Amerika je u uzmaku, voljom svoga diletantskog predsjednika, iako za to nije bilo potrebe; Kurdima prijeti uništenje; ratni zločinac Bašar al-Asad uspostavlja kontrolu nad cijelom Sirijom, a njegov sponzor Iran – zakleti neprijatelj Amerike – nikad nije bio moćniji nego zbog Trumpova kukavičkog povlačenja. Povrh svega, teroristima je posao lakši nego prije – ISIS se regrupira i planira napade u regiji i u Europi, a Hezbolah lakše dobavlja oružje iz Irana i prijeti Izraelu.
Posljedice Trumpovih odluka
Tako izgleda Bliski istok kad se Trumpa pusti da odlučuje bez konzultacija s bilo kim. Pokazuje se da nas je “osovina odraslih” možda doista spasila od još gorih katastrofa, ali njih je Trump davno već otjerao: oko njega više nema generala ni ljudi s iskustvom u vanjskoj politici, samo kimavci koji ga neće spriječiti ni u čemu. Posljedica je potpuna propast američkog kredibiliteta, etničko čišćenje Kurda i nova arhitektura moći u regiji, gdje glavnu ulogu preuzimaju ljudi kojima su agresija i klanje svakodnevni politički instrumenti.
Ako se Amerika i bude oporavila od Trumpa na unutarnjopolitičkom planu, Bliski istok će nositi trajni ožiljak njegove katastrofalne politike. Taman kad je istekao prekid turske ofenzive protiv Kurda, dogovoren da Trump pokuša spasiti obraz, stigao je novi dogovor. Nakon šest sati pregovora, sklopili su ga novi gospodari situacije u Siriji – ruski i turski predsjednik. Amerike više nema u tim računicama – Trump ju je diskvalificirao, bez stvarnog razloga i bez da je išta dobio zauzvrat.
Simbolično i stvarno, glavnu riječ u Siriji preuzela su dvojica autokrata. Rusija i Turska dogovorile su se da će zajedno na sjeveru Sirije očistiti kurdske borce, što je rješenje još gore od primirja, kojim je zapravo Trump bio posredovao etničko čišćenje Kurda iz tzv. sigurnosne zone koje Turci uspostavljaju na sjeveru Sirije. Povlačenjem američkih snaga, Trump je Putinu dao poklon kakav nije mogao ni sanjati.
Rusi su ispunili vakuum koji je stvorilo američko povlačenje; ravnoteža sile više ne uključuje Sjedinjene Države, a Moskva je preuzela dominantnu ulogu. Stvarnost je nadmašila čak i propagandnu maštu Kremlja: ruski vojnici doslovno su ušetali u vojne baze koje su Amerikanci napustili u žurbi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jackpot za Rusiju
“Da vidimo kako su živjeli Amerikanci”, kaže na ruskom u jednom videu čovjek koji se u logor dovezao džipom s ruskom zastavom. Na zidovima su još američke karte, vojno znakovlje, fotografije. Putinu nije promaknula simbolika: prizor nalik napuštenim kasarnama u Istočnoj Njemačkoj, iz kojih je 1993. otišla ruska vojska. Ovog puta pobjegli su Amerikanci – ne zato što su izgubili rat, nego voljom svog predsjednika.
Putin je od dolaska na vlast pokušavao Rusiji priskrbiti status velike sile. Na globalnoj razini to nije mogao, jer je Rusija ekonomski sićušna, pa je pokušao na regionalnoj. Dobra prilika došla mu je s građanskim ratom u Siriji, gdje se nalazila jedina preostala ruska pomorska baza izvan zemlje. Kad je poslao vojsku, Putin se nije mogao nadati ovakvom uspjehu – Rusija je uspostavila ozbiljno uporište i postala ključni igrač na Bliskom istoku.
Putin se mora osjećati jako dobro – prije samo pet godina bio je izoliran, gotovo izbačen sa svjetske političke pozornice zbog okupacije i protuzakonite aneksije Krima, agresije na istok Ukrajine, rušenja malezijskog putničkog aviona s tristo putnika – Rusija je izbačena iz G8, stavljena pod sankcije. U međuvremenu je svog klijenta Bašara al-Asada uspjela spasiti od sigurnog poraza, ali i dalje nije bila glavni igrač u Siriji. To je Putinu omogućilo tek Trumpovo povlačenje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poklon za Putina
Više puta zadnjih godina činilo se da američki predsjednik povlači poteze u interesu čovjeka koji mu je pomogao da 2016. pobijedi na izborima. Ovo je najkonkretnija pobjeda koju mu je poklonio. “S vama, gospodine predsjedniče, svi putovi vode do Putina”, rekla je Trumpu prošlog tjedna Nancy Pelosi, ljutito napustivši sastanak s Trumpom u Bijeloj kući. Čak i kad čovjek zna koliko je Trump neupućeni diletant koji odluke donosi bez plana i analize posljedica, teško je njegovu sirijsku odluku ne interpretirati kao promišljeni ustupak Putinu.
Umjesto izolacije, Putin sad uživa u ulozi posrednika i moćnog aktera na Bliskom istoku. Dok je Trump izdao američke saveznike, Putin se dokazao kao moćnik koji uvijek čuva leđa svojih klijenata – makar bili ratni zločinci, poput Asada. Još gore, Putinov avanturizam pokazao se kao uspješna strategija – ne zato što je bila uspješna sama po sebi, nego zato što ju je nagradio predsjednik Amerike.
