobi u HDZ-u nisu još više eskalirali, a druga je da se na izbore ide u redovnom roku, za godinu dana. Druga opcija podrazumijeva neutralizaciju Plenkovićevih političkih protivnika te stvaranje novih saveznika, što se postiže kombinacijom kazni, prijetnji i političkih usluga ili čistim političkim podmićivanjem. Ova druga opcija podrazumijeva težak terenski političko obavještajni rad, sa stalnim plesanjem na rubu javnih skandala, koji u izbornoj godini nisu poželjni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sudbina štrajkaških zahtjeva ovisi o borbi za vlast u HDZ-u
Tek u kontekstu Plenkovićeve procjene o terminu parlamentarnih izbora, Vladin odnos prema štrajkovima i prema obrani državnog proračuna dobiva realnu političku dimenziju. Odluči li se premijer na prijevremene izbore, vrlo je vjerojatno da će odbiti i nastavničke, i sve druge zahtjeve za povišicama, da će optužiti HNS, ali i Milana Bandića za rušenje Vlade te da će u javnosti tvrditi kako je, eto, obrana proračuna važnija od ostanka na vlasti pod svaku cijenu.
Ako, pak, gospodin Plenković procijeni kako u narednih godinu dana može smiriti sadašnje, predrevolucionarno nezadovoljstvo u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, sasvim je moguće da Vlada prihvati zahtjeve učitelja i profesora, kao i niz drugih sindikalnih zahtjeva koji se već pojavljuju, uz lakonsko obrazloženje kako su premijer i Vlada, eto, poslušali glas naroda. Sudbina štrajkaških zahtjeva, kao i mnogošto drugo u zemlji, i nekad i danas, zapravo ovisi o borbi za vlast unutar Hrvatske demokratske zajednice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sindikati, relano, mogu tražiti što god žele. Ono što će dobiti ovisi samo o epilogu borbe za vlast u HDZ-u
Ako popuste zahtjevima, Vlada će odustati od obrane proračuna. I onda više neće skoro ničim vladati
Andrej Plenković može se nadati nastavku političke karijere u Hrvatskoj, unutar HDZ-a, jedino ako pobijedi na idućim parlametarnim izborima. Ako izgubi, stranka će ga naprosto izbaciti kao strano tkivo, uz puno uvreda i mržnje. Stoga je za Plenkovića ključno da ispravno procijeni kad se najviše isplati ići na izbore.
Logički gledajući, sasvim je jasno zašto Vlada Andreja Plenkovića ne želi udovoljiti zahtjevima učitelja i profesora. Vlada je već popustila medicinskom osoblju pa ako sada ponovo popusti, i svi drugi zaposleni u državnim službama tražit će povišice. A ako svi traže povišice, što je njihovo legitimno pravo, državni će se proračun raspasti.
Tu se, dakle, ne radi o 400 milijuna kuna godišnje za učitelje i profesore, kao što se tvrdi zadnjih dana, nego o obrani proračuna. Plenkovićeva je Vlada odustajanjem od mirovinske reforme već izgubila bilo kakav stvarni reformski potencijal: odustane li i od proračuna, ova Vlada više neće skoro ničim vladati. Osim državnim blagdanima.
Štrajk nastavnika tek je sekundarni Plenkovićev problem
No, štrajk osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika, koji može dovesti do niza drugih štrajkova, tek je sekundarni Plenkovićev problem, koji je, međutim, relativno usko povezan s njegovim stvarnim glavnim problemom. Glavni i stvarni problem Andreja Plenkovića jest rastući, ubrzani raskol u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Prvo, radikalno desni dio hrvatske javnosti i hrvatskog biračkog tijela, koji je uvijek bio i sada jest važan za HDZ, ide toliko daleko u sustavnom demoniziranju Andreja Plenkovića, da se bez ikakvih ograda tvrdi kako Plenković, preko svojih ljudi u izbornom stožeru Kolinde Grabar Kitarović, sabotira njenu predsjedničku kampanju, jer želi da predsjednik Republike postane Zoran Milanović. Gospodin Plenković, dakle, u takvoj interpretaciji političkih odnosa, aktivno radi za neprijatelja.
Problem su i Penava i vrlo desno orijentirani HDZ-ovci
Drugo, raskol u HDZ-u očigledno se ubrzao i najavom vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da bi se mogao kandidirati za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. Penava je, naravno, mali politički igrač, ali trenutno igra veliku ulogu u borbi za pravo na prisvajanje simboličkog značaja vukovarske tragedije.
Jer, ako se gospodin Penava nastavi javno suprotstavljati predsjedniku HDZ-a, i ako se zaista upusti u kandidaturu za predsjednika stranke, radikalno desna javnost i politički krugovi suparničku će situaciju između Plenkovića i Penave prikazati otprilike ovako: Plenković na svojoj strani ima Pupovca, a Penava Vukovar. Takva bi jednadžba mogla biti smrtonosna za Plenkovićevu daljnju političku karijeru, barem onu u HDZ-u.
Treće, ne treba zaboraviti da čitav niz vrlo desno orijentiranih HDZ-ovaca jedva čeka da Plenković padne. Tu nije riječ samo o Stieru ili Miri Kovaču, nego o barem trećini stranačkog članstva i HDZ-ova biračkog tijela, koji iskreno mrzi Plenkovićeve “proeuropske” vrijednosti.
Plenković ima dvije opcije za odlazak na izbore
Andrej Plenković može se nadati nastavku političke karijere u Hrvatskoj, unutar HDZ-a, jedino ako pobijedi na idućim parlametarnim izborima. Ako izgubi, stranka će ga naprosto izbaciti kao strano tkivo, uz puno uvreda i mržnje. Stoga je za Plenkovića ključno da ispravno procijeni kad se najviše isplati ići na izbore.
Jedna je opcija da se na izbore ide sada, dok unutarnji sukobi u HDZ-u nisu još više eskalirali, a druga je da se na izbore ide u redovnom roku, za godinu dana. Druga opcija podrazumijeva neutralizaciju Plenkovićevih političkih protivnika te stvaranje novih saveznika, što se postiže kombinacijom kazni, prijetnji i političkih usluga ili čistim političkim podmićivanjem. Ova druga opcija podrazumijeva težak terenski političko obavještajni rad, sa stalnim plesanjem na rubu javnih skandala, koji u izbornoj godini nisu poželjni.
Sudbina štrajkaških zahtjeva ovisi o borbi za vlast u HDZ-u
Tek u kontekstu Plenkovićeve procjene o terminu parlamentarnih izbora, Vladin odnos prema štrajkovima i prema obrani državnog proračuna dobiva realnu političku dimenziju. Odluči li se premijer na prijevremene izbore, vrlo je vjerojatno da će odbiti i nastavničke, i sve druge zahtjeve za povišicama, da će optužiti HNS, ali i Milana Bandića za rušenje Vlade te da će u javnosti tvrditi kako je, eto, obrana proračuna važnija od ostanka na vlasti pod svaku cijenu.
Ako, pak, gospodin Plenković procijeni kako u narednih godinu dana može smiriti sadašnje, predrevolucionarno nezadovoljstvo u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, sasvim je moguće da Vlada prihvati zahtjeve učitelja i profesora, kao i niz drugih sindikalnih zahtjeva koji se već pojavljuju, uz lakonsko obrazloženje kako su premijer i Vlada, eto, poslušali glas naroda. Sudbina štrajkaških zahtjeva, kao i mnogošto drugo u zemlji, i nekad i danas, zapravo ovisi o borbi za vlast unutar Hrvatske demokratske zajednice.