Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: dr. sc. Zrinka Paladino | Snima: Zvonimir Atletić/Wikimedia

Sve je manje ljudi koji nas povezuju sa slavnijom prošlošću. Arhitekt Tomislav Premerl bio je među njima

Paladino o jednom od vodećih teoretičara i povjesničara hrvatske arhitekture koji nas je nedavno napustio

Četvrt je godine od smrti arhitekta Tomislava Premerla, Zagrepčanina koji nas je tiho napustio 7. travnja ove godine, i čiji će se odlazak itekako bolno osjetiti u arhitekturi i povijesti umjetosti Hrvatske. Nadasve kulturan i pristojan gospodin, kakav je primarno bio, veliki hrvatski erudit i jedan od vodećih teoretičara i povjesničara hrvatske arhitekture, osim nevjerojatno plodnim opusom obilježio je generacije hrvatskih arhitekata i povjesničara umjetnosti i nečim, naočigled nebitnim, no zapravo neizmjerno važnim.

U srpnju će se napuniti godina od mog prvog teksta prenesenog u Telegramu, koji je, nažalost, predstavljao nekrolog bliskom prijatelju i kolegi, mladom i naglo preminulom arhitektu Christianu Renduliću. Prva kolumna koja je po njemu uslijedila predstavljala je In memoriam arhitektu Berislavu Šerbetiću, pola godine potom napisala sam nekrolog kolegi Borisu Fioliću i čvrsto zaključila da su to posljednji nekrolozi koje pišem u tako kratkom razdoblju. Međutim, i u travnju se dogodio nenadoknadivi gubitak po hrvatsku arhitektonsku struku, na koji nisam odmah reagirala pa to činim sada, tri mjeseca kasnije, jer osjećam dug prema jednom dobrom i velikom čovjeku, čiji odlazak medijski nije bio popraćen sukladno važnosti njegovog traga utisnutog u našu povijest, kulturu i društvo općenito. Ništa to, naravno, nije neobično za naše kulturološki potonulo društvo, koje velikane zanemaruje i za života.

Četvrt je godine od smrti arhitekta Tomislava Premerla, Zagrepčanina koji nas je tiho napustio 7. travnja ove godine, i čiji će se odlazak itekako bolno osjetiti u arhitekturi i povijesti umjetosti Hrvatske. Nadasve kulturan i pristojan gospodin, kakav je primarno bio, veliki hrvatski erudit i jedan od vodećih teoretičara i povjesničara hrvatske arhitekture, osim nevjerojatno plodnim opusom obilježio je generacije hrvatskih arhitekata i povjesničara umjetnosti i nečim, naočigled nebitnim, no zapravo neizmjerno važnim.

Pristupačnošću, jednostavnošću i toplinom koja resi rijetke, Tomislav Premerl je ostavio trag ljudskosti kojim se malo tko u našem društvu, koje je upravo zahvaljujući takvim rijetkim pojedincima bolje no što i zaslužujemo, može podičiti. Arhitekt koji je za sobom ostavio i značajan projektantski i konzervatorski angažman, primarno je svojom pisanom riječju osigurao svoje mjesto u hrvatskoj povijesti, koja ne obiluje pojedincima poput njega. U društvu poput našeg koje ne prepoznaje prave vrijednosti dok ih nepovratno ne izgubi i u kojem se oni koji misle da vrijede zbog potencijalne ugroze vlastitih postignuća i krhkosti vlastitih pozicija čuvaju prenošenja znanja i pomaganja, Tomislav Premerl, Cic za bliske osobe, je drugačijim stavom i životnom filozofijom opravdano osigurao poziciju omiljene osobe.

Tomislav Premerl snimljen 2012., ljubaznošću Krešimira Galovića

Neumorno je objavljivao i analizirao hrvatsku arhitekturu

Rođen 5. studenog 1939. godine u Zagrebu, tijekom studija je 1965. godine bio nagrađen Rektorovom nagradom, 1969. je diplomirao te 1985. godine i doktorirao na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1969. do 1973. godine radio je kao arhitekt konzervator u zagrebačkom Zavodu za zaštitu spomenika kulture, od 1973. do 1980. bio je predavačem stručnih predmeta u Građevinskom školskom centru, a od 1980. do 2004. godine urednikom za arhitekturu i likovnu struku u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Od 1962. godine kontinuirano je objavljivao članke, kritike, studije i eseje s područja teorije i povijesti arhitekture, likovnih umjetnosti, arhitektonske i likovne kritike, teorije i prakse te zaštite spomeničke baštine.

Posebno se posvećeno bavio razvojem i analizom moderne hrvatske arhitekture te poviješću i teorijom sakralne umjetnosti a u znanstvenim je časopisima, stručnom tisku, zbornicima, enciklopedijama, posebnim publikacijama i dnevnom tisku objavio više stotina radova. Urednikom časopisa ”Arhitektura” bio je od 1970. do 1977. godine, a časopisa ”Čovjek i prostor” od 1977. do 1980., kojem je u razdobljima od 1981. do 1982. te od 1987. do 1990. godine bio i glavnim urednikom. Uredništvo znanstvenog časopisa ”Prostor” 2016. godine proglasilo ga je i počasnim članom, a od 1995. do 1999. bio je i dopredsjednikom te voditeljem Nakladničke djelatnosti Udruženja hrvatskih arhitekata. Od 1995. do 2011. godine predavao je na Teološkom studiju i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, a bio je i mentorom i članom komisija doktorskih studija na Arhitektonskom fakultetu i Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Zadru.

Premerl (lijevo) na predstavljanju monografije Zrinke Paladino ‘Lavoslav Horvat – Kontekstualni ambijentalizam i moderna’ PIXSELL

Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima, bio članom komisija i ocjenjivačkih sudova, kao urednik uredio je više stručnih knjiga, te je bio autorom više kritičkih izložbi arhitekture, triju izložbi vlastitih crteža, te knjiga: ”Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija” (izdavane 1989., 1990. te dopunjeno i 2015. godine), ”Nastajanje u suncu. Eseji o makedonskoj arhitekturi” (2002.), ”Zagreb grad moderne arhitekture. Stoljeće zagrebačke arhitekture” (2003.), ”Prepoznavanje arhitekture” (2005.) te recentno prošle godine izdane knjige vlastitih tekstova ”Povijesnost arhitekture”. Počasni član Društva arhitekata Zagreba za nevjerojatno plodan publicistički rad 1994. godine nagrađen je ”Nagradom J. J. Strossmayer” Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te 2010. godine i ”Nagradom Neven Šegvić” Udruženja hrvatskih arhitekata za sveukupan teorijsko publicistički rad na području arhitekture i urbanizma. Brižnim recenzentom i mojih dviju monografskih knjiga o arhitektima Lavoslavu Horvatu i Nikoli Filipoviću bio je 2013. i 2105. godine i kao takav čuva posebno mjesto u mom srcu, kao i u srcima mnogih koji su ga poznavali i imali sreće s njim surađivati.

Kako samo veliki umiju, olakšao je živote mlađim istraživačima

Rekonsturirao je i adaptirao više povijesnih sakralnih objekata, poput drvene kapele u Lijevim Štefankima, romaničke crkve Sv. Kvirina u Krku i sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu, samostanske crkve i samostana u Poratu, svetišta crkve u Poljicama na Krku, franjevačke crkve u Makarskoj i Tučepima, no projektirao je i izveo i nove crkve, Sv. Ane u Gornjem Prekrižju kod Krašića, Sv. Pavla u zagrebačkom Retkovcu, Sv. Križa u Hižakovcu kod Gornje Stubice, Majke Božje Lurdske u zagrebačkom Čulincu i Sv. Benedikta u Mičevcu pokraj Zagreba. Programom je profesora Zvonka Makovića na doktorskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu Premerlova knjiga ”Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija”, izdana do danas u tri izdanja, bila osnovnom literaturom koja se s užitkom učila i činjenica je da se ta razumljivo pisana knjiga gutala i rado polagala. Pisana jasnim stručnim riječnikom ta je knjiga većinu istraživača arhitekture zaljubljivala u baštinjeno hrvatsko arhitektonsko međuratno nasljeđe dvadesetog stoljeća i nemali nas je broj upravo i na njoj temeljio svoje buduće znanstveno-istraživačke puteve.

Ono što je, međutim, najljepše je činjenica da ime njezina autora nikome od nas, odlučnih u istraživanju arhitekture dvadesetog stoljeća, nije ostalo samo ime na papiru, već nas je sve, koji smo ga ikada trebali, uz Tomislava Premerla vezivalo i prijateljstvo koje je dobrotom i dobronamjernošću nesebično dijelio. Nevezano uz činjenicu velikih dobnih razlika, a o razlikama u znanju da i ne govorimo, on je za svih bio tu. Kroz recenzije članaka, disertacija, knjiga, arhitekt Premerl je nenadmenim i toplim pristupom, nesebično, kako samo veliki ljudi umiju, olakšao živote mnogim mlađim istraživačima i naučio ih mnogočemu. I ono najljepše po čemu će ga većina pamtiti jest činjenica da je iskreno cijenio trud drugih i veselio se njihovim otkrićima kao da su njegova te da je sa zadovoljstvom upotpunjavao svoja djela tuđim istraživačkim rezultatima, ne doživljavajući ih ugrozom vlastitih postignuća.

I prema mišljenju povjesničara umjetnosti Radovana Ivančevića tek pola stoljeća poslije objave krucijalnog djela arhitekta Stjepana Planića ”Problemi savremene arhitekture. Treba znati… Progres graditeljstva” 1932. godine, pojavilo se drugo značajno ostvarenje koje problematizira sličnu tematiku. Riječ je o knjizi ”U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata”, autorice Željke Čorak iz 1981. godine, nakon koje je gotovo desetljeće poslije uslijedila i knjiga Tomislava Premerla ”Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija”. Te su tri knjige prema Ivančeviću predstavljale ključnu stručnu literaturu o hrvatskoj arhitekturi međuratnog razdoblja, koje razmišljanje nam se danas, sa značajnije vremenske distance, tek čini utemeljenim i opravdanim. Treće izdanje ”Nove tradicije”, objavljene pod uredništvom Krešimira Galovića 2015. godine, uklopilo je tekstovima i bibliografijom sva značajna istraživanja Premerlovih kolega i tako upotpunjeno došlo je kao svježi blagoslov mlađim istraživačima koji ne mogu kretati ni u kojem smijeru bez imena koja im predstavljaju pouzdan oslonac u radu, pri čemu je ime Tomislava Premerla neizostavno.

Tomislav-Premerl 1989. na promociji knjige Nova tradicija, ljubaznošću Krešimira Galovića

Neizmjerno važan i konzervatorskoj struci Hrvatske

Životnu fascinaciju sjajnim razdobljem međuratne moderne hrvatske arhitekture i njezinim specifičnostima, kojima se bavio cijeli život i koje je sjajno ukoričio i tom kultnom knjigom, prvi put izdanom 1989. godine, sažeto je sam najprimjerenije opisao: ”Moderna hrvatska arhitektura između dva svjetska rata zaokruženo je i definirano stvaralačko razdoblje, ali njezina misao i rezultati ostali su živi i vitalni u misli i u praksi.

Tekovine koje je ona iznijela dobrim su dijelom ugrađene, često i nesvjesno, u našu današnjicu. Međuratna arhitektura postala je tako ‘nova tradicija’ naše prostorne suvremenosti. Tradicija je potrebna svakom građenju, a naša međuratna graditeljska tradicija najizvornija je vrijednost vremena koje je oblikovalo novu sliku svijeta, bez koje je danas nezamisliv daljnji put. Moderna se gradila na temeljnim poimanjima arhitektonskog prostora i njegove svrhe u društvu, a ti su pojmovi u stvaralaštvu ostali isti. Hrvatska je moderna arhitektura u svome zaokruženom cjelovitom opusu pokazala da je uvijek htjela naglasiti kako njezin cilj nije isključivo oblik, već cjelokupan složeni proces građenja oblika kao integralnog života. I upravo to nastojanje i vidljivi rezultat poseban su, još uvijek nedovoljno istražen, doprinos europskoj avangardi, dajući nam mogućnost da i avangardno tumačimo na poseban, složeniji i ozbiljniji način.”

Ime Tomislava Premerla neizmjerno je važno i konzervatorskoj struci Hrvatske, koja sukcesivno izrađuje i prijedloge zaštita predmnijevanih kulturnih dobara, a pri izdvajanju najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja moderne dvadesetog stoljeća neizmjernu vrijednosti predstavljaju znanstveni i stručni radovi istaknutih eksperata s tog područja. Tomislav Premerl jedan je od nekolicine najistaknutijih znanstvenika koji su tu arhitekturu pionirski valorizirali, pomagali pri definiranju njezine vrijednosne kategorizacije i odreda isticali njezino značenje i nužnost očuvanja tog jednog od značajnijih segmenata naše arhitektonske baštine.