Omogućio je Asadu kontrolu nad cijelom Sirijom
Diktator iz Damaska drugi je veliki pobjednik Trumpove katastrofalne odluke o povlačenju. Na početku rata 2011. činilo se da Asad iz Sirije neće izaći živ. Nakon ruske intervencije izgledalo je da će se Sirija vjerojatno raspasti, a da će Asad zadržati kontrolu nad malim dijelom zemlje. No, ruska vojna sila pomogla mu je da kontrolu proširi na sve veći teritorij – gotovo cijelu zemlju, osim sjeverne pokrajine Rožave, gdje su Kurdi uz američku zračnu pomoć porazili ISIS.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedino što je stajalo između Asada i kontrole nad cijelom Sirijom bila je mala grupa američkih vojnika na kurdskom području – tek nekoliko stotina ljudi. Oni su sprečavali Asada da proglasi potpunu pobjedu i zauzme bogata naftna polja u Rožavi. No, onda je Trump odlučio povući američke vojnike i Asad je dobio cijelu Siriju; ratni zločinac koji je vlastiti narod masovno ubijao bojnim otrovima ponovno kontrolira ključni dio teritorija, jer su mu se Kurdi sami obratili za pomoć, suočeni s izglednim uništenjem u turskoj ofenzivi.
Iznevjereni od saveznika za koje su ginuli sedam godina, Kurdi su promijenili stranu – drugog izbora nisu imali. Rijetko se dogodi da pobunjenički teritorij dođe pod kontrolu centralne vlasti tako da joj se pobunjenici sami obrate za pomoć – Trump je uspio dovesti i do takvog, nevjerojatnog obrata.
Još gore, Asad je Rožavu dobio mukte, bez mirovnih pregovora s Kurdima ili Amerikom, gdje bi inače morao dati ustupke, u najmanju ruku autonomiju Kurdima. Ovako nisu dobili nikakva jamstva, jer za pregovore nije bilo ni vremena niti su Kurdi bili u poziciji išta uvjetovati – i dalje im prijeti masakr od Turaka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sam sebe je opalio po glavi
Još jedna adresa na kojoj slave Trumpovu katastrofalnu odluku je Teheran – Asadov glavni sponzor nije mogao zamisliti bolji razvoj događaja. Iako se godinama gradi kao veliki protivnik Irana, Trump je islamskoj revolucionarnoj republici isporučio veliku pobjedu i ojačao iranski utjecaj u cijeloj regiji. Iran je tu ostvario dvostruki uspjeh – prvo, njihov klijent je ojačao, uspostavivši kontrolu nad cijelom Sirijom; drugo, iranski glavni neprijatelj Amerika sama od sebe se – povukla. To su za Iran dvije muhe jednim potpuno neočekivanim udarcem, kojim je Trump sam sebe opalio po glavi.
Iran je već ostvario svoj strateški cilj: kopneni most od Teherana do Mediterana sad je samo teritorijalno podebljan, jer su Kurdi došli pod kontrolu Asada, a Amerikanci se povukli. Ruta za opskrbu iranskog proxyja Hezbolaha samo je olakšana, a Iranu vjerne jedinice bez problema sjede na vratima Izraela. Benjamin Netanjahu na tome može zahvaliti svom kompanjonu Donaldu Trumpu, velikom prijatelju Izraela.
Iz iranske perspektive, Trumpovo povlačenje poslalo je i važniju poruku: Washington nije spreman držati čak ni malu posadu na sjeveru Sirije. Iran iz toga čita nevoljkost Amerike da se uopće upliće u bliskoistočne probleme. Taj input sigurno će ući u buduće iranske kalkulacije i razmatranja cijene njihovih avanturističkih poteza u regiji. Koliko god se Amerika i Izrael godinama trudili omesti iranske ambicije sankcijama, cyber napadima, sabotažama – sve to je palo u sjenu signalom da je Amerika slaba i nevoljka za prisutnost, kamoli angažman u regiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog Trumpove odluke mogao bi oživjeti ISIS
Bliski istok već je sedam desetljeća proklet činjenicom da se svi njegovi politički problemi rješavaju silom; zbog toga je u regiji, nažalost, od svega najvažnija percepcija snage i odlučnosti da se djeluje na terenu. Oni koje se percipira slabima brzo izgube utjecaj – to se Trumpovoj Americi već dogodilo na summitu Putina i Erdoğana u Sočiju. Sad ćemo vidjeti koje su posljedice Trumpove slabosti na druga područja gdje je Iran bacio oko – glavni rival Saudijska Arabija, još jedan Trumpov “veliki prijatelj”, ne može biti zadovoljna ni mirna nakon američkog povlačenja.
Razlog zbog kojeg je Amerika uopće imala nekoliko stotina vojnika u Siriji bila je operacija protiv ISIS-a i njihova “kalifata”. Najsvirepija teroristička organizacija u novijoj povijesti je zajedničkim naporima američke avijacije i Kurda na terenu poražena, ali ne uništena. Sad im je Trump dao šansu za novi život.
