Bez obzira na to od koga sve dolazi, sama zamisao o izgadnji novog nacionalnog stadiona nije loša. Nogomet spada među rijetke djelatnosti u kojima smo kontinuirano među boljima u svijetu. Nogomet je, osim toga, toliko veliki biznis da ulaganje u taj sport redovito donosi golemi novac svim zainteresiranima, pa i državnom proračunu (osobito ako policija i tužilaštvo brinu da se nogmetni biznis odvija legalno).
Stoga, na izgradnju novog nacionalnog stadiona, na kojem bi se igrale važne utakmice hrvatske reprezentacije, ali koji bi funkcionirao i kao kamp za treninge svih dobnih selekcija našeg nogometa, ne treba gledati kao na potrošnju, nego kao na investiciju koja će postojano donositi značajne profite.
Dalmacija kao rasadnik vrhunskih sportaša
Potpuno je pogrešno, međutim, apriori smještati nacionalni stadion u Zagreb, kad je sasvim jasno kako je nacionalnom nogometnom stadionu mjesto u Splitu. Za to postoje dvije grupe razloga: sportski i društveno politički. Sportski su razlozi sasvim očigledni.
Dalmacija je najvažniji prirodni rasadnik vrhunskih hrvatskih sportaša. Samo unatrag 35 godina Dalmacija nam je dala Dražena Petrovića, Dina Rađu, Tonija Kukoča, Gorana Ivaniševića, Marija Ančića, Zvonimira Bobana (smatramo li Imotski Dalmacijom), Luku Modrića i Darija Šarića, sportaše najviše svjetske klase, od kojih je jedino Ančić ostao nerealiziran zbog bolesti.
Strastvena, autentična, nogometna publika
O starijim generacijama Hajduka, koje su davale po sedam ili osam igrača za ondašnju državnu reprezentaciju, da i ne govorimo. Stoga je logično da baš Split bude okupljalište i inkubator novih naraštaja vrhunskih hrvatskih nogometaša. Drugo, u Splitu nogomet zaista ima autentičnu, lojalnu, strastvenu publiku.
Premda Hajduk već godinama vode najgore uprave na svijetu, pod kojima je taj veliki klub postao tužno trećerazredan, na Hajdukove utakmice dolazi između deset i dvadeset ili više tisuća ljudi. Na Dinamove u prosjeku tek nekoliko tisuća. Ti podaci pokazuju kako je Split prirodno sportsko središte Republike Hrvatske
Članak se nastavlja ispod oglasa
Split već ima najljepši stadion
I treće, Split već ima prekrasan stadion, jedan od ljepših u Europi, remek djelo arhitekta Borisa Magaša. Poljudu, naravno, neophodno treba obnova, ali nije li logično da baš Poljud bude proglašen glavnim nacionalnim nogometnim stadionom, umjesto što se fantazira o izgradnji novog stadiona u nekakvim zagrebačkim Blatima?
Kad je, pak, riječ o društveno političkim razlozima, oni su skoro podjednako razvidni kao i sportski. Otvaranje nacionalnog nogometnog stadiona i reprezentativnog trening kampa u Splitu pokazalo bi da u Hrvatskoj sve ne treba biti u Zagrebu i da Zagreb nije ostatku Hrvatske ono što je Beograd bio Jugoslaviji.
Snažan znak decentralizacije Hrvatske
Nacionalni stadion u Splitu bio bi snažan znak pametne i sadržajne decentralizacije Republike Hrvatske. Drugo, Split je zahvaljujući Ultri i rastu turizma, postao grad prepoznatljive svjetske reputacije. Split, naprosto, ima dobar imidž, što treba eksploatirati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I treće, Split i Hajduk u dugogodišnjem su sukobu s vodstvom Hrvatskog nogometnog saveza. Bez obzira na pojedine ispade Hajdukovih čelnika, za taj su sukob krivi Hrvatski nogometni savez i Zdravko Mamić, jer su sustavno marginalizirali Hajduk u korist Dinama.
Svi argumenti idu u korist Dalmacije
Otvaranje nacionalnog stadiona u Splitu ispravilo bi dugogodišnje nepravde prema Hajduku te omogućilo povratak Hajduka i njegovih navijača u formalne okvire hrvatskog nogometa, kojim se, ipak, neće moći upravljati iz Bosne i Hercegovine.
