Telegramovi reporteri s izbjeglicama: Zašto uopće ne bi bilo loše da ih dio ostane živjeti s nama
Telegramovi reporteri posjetili su izbjeglički kamp Opatovac i granični prijelaz Tovarnik: među izbjeglima iz Sirije i Iraka nalaze se brojni inženjeri, fizičari, matematičari i programeri, kakvi zapravo nedostaju istočnoeuropskim ekonomijama poput one u Hrvatskoj
Razgovarati s osobom kroz ogradu vrhunac je degradacije. Do tog zaključka došao sam gledajući čovjeka iz Sirije, bez obuće, kako pokušava objasniti volonterima u Opatovcu da mu trebaju druge hlače, da mu treba obuća, da mu treba odjeća za djecu. Dok volonteri raznih organizacija, od UNHCR-a do Crvenog križa, pokušavaju pronaći odjeću i obuću, taj čovjek strpljivo stoji uz ogradu i čeka.
Nepobitna je činjenica da se Europska unija muči s dotokom značajnog broja izbjeglica. Dok članice s istoka odbijaju pružiti bilo kakvu pomoć u zbrinjavanju jednog malog dijela te rijeke ljudi, Njemačka je spremna prihvatiti stotine tisuća izbjeglica. Javni istupi njemačke kancelarke Angele Merkel doista su hvalevrijedni, no postoji mogućnost da motivi njemačkog gospodarstva za primanje tolikog broja izbjeglica nisu isključivo altruistični. Što ako Njemačka u Sirijcima i Iračanima vidi nositelje gospodarskog rasta sljedećih desetljeća?
Problem je doći u Hrvatsku
Počnimo s nekim konkretnim brojkama. Izvješće o problemima u potrazi novih zaposlenika, koje izrađuje Manpower Group, jedno je od najrelevatnijih takvih istraživanja u svijetu. A ono pokazuje da Europa ima sve više problema s popunjavanjem radnih mjesta, zbog jednostavnog nedostatka kandidata. Taj je problem među najizraženijima u zemljama koje se najviše protive primanju i zbrinjavanju izbjeglica. Primjerice, 47 posto mađarskih poslodavaca izjavilo je da imaju problema s popunjavanjem radnih mjesta jer nemaju dovoljan broj kandidata. U Bugarskoj oko polovice, a u Rumunjskoj gotovo dvije trećine poslodavaca (61 posto) tvrdi da jednostavno nemaju kandidata za popunjavanje radnih mjesta.
Hrvatska ne sudjeluje u tom istraživanju pa nemamo izravno usporedive brojke. Međutim, po nekim izjavama odgovornih možemo zaključiti da situacija u Hrvatskoj nije pretjerano različita od one u zemljama okruženja. U drugom broju tiskanog Telegrama kolegica Jelena Tešija analizirala je izjavu ministra rada Miranda Mrsića da će za petnaest godina Hrvatskoj nedostajati 300.000 radnika. Prikupljeni podaci govore da veći problem hrvatskom gospodarstvu predstavlja nedostatak priljeva radne snage nego što je to odljev radno sposobnog stanovništva.
Po podacima Državnog zavoda za statistiku za 2013. godinu, u Hrvatsku je doselilo 10.378 osoba, a iselilo njih 15.262. Iako na prvi pogled zabrinjavajuće, te brojke izgledaju malo bolje kad ih stavimo u kontekst. Broj iseljenika u ukupnoj populaciji Hrvatske iznosi oko 0,35 posto, što je nešto niže nego u Mađarskoj (0,36 posto) i daleko niže nego u baltičkim zemljama, gdje Latvija i Litva imaju više od 1 posto iseljenika na godišnjoj razini. Slovenija ima nešto veći broj iseljenika od Hrvatske, 13.384 osobe napustile su Deželu u 2013. godini, što iznosi oko 0,64 posto ukupnog broja stanovnika. Međutim, 13.871 osoba došla je živjeti u Sloveniju i time su naši zapadni susjedi porasli za petstotinjak osoba samo od migracija.
Doći i raditi u Hrvatskoj toliki je problem da su britanski mediji pisali o ozbiljnoj namjeri njihovog premijera Davida Camerona da preslika hrvatski model imigracije kako bi zaustavio dolazak stranaca u Veliku Britaniju. Naime, da bi stranac boravio u Hrvatskoj dulje od tri mjeseca treba predočiti dokaz o smještaju u državi, dokaz o dovoljnim financijskim sredstvima za uzdržavanje sebe i članova obitelji, dokaz o zdravstvenom osiguranju te ostale potrebne papire, ovisno o svrsi ostanka (posao, obitelj, obrazovanje).
Studija Economista
Takva restriktivna imigrantska politika itekako djeluje. Od 2004. do svibnja ove godine samo 152 osobe dobile su azil ili supsidijarnu zaštitu. Kvote za zapošljavanje stranaca također su iznimno male: za 2015. godinu predviđeno je izdavanje ukupno 215 radnih dozvola za novo zapošljavanje stranaca. Ako uzmemo u obzir da na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje samo za diplomirane ekonomiste postoje otvorena 194 radna mjesta, ostaje dojam da strani radnici nisu opasnost za autohtone zaposlenike.
Spomenimo i demografske podatke, koji pokazuju da će u Hrvatskoj 2050. godine živjeti gotovo 18 posto manje ljudi nego 2000. godine. Takva situacija dovodi do toga da je trenutni socijalni sustav neodrživ, počevši od mirovinskog sustava pa do zdravstva.
Uzevši u obzir takav nedostatak obrazovane radne snage u mnogim zemljama Europske unije, ugledni časopis Economist predlaže očito rješenje. Izbjeglice iz Sirije i Iraka mogu obavljati mnoštvo poslova, posebice onih u deficitarnim zanimanjima na razini EU. Riječima Olivera Augusta, jednog od urednika Economista: “Izbjeglice su istodobno problem i prilika. Problem je kad dođu na granice zemalja Europske unije, kao i svaki nenajavljeni gost. Treba im dati hranu, lijekove, odjeću, mjesto za prespavati. Uvjeren sam da Europa ima više nego dovoljno sredstava za rješavanje takvog problema. Izbjeglice su prilika zato što imate motiviranu populaciju, zahvalnu što su uspjeli doći u sigurnost, dosta često visokoobrazovanu ili barem s vještinama u deficitarnim zanimanjima. Diljem Europe postoje mjesta u kojima nedostaje liječnika ili medicinskih sestara, a izbjeglice bi lako bile asimilirane i postale iznimno važni i produktivni članovi društva”.
U nedostatku konkretnih i konciznih podataka o obrazovanju i radnom iskustvu izbjeglica, taj ugledni časopis poziva se na anegdotalne dokaze. Jedan od dopisnika Economista na željezničkom je kolodvoru u Budimpešti u nekoliko minuta naišao na sirijskog odvjetnika, nekoliko inženjera i učitelja fizike, a svi su razumno dobro baratali engleskim jezikom.
Iako nisam nikad bio izbjeglica, iz iskustva znam kakvi su ljudi i obitelji mogli otići u inozemstvo u izbjeglištvo. Ljudi koji su imali novac i poznanstva da plