Telegram portret: Tajni život čovjeka koji drži ključeve nove Vlade

“Morali smo se tako sastajati, jer smo se bojali pritisaka lokalnih moćnika na nas i članove naših obitelji. Tek kad smo dovoljno ojačali, kad smo stvorili kritičnu masu, skupili ekipu mladih obrazovanih i nekompromitiranih ljudi, izašli smo iz do tada strogo čuvane anonimnosti”, objašnjava mi Grmoja.

Kako ga je Jambo uslužio

Tako objašnjava i svoj ulazak u politiku. Bio je, kao i krug mladih ljudi s kojima se družio, nezadovoljan stanjem u Metkoviću gdje je kako kaže ”16 godina vladao lokalni šerif”. Jasno je da misli na Stipu Gabrića Jamba, ali ne izgovara njegovo ime. Možda i zato što mu je upravo Jambo pomogao da dobije posao u osnovnoj školi u Metkoviću i da ne mora svaki dan putovati u Vrgorac, gdje je prije toga radio kao srednjoškolski profesor.

“Pomogao sam mnogima, pa i Grmoji. Kad se ukazala prilika, zamolio sam ravnateljicu škole Boženu Nikolić da ga primi”, potvrđuje Jambo. Bilo je to, naravno prije nego što će se Grmoja i skupina oko njega povući u ilegalu.

Zatvorenost i tajnovitost, kao u kakve okultne mistične sekte, glavno je obilježje tih ljudi, reklo je Telegramu više osoba s kojima sam razgovarao posljednjih dana, pokušavajući proniknuti u ozračje koje je stvorilo Most i iznjedrilo ljude poput Nikole Grmoje i Bože Petrova.

Mada je Petrov, prividno, prva osoba Mosta, kažu naši sugovornici, Nikola Grmoja drži sve konce u rukama.

“Možda će vam zvučati pretjerano, ali bez Grmoje Petrov ne bi bio u stanju ni disati”, kaže osoba koja je dosta vremena provodila u njihovu društvu, osobito u vrijeme kampanje i prvih dana nakon izbora.

“Grmoja iz pozadine vuče poteze. Promatrajte Petrova kad govori: dok priča napamet naučeno, ono što nije njegovo i što mu je pripremio Grmoja, siguran je. Ali kad počne improvizirati, lako zaluta i izgubi se. Grmoja je vođa, Petrov to nije. Vidite to i po sitnicama koje otkrivaju karakter: čim uđe u neku prostoriju Grmoja zauzima položaj odakle najbolje može kontrolirati prostor. Ili je to najviši stolac, ili mjesto odakle ima potpuni pregled.”

Guru Relković, krug intimusa

No, je li Grmoja stvarni ideolog Mosta? Više naših sugovornika tvrdi da nije. Vele da je Grmoja taj, koji za razliku od Petrova zna kako ideje provesti, ali da nije njihov tvorac. Kažu kako uz raniju skupinu katoličkih konzervativaca, koja se formirala oko Hrasta i Grozda i bila bliska sa Željkom Markić, na njega snažno utječu Ivan Tomljanović, Branimir Karačić i osobito Ivica Relković, kojeg mnogi smatraju jedinim, istinskim i pravim ideologom Mosta.

Grmoja pak odbija takva razmišljanja.

“S Relkovićem me 2010. u Metkoviću upoznao naš zajednički prijatelj. Oduševile su me njegove političke analize i točne prognoze koje je iz njih izvodio. Upravo je on najtočnije predvidio rezultat prošlih parlamentarnih izbora na kojima je pobijedila Kukuriku koalicija. Ali pogrešno je misliti da je on ideolog Mosta. I ja i Most prihvatili smo mnoge njegove savjete. No, isto tako – što možda nećete povjerovati – prihvatio sam i savjete nekih ljudi iz SDP-a koji se ne slažu s Milanovićem i ljudi iz HDZ-a koji ne misle isto kao Karamarko“, uvjerava me Grmoja.

Slično priča i član Mosta, jedan od 15 zastupnika te stranke:

“Relković je sada mnogo rjeđe s nama. Ranije je znao dolaziti na naše sastanke i nudio je neka rješenja, ali sada se povukao. Kao da je osjetio da možda predstavlja opterećenje za Most, pa se udaljio od nas i tako pokazao svoju ljudsku veličinu.”

No, dvoje sugovornika, donedavno vrlo bliskih Mostu, uvjereno je da Relković i dalje vodi igru, ali ne više tako javno kao prije.

“Pogledajte samo kako su sastavljane izborne liste i upitajte se zašto je Nikola Grmoja bio posljednji, 14. u prvoj izbornoj jedinici, na listi koju je nosio Drago Prgomet. Naravno, bilo bi krajnje nametljivo i teško ostvarivo da je na listi bio drugi ili treći. Ali taktika je bila sljedeća: iz jezgre Mosta, ljudi okupljenih oko metkovske skupine, trebalo je u svaku izbornu jedinicu ubaciti nekog njihovog. Zašto? Odgovor ćete dobiti kada pogledate kakav se pritisak činio na Prgometa da vrati mandat nakon što je izbačen iz Mosta. Ili kakav je jagma nastala kada je Irena Petrijevčanin-Vuksanović, nakon što je prešla u Hrid, izjavila da je spremna Mostu vratiti mandat. Na taj način planiralo se u Sabor ubaciti što više zastupnika iz skupine bliske Grmoji, Petrovu i Relkoviću. Sigurna sam da je to bila Relkovićeva ideja”, kaže sugovornica Telegrama.

Ambiciozan i oprezan tip

Ljudi koji poznaju Grmoju, pak, opisuju ga kao osobu velikih ambicija, ali dovoljno opreznu i strpljivu da čeka pravi trenutak kada će krenuti da ih ostvari. Iako ga je Petrov nagovarao da se on, Grmoja, kandidira za gradonačelnika Metkovića, dogodilo se obrnuto: Grmoja je na to nagovorio Petrova! Oni ovako objašnjavaju zašto se Grmoja našao tek na 14. mjestu u Prgometovoj izbornoj jedinici: nije htio, kažu, na visoko mjesto liste za Sabor, radije se držao začelja jer je procjenjivao kako još nije trenutak da i formalno, mada to stvarno jest, bude u vrhu Mosta.

“Grmoja zna koliko je superioran nad Petrovim i tu svoju nadmoćnost pokazat će kada procjeni da mu to najviše odgovara”, kaže sugovornik Telegrama, osoba koja dobro poznaje metkovski dvojac.

Grmoja i Petrov, za sada, ne pokazuju suparništvo. Naprotiv, javno se predstavljaju kao sjajan tandem koji se izvrsno nadopunjava. Na neki način podsjećaju na Iljfa i Petrofa, predstavljajući se kao nerazdvojni dvojac bez kormilara, koji zajednički potpisuju autorstvo nad Mostom. Ono što je sovjetskim književnicima omogućilo stvaranje Zlatnog teleta i svim mastima premazanog prevaranta, željnog bogatstva i lagodnog života bez puno rada, Ostapa Bendera, Grmoji i Petrovu ta neobična simbioza pomogla je u građenju Mosta i, vjerojatno, izboru novog hrvatskog premijera.

Politički vicevi, često, mnogo bolje od najistančanijih analiza, oslikavaju odnose i prilike, pa bi se to moglo reći i o dva vica koja ovih dana – kad je o odnosu Petrova i Grmoje riječ – kruže Metkovićem. Prvi aludira na Petrovljevu neodlučnost: Došao Božo Petrov u ponedjeljak na ručak u restoran, pa ga konobar pita što želi pojesti. Uzeo Petrov jelovnik, pa gleda, misli i koleba se, da bi nakon pola sata rekao konobaru: “Dajte mi vremena do srijede da se odlučim.”

Drugi je vic inačica prvog, ali uz poslovičnu Petrovljevu neodlučnost, naglašava Grmojinu dominaciju. Ovaj put Petrov se našao u pizzeriji, a konobar ga stavlja pred istu dvojbu. Nudi mu različite nadjeve: gljive, četiri vrste sira, pršut, slaninu, kulen, plodove mora, luk, masline… Nakon dugog razmišljanja Petrov je još u dvojbi, pa uskače Grmoja: ”Donesite mu gljive, pršut i masline”.

Oba sam vica ispričao Nikoli Grmoji. Ostao je mrtav-ozbiljan. Veli, nisu smiješni jer uopće ne odražavaju ni njegov niti Petrovljev karakter. Petrov je, kaže, tvrdoglav i uporan, nipošto neodlučan, a još je manje povodljiva osoba na koju se može lako utjecati. Za sebe, pak, tvrdi da je temperamentan i to je, objašnjava, najveća razlika među njima.

Dvojac Grmoja i Petrov ista su generacija, razlika među njima samo je dvije godine. Ideološki vrlo su bliski, obojica su praktični vjernici, stanuju u istoj, Industrijskoj ulici u Metkoviću, Grmoja na broju 6, a Petrov u iznajmljenom stanu na broju 8, u zgradi sagrađenoj 2006., u programu poticajne stanogradnje, po nekih 800 eura za metar četvorni.

Skroman život

Njihove supruge, Maša Petrov i Pava Grmoja, rade u istoj Osnovnoj školi Stjepana Radića u Metkoviću. Prva je nastavnica razredne nastave u dislociranim odjeljenjima u naselju Mlinište, 12 kilometara udaljenom od Metkovića, a druga profesorica engleskog jezika.

Čini se da su, sudeći barem prema imovinskim karticama, i podjednakog imovinskog stanja. Obojica voze automobile niže klase, vrijedne četrdesetak tisuća kuna: Grmoja Ford Focus, proizveden 2007., a Petrov godinu dana stariji Renault Clio Storiu. Podjednake su im i mjesečne kreditne rate, s tim što je Petrov u prednosti.

On mjesečno vraća 925 kuna nadbiskupu Martinu Vidoviću, za beskamatno, na rok od 20 godina, posuđenih 222 tisuće kuna da bi kupio kuću, dok Grmoja otplaćuje prošle godine podignut kredit od 61 tisuću kuna, u Splitskoj banci koja mu je – za razliku od dobrohotnog biskupa Vidovića – zaračunala kamatu od 7,99 posto.

Tatin stan u Metkoviću

Ni jedan ni drugi nemaju ušteđevinu, kao ni dionice ili poslovne udjele, ali za razliku od Petrova koji je prijavio posjedovanje kuće, Grmoja nema nekretnina. Stan u kojem živi, sinu jedincu Nikoli kupio je otac Stipe, radnik na benzinskoj crpki u desetak kilometara udaljenom Opuzenu. Grmojina majka Baldina nezaposlena je, radila je kao službenica u propaloj metkovskoj trgovačkoj tvrtki Razvitak.

“Stan mi je kupio otac, na kredit, i ja mu svaki mjesec vraćam onoliko koliko iznosi rata. Stan dakle nije moj i zato ga nema u imovinskoj kartici”, kaže mi Grmoja.

Obojica, i Petrov i Grmoja, poslužimo se rječnikom iz prošlog sustava, poprilični su proleteri.

“Nikoli se može zamjeriti štošta, no nipošto da je materijalist”, priča mi jedan od utjecajnijih, ali medijski manje eksponiranih članova Mosta, koji ne pripada dalmatinskoj struji.

“Jednako tako nema ni političkih ambicija. Svi koji ga tako gledaju, griješe. Stotinu je puta rekao: ‘Samo da sve ovo završi i da se vratim u Metković, poslu i obitelji. Silno je privržen supruzi i deset mjeseci staroj kćerkici. Ali u ovom trenutku presudno je važan za Most. Sjajan je operativac, kakvog bi poželjele i stranke s kojima već mjesec dana pregovaramo. Varaju se oni koji misle da je HDZ-ov čovjek. Čuo sam ga bezbroj puta kako kaže: Čekajte da vidimo što kaže SDP.”

Igra oko volontiranja

Njegovi Metkovčani, međutim, Grmoju baš i ne vide na takav način. Ne bi, kažu, stavili ruke u vatru za njegov asketizam kad su u pitanju materijalna dobra. Vele: ona pomalo demagoška ideja da gradska uprava, zbog dugova prethodne vlasti, prima minimalac, što je mostovce lansiralo u orbitu poštenja i odricanja za opće dobro i učinilo ih zanimljivim medijima, nije se odnosila na Grmoju.

Dok primanja, nakon nekog vremena nisu povećana, Grmoja je bio volonter, a plaću primao u školi. A onda se profesionalizirao na mjestu dogradonačelnika i došao na plaću veću od profesorske.

Liči to pomalo na onu poznatu rečenicu spomenutog tandema Iljfa i Petrofa: ideja moja, benzin vaš.

Što se pak Grmojina odnosa prema SDP-u tiče, uvjereni su da nema te Milanovićeve ponude koju bi prihvatio. ”To su dva svijeta, nebo i zemlja”, kaže Metkovčanin koji izvrsno poznaje Grmoju. I dodaje: ”Ideološki, razlike među njima mjere se svjetlosnim godinama”.

Grmoju opisuju kao krajnje konzervativnu osobu, karakterno i svjetonazorski formiranu u istoj takvoj sredini. Prije nego što se kao profesor povijesti zaposlio u Metkoviću, jedno je vrijeme, kao što smo rekli, predavao u srednjoj školi Tin Ujević u četrdesetak kilometara udaljenom Vrgorcu. Odatle se vuku dvije priče koje i danas kolaju među tamošnjim ljudima, a koje, ako su točne, oslikavaju Grmoju u svjetlu prilično drukčijem od onoga kako se u javnosti predstavlja.

Prva kaže da je 10. travnja 2006., na godišnjicu osnutka Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske, učenike četvrtog razreda kojima je predavao povijest pustio sa sata, rekavši im da je to zbog praznika.

Druga priča veže se uz maturalni rad iz povijesti jedne Grmojine učenice. Pisala je radnju o Che Guevari i u fusnoti citirala lijevog francuskog intelektualca i filozofa Jeana-Paula Sartrea koji je latinskoameričkog revolucionara nazvao najkompletnijom osobom svoga vremena.

Grmoja je učenici rekao da to baš i nije tako i tražio da iz maturalne radnje izbaci tu rečenicu.

Che i 10. travnja 1941.

Pitao sam ga za obje te stvari. Rekao je: ”Ne, netočno je da bih učenike pustio s nastave 10. travnja. Da sam to učinio, dobio bih otkaz. Nisam nikakav ustašofil i osuđujem sve zločine, uključujući i one počinjene u NDH”. Dodaje da se sjeća maturalne radnje o Che Guevari, ali ne i da je od učenice tražio da izbaci fusnotu kako je bio najkompletnija osoba svoga doba.

”Ne sjećam se da sam takvo što rekao, ali znam kako sam učenicu upozorio na Guevarine revolucionarne metode koje su uključivale i likvidacije, sa čime se nisam slagao. Ne spadam među one koji opravdavaju sva sredstva da bi došli do cilja”.

Za Grmoju kažu da je jedini u Mostu koji ne poštuje hijerarhiju i zna se otvoreno suprotstaviti Petrovu. ”Od drugih to nećete doživjeti”, uvjerava me osoba koja je mnoge sate provela na maratonskim sastancima Nacionalnog vijeća Mosta, tijela koje, tvrdi, preuzima ulogu nekakvog stožera, iza kojeg se skrivaju Petrov i Grmoja, pozivajući se na njegove odluke.

Među 28 članaka Statuta Mosta, nacionalno vijeće nigdje se ne spominje. ”To je paravan iza kojeg se skriva skupina oko Bože Petrova i Nikole Grmoje”, kaže sugovornica Telegrama.

No, član Mosta i izabrani saborski zastupnik koji ne pripada metkovskoj jezgri Mosta tvrdi kako to nije tako. Veli, u odlučivanju vladaju visoki demokratski standardi i njima u Mostu ne događa se da predsjednik stranke ili netko iz užeg vodstva, kako to zna biti u velikim strankama, dođe s gotovim rješenjima koje se onda samo formalno izglasa.

Saint-Exupery i Molnar

U to me uvjerava i Grmoja: ”Trebali biste vidjeti naše sastanke. Dogodilo se više puta da Petrov bude nadglasan. I on to prihvaća, povine se stavu većine”.

Grmoja se u razgovoru trudi biti neposredan, ostaviti dojam simpatičnog poznanika iz kvarta, nipošto političara koji se preko noći prometnuo u prvorazrednu političku zvijezdu, koja u rukama drži ključeve Banskih dvora. Razgovaramo o njegovim studentskim danima – sociologiju i povijest završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru, studiravši pet godina, pomalo anegdotski objašnjavajući kako je došlo do te godine viška. Kaže, bio je prosječan student, ne od onih koji dobivaju rektorove nagrade, ali kad bi ugrijao stolicu, ispite bi polagao s lakoćom. Ispite koje se smatra teškima, sistematsku sociologiju i sociologiju religije, kaže položio je kao od šale, a kada je svladao i najteži ispit na studiju – povijest srednjeg vijeka – napravio je, kaže, pauzu kako bi ga kolege koji su pali, mogli sustići. Otuda ona godina viška.

Na četvrtoj godini studija upoznao je buduću suprugu Pavu, iz Metkoviću obližnjeg Vrgorca. Ništa mu, veli, tijekom studija nije bilo strano, volio je društvo i izlaske, a onda se brzo ispravlja i dodaje kako pod onim ”ništa mi nije bilo strano” ne misli na drogu i slične stvari. ”A da je pijanki bilo, bilo ih je”, kaže.

Ali jedan podatak kojeg je spomenuo opisujući mi svoje djetinjstvo u Metkoviću (”Nisam se baš kupao u Neretvi, znate, nama je more blizu”), objasnio mi je mnogo toga o njegovim motivima ulaska u politiku, možda i više nego što je tridesetak mojih sugovornika, Grmojinih poznanika, prijatelje, suradnika, njegovih političkih istomišljenika ili protivnika, izreklo u satima i satima razgovora koje smo obavili.

Kad sam ga pitao koje su ga knjige formirale i na njega snažno utjecale, dobio sam prilično neočekivan odgovor. Uz Malog princa Antoinea de Sainta-Exuperyja, knjige koju iz djetinjstva svi pamtimo, dodao je i Junake Pavlove ulice. Ta knjiga, kaže, osobito ga je impresionirala i ostala jedna od najdražih koju je pročitao.

Pitao sam se zašto je jedan od najpoznatijih mađarskih pisaca, autor dječjeg romana iz obvezne školske lektire, Ferenc Molnár koji je emigrirao u Ameriku da bi se spasio od nacista dok su u Mađarskoj ubijali Židove, toliko presudno utjecao na mlađahnog Grmoju.

Je li se uživio u ulogu dječaka Pavlove ulice, osobito malog Nemečeka, koji su branili svoje igralište od druge, jače skupine dječaka, koja im je željela oteti mjesto za igru. Je li zato pokrenuo Most, da poput Molnárovih junaka i on, sa svojom skupinom, u Metkoviću pokuša – od jačih i moćnijih – sačuvati prostor za život.

Ili su mu ciljevi bili posve drukčiji, što bi moglo objasniti anegdotu sa samog početka ovog teksta: da poput dječaka iz Pavlove ulice, Nemečeka, Boke, Čonakoša i ostalih pobijedi suparničku skupinu, motiviran ponajviše zbog toga jer su odjeveni u crvene košulje.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 19. prosinca 2015.