Stotine bivših boraca ISIS-a već su pobjegle iz zarobljeničkih logora. Kurdi su ih tamo držali jer nisu imali ovlasti suditi im – čekali su neku legitimnu vlast i zapadnu pomoć u rješavanju problema. No, kad je Turska krenula u ofenzivu, Kurdi su se preusmjerili na sjever i počeli borbu za goli opstanak – čuvanje džihadista palo je na dno liste prioriteta. Ako dio od desetak tisuća bivših zarobljenika ISIS-a pobjegne iz zarobljeništva, pridružit će se bivšim suborcima koji nikad nisu zarobljeni, nego su se razmiljeli po Siriji i prikrili.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sad imaju priliku udružiti snage i obnoviti ISIS – bit će to najkatastrofalnija posljedica Trumpove sulude odluke. Zajedno sa zarobljenim bivšim borcima, procjenjuje se da bi obnovljeni ISIS mogao brojiti do 30 tisuća ljudi. Čak i da ne pokušaju obnoviti “kalifat”, dio tih terorista pobjeći će u zemlje gdje mogu sijati kaos – sigurnosne službe u Europi već se pripremaju za novi val terorista iz Sirije.
Nitko nema pojma kako spriječiti ISIS
Situacija s ISIS-om najžalosniji je aspekt ove katastrofe. Pitanja što Amerika treba napraviti da ograniči ambicije Rusije, Asada ili Irana – to su pitanja “velike strategije” oko koje se uvijek lome koplja, a uspješni mogu biti različiti, ponekad i kontradiktorni pristupi.
Netko će reći da je prepuštanje Rusiji glavne uloge u Siriji katastrofa za američke interese, ali će se javiti drugi s argumentom da će to Rusiju zapravo uplesti u nerješive regionalne probleme i dugoročno je oslabiti, jer će se Moskva izložiti neprijateljstvu lokalnih aktera koji će u njoj vidjeti neprijatelja. To je moguće, kao što je svaku “veliku strategiju” moguće okrenuti s jedne ili druge strane.
No, pitanje što napraviti s bivšim borcima ISIS-a, u zarobljeništvu i na slobodi, to nije strateško, nego taktičko pitanje, i na njega Trumpova Amerika – nevjerojatno – nema ni odgovor ni plan. Dapače, čini se da je njen odgovor – nadamo se da će netko drugi riješiti taj problem. Ali, neće ga riješiti nitko: Rusija nikad nije napadala ISIS, kao ni Asad; Turska je vjerojatno najodgovornija da su silni borci sa Zapada uopće ušli u Siriju boriti se za “kalifat”.
Drugim riječima, obnovljeni ISIS neće se okrenuti protiv njih, nego protiv Zapada. Trumpova izdaja Kurda i povlačenje iz Sirije katastrofalno je dakle ne samo strateški, nego i iz temeljnog taktičkog aspekta. Nitko nema plan što napraviti da spriječi obnovu terorističke organizacije koja možda idućih godina počne intenzivnije napadati civilne mete na Zapadu.
Uzrokovao je pokolj Kurda
Ne treba naravno izgubiti iz vida najveće tragičare ove katastrofe – Kurde koje je Trump izdao bez da je trepnuo. Narod koji se sedam godina borio za američke i svoje interese i bez kojega ne bi bilo Trumpove “velike pobjede nad ISIS-om”, ponovno je ostavljen na cjedilu – ovog puta u puno gorim okolnostima nego u bilo kojoj od prijašnjih zapadnih izdaja. Razmjeri užasa pokazali su se čim je Turska umarširala na sjever Sirije i krenula “čistiti” Kurde, koje Ankara smatra teroristima.
Isprva su se mnogi nadali da će Erdoğan samo demonstrirati silu, ali ne i započeti pokolj – da će druga najveća vojska NATO-a poslati avione i tenkove da zastraši i impresionira, ali da će se zadovoljiti slanjem signala o svojoj snazi. No, dogodilo se nešto puno gore. Ne samo da je turska vojska krenula u nemilosrdnu ofenzivu protiv najvećeg naroda bez države, nego je oživjela najgore izdanje već ugasnulog sirijskog građanskog rata. Stotine Kurda je ubijeno, deseci tisuća civila su počeli bježati – nastala je humanitarna katastrofa usporediva s onom u Jemenu.
Erdoğanova ofenziva nije “čista” vojna operacija: Ankara je ispred svojih vojnih jedinica poslala arapske milicije koje “čiste teren”, tj. kolju i pale sve na što naiđu. Kurdske civile kamenuju ili ih vezanih ruku ubijaju rafalom pored ceste, pred kamerama, vičući “Snimi me, snimi me”. Razbojničke milicije u službi Turske sastoje se dijelom od boraca bivše al-Nusre, koja se svojedobno dičila titulom podružnice al-Kaide u Siriji. Sad ti arapski džihadisti za Tursku obavljaju prljavi posao i provode etničko čišćenje ne-arapskih Kurda.
Trump je posredovao etničkom čišćenju
Predviđanje da će turska operacija, cinično nazvana “Izvor mira”, biti jako loša po Kurde pokazalo se nepreciznim – turska ofenziva prijeti genocidom sirijskih Kurda. Trump je tu zapravo posredovao u etničkom čišćenju – prekid napada koji je dogovoren s američkim posredovanjem kao uvjet je bio postavio evakuaciju Kurda s njihova teritorija.
