Perković u Jutarnjem listu tvrdi kako je Šeks bio najvažniji Udbin informator u Slavoniji, navodi oba njegova kodna imena, Kolega i Dejan, te objašnjava zašto je u neovisnoj Hrvatskoj dobio treće kodno ime, Sova, nakon što je predsjednik Tuđman naredio da se Vladimira Šeksa prati i prisluškuje.
Na slične je optužbe gospodin Šeks već pokušao odgovoriti tvrdnjom da je on bio samo žrtva, a ne i svojevoljni suradnik Udbe. Tako će vjerojatno biti i ovaj put, jedino što će, s obzirom na zaista brojne činjenice koje je Perković iznio, Šeks vrlo teško argumentirati tezu u Udbinoj žrtvi. No, to zapravo nije osobito važno.
Hrvatska nije bila spremna obraniti volju naroda
Važno je da se hrvatsko društvo napokon suoči s nekoliko bitnih činjenica o vremenu i okolnostima nastanka neovisne hrvatske države, koje mogu zvučati neugodno, ali koje su, zapravo, početkom devedesetih bile prirodne i neizbježne. Kad je Hrvatska u travnju 1990 .godine, na prvim višestranačkim izborima, masovno glasovala za Hrvatsku demokratsku zajednicu, Hrvatska je zapravo glasovala za državnu neovisnost, što se potvrdilo godinu dana kasnije, na referendumu o neovisnosti na kojem je postignut nacionalni, nadstranački i nadsvjetonazorski konsenzus o izlasku iz Jugoslavije.
Hrvatska, međutim, u sigurnosnom i vojnom smislu nije bila spremna obraniti volju naroda da izađe iz SFRJ. Hrvatska nije imala vojsku, obavještajne službe, ni ozbiljno naoružanje. Stoga je apsolutno logično da je predsjednik Tuđman posegnuo za ljudima koji su dobro poznavali jugoslavenski sigurnosni sustav i Jugoslavensku narodnu armiju, jer su jedino ti ljudi, sa svojim znanjima o sustavu u kojem su desetljećima radili, mogli zajamčiti ratnu pobjedu.
Hrvatsku su obranili i udbaši i stari komunisti
Pa je stoga logično da su sektor sigurnosti preuzeli stari udbaši partizanske generacije, poput Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, da su operativne poslove u tek nastajućoj sigurnosnoj službi preuzeli udbaši srednje generacije, poput Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, da su Zbor narodne garde i Hrvatsku vojsku formirali zapovjednici JNA Anton Tus, Petar Stipetić, Sveto Letica i Martin Špegelj, te da je jedan do najistaknutijih zapovjednika HV-a bio partizanski prvoborac, komunistički revolucionar Janko Bobetko.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bez baš takvog profila ljudi, koji su, ponovimo, detaljno poznavali sustav funkcioniranja jugoslavenskih sigurnosnih službi i JNA, i koji su znali sve njihove slabosti, Hrvatska bi vrlo teško obranila odluku o neovisnosti, pogotovo one najkritičnije, prve ratne godine. Posve grubo rečeno, Hrvatsku, skupa s desecima tisućama dobrovoljaca, pa stotinama tisuća regrutiranih vojnika, zaista jesu obranili i udbaši i stari komunisti (svi su visoki časnici JNA bili članovi Komunističke partije).
Šeksov problem, ustvari, nije bila suradnja s Udbom
I zbog te, potpuno neprijeporne činjenice, koje su se kasnije mnogi na hrvatskoj desnici stidjeli, ili ih je iritirala, predsjednik Tuđman nikad nije htio pristati na lustraciju. Kako pobogu lustrirati ljude koji su imali aktivnu i značajnu ulogu u Domovinskom ratu? Budući da se Udba u sedamdesetim i osamdesetim godinama bila infiltrirala u sve moguće domaće disidentske krugove, zatim u crkveni vrh, i medije, a osobito među političke emigrante, bilo je vrlo teško izbjeći nazočnost bivših Udbinih informatora u političkom i javnom životu.
Najpoznatiji pokušaj eliminacije bivših Udbinih suradnika iz javnog života dogodio se kada je dio HDZ-ove desnice snimio film o ubojstvu Bruna Bušića. Predsjednik Tuđman dopustio je da se taj film, koji je pokrenuo teške frakcijske sukobe u HDZ-u, emitira na državnoj televiziji. HDZ se u idućih godinu i pol zamalo raspao, što je pokazalo da Hrvatska tada još nije bila spremna dirati u svoju udbašku prošlost. Osobito je zanimljivo da su ljudi koji su stajali iza filma o Bruni Bušiću, također često optuživani da su i sami surađivali s Udbom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šeksov problem, ustvari, nije bila suradnja s Udbom u sedamdesetim godinama, jer bi se inače sa sličnim problemom suočilo i nekoliko istaknutih hrvatskih biskupa, koji su 1990 .godine počeli blisko surađivati s HDZ-om, ili još čitav niz narodnih zastupnika u prva tri saziva hrvatskog Sabora. U krajnjoj liniji, i jedan do najbližih suradnika predsjednika Tuđmana, njegov osobni prijatelj i suosnivač HDZ-a, dr. Dalibor Brozović, bio je registrirani informator Udbe.
Tuđman je u Šeksu promatrao stalnu opasnost
Šeksov je problem, oko kojeg se i danas vode žestoke javne polemike, nastao kad je taj ambiciozni političar prestao biti Kolega i Dejan, i kad je postao Sova. Dakle, kad je ušao u evidenciju ljudi koje je prisluškivala vlast predsjednika Tuđmana. Pa je Franjo Tuđman otkrio kako Vladimir Šeks s grupom radikalnih HDZ-ovih desničara, u ljeto 1991. godine razgovara o smjenjivanju predsjednika Republike, zbog nedovoljno odlučnog ponašanja u ratu koji se upravo počeo rasplamsavati.
Tuđman je od tada, pa sve do svoje bolesti i smrti, u Šeksu promatrao stalnu opasnost. Stoga Šeks za Tuđmanova života nikada nije mogao zauzeti ni jednu čelno mjesto u državi i stranci. Uvijek je ostajao potpredsjednik. I stoga su razne frakcije Hrvatske demokratske zajednice, s kojima bi Šeks dolazio u sukobe, redovito izvlačile dossier o Sovi, Kolegi i Dejanu, ako bi Šeksa trebalo javno kompromitirati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Onoga trenutka, kad se veći dio hrvatske javnosti suoči s neugodnom, ali nespornom činjenicom da su bivši udbaši i komunisti imali važnu ulogu u obrani Hrvatske, rasprave o Šeksu i Perkoviću postat će zanimljive još jedino povjesničarima i ljubiteljima političkih kurioziteta. U krajnjoj liniji, riječ je o pitanju koje se već dobrim dijelom riješilo, a u idućih će se desetak godina u cjelini riješiti biološkim putem.
Kad se svi skupa pomirimo da su u obrani RH sudjelovali Udbaši, rasprave o Šeksu i Perkoviću bit će zanimljive još samo historičarima
Kako nam je Nova epizoda u sukobu dva stara udbaša potvrdila bitne činjenice o ratnoj pobjedi
Onoga trenutka, kad se veći dio hrvatske javnosti suoči s neugodnom, ali nespornom činjenicom da su bivši udbaši i komunisti imali važnu ulogu u obrani Hrvatske, rasprave o Šeksu i Perkoviću postat će zanimljive još jedino povjesničarima i ljubiteljima političkih kurioziteta
U najnovijem, ovih dana objavljenom iskazu o udbaškoj karijeri Vladimira Šeksa, pisca hrvatskog Ustava i dugogodišnjeg HDZ-ova kingmakera, bivši šef Udbe Josip Perković, koji u njemačkom zatvoru čeka odluku o žalbi na presudu za ubojstvo Stjepana Đurekovića, detaljno je opisao tijek, opseg i značaj Šeksove suradnje s jugoslavenskim sigurnosnim službama.
Perković u Jutarnjem listu tvrdi kako je Šeks bio najvažniji Udbin informator u Slavoniji, navodi oba njegova kodna imena, Kolega i Dejan, te objašnjava zašto je u neovisnoj Hrvatskoj dobio treće kodno ime, Sova, nakon što je predsjednik Tuđman naredio da se Vladimira Šeksa prati i prisluškuje.
Na slične je optužbe gospodin Šeks već pokušao odgovoriti tvrdnjom da je on bio samo žrtva, a ne i svojevoljni suradnik Udbe. Tako će vjerojatno biti i ovaj put, jedino što će, s obzirom na zaista brojne činjenice koje je Perković iznio, Šeks vrlo teško argumentirati tezu u Udbinoj žrtvi. No, to zapravo nije osobito važno.
Hrvatska nije bila spremna obraniti volju naroda
Važno je da se hrvatsko društvo napokon suoči s nekoliko bitnih činjenica o vremenu i okolnostima nastanka neovisne hrvatske države, koje mogu zvučati neugodno, ali koje su, zapravo, početkom devedesetih bile prirodne i neizbježne. Kad je Hrvatska u travnju 1990 .godine, na prvim višestranačkim izborima, masovno glasovala za Hrvatsku demokratsku zajednicu, Hrvatska je zapravo glasovala za državnu neovisnost, što se potvrdilo godinu dana kasnije, na referendumu o neovisnosti na kojem je postignut nacionalni, nadstranački i nadsvjetonazorski konsenzus o izlasku iz Jugoslavije.
Hrvatska, međutim, u sigurnosnom i vojnom smislu nije bila spremna obraniti volju naroda da izađe iz SFRJ. Hrvatska nije imala vojsku, obavještajne službe, ni ozbiljno naoružanje. Stoga je apsolutno logično da je predsjednik Tuđman posegnuo za ljudima koji su dobro poznavali jugoslavenski sigurnosni sustav i Jugoslavensku narodnu armiju, jer su jedino ti ljudi, sa svojim znanjima o sustavu u kojem su desetljećima radili, mogli zajamčiti ratnu pobjedu.
Hrvatsku su obranili i udbaši i stari komunisti
Pa je stoga logično da su sektor sigurnosti preuzeli stari udbaši partizanske generacije, poput Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, da su operativne poslove u tek nastajućoj sigurnosnoj službi preuzeli udbaši srednje generacije, poput Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, da su Zbor narodne garde i Hrvatsku vojsku formirali zapovjednici JNA Anton Tus, Petar Stipetić, Sveto Letica i Martin Špegelj, te da je jedan do najistaknutijih zapovjednika HV-a bio partizanski prvoborac, komunistički revolucionar Janko Bobetko.
Bez baš takvog profila ljudi, koji su, ponovimo, detaljno poznavali sustav funkcioniranja jugoslavenskih sigurnosnih službi i JNA, i koji su znali sve njihove slabosti, Hrvatska bi vrlo teško obranila odluku o neovisnosti, pogotovo one najkritičnije, prve ratne godine. Posve grubo rečeno, Hrvatsku, skupa s desecima tisućama dobrovoljaca, pa stotinama tisuća regrutiranih vojnika, zaista jesu obranili i udbaši i stari komunisti (svi su visoki časnici JNA bili članovi Komunističke partije).
Šeksov problem, ustvari, nije bila suradnja s Udbom
I zbog te, potpuno neprijeporne činjenice, koje su se kasnije mnogi na hrvatskoj desnici stidjeli, ili ih je iritirala, predsjednik Tuđman nikad nije htio pristati na lustraciju. Kako pobogu lustrirati ljude koji su imali aktivnu i značajnu ulogu u Domovinskom ratu? Budući da se Udba u sedamdesetim i osamdesetim godinama bila infiltrirala u sve moguće domaće disidentske krugove, zatim u crkveni vrh, i medije, a osobito među političke emigrante, bilo je vrlo teško izbjeći nazočnost bivših Udbinih informatora u političkom i javnom životu.
Najpoznatiji pokušaj eliminacije bivših Udbinih suradnika iz javnog života dogodio se kada je dio HDZ-ove desnice snimio film o ubojstvu Bruna Bušića. Predsjednik Tuđman dopustio je da se taj film, koji je pokrenuo teške frakcijske sukobe u HDZ-u, emitira na državnoj televiziji. HDZ se u idućih godinu i pol zamalo raspao, što je pokazalo da Hrvatska tada još nije bila spremna dirati u svoju udbašku prošlost. Osobito je zanimljivo da su ljudi koji su stajali iza filma o Bruni Bušiću, također često optuživani da su i sami surađivali s Udbom.
Šeksov problem, ustvari, nije bila suradnja s Udbom u sedamdesetim godinama, jer bi se inače sa sličnim problemom suočilo i nekoliko istaknutih hrvatskih biskupa, koji su 1990 .godine počeli blisko surađivati s HDZ-om, ili još čitav niz narodnih zastupnika u prva tri saziva hrvatskog Sabora. U krajnjoj liniji, i jedan do najbližih suradnika predsjednika Tuđmana, njegov osobni prijatelj i suosnivač HDZ-a, dr. Dalibor Brozović, bio je registrirani informator Udbe.
Tuđman je u Šeksu promatrao stalnu opasnost
Šeksov je problem, oko kojeg se i danas vode žestoke javne polemike, nastao kad je taj ambiciozni političar prestao biti Kolega i Dejan, i kad je postao Sova. Dakle, kad je ušao u evidenciju ljudi koje je prisluškivala vlast predsjednika Tuđmana. Pa je Franjo Tuđman otkrio kako Vladimir Šeks s grupom radikalnih HDZ-ovih desničara, u ljeto 1991. godine razgovara o smjenjivanju predsjednika Republike, zbog nedovoljno odlučnog ponašanja u ratu koji se upravo počeo rasplamsavati.
Tuđman je od tada, pa sve do svoje bolesti i smrti, u Šeksu promatrao stalnu opasnost. Stoga Šeks za Tuđmanova života nikada nije mogao zauzeti ni jednu čelno mjesto u državi i stranci. Uvijek je ostajao potpredsjednik. I stoga su razne frakcije Hrvatske demokratske zajednice, s kojima bi Šeks dolazio u sukobe, redovito izvlačile dossier o Sovi, Kolegi i Dejanu, ako bi Šeksa trebalo javno kompromitirati.
Onoga trenutka, kad se veći dio hrvatske javnosti suoči s neugodnom, ali nespornom činjenicom da su bivši udbaši i komunisti imali važnu ulogu u obrani Hrvatske, rasprave o Šeksu i Perkoviću postat će zanimljive još jedino povjesničarima i ljubiteljima političkih kurioziteta. U krajnjoj liniji, riječ je o pitanju koje se već dobrim dijelom riješilo, a u idućih će se desetak godina u cjelini riješiti biološkim putem.