Gledano sa stajališta čiste matematičke utilitarnosti i političke pragme, čeprkanje Neovisnih za Hrvatsku oko zastave s prvim bijelim poljem i danom “pada” Zagreba je vjerojatno uspješan manevar – onaj koji će ciljanom biračkom tijelu signalizirati da je baš njihova stranka ona koja se najbeskompromisnije zalaže za ideale nacionalističke desnice, a ne nekakve Ruže Tomašić ili Marijane Petir. I s tom pričom će NZH dobiti 3-4-5 posto glasova. Možda čak i nešto malo više.
Jasan obrazac
Radi se, dakle, o krajnjoj desnici. Onoj koja voli koketirati s rubom zakona, ali koja je uglavnom zakucana za niski jednoznamenkasti broj glasova i teško da predstavlja društvenu snagu većih razmjera. Stoga, zablude Brune Esih o okupaciji Zagreba (zanimljivo bi bilo znati misli li je li tih dana okupirana i Istra i Dalmacija) nisu nikakav ozbiljniji društveni problem.
Kolinda Grabar-Kitarović jest.
Radi se o predsjednici države kojoj je palo na pamet da baš na Dan oslobođenja glavnog grada države koju vodi još otprilike do kraja godine (ako ne osvoji još jedan mandat) i dan prije europskog Dana pobjede otiđe odati počast žrtavama na Bleiburškom polju. Predsjednici čiji je obrazac ponašanja prilično jasan.
Fotografije i biste
Grabar-Kitarović je, uostalom, donedavno uvjeravala da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav. Na Bleiburg je, kao svoju posebnu izaslanicu, slala upravo Brunu Esih, dok je ova još bila u HDZ-u. Čuveno fotografiranje izbornog listića na biračkom mjestu 2016. godine – što je, kako je upozorilo Državno izborno povjerenstvo, suprotno izbornim pravilima i može predstavljati kršenje zakona – bilo je navodno motivirano time da svojoj prijateljici Esih pokaže da je zaokružila upravo nju. Jedan od prvih predsjedničinih simboličkih činova bilo je deložiranje biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka, što nije htio napraviti ni Franjo Tuđman na čiju se političku ostavštinu Kolinda Grabar-Kitarović rado poziva…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednica, ukratko, ima vrlo neobičnu političku dioptriju u odnosu na događaje u Drugom svjetskom ratu. Povremene osude ustaških zločina i tvitovi u kojima se ističe uloga antifašista (zanimljivo je kako ni predsjednica ni Vlada antifašiste ne žele zvati njihovim hrvatskim imenom – partizani) tu se doimaju kao ne pretjerano bitan ornament za uglavnom vanjskopolitičku uporabu.
Suza za Varivode
U tom svjetlu, činjenica da Bruna Esih u kampanji zabrinuto uzdiše nad danom “pada” Zagreba doista nije neki ogroman politički problem. Jest, međutim, Kolinda Grabar-Kitarović. Za predsjednicu Republike Hrvatske, naime, ne glasa 3-4-5 posto ekstremista. Nego 50,74 posto građana (drugi krug 2015. godine).
Radi li se, pritom, o dubokom ideološkom uvjerenju predsjednice kako je na Dan oslobođenja Zagreba dobro otići na Bleiburg ili tek o pragmatičnom apelu na ovih 3-4-5 posto najekstremnijih birača kojim im poručuje da je i dalje “njihova”, ovdje nije ključno. Bitno je da se, sasvim sigurno, ne radi o potezu napravljenom iz državničke želje za poštivanjem svih žrtava. Jer, da je tako, Kolindu Grabar-Kitarović bi, sa suzom u oku, već odavno na Dan domovinske zahvalnosti viđali u Gruborima i Varivodama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svi se, kao, čudimo istupima Brune Esih. Što je s predsjednicom koja baš na Dan oslobođenja Zagreba ode u Bleiburg?
Zašto je na Dan oslobođenja glavnog grada države koju vodi predsjednica otišla na - Bleiburg
Predsjednica, ukratko, ima vrlo neobičnu političku dioptriju u odnosu na događaje u Drugom svjetskom ratu. Povremene osude ustaških zločina i tvitovi u kojima se ističe uloga antifašista (zanimljivo je kako ni predsjednica ni Vlada antifašiste ne žele zvati njihovim hrvatskim imenom - partizani) tu se doimaju kao ne pretjerano bitan ornament za uglavnom vanjskopolitičku uporabu.
