Otkrivamo kako je nestašni poduzetnik Pero Vićan bespravno prodao golemo zemljište starih bogataša
Sud je, doznajemo, ovih dana poništio sumnjivi ugovor o kupoprodaji vrijednog posjeda
Tijekom procesa utvrđeno je da je zemljište od tri i pol tisuće metara kvadratnih, koje je nakon II. svjetskog rata oduzeto starom dubrovačkom bogatašu Miši Kolinu, svojedobno predano na korištenje poduzeću koje se danas zove Dubrovačko primorje i privatizacijom je došlo u vlasništvo kontroverznog poduzetnika Pere Vićana. On je spomenuti golemi posjed prodao iako je njegova tvrtka, kako smo rekli, imala samo pravo korištenja.
Nasljednici dr. Miše Kolina, imućnog Dubrovčanina kojem je nakon II. svjetskog rata komunistička vlast konfiscirala imovinu, bore se na sudu za dio njegove ostavštine koja je početkom 1990-ih na sumnjiv način završila u rukama dubrovačkog poduzetnika Pere Vićana. Sudski dokumenti koje je Telegram dobio na uvid otkrivaju detalje iz života gospodina Kolina, čovjeka koji je svojedobno bio upravitelj gotovo neprocjenjive Zaklade Ive Račića.
Bogatstvo Račića, cavtatskog brodovlasnika i dobrotvora, danas bi bilo procijenjeno u milijardama kuna. Za ilustraciju je možda zgodno spomenuti kako je njihov obiteljski mauzolej sagradio osobno Ivan Meštrović koji je za taj rad 1925. godine dobio Grand Prix na Međunarodnoj izložbi moderne industrijske i dekorativne umjetnosti u Parizu.
A spomenuti gospodin Kolin koji se trebao brinuti o njegovoj ostavštini, nakon rata je osuđen zbog pronevjere novca iz Zaklade Račić, na čemu se navodno ozbiljno obogatio. Splet odnosa obitelji Račić i Kolin, kao i odnos aktualne države s poznatim i kontroverznim Perom Vićanom, može se pratiti kroz ovih dana okončan sudski spor.
Odnos Ive Račića i Miše Kolina
Miše Kolin rođen je davne 1880. u Dubrovniku. Doktorirao je pravne nauke i dio života proveo je u Trstu i Zagrebu. Godine 1922. ženi se Anom Tironi, nećakinjom Ive Račića i postaje upravitelj Zaklade Račić. Ivo Račić, osim što je stvorio za ono vrijeme impozantnu flotu brodova, postaje i pomorski kapetan. Uoči Prvog svjetskog rata njegova kompanija, koju je izmjestio u Trst, posjeduje deset velikih prekooceanskih brodova. Sve brodove za rata su mu preuzele sile Antante, kao i većinu ostalih koji su plovili za tadašnju Austro-ugarsku monarhiju. Račić se sklanja iz Trsta u Zagreb gdje 1918. iznenada umire. Njegova supruga Marija Račić preminula je godinu kasnije.
Kolin je nastavio voditi Zakladu Ive Račića kojoj je jedan od ciljeva bio osnivanje Pomorsko-trgovačke akademije u Dubrovniku i stipendiranje studenata. Nakon smrti udovice Račić, Kolin aktivira svoje neograničene ovlasti upravitelja. Na kraju je optužen je da je otuđio dio imovine Zaklade i presudom Okružnog suda u Dubrovniku u rujnu 1946. proglašen je krivim. Kažnjen je prisilnim radom u trajanju od sedam godina i konfiskacijom cjelokupne imovine.
Sudski proces protiv Miše Kolina
Detalje tog sudskog procesa prikupio je dubrovački pravnik Nikša Raspopović, koji je neko vrijeme bio i član upravnog odbora Zaklade Ivo Račić. Doznajemo tako da je Kolin bio uhićen u proljeće 1946., pod sumnjom da je nepravilnim upravljanjem oštetio Zakladu za 15,7 milijuna tadašnji dinara. Teretilo ga se za utaju narodne imovine kojom je trebala je biti sagrađena Pomorsko-trgovačka akademija. Kako bi prikrio pronevjeru Kolin je, stoji u spisima, dao napraviti lažne knjige o poslovanju Zaklade između 1929. i 1930. godine.
Presudom su mu oduzeta i sva politička i građanska prava, kao što je to bilo uobičajeno u ono vrijeme. Na njegove nekretnine u studenom 1946. odlukom Kotarskog suda u Dubrovniku upisuje se država. Na popisu imovine koja mu je oduzeta nalazio se i Sanatorij u zagrebačkoj Klaićevoj ulici, na mjestu gdje je danas dječja klinika, koji je formalno bio u vlasništvu njegovog brata dr. Luje Kolina. Ostao je i bez više nekretnina u Dubrovniku, koje su bile upisane na imena njegovih kćeri.
Konfiscirane su mu brojne vrijedne dionice i udjeli, među ostalim dionice Jugoslavenskog Lloyda, bankarske radnje Turković u Zagrebu, Adriatic Overseas Corporationa u Londonu, Rudarskog poduzeća Trepča, Srpske banke, vrijednosni papiri S.H. Gutmann iz Belišća… Iz te imovine Pomorsko-trgovačka akademija u Dubrovniku trebala je naplatiti štetu. No, vrijednost imovine bila je upola manja od iznosa kojeg je Kolin pronevjerio, iako je on tijekom cijelog procesa negirao krivnju. Kaznu je izdržavao u Lepoglavi, a na kraju je 1950. godine dobio pomilovanje te je pušten na slobodu. Umro je 1958. godine u Francuskoj.
Zahtjev za povrat oduzete imovine
Godinama kasnije, njegova obitelj, koja sada živi u SAD, Švicarskoj i Velikoj Britaniji, tražit će da se ta presuda ukine, odnosno da se Kolina rehabilitira. Naime, nakon što je 1996. godine Hrvatska donijela Zakon o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, njegove kćeri Antonia Bruntisfield i Marija Dudley podnijele su zahtjev za povrat konfiscirane imovine po presudi iz 1946. godine. DORH 1999. zaključuje kako se radilo o presudi do koje je došlo zlouporabom prava i političke moći pa Kolinova obitelj dobiva pravo na povrat.
No, tada primjećuju kako je jedna nekretnina, zemljište s obje strane Jadranske magistrale na području Gruža, vrijedno 6,5 milijuna kuna, nestala s popisa imovine Miše Kolina. Na tu nekretninu uknjižila se firma Combis, koju je kasnije preuzela tvrtka Combis Nekretnine, tada u vlasništvu Miroslava Čuture.
Kako je nekretnina mijenjala vlasnike
Combis je zemljište, utvrdit će se kasnije, kupio od Dubrovačkog primorja, tvrtke kojoj je sada vlasnik Pero Vićan, a do privatizacije je u njoj bio i direktor hotelsko-turističkog poduzeća. Tijekom procesa utvrđeno je da je zemljište od tri i pol tisuće metara kvadratnih, koje je oduzeto Kolinu, kao društveno vlasništvo bilo dano na korištenje Poljoprivrednom i trgovačkom poduzeću Rudine. Dubrovačko primorje preuzima ga kao pravni slijednik. No, doznat će se tijekom ovog suđenja, zemljište Kolinovih u stvari nikada nije upisano u temeljni kapital te tvrtke.
Unatoč tome Dubrovačko primorje s tvrtkom Combis sklapa 22. travnja 1991. kupoprodajni ugovor. Ovjeravaju ga tek u svibnju 1998., a upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama realiziran je tek 2003. godine. Dakle, iako još nije donijeta odluka o povratu te nekretnine Kolinovim nasljednicima, ona je već prodana. Ne samo da je prodana, nego je na njoj izgrađeno nekoliko zgrada. U takvoj situaciji nemoguće je vratiti ju nasljednicima, koji kao kompenzaciju traže 6,5 milijuna kuna.
Proces na Općinskom sudu u Dubrovniku
Telegram je stoga ovih dana analizirao kako je tekao sudski postupak na Općinskom sudu u Dubrovniku, na kojem su Kolinovi nasljednici tražili da se raskine ugovor o prodaji njihovog zemljišta sklopljen između Dubrovačkog primorja i Combisa. U tužbi su nasljednici naglasili kako Dubrovačko primorje nije smjelo prodati zemljište koje nije bilo njegovo vlasništvo, jer, evidentno, nije bilo upisano u temeljni kapital tvrtke. Osim toga, konfiscirane nekretnine, koje do listopada 1996., kada je na snagu stupio Zakon o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, nisu dobile neku namjenu, moraju se vratiti vlasnicima od kojih su oduzete.
Iz Combisa su pak sud podsjetili da je DORH u međuvremenu promijenio svoj prvotni stav prema kojem obitelj Kolin ima pravo na povrat oduzete imovine. Naime, naknadno je ocijenjeno da Miše Kolin ipak nije bio politički proganjan, no ta odluka još nije konačna.
“Mi smo nekretninu kupili u dobroj vjeri”, tvrdili su na sudu predstavnici Combisa. Sud im, međutim, nije povjerovao. Kako je moguće da su kupili nekretninu od tvrtke koja je samo imala pravo koristiti ga, a nije bila njezin vlasnik? Zato je odlukom suda ugovor između Dubrovačkog primorja i Combisa raskinut, odnosno proglašen ništavim. A sada slijedi nastavak bitke Kolinovih nasljednika za odštetu od 6,5 milijuna kuna.