Telegram predstavlja novu generaciju hrvatskih kirurga

Damir Jemendžić, 36, KB Merkur

Odjel za abdominalnu kirurgiju i transplantaciju solidnih organa, Klinika za kirurgiju, KB Merkur

Čim sam upisao medicinu htio sam biti kirurg. Nije me zanimalo ništa drugo, a kad sam vidio što i kako se radi na Merkuru, rekao sam: želim to i samo tu. Tako je i ispalo, priča dr. Damir Jemendžić. Rođen je u Žepču u Bosni i Hercegovini, tamo je završio i gimnazijsko školovanje, nakon čega je upisao Medicinski fakultet u Zagrebu. U Merkuru je završio specijalizaciju iz opće kirurgije, nakon čega je 2011. počeo raditi na Odjelu za abdominalnu kirurgiju te u timu za transplantaciju. Jemendžić je završio i subspecijalizaciju iz abdominalne kirurgije. Kaže da je kod njih mnogo životno ugroženih pacijenata te kako ne može nekoga zbog posebno teškog stanja izdvojiti.

“Većina naših zahvata jesu teški, komplicirani i dugotrajni. Čast mi je biti dio tog tima, cijeli uspjeh transplantacija Merkura je uspjeh tog cijelog kolektiva. Učiti od velikih kirurga kao što su dr. Kocman i dr. Jandrijević je posebno zadovoljstvo i čast” rekao je Jemendžić. Svakako je zapamtio prvu multiorgansku eksplantaciju, koja mu je bila veliko uzbuđenje i ponos. “Prva velika operacija u abdominalnoj kirurgiji, na primjer, karcinom gušterače ili resekcija jetre, za mladog kirurga je veliki uspjeh. To se sve dogodilo zahvaljujući doktorima Kocmanu i Jandrijeviću. Da oni nas mlađe ne podučavaju, ne guraju i ne forsiraju, sigurno ne bismo bili tako dobri kirurzi”, kaže Damir.

Biti dio transplantacijskog tima znači da je na telefonu od 0 do 24, i tako već godinama. Kada se pojavi donor, Damir i kolege se organiziraju. Jedna ekipa ide na eksplantaciju po organe, druga ekipa se organizira u Merkuru. Zahvaljujući koordinaciji započinje operacija na primatelju organa, još dok je organ na putu, kako bi organ što manje bio izvan tijela. “Mi mlađi većinom radimo eksplantacije, onda s vremenom kako dolaze još mlađi, počinjemo raditi i transplantacije. To je normalan tijek naše edukacije i usavršavanja. Iako sudjelujemo svi u svemu, ima nas sedam do osam kirurga i stalno se rotiramo”, opisuje tijek sudjelovanja u dinamičnoj sredini.

“Što se tiče današnje kirurgije, naročito abdominalne, transplantacija je vrh. Imate bolestan organ, vi ga zamijenite, čovjek preživi, ozdravi, živi dalje. To je vrh vrhova”, ističe kako mu ljubav prema poslu i upornost pomažu u procesu postajanja vrhunskim kirurgom. Taj proces je dugotrajan te naporan psihički i fizički. Osim transplantacija radi i klasične operacije. Neki dan je izveo dosta složen zahvat. “Kod 50-godišnje žene našli smo tumor na donjoj šupljoj veni, tako da kad sam ga uklanjao maknuo sam dio vene pa sam je morao rekonstruirati s protezom.

Tako nešto nije baš uobičajeno i mi smo jedna od rijetkih bolnica, ako ne i jedina u Hrvatskoj, u kojima se tako nešto radi. Ali zahvaljujući starijima koji su me to naučili, ja sam se usudio i znao to izvesti”, ističe te dodaje kako se u njihovu timu govori da dobar kirurg, osim dobrog teoretskog i praktičnog znanja, mora imati malo kuraža, da se upusti u zahvate koje nitko drugi nije izveo ili jako rijetko izvodi. Pohađao je edukaciju u Mount Sinai Medical Centru u New Yorku, 2014., to je drugi najveći transplantacijski centar na svijetu, nakon Pittsburgha. “Sa zadovoljstvom sam shvatio, da što se tiče teorijskog i praktičnog znanja, hrvatska medicina ne zaostaje ni u čemu, čak smo u nekim stvarima bolji od njih”, kaže Jemendžić.

Željka Roje, 35 godina, KB Dubrava

Klinika za plastičnu, rekonstruktivnu i estetsku kirurgiju, KB Dubrava

“Potičem iz liječničke obitelji, time sam okružena cijeli život i to je bila moja vlastita želja. Mogla sam vidjeti kamo to vodi i kako to izgleda” kaže dr. Željka Roje. Još za vrijeme studija je počela obilaziti kirurške klinike, a većinu staža je odradila upravo na klinici u kojoj sada radi. Prema starom programu prvo je morala specijalizirati opću kirurgiju, da bi zatim upisala još jednu specijalizaciju iz plastične, rekonstrukcijske i estetske kirurgije, koju je započela 2012., a također traje pet godina. “Uvijek sam to htjela, to je po meni dio kreativne kirurgije, imate znanje i princip rada, ali uvijek imate kreativni moment, a to su rekonstrukcije i sam estetski dio.

To je po meni umjetnost unutar kirurgije”, objašnjava rođena Splićanka, koja je u Zagreb došla tijekom studija medicine. Kaže da radi s ljudima koji su virtuozi i koji su stvorili plastičnu kirurgiju u Hrvatskoj. Na njezinoj Klinici postoji točno određena razvojna linija po kojoj s vremenom mladi kirurg dobiva sve kompleksnije i kompleksnije zahvate. Već dugo radi samostalno i zahtjevne operacije od liječenja karcinoma dojke, rekonstrukcije defekata do replantacija. “Sjećam se jednog mladog, 25-godišnjeg čovjeka, došao nam je iz vanjske ustanove.

Cirkular mu je odrezao četvrti i peti prst, a drugi i treći su visjeli na uskim trakama kože. Poslali su ga ovdje kada sam ja bila pripravna, sa zamolbom da se nešto napravi. Devet sati smo slagali mic po mic, spajali kosti, žile i živce. Operaciju smo, mlađi kolega i ja, obavili s mikroskopima. Cijelu noć smo radili. Danas taj dečko ima dovoljno funkcionalnu šaku, palac i ta dva prsta. Može pisati i raditi. Evo takve stvari vam ostanu”, prisjeća se dr. Roje. Osim replantacija, posebno polje interesa joj je rekonstruktivna kirurgija dojke nakon karcinoma, od proteza do slobodnih režnjeva s trbuha.

To je uvijek timski rad koji uključuje uigranu suradnju kolega kirurga i sestara. Pomagati ženama koje su liječene od karcinoma naučila je i kroz volonterski rad u udruzi Sve za nju. “Dosta često se tu stvori i jedan poseban odnos s pacijenticama, drago mi je da imam prilike sudjelovati u liječenju karcinoma dojke” kaže Željka. Svojim prijateljima kaže da ima još dosta toga za postići, a oni se čude što bi još mogla. Završila je poslijediplomski doktorski studij, a sada priprema istraživanje o utjecaju parabena na razvoj karcinoma dojke.

U suradnji s mentorom, prof. Zdenkom Stanecom, i kolegama prikuplja financije preko EU-ovih fondova, u njezinu projektu “Respect your health” sudjelovat će Memorial Sloan Kettering Cancer Center iz New Yorka, KB Dubrava, Institut Ruđer Bošković i Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Najponosnija je na to što je uz zavidnu karijeru ostvarila i majčinstvo, sin Maroje danas ima osam godina. Kaže da je logično što je manje žena u kirurgiji, jer je to fizički težak posao te da joj je jasno ako neka od kolegica nikad ne postane majka, jer je posao vrlo zahtjevan. “Hrvatska se ipak danas približila europskim standardima u kojima je 50:50 odnos žena i muškaraca kirurga”, kaže Željka.

Igor Blivajs, 33 godine, KB Dubrava

Klinika za maksilofacijalnu kirurgiju, KB Dubrava

U kirurgiji se stvari brže rješavaju, stvari su konkretne i možete čovjeku najbrže pomoći. Doneseš kratku i jasnu odluku i operiraš. Ima dosta adrenalina u tome. Onako jedan muški posao, kaže Igor Blivajs, i kroz smijeh dodaje kako se to vjerojatno neće svidjeti kolegicama. Za njega je kirurgija čak i zabavna. Kaže da je medicina bila njegov dječački san, djed mu je bio liječnik i oduvijek se vidio kako ide njegovim putem. Od medicine zanimala ga je jedino kirurgija. Još na fakultetu je potvrdio svoje mišljenje i, kaže, ništa drugo za njega nije dolazilo u obzir.

Nakon što je položio staž i državni ispit 2008. godine, prijavio se na natječaj za specijalizanta na Maksilofacijalnoj kirurgiji KB Dubrava. Šef je tada bio profesor Virag. “On je za mene i moje druge kolege bio kao magnet. Bio je i ostao čovjek uz kojeg je lijepo učiti i raditi” kaže Blivajs. Bio je najbolji kandidat, odabrali su ga. “Tajna svih nas malo opuštenijih je da redovito učiš. Nije kao na drugim fakultetima da se dva mjeseca prije ispita potpuno ugasiš iz života. Redovito učiš, a kada dođe ispit 10 dana, dva tjedna ponoviš gradivo”, objašnjava kako je uspio postizati odličan uspjeh na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Ponosan je što je u poslu svladao stvari koje su mu se činile jako komplicirane i teško savladive. “Ne znam bi li itko u mojoj fazi i stupnju karijere mogao reći da je nečim konkretnim ponosan. Svladao sam osnove mikrokirurgije, s pomoću mikroskopa radimo najkompleksnije zahvate na području vrata i glave. Ono što se u početku činilo teško danas sam se u to ufurao i s lakoćom to radim, a ovo drugo će doći”, objašnjava Igor. To drugo je akademski status i daljnje obrazovanje. Trenutačno pohađa doktorski studij na Medicinskom fakultetu i planira što čim prije završiti. Iako je išao na edukacije u Kinu i Njemačku, ponosan je što na njegov odjel dolaze kolege iz inozemstva.

“To je u Hrvatskoj raritet. Evo, trenutačno je tu kolega iz Češke, dolaze iz Bosne, Makedonije, Slovenije, Austrije”, naglašava kako je za razvoj visoke razine njegove klinike zaslužan profesor Virag, a Kliniku danas uspješno vodi profesor Uglešić. Na dežurstvima se susretao sa žestokim ozljedama. Tako se do danas sjeća dežurstva sa stare na novu godinu 2012. Oko dva ujutro im je u salu došao mladi čovjek koji je palio vatromet. Jedna raketa nije poletjela ni eksplodirala. Njegov šestogodišnji sin je išao vidjeti o čemu se radi. “Tada mu je rekao da ne ide i otišao sam pogledati. Dok se navirivao, raketa ga je doslovno pogodila u lice i eksplodirala.

Kolega Milenović i ja smo ga operirali, a kasnije još i dotjerivali. Tu smo baš imali jednu akutnu stvar gdje smo mladom čovjeku pomogli, strašno je stradao. Pamtim to i zbog priče o malom sinu, jer je naš pacijent stalno ponavljao da je sretan što se njemu to dogodilo, a ne sinu”, prisjetio se dr. Blivajs. To su najkompleksniji zahvati u kojima izvode rekonstrukcije lica, uzimaju kost s noge, kožu s ruke i sva tkiva mikrokirurški spajaju. To je vrh njihova posla, kako kaže mladi kirurg. Da bi netko bio uspješan kirurg mora, po njemu, imati hladnu glavu, sposobnost da se odmakne i u kratkom vremenu stvori rješenje za problem.

Sanda Smuđ Orehovec, 34 godine, KBC Zagreb-Rebro

Odjel za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju i kirurgiju dojke, Klinike za kirurgiju, KBC Zagreb

Plastična kirurgija nije samo povećanje dojki, facelift, botox. Plastično rekonstruktivna kirurgija je grana kirurgije kod koje se rekonstruktivni postupci primjenjuju na najsloženijim zahvatima u kirurgiji. Surađujemo s vaskularnim kirurzima, traumatolozima, abdominalnim, kardijalnim i neurokirurzima, zato je bila moj prvi i jedini izbor, kaže dr. Sanda Smuđ Orehovec. Od malena je upoznata sa svom težinom kirurškog posla, njezin djed i otac su također kirurzi, a majka joj je obiteljska liječnica. “Cijeli život slušam priče o medicini, pretežno o kirurgiji. Kada sam došla na fakultet imala sam dobru podlogu, znala sam u što ulazim.

Nije tu bilo zavaravanja, znala sam što me čeka i to je bilo pitanje odluke same sa sobom: hoću li to i mogu li to”, kaže Sanda i dodaje da je po prirodi tvrdoglava, a baš zato i uspješna. Tvrdi da kirurg većinu vremena mora biti u sali, knjigu mora pročitati, ali svaki pacijent je poseban i uvijek postoje stvari koje ne postoje u knjizi.”Mi završimo s poslom, dođemo doma i ponovno razmišljamo o svom pacijentu. Vraćamo se ako treba i subotom i nedjeljom i blagdanom. Kad imaš svog pacijenta, jedan dio mozga uvijek razmišlja što se događa”, opisuje Smuđ Orehovec.

Prijelomnim trenutkom svoje karijere smatra osvajanje francuske stipendije “Suzanne Noel, žene u kirurgiji”, 2011. koja joj je omogućila fellowship u trajanju šest mjeseci na Akademikliniken u Stockholmu. To je jedna od najboljih privatnih klinika za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju. Nakon povratka iz Švedske završila je specijalizaciju iz opće kirurgije i započela subspecijalizaciju iz plastične i rekonstruktivne kirurgije. Uz to je položila mnoge stručne ispite i edukacije u inozemstvu. Sanda ističe kako ima veliku sreću i čast da radi u najboljoj klinici u državi, na odjelu koji gaji tradiciju da mladom kirurgu poput nje omogućava samostalne operacije i donošenje odluka.

Istaknula je nedavnu operaciju, koja je po prvi put izvedena u Hrvatskoj, a ona je sudjelovala u operacijskom timu. “Mladoj ženi smo nakon uklanjanja dojke sa zloćudnim tumorom rekonstruirali istu uz pomoć bedrenog režnja, odnosno dijela bedrenog vitkog mišića. To je još jedan od dokaza da radim na mjestu gdje se rade stvari koje nitko drugi ne radi”, kaže Sanda o operaciji u kojoj su se po prvi put kod nas režnjevi za rekonstrukciju dojke uzeli s bedra. Do sada je samostalno izvodila rekonstrukcije dojki vlastitim tkivom, rekonstrukcije defekta glave nakon velikih neurokirurških zahvata, rekonstrukciju udova nakon teških politrauma, sudjelovala je u replantaciji šake.

“Ono što je posebno polje mog interesa je rekonstrukcija vulve i vagine, nakon radikalnih onkoloških ginekoloških zahvata. Mi smo jedini centar u Hrvatskoj koji se time bavi”, kaže Smuđ Orehovec i dodaje kako upravo tu do izražaja dolazi njezina grana kirurgije pogotovo zbog pružanja samopouzdanja teško bolesnim pacijenticama. “Kirurgija, prije svega timski rad, izvođenje najkompleksnijih zahvata ne bi bilo moguće bez tima koji se nalazi na odjelu, međusobno se potičemo i podupiremo, tako da svaki član tima da ono najbolje od sebe”, tvrdi Sanda.

Posebnim uspjehom smatra svoju malu obitelj, sina od tri godine i supruga koji je u svemu bezuvjetno podržava. Završava disertaciju na doktorskom studiju koju želi završiti u roku godinu dana. “Mi smo sad u usponu, to su godine kada trebamo najviše zagristi, gurati i educirati se, da bismo sa 50 bili vrhunski stručnjaci”, kaže Smuđ Orehovec.

Andro Košec, 30 godina, KB Sestre milosrdnice

Specijalizant otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata, KB Sestre milosrdnice

Najmlađi među odabranima, tehnički još uvijek je specijalizant. Na listi se našao zbog iznimnog CV-ja i preporuka svojih profesora i mentora. “Rodio sam se otprilike 15 metara vertikalno od mjesta gdje sada radim, na trećem katu Vinogradske bolnice, a sada radim na drugom, započinje priču o sebi dr. Andro Košec. Svoj prvi doticaj s medicinom imao je još kao dijete, dok mu je majka, ginekologinja u istoj bolnici, učila za specijalistički ispit. “Knjiga joj je bila na jednom koljenu, a ja na drugom pa smo skupa listali”, priča kako mu je odabir medicine kao životnog poziva došao normalno. On je treća generacija medicinara u obitelji, osim majke i praujak je radio kao oftalmolog u istoj bolnici.

Još na Medicinskom fakultetu u Zagrebu istaknuo se kao izvrstan student, prosjek mu je bio 4,93, dobio je dekanovu i rektorovu nagradu, top stipendiju kao i međunarodne stipendije za razmjenu studenata. Mladi liječnik privodi kraju i svoj doktorat na temu prognostičkih čimbenika ranog melanoma kože glave i vrata, koristeći vrlo novu metodu proteomike. Pred kraj studija je shvatio da je iznimno važno odabrati pravo mjesto za rad, a otorinolaringologija u KBC-u Sestre milosrdnice, za njega je bila ljubav na prvi pogled.

Znao je da će upravo tu aplicirati, ili potražiti neko mjesto u inozemstvu. Na natječaju za dva mjesta specijalizanta 2012. godine prijavilo se 50 mladih medicinara, što samo po sebi govori o kvaliteti klinike. Pobijedio je na natječaju i dobio specijalizaciju. “Neki povijesni podaci govore da je otorina najljepša i najstarija od svih specijalizacija, koja je prva priznata kao kirurška specijalnost 1904. u Americi, a iz nje kasnije izrasta šest subspecijalizacija, tako da je polje rada iznimno široko”, opisuje zašto se odlučio upravo za tu specijalnost.

Kaže da u ovoj životnoj fazi nije ponosan na ono što je do sada napravio, nego na to što je zacrtao cilj te osigurao podršku starijih i iskusnijih kolega, koji su ga ravnopravno prihvatili u tim. Specijalizanti ne smiju samostalno provoditi kompleksne zahvate, nego jedino uz asistenciju i superviziju. “Od početka specijalizacije sam uključen u važne kirurške projekte, mikrovaskularne rekonstrukcije tkiva i otokirurške zahvate. Jednom prilikom su mi dali da pomognem pri rekonstrukciji ličnog živca. Iznimno je rijetko da rano u specijalizaciji radite na takvim zahvatima. Uz superviziju starijih to je sve ispalo dobro i na to sam ponosan”, rekao je dr. Košec.

Sada je već prešao polovicu specijalističkog puta, a već zna da će nastojati subspecijalizirati audiologiju i otokirurgiju, odnosno operacije uha, ugradnje umjetne pužnice, kirurgiju temporalne kosti, nešto što danas već graniči s neurokirurgijom. “To je jedno područje koje kod nas ima velikog potencijala, malo ljudi se time bavi. U našoj kući pet, a u cijeloj Hrvatskoj možda desetak ljudi”, objašnjava Andro. Kao specijalizantu nulte godine u sjećanje mu se urezao jedan pacijent s onkološkog odjela. Prije smrti se napatio jer je bolovao od karcinoma grla.

Unatoč brojnim operacijama, radiokemoterapiji te na kraju otežanom disanju i gutanju i dalje je bio optimističan, živio je kao i ostali. “Svaki put kad bi došao na jednu od bezbrojnih rehospitalizacija poklanjao je cvijeće sestrama, izlazio je kupovati novine, nastojao je živjeti gospodski i što kvalitetnije. Rad s ljudima koji imaju ozbiljne probleme oslobađa vas od svih bedastoća koje vas opterećuju. Dovoljno puta vas resetira da imate privilegij gledati na život kao na prekrasno putovanje”, zaključio je Košec.

---

Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 9. siječnja 2016.