Bruna Esih nije problem. Ona je predsjednica stranke koja gađa na najekstremniji dio biračkog tijela – onaj koji smatra da je Zagreb, doista, pao 8. svibnja 1945. godine kad su u njega ušli partizani, a zbrisale ustaše (i, btw, četnici).
Gledano sa stajališta čiste matematičke utilitarnosti i političke pragme, čeprkanje Neovisnih za Hrvatsku oko zastave s prvim bijelim poljem i danom “pada” Zagreba je vjerojatno uspješan manevar – onaj koji će ciljanom biračkom tijelu signalizirati da je baš njihova stranka ona koja se najbeskompromisnije zalaže za ideale nacionalističke desnice, a ne nekakve Ruže Tomašić ili Marijane Petir. I s tom pričom će NZH dobiti 3-4-5 posto glasova. Možda čak i nešto malo više.
Jasan obrazac
Radi se, dakle, o krajnjoj desnici. Onoj koja voli koketirati s rubom zakona, ali koja je uglavnom zakucana za niski jednoznamenkasti broj glasova i teško da predstavlja društvenu snagu većih razmjera. Stoga, zablude Brune Esih o okupaciji Zagreba (zanimljivo bi bilo znati misli li je li tih dana okupirana i Istra i Dalmacija) nisu nikakav ozbiljniji društveni problem.
Kolinda Grabar-Kitarović jest.
Radi se o predsjednici države kojoj je palo na pamet da baš na Dan oslobođenja glavnog grada države koju vodi još otprilike do kraja godine (ako ne osvoji još jedan mandat) i dan prije europskog Dana pobjede otiđe odati počast žrtavama na Bleiburškom polju. Predsjednici čiji je obrazac ponašanja prilično jasan.
Fotografije i biste
Grabar-Kitarović je, uostalom, donedavno uvjeravala da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav. Na Bleiburg je, kao svoju posebnu izaslanicu, slala upravo Brunu Esih, dok je ova još bila u HDZ-u. Čuveno fotografiranje izbornog listića na biračkom mjestu 2016. godine – što je, kako je upozorilo Državno izborno povjerenstvo, suprotno izbornim pravilima i može predstavljati kršenje zakona – bilo je navodno motivirano time da svojoj prijateljici Esih pokaže da je zaokružila upravo nju. Jedan od prvih predsjedničinih simboličkih činova bilo je deložiranje biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka, što nije htio napraviti ni Franjo Tuđman na čiju se političku ostavštinu Kolinda Grabar-Kitarović rado poziva…
Predsjednica, ukratko, ima vrlo neobičnu političku dioptriju u odnosu na događaje u Drugom svjetskom ratu. Povremene osude ustaških zločina i tvitovi u kojima se ističe uloga antifašista (zanimljivo je kako ni predsjednica ni Vlada antifašiste ne žele zvati njihovim hrvatskim imenom – partizani) tu se doimaju kao ne pretjerano bitan ornament za uglavnom vanjskopolitičku uporabu.
Suza za Varivode
U tom svjetlu, činjenica da Bruna Esih u kampanji zabrinuto uzdiše nad danom “pada” Zagreba doista nije neki ogroman politički problem. Jest, međutim, Kolinda Grabar-Kitarović. Za predsjednicu Republike Hrvatske, naime, ne glasa 3-4-5 posto ekstremista. Nego 50,74 posto građana (drugi krug 2015. godine).
Radi li se, pritom, o dubokom ideološkom uvjerenju predsjednice kako je na Dan oslobođenja Zagreba dobro otići na Bleiburg ili tek o pragmatičnom apelu na ovih 3-4-5 posto najekstremnijih birača kojim im poručuje da je i dalje “njihova”, ovdje nije ključno. Bitno je da se, sasvim sigurno, ne radi o potezu napravljenom iz državničke želje za poštivanjem svih žrtava. Jer, da je tako, Kolindu Grabar-Kitarović bi, sa suzom u oku, već odavno na Dan domovinske zahvalnosti viđali u Gruborima i Varivodama.