Svi ovi argumenti, i sportski i politički, prilično čvrsto govore da bi se nacionalni nogometni stadion morao smjestiti u Split. Kako se takve odluke u Hrvatskoj uvijek donose na najvišoj političkoj razini, valja se nadati da će Vlada, ova sadašnja, ili bilo koja druga, biti dovoljno racionalna da središte hrvatskog nogometa prebaci u središte Dalmacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svi argumenti, i sportski i politički, vode jednom zaključku: nacionalni stadion, ako ga bude, mora biti u Splitu
Nacionalni stadion u Splitu bio bi snažan znak pametne i sadržajne decentralizacije Hrvatske
Kad je, pak, riječ o društveno političkim razlozima, oni su skoro podjednako razvidni kao i sportski. Otvaranje nacionalnog nogometnog stadiona i reprezentativnog trening kampa u Splitu pokazalo bi da u Hrvatskoj sve ne treba biti u Zagrebu i da Zagreb nije ostatku Hrvatske ono što je Beograd bio Jugoslaviji. Nacionalni stadion u Splitu bio bi snažan znak pametne i sadržajne decentralizacije Hrvatske
Bez obzira na to od koga sve dolazi, sama zamisao o izgadnji novog nacionalnog stadiona nije loša. Nogomet spada među rijetke djelatnosti u kojima smo kontinuirano među boljima u svijetu. Nogomet je, osim toga, toliko veliki biznis da ulaganje u taj sport redovito donosi golemi novac svim zainteresiranima, pa i državnom proračunu (osobito ako policija i tužilaštvo brinu da se nogmetni biznis odvija legalno).
Stoga, na izgradnju novog nacionalnog stadiona, na kojem bi se igrale važne utakmice hrvatske reprezentacije, ali koji bi funkcionirao i kao kamp za treninge svih dobnih selekcija našeg nogometa, ne treba gledati kao na potrošnju, nego kao na investiciju koja će postojano donositi značajne profite.
Dalmacija kao rasadnik vrhunskih sportaša
Potpuno je pogrešno, međutim, apriori smještati nacionalni stadion u Zagreb, kad je sasvim jasno kako je nacionalnom nogometnom stadionu mjesto u Splitu. Za to postoje dvije grupe razloga: sportski i društveno politički. Sportski su razlozi sasvim očigledni.
Dalmacija je najvažniji prirodni rasadnik vrhunskih hrvatskih sportaša. Samo unatrag 35 godina Dalmacija nam je dala Dražena Petrovića, Dina Rađu, Tonija Kukoča, Gorana Ivaniševića, Marija Ančića, Zvonimira Bobana (smatramo li Imotski Dalmacijom), Luku Modrića i Darija Šarića, sportaše najviše svjetske klase, od kojih je jedino Ančić ostao nerealiziran zbog bolesti.
Strastvena, autentična, nogometna publika
O starijim generacijama Hajduka, koje su davale po sedam ili osam igrača za ondašnju državnu reprezentaciju, da i ne govorimo. Stoga je logično da baš Split bude okupljalište i inkubator novih naraštaja vrhunskih hrvatskih nogometaša. Drugo, u Splitu nogomet zaista ima autentičnu, lojalnu, strastvenu publiku.
Premda Hajduk već godinama vode najgore uprave na svijetu, pod kojima je taj veliki klub postao tužno trećerazredan, na Hajdukove utakmice dolazi između deset i dvadeset ili više tisuća ljudi. Na Dinamove u prosjeku tek nekoliko tisuća. Ti podaci pokazuju kako je Split prirodno sportsko središte Republike Hrvatske
Split već ima najljepši stadion
I treće, Split već ima prekrasan stadion, jedan od ljepših u Europi, remek djelo arhitekta Borisa Magaša. Poljudu, naravno, neophodno treba obnova, ali nije li logično da baš Poljud bude proglašen glavnim nacionalnim nogometnim stadionom, umjesto što se fantazira o izgradnji novog stadiona u nekakvim zagrebačkim Blatima?
Kad je, pak, riječ o društveno političkim razlozima, oni su skoro podjednako razvidni kao i sportski. Otvaranje nacionalnog nogometnog stadiona i reprezentativnog trening kampa u Splitu pokazalo bi da u Hrvatskoj sve ne treba biti u Zagrebu i da Zagreb nije ostatku Hrvatske ono što je Beograd bio Jugoslaviji.
Snažan znak decentralizacije Hrvatske
Nacionalni stadion u Splitu bio bi snažan znak pametne i sadržajne decentralizacije Republike Hrvatske. Drugo, Split je zahvaljujući Ultri i rastu turizma, postao grad prepoznatljive svjetske reputacije. Split, naprosto, ima dobar imidž, što treba eksploatirati.
I treće, Split i Hajduk u dugogodišnjem su sukobu s vodstvom Hrvatskog nogometnog saveza. Bez obzira na pojedine ispade Hajdukovih čelnika, za taj su sukob krivi Hrvatski nogometni savez i Zdravko Mamić, jer su sustavno marginalizirali Hajduk u korist Dinama.
Svi argumenti idu u korist Dalmacije
Otvaranje nacionalnog stadiona u Splitu ispravilo bi dugogodišnje nepravde prema Hajduku te omogućilo povratak Hajduka i njegovih navijača u formalne okvire hrvatskog nogometa, kojim se, ipak, neće moći upravljati iz Bosne i Hercegovine.
Svi ovi argumenti, i sportski i politički, prilično čvrsto govore da bi se nacionalni nogometni stadion morao smjestiti u Split. Kako se takve odluke u Hrvatskoj uvijek donose na najvišoj političkoj razini, valja se nadati da će Vlada, ova sadašnja, ili bilo koja druga, biti dovoljno racionalna da središte hrvatskog nogometa prebaci u središte Dalmacije.