Americi se često prigovaralo da je stajala po strani i nije intervenirala dok su drugi provodili etničko čišćenje – Trump je to podignuo na novu razinu: Washington je na sjeveru Sirije jasno rekao da primirje služi tome da se Kurdi sami “počiste” sa svog teritorija, koji Erdoğan želi zauzeti. To Trumpa čini ne samo odgovornim za izdaju Kurda, nego i suodgovornim za njihovo etničko čišćenje.
Amerikanci su tragediju Kurda učinili većom jer su ih u posljednjih godinu dana uvjerili da razmontiraju svoje obrambene pozicije na sjeveru, prema Turskoj, i orijentiraju se na borbu protiv ostataka ISIS-a na jugu. To je trebalo poslati umirujući signal Ankari da sirijski Kurdi nemaju ofenzivne ambicije. Kurdi su poslušali Amerikance i uklonili obrambene pozicije. Tad ih je Trump izdao, a Turska krenula na nebranjene Kurde.
Nakon izdaje, došla je i nevjerojatna drskost američkog predsjednika, koji je iz Bijele kuće počeo govoriti o Kurdima kao teroristima i omalovažavati njihovu borbu protiv ISIS-a: “Svatko bi se hrabro borio protiv ISIS-a da ima američku podršku iz zraka”, rekao je u bezočnom istupu, koji je vjerojatno najodvratnije što je ikad izgovorio. Kurdi su u borbi protiv ISIS-a, za američki interes, izgubili između 10 i 11 tisuća boraca; Amerika je u toj borbi izgubila osam vojnika.
Erdogan je najveći pobjednik
Konačno, veliki pobjednik odluke o američkom povlačenju je autokrat iz Ankare. Potpuno je suludo da Amerika ima simpatije za “novog sultana”, koji se već duže distancira od NATO-a, ucjenjuje Europsku uniju izbjeglicama, blisko surađuje s Rusijom i kupuje njihovo naoružanje – ukratko drži sve opcije otvorene, iako je formalno saveznik Amerike i član NATO-a. Erdoğan radi sve da ostvari svoju “Viziju 2023.” – nazvanu po stogodišnjici Sporazuma iz Lausanne, kojim su nacrtane granice moderne Republike Turske – a koji predviđa pretvaranja Turske u regionalnog hegemona.
Erdoğan smatra da su dijelovi susjednih zemalja turski teritorij – Kirkuk, Mosul, sve do Sulejmanije na sjeveru Iraka; te Alep, Idlib i Raka na sjeveru Sirije. Erdoğan želi anektirati ta područja – za to uvjete stvaraju američko povlačenje i deal s Putinom, koji je i sam anektirao dio Ukrajine a želi stvoriti širu rusku “sferu utjecaja”. Ove nacionalističke planove, nakon povlačenja Amerikanaca, više nema tko omesti.
Trump ne razumije da Amerika u nekim dijelovima svijeta drži mali broj vojnika koji ne ratuju, nego jamče stabilnost – ako netko napadne, napast će i američke jedinice te tako si navući na leđa najmoćniju vojnu silu na svijetu. Zato Amerika i danas ima mali broj vojnika u Japanu, Njemačkoj, Južnoj Koreji, Poljskoj, Italiji. Te zemlje vode autonomne vanjske politike i ne ratuju, a američke snage garantiraju da neće ni doći do rata. Što se dogodi kad se Amerikanci povuku, vidimo u Siriji: nastradaju najslabiji, a profitiraju najgori.
Istovremeno najmanja i najštetnija odluka
Konačno, dobro je znati o čemu govorimo kad govorimo o “američkom povlačenju”. Za razliku od Vijetnama, Iraka ili jednog dana Afganistana, ovdje nije riječ o masovnoj vojsci. Trump je naredio da se s kurdskog teritorija na sjeveru Sirije povuku američke snage koje su brojale – pedeset vojnika na liniji fronte, a ukupno oko dvjesto vojnika na cijelom području. Teško da je tu riječ o “imperijalnoj okupacijskoj sili”.
Svi užasi koji su uslijedili događaju se zbog povlačenja tih pedesetak vojnika, s kojima je nestala američka sigurnosna garancija. Teško je naći razumnu osobu koja bi argumentirala da je pokolj Kurda i promjena strateških odnosa na Bliskom istoku bila opravdana cijena povlačenja pedesetak vojnika. Trump se time upisao u povijest kao predsjednik koji donio najmanju, a ujedno najštetniju odluku po interes Amerike i po interes mira u svijetu.
Sve je jasnije: Trumpovo naizgled diletantsko povlačenje iz Sirije bio je promišljeni ustupak Putinu
Telegramov dopisnik Đivo Đurović analizira prave posljedice Trumpove skandalozne odluke da povuče američke snage iz Sirije
Simbolično i stvarno, glavnu riječ u Siriji preuzela su dvojica autokrata. Rusija i Turska dogovorile su se da će zajedno na sjeveru Sirije očistiti kurdske borce, što je rješenje još gore od primirja, kojim je zapravo Trump bio posredovao etničko čišćenje Kurda iz tzv. sigurnosne zone koje Turci uspostavljaju na sjeveru Sirije. Povlačenjem američkih snaga, Trump je Putinu dao poklon kakav nije mogao ni sanjati
Dva prizora rekla su sve o katastrofi koju je u Siriju donio Donald Trump: prvo, američki oklopnjaci koji se izmještaju sa sjevera Sirije, a ogorčeni i izdani Kurdi na njih bacaju trulo povrće; drugo, summit pseudocara Vladimira Putina i pseudosultana Recepa Erdoğana u Sočiju, gdje su autokrati iskoristili vakuum nastao Trumpovom odlukom i podijelili sfere utjecaja ne samo u Siriji, nego i šire na Bliskom istoku.
Amerika je u uzmaku, voljom svoga diletantskog predsjednika, iako za to nije bilo potrebe; Kurdima prijeti uništenje; ratni zločinac Bašar al-Asad uspostavlja kontrolu nad cijelom Sirijom, a njegov sponzor Iran – zakleti neprijatelj Amerike – nikad nije bio moćniji nego zbog Trumpova kukavičkog povlačenja. Povrh svega, teroristima je posao lakši nego prije – ISIS se regrupira i planira napade u regiji i u Europi, a Hezbolah lakše dobavlja oružje iz Irana i prijeti Izraelu.
Posljedice Trumpovih odluka
Tako izgleda Bliski istok kad se Trumpa pusti da odlučuje bez konzultacija s bilo kim. Pokazuje se da nas je “osovina odraslih” možda doista spasila od još gorih katastrofa, ali njih je Trump davno već otjerao: oko njega više nema generala ni ljudi s iskustvom u vanjskoj politici, samo kimavci koji ga neće spriječiti ni u čemu. Posljedica je potpuna propast američkog kredibiliteta, etničko čišćenje Kurda i nova arhitektura moći u regiji, gdje glavnu ulogu preuzimaju ljudi kojima su agresija i klanje svakodnevni politički instrumenti.
Ako se Amerika i bude oporavila od Trumpa na unutarnjopolitičkom planu, Bliski istok će nositi trajni ožiljak njegove katastrofalne politike. Taman kad je istekao prekid turske ofenzive protiv Kurda, dogovoren da Trump pokuša spasiti obraz, stigao je novi dogovor. Nakon šest sati pregovora, sklopili su ga novi gospodari situacije u Siriji – ruski i turski predsjednik. Amerike više nema u tim računicama – Trump ju je diskvalificirao, bez stvarnog razloga i bez da je išta dobio zauzvrat.
Simbolično i stvarno, glavnu riječ u Siriji preuzela su dvojica autokrata. Rusija i Turska dogovorile su se da će zajedno na sjeveru Sirije očistiti kurdske borce, što je rješenje još gore od primirja, kojim je zapravo Trump bio posredovao etničko čišćenje Kurda iz tzv. sigurnosne zone koje Turci uspostavljaju na sjeveru Sirije. Povlačenjem američkih snaga, Trump je Putinu dao poklon kakav nije mogao ni sanjati.
Rusi su ispunili vakuum koji je stvorilo američko povlačenje; ravnoteža sile više ne uključuje Sjedinjene Države, a Moskva je preuzela dominantnu ulogu. Stvarnost je nadmašila čak i propagandnu maštu Kremlja: ruski vojnici doslovno su ušetali u vojne baze koje su Amerikanci napustili u žurbi.
Jackpot za Rusiju
“Da vidimo kako su živjeli Amerikanci”, kaže na ruskom u jednom videu čovjek koji se u logor dovezao džipom s ruskom zastavom. Na zidovima su još američke karte, vojno znakovlje, fotografije. Putinu nije promaknula simbolika: prizor nalik napuštenim kasarnama u Istočnoj Njemačkoj, iz kojih je 1993. otišla ruska vojska. Ovog puta pobjegli su Amerikanci – ne zato što su izgubili rat, nego voljom svog predsjednika.
Putin je od dolaska na vlast pokušavao Rusiji priskrbiti status velike sile. Na globalnoj razini to nije mogao, jer je Rusija ekonomski sićušna, pa je pokušao na regionalnoj. Dobra prilika došla mu je s građanskim ratom u Siriji, gdje se nalazila jedina preostala ruska pomorska baza izvan zemlje. Kad je poslao vojsku, Putin se nije mogao nadati ovakvom uspjehu – Rusija je uspostavila ozbiljno uporište i postala ključni igrač na Bliskom istoku.
Putin se mora osjećati jako dobro – prije samo pet godina bio je izoliran, gotovo izbačen sa svjetske političke pozornice zbog okupacije i protuzakonite aneksije Krima, agresije na istok Ukrajine, rušenja malezijskog putničkog aviona s tristo putnika – Rusija je izbačena iz G8, stavljena pod sankcije. U međuvremenu je svog klijenta Bašara al-Asada uspjela spasiti od sigurnog poraza, ali i dalje nije bila glavni igrač u Siriji. To je Putinu omogućilo tek Trumpovo povlačenje.
Poklon za Putina
Više puta zadnjih godina činilo se da američki predsjednik povlači poteze u interesu čovjeka koji mu je pomogao da 2016. pobijedi na izborima. Ovo je najkonkretnija pobjeda koju mu je poklonio. “S vama, gospodine predsjedniče, svi putovi vode do Putina”, rekla je Trumpu prošlog tjedna Nancy Pelosi, ljutito napustivši sastanak s Trumpom u Bijeloj kući. Čak i kad čovjek zna koliko je Trump neupućeni diletant koji odluke donosi bez plana i analize posljedica, teško je njegovu sirijsku odluku ne interpretirati kao promišljeni ustupak Putinu.
Umjesto izolacije, Putin sad uživa u ulozi posrednika i moćnog aktera na Bliskom istoku. Dok je Trump izdao američke saveznike, Putin se dokazao kao moćnik koji uvijek čuva leđa svojih klijenata – makar bili ratni zločinci, poput Asada. Još gore, Putinov avanturizam pokazao se kao uspješna strategija – ne zato što je bila uspješna sama po sebi, nego zato što ju je nagradio predsjednik Amerike.
Omogućio je Asadu kontrolu nad cijelom Sirijom
Diktator iz Damaska drugi je veliki pobjednik Trumpove katastrofalne odluke o povlačenju. Na početku rata 2011. činilo se da Asad iz Sirije neće izaći živ. Nakon ruske intervencije izgledalo je da će se Sirija vjerojatno raspasti, a da će Asad zadržati kontrolu nad malim dijelom zemlje. No, ruska vojna sila pomogla mu je da kontrolu proširi na sve veći teritorij – gotovo cijelu zemlju, osim sjeverne pokrajine Rožave, gdje su Kurdi uz američku zračnu pomoć porazili ISIS.
Jedino što je stajalo između Asada i kontrole nad cijelom Sirijom bila je mala grupa američkih vojnika na kurdskom području – tek nekoliko stotina ljudi. Oni su sprečavali Asada da proglasi potpunu pobjedu i zauzme bogata naftna polja u Rožavi. No, onda je Trump odlučio povući američke vojnike i Asad je dobio cijelu Siriju; ratni zločinac koji je vlastiti narod masovno ubijao bojnim otrovima ponovno kontrolira ključni dio teritorija, jer su mu se Kurdi sami obratili za pomoć, suočeni s izglednim uništenjem u turskoj ofenzivi.
Iznevjereni od saveznika za koje su ginuli sedam godina, Kurdi su promijenili stranu – drugog izbora nisu imali. Rijetko se dogodi da pobunjenički teritorij dođe pod kontrolu centralne vlasti tako da joj se pobunjenici sami obrate za pomoć – Trump je uspio dovesti i do takvog, nevjerojatnog obrata.
Još gore, Asad je Rožavu dobio mukte, bez mirovnih pregovora s Kurdima ili Amerikom, gdje bi inače morao dati ustupke, u najmanju ruku autonomiju Kurdima. Ovako nisu dobili nikakva jamstva, jer za pregovore nije bilo ni vremena niti su Kurdi bili u poziciji išta uvjetovati – i dalje im prijeti masakr od Turaka.
Sam sebe je opalio po glavi
Još jedna adresa na kojoj slave Trumpovu katastrofalnu odluku je Teheran – Asadov glavni sponzor nije mogao zamisliti bolji razvoj događaja. Iako se godinama gradi kao veliki protivnik Irana, Trump je islamskoj revolucionarnoj republici isporučio veliku pobjedu i ojačao iranski utjecaj u cijeloj regiji. Iran je tu ostvario dvostruki uspjeh – prvo, njihov klijent je ojačao, uspostavivši kontrolu nad cijelom Sirijom; drugo, iranski glavni neprijatelj Amerika sama od sebe se – povukla. To su za Iran dvije muhe jednim potpuno neočekivanim udarcem, kojim je Trump sam sebe opalio po glavi.
Iran je već ostvario svoj strateški cilj: kopneni most od Teherana do Mediterana sad je samo teritorijalno podebljan, jer su Kurdi došli pod kontrolu Asada, a Amerikanci se povukli. Ruta za opskrbu iranskog proxyja Hezbolaha samo je olakšana, a Iranu vjerne jedinice bez problema sjede na vratima Izraela. Benjamin Netanjahu na tome može zahvaliti svom kompanjonu Donaldu Trumpu, velikom prijatelju Izraela.
Iz iranske perspektive, Trumpovo povlačenje poslalo je i važniju poruku: Washington nije spreman držati čak ni malu posadu na sjeveru Sirije. Iran iz toga čita nevoljkost Amerike da se uopće upliće u bliskoistočne probleme. Taj input sigurno će ući u buduće iranske kalkulacije i razmatranja cijene njihovih avanturističkih poteza u regiji. Koliko god se Amerika i Izrael godinama trudili omesti iranske ambicije sankcijama, cyber napadima, sabotažama – sve to je palo u sjenu signalom da je Amerika slaba i nevoljka za prisutnost, kamoli angažman u regiji.
Zbog Trumpove odluke mogao bi oživjeti ISIS
Bliski istok već je sedam desetljeća proklet činjenicom da se svi njegovi politički problemi rješavaju silom; zbog toga je u regiji, nažalost, od svega najvažnija percepcija snage i odlučnosti da se djeluje na terenu. Oni koje se percipira slabima brzo izgube utjecaj – to se Trumpovoj Americi već dogodilo na summitu Putina i Erdoğana u Sočiju. Sad ćemo vidjeti koje su posljedice Trumpove slabosti na druga područja gdje je Iran bacio oko – glavni rival Saudijska Arabija, još jedan Trumpov “veliki prijatelj”, ne može biti zadovoljna ni mirna nakon američkog povlačenja.
Razlog zbog kojeg je Amerika uopće imala nekoliko stotina vojnika u Siriji bila je operacija protiv ISIS-a i njihova “kalifata”. Najsvirepija teroristička organizacija u novijoj povijesti je zajedničkim naporima američke avijacije i Kurda na terenu poražena, ali ne uništena. Sad im je Trump dao šansu za novi život.
Stotine bivših boraca ISIS-a već su pobjegle iz zarobljeničkih logora. Kurdi su ih tamo držali jer nisu imali ovlasti suditi im – čekali su neku legitimnu vlast i zapadnu pomoć u rješavanju problema. No, kad je Turska krenula u ofenzivu, Kurdi su se preusmjerili na sjever i počeli borbu za goli opstanak – čuvanje džihadista palo je na dno liste prioriteta. Ako dio od desetak tisuća bivših zarobljenika ISIS-a pobjegne iz zarobljeništva, pridružit će se bivšim suborcima koji nikad nisu zarobljeni, nego su se razmiljeli po Siriji i prikrili.
Sad imaju priliku udružiti snage i obnoviti ISIS – bit će to najkatastrofalnija posljedica Trumpove sulude odluke. Zajedno sa zarobljenim bivšim borcima, procjenjuje se da bi obnovljeni ISIS mogao brojiti do 30 tisuća ljudi. Čak i da ne pokušaju obnoviti “kalifat”, dio tih terorista pobjeći će u zemlje gdje mogu sijati kaos – sigurnosne službe u Europi već se pripremaju za novi val terorista iz Sirije.
Nitko nema pojma kako spriječiti ISIS
Situacija s ISIS-om najžalosniji je aspekt ove katastrofe. Pitanja što Amerika treba napraviti da ograniči ambicije Rusije, Asada ili Irana – to su pitanja “velike strategije” oko koje se uvijek lome koplja, a uspješni mogu biti različiti, ponekad i kontradiktorni pristupi.
Netko će reći da je prepuštanje Rusiji glavne uloge u Siriji katastrofa za američke interese, ali će se javiti drugi s argumentom da će to Rusiju zapravo uplesti u nerješive regionalne probleme i dugoročno je oslabiti, jer će se Moskva izložiti neprijateljstvu lokalnih aktera koji će u njoj vidjeti neprijatelja. To je moguće, kao što je svaku “veliku strategiju” moguće okrenuti s jedne ili druge strane.
No, pitanje što napraviti s bivšim borcima ISIS-a, u zarobljeništvu i na slobodi, to nije strateško, nego taktičko pitanje, i na njega Trumpova Amerika – nevjerojatno – nema ni odgovor ni plan. Dapače, čini se da je njen odgovor – nadamo se da će netko drugi riješiti taj problem. Ali, neće ga riješiti nitko: Rusija nikad nije napadala ISIS, kao ni Asad; Turska je vjerojatno najodgovornija da su silni borci sa Zapada uopće ušli u Siriju boriti se za “kalifat”.
Drugim riječima, obnovljeni ISIS neće se okrenuti protiv njih, nego protiv Zapada. Trumpova izdaja Kurda i povlačenje iz Sirije katastrofalno je dakle ne samo strateški, nego i iz temeljnog taktičkog aspekta. Nitko nema plan što napraviti da spriječi obnovu terorističke organizacije koja možda idućih godina počne intenzivnije napadati civilne mete na Zapadu.
Uzrokovao je pokolj Kurda
Ne treba naravno izgubiti iz vida najveće tragičare ove katastrofe – Kurde koje je Trump izdao bez da je trepnuo. Narod koji se sedam godina borio za američke i svoje interese i bez kojega ne bi bilo Trumpove “velike pobjede nad ISIS-om”, ponovno je ostavljen na cjedilu – ovog puta u puno gorim okolnostima nego u bilo kojoj od prijašnjih zapadnih izdaja. Razmjeri užasa pokazali su se čim je Turska umarširala na sjever Sirije i krenula “čistiti” Kurde, koje Ankara smatra teroristima.
Isprva su se mnogi nadali da će Erdoğan samo demonstrirati silu, ali ne i započeti pokolj – da će druga najveća vojska NATO-a poslati avione i tenkove da zastraši i impresionira, ali da će se zadovoljiti slanjem signala o svojoj snazi. No, dogodilo se nešto puno gore. Ne samo da je turska vojska krenula u nemilosrdnu ofenzivu protiv najvećeg naroda bez države, nego je oživjela najgore izdanje već ugasnulog sirijskog građanskog rata. Stotine Kurda je ubijeno, deseci tisuća civila su počeli bježati – nastala je humanitarna katastrofa usporediva s onom u Jemenu.
Erdoğanova ofenziva nije “čista” vojna operacija: Ankara je ispred svojih vojnih jedinica poslala arapske milicije koje “čiste teren”, tj. kolju i pale sve na što naiđu. Kurdske civile kamenuju ili ih vezanih ruku ubijaju rafalom pored ceste, pred kamerama, vičući “Snimi me, snimi me”. Razbojničke milicije u službi Turske sastoje se dijelom od boraca bivše al-Nusre, koja se svojedobno dičila titulom podružnice al-Kaide u Siriji. Sad ti arapski džihadisti za Tursku obavljaju prljavi posao i provode etničko čišćenje ne-arapskih Kurda.