Među rijetkim prozorima u našu uistinu slavniju prošlost

Prestankom rada u konzervatorskom zavodu Premerlova skrb o spomeničkoj baštini naše zemlje nije prestala, već je tekstovima isticana kao nužan preduvjet očuvanja nacionalnog identiteta, o čemu sjajno svjedoči i tekst iz ratne 1992. godine: ”Kuće umiru poput ljudi, pa je zato rušenje kuće također genocid. Stravična je i sama pomisao, a pogotovo spoznaja, da takav rušilački poriv uopće postoji. Uništavanje kulturne baštine jednako je uništavanju ljudi. Teško je reći što u ovoj suludoj, neshvatljivoj situaciji može učiniti intelekt kao neizostavan osnovni graditelj svijeta. Samo je jedna etika ovdje moguća, jer intelektualac po svojoj duhovnoj konstituciji nikada nema isprike za neshvaćanje i neupućenost, on nema isprike za etički pogrešan korak. Ni trenutna nemoć nije isprika intelektualcu, budući da pasivnost vrlo brzo može postati suzločin. Zločinci su oni koji uništavaju i oni koji promatraju, jer svako je kulturno dobro univerzalna vrijednost, a od intelektualca se očekuje da to prvi shvati.”

Svaka rečenica iz razdoblja ratom ugroženih hrvatskih kulturnih dobara slobodno se, nažalost, može rabiti i danas, kada smo vlastitoj kulturnoj baštini jedini, nažalost, ne više vanjski, već unutarnji neprijatelji s intelekturalnom elitom koja i danas uglavnom šuti pri razaranju najvećih vrijednosti. Ništa ne opravdava gubitak povijesnih i kulturnih vrijednosti koje nas višestruko definiraju, a upravo je i ništa ono što nam danas od njih najčešće ostaje. Današnja nesređenost zakona i pratećih propisa, investitorske pomodnosti, projektantske neodgovornosti i kobna smrt hrvatskog urbanizma logično nisu popraćeni niti razvijenom sviješću o nužnosti očuvanja baštinjenih vrijednosti. Upravo stoga pisane riječi Željke Čorak, Radovana Ivančevića, Tomislava Premerla, Snješke Knežević, Aleksandra Lasla, Darje Radović Mahečić, Kreše Galovića i još nekolicine mlađih kolega, angažiranih nad problematikom valorizacije i kategorizacije hrvatske moderne arhitekture 20. stoljeća, ostaju rijetkim prozorima u našu uistinu slavniju prošlost.

Nitko nije sažetije i ljepše obrazlagao od njega

Kolegica Karin Šerman, profesorica Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu lijepo je, pri jednom od rijetkih opsežnijih osvrta na prerani odlazak dragog kolege, Tomislava Premerla nazvala pjesnikom hrvatske arhitekture i njezina sintagma čvrsto stoji. Ne postoji Premerlova stručna argumentacija vezana uz bilo koju temu kojom se bavio, koju bi itko sažetije i ljepše obrazložio od njega samog te koliko je god istraživačima lakše kada su literaturom osigurani i njegovim bezbrojnim bibliografskim jedinicama, nađu se u nezgodnoj situaciji pri obradi istih. Nemoguće je prepričati Premerla bez striktnih citiranja, kojima je nemoguće išta dodavati ili oduzimati jer je uočavao i vidio apsolutno sve što je trebalo uočiti i vidjeti i to je jasnim riječnikom fantastično izlagao i obrazlagao.

Upravo stoga smo i ovom kolumnom ispisali par citata, koji jasno govore o njegovim stremljenjima i željama, koje su sažeto zokružene i uvodnom riječju posljednje knjige ”Povijesnost arhitekture” iz 2017. godine, uređene po profesoru Marijanu Hržiću, kojom je obuhvaćeno Premerlovih pedeset tekstova objavljivanih od 1962. do 2013. godine: ”Traženju, otkrivanju, spoznaji nema kraja. I svi odgovori na stalno postavljana pitanja nikada nisu konačni. Arhitektura kao stvaralaštvo u tome prednjači. Uvijek intrigira na gotovo ‘bezobrazan’ način, jer uvijek postavlja nova pitanja i ‘arogantno’ sili na nove odgovore. I nakon više od pedesetak godina još uvijek sam pred pitanjem. A i sve definicije arhitekture ostaju mi okrnjene i nedostatne. Dakle putovati mi je i pitati se nadalje te tražiti odgovore.”

Nažalost, po objavi posljednje knjige nastavak ovozemaljskog putovanja Tomislava Premerla bio je kratak, no vremenom provedenim s nama itekako nas je počastio i zadužio. Njegovo posljednje putovanje zasigurno je zaključeno lijepim odredištem, koje dolaskom Tomislava Premerla može postati samo još boljim mjestom. Drugačije ne može biti.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
32 članka Više o autoru