Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Svjedočimo li konačnom razvoju kulture prosvjeda u Hrvatskoj?

Stvari su se u posljednjih deset godina snažno ubrzale i građani su sve više počeli izlaziti na ulicu

Na isti način na koji je slučaj Varšavska posredno utjecao i na opće podizanje svijesti o vrijednostima borbe za javna dobra, što se iskazalo i na splitskim prosvjedima protiv izgradnje na Marjanu te na dubrovačkim po pitanju izgradnje na Srđu, bunt protiv samovolje vladajućih postajao je sve artikuliraniji i izraženiji. Stoga nam pojava sve brojnijih građanskih prosvjeda u svim dijelovima zemlje, od onoga protiv samovoljnog preuređenja Trga žrtava fašizma ili uklanjanja Hipodroma, preko onih protiv spaljivanja teških metala u Cemexu ili prosvjeda za očuvanje Kina Europa, jasno svjedoče o tome da se kultura prosvjeda ipak počela ukorjenjivati u društvo

Da u hrvatskom društvu ne postoji istinska kultura prosvjeda, jasno je manje-više svima. Kad bismo se vratili nekih 70-ak godina u povijest, pronašli bismo velike masovne prosvjede za pripajanje Trsta Jugoslaviji s kraja četrdesetih i početka pedesetih, zatim veliki zrinjevački prosvjed protiv rata u Vijetnamu krajem šezdesetih, jednokratno studentsko okupljanje ‘68., masovne skupove podrške hrvatskim proljećarima ‘71., velike političke mitinge ‘90., prosvjed pred splitskom Banovinom ‘91., masovni protest protiv gašenja Radija 101 ‘96., miting podrške Mirku Norcu na splitskoj Rivi 2001., prvi zagrebački Pride 2002. i onda ništa sve do studentskih blokada 2009. i subotnjih šetnji protiv Vlade Jadranke Kosor, nakon čega su se stvari ubrzale.

Već 2010. imamo masovne prosvjede protiv Horvatinčićeve gradnje u Varšavskoj, pa prvi splitski Pride 2011., zatim čitav niz prosvjeda u okviru klerikalne kontrarevolucije te veliko okupljanje u znak podrške kurikularnoj reformi 2015. godine i prosvjede protiv preimenovanja Trga Maršala Tita zadnje dvije godine. Sve ovo vrijeme, od momenta promjene imena Trga žrtava fašizma, pa do povratka istog, svake godine se prosvjedovalo na tom trgu. Kad ovako posložimo stvari, vidjet ćemo da sve do 2009. godine imamo tek 11 ozbiljnih prosvjeda u novijoj povijesti, pri čemu je manji dio njih bio spontano organiziran od strane građana, bez upliva vlasti ili snažne stranke.

Ukorjenjivanje kulture prosvjeda

No, kao što iz ovog sažetog prikaza vidimo, stvari su se u posljednjih deset godina snažno ubrzale i građani su sve više počeli izlaziti na ulicu boreći se za svoja prava. Iako to ostaje samo u sferi nagađanja, čini mi se da su upravo studentska blokada i šetnje protiv Kosoričine vlade bile okidač koji je promijenio stvari i uvjerio građane da je potrebno i moguće prosvjedovati.

Na isti način na koji je slučaj Varšavska posredno utjecao i na opće podizanje svijesti o vrijednostima borbe za javna dobra, što se iskazalo i na splitskim prosvjedima protiv izgradnje na Marjanu te na dubrovačkim po pitanju izgradnje na Srđu, bunt protiv samovolje vladajućih postajao je sve artikuliraniji i izraženiji. Stoga nam pojava sve brojnijih građanskih prosvjeda u svim dijelovima zemlje, od onoga protiv samovoljnog preuređenja Trga žrtava fašizma ili uklanjanja Hipodroma, preko onih protiv spaljivanja teških metala u Cemexu ili prosvjeda za očuvanje Kina Europa, jasno svjedoče o tome da se kultura prosvjeda ipak počela ukorjenjivati u društvo.

Temelj je bio prvi zagrebački Pride

Svemu ovome je u temelju ipak stajao prvi zagrebački Pride, bez obzira na to što su predstavnici tadašnje koalicijske vlasti sudjelovali na njemu. On je, naime, prije svega bio nevjerojatno hrabar čin koji nije imao isključivu namjeru utjecaja na javne politike, nego mu je ništa manje bitan segment bila ideja o promjeni društvene svijesti. On je to smjerao na nacionalnoj razini, dočim je prvi splitski Pride, jednako riskantan i brutalan to želio postići na regionalnoj razini.

Danas, kad s odmakom od 18 godina promatramo zagrebački Pride, pa i splitski koji će se održati idućeg vikenda, jasno je da su u tome uspjeli i da postoji značajan broj od nekoliko tisuća ljudi koji su se spremni kontinuirano svojom voljom okupljati i hodati za širenje prostora slobode. To pak, ne samo da nije malo, nego, ma koliko stidljivo, svjedoči o svojevrsnoj emancipaciji građanskog društva od države i politike.

Konačna dinamizacija društvenih odnosa

Kao nusproizvod pojave kulture prosvjeda, koja je naravno još daleko od čeških, a kamoli od talijanskih, španjolskih ili francuskih iskustava, došlo je do pojave klerikalne desnice u istom prostoru, koja je uz ozbiljnu logističku podršku crkve, no uz preuzimanje metoda i retorike građanskog društva počela raditi snažan pritisak na vlasti u smjeru zakonske realizacije njihovih ideja.

Sve navedeno svjedoči nam o konačnoj dinamizaciji društvenih odnosa i nužno će dovesti do napuštanje retorike o jedinstvu i zajedništvu, tako pogubne za demokraciju, a ujedno i daje nadu da je moguće stvoriti suvremeno društvo temeljeno na svjesnim i odgovornim građanima.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
109 članaka Više o autoru
Više s weba