Trump je posredovao etničkom čišćenju
Predviđanje da će turska operacija, cinično nazvana “Izvor mira”, biti jako loša po Kurde pokazalo se nepreciznim – turska ofenziva prijeti genocidom sirijskih Kurda. Trump je tu zapravo posredovao u etničkom čišćenju – prekid napada koji je dogovoren s američkim posredovanjem kao uvjet je bio postavio evakuaciju Kurda s njihova teritorija.
Americi se često prigovaralo da je stajala po strani i nije intervenirala dok su drugi provodili etničko čišćenje – Trump je to podignuo na novu razinu: Washington je na sjeveru Sirije jasno rekao da primirje služi tome da se Kurdi sami “počiste” sa svog teritorija, koji Erdoğan želi zauzeti. To Trumpa čini ne samo odgovornim za izdaju Kurda, nego i suodgovornim za njihovo etničko čišćenje.
Amerikanci su tragediju Kurda učinili većom jer su ih u posljednjih godinu dana uvjerili da razmontiraju svoje obrambene pozicije na sjeveru, prema Turskoj, i orijentiraju se na borbu protiv ostataka ISIS-a na jugu. To je trebalo poslati umirujući signal Ankari da sirijski Kurdi nemaju ofenzivne ambicije. Kurdi su poslušali Amerikance i uklonili obrambene pozicije. Tad ih je Trump izdao, a Turska krenula na nebranjene Kurde.
Nakon izdaje, došla je i nevjerojatna drskost američkog predsjednika, koji je iz Bijele kuće počeo govoriti o Kurdima kao teroristima i omalovažavati njihovu borbu protiv ISIS-a: “Svatko bi se hrabro borio protiv ISIS-a da ima američku podršku iz zraka”, rekao je u bezočnom istupu, koji je vjerojatno najodvratnije što je ikad izgovorio. Kurdi su u borbi protiv ISIS-a, za američki interes, izgubili između 10 i 11 tisuća boraca; Amerika je u toj borbi izgubila osam vojnika.
Erdogan je najveći pobjednik
Konačno, veliki pobjednik odluke o američkom povlačenju je autokrat iz Ankare. Potpuno je suludo da Amerika ima simpatije za “novog sultana”, koji se već duže distancira od NATO-a, ucjenjuje Europsku uniju izbjeglicama, blisko surađuje s Rusijom i kupuje njihovo naoružanje – ukratko drži sve opcije otvorene, iako je formalno saveznik Amerike i član NATO-a. Erdoğan radi sve da ostvari svoju “Viziju 2023.” – nazvanu po stogodišnjici Sporazuma iz Lausanne, kojim su nacrtane granice moderne Republike Turske – a koji predviđa pretvaranja Turske u regionalnog hegemona.
Erdoğan smatra da su dijelovi susjednih zemalja turski teritorij – Kirkuk, Mosul, sve do Sulejmanije na sjeveru Iraka; te Alep, Idlib i Raka na sjeveru Sirije. Erdoğan želi anektirati ta područja – za to uvjete stvaraju američko povlačenje i deal s Putinom, koji je i sam anektirao dio Ukrajine a želi stvoriti širu rusku “sferu utjecaja”. Ove nacionalističke planove, nakon povlačenja Amerikanaca, više nema tko omesti.
Trump ne razumije da Amerika u nekim dijelovima svijeta drži mali broj vojnika koji ne ratuju, nego jamče stabilnost – ako netko napadne, napast će i američke jedinice te tako si navući na leđa najmoćniju vojnu silu na svijetu. Zato Amerika i danas ima mali broj vojnika u Japanu, Njemačkoj, Južnoj Koreji, Poljskoj, Italiji. Te zemlje vode autonomne vanjske politike i ne ratuju, a američke snage garantiraju da neće ni doći do rata. Što se dogodi kad se Amerikanci povuku, vidimo u Siriji: nastradaju najslabiji, a profitiraju najgori.
Istovremeno najmanja i najštetnija odluka
Konačno, dobro je znati o čemu govorimo kad govorimo o “američkom povlačenju”. Za razliku od Vijetnama, Iraka ili jednog dana Afganistana, ovdje nije riječ o masovnoj vojsci. Trump je naredio da se s kurdskog teritorija na sjeveru Sirije povuku američke snage koje su brojale – pedeset vojnika na liniji fronte, a ukupno oko dvjesto vojnika na cijelom području. Teško da je tu riječ o “imperijalnoj okupacijskoj sili”.
Svi užasi koji su uslijedili događaju se zbog povlačenja tih pedesetak vojnika, s kojima je nestala američka sigurnosna garancija. Teško je naći razumnu osobu koja bi argumentirala da je pokolj Kurda i promjena strateških odnosa na Bliskom istoku bila opravdana cijena povlačenja pedesetak vojnika. Trump se time upisao u povijest kao predsjednik koji donio najmanju, a ujedno najštetniju odluku po interes Amerike i po interes mira u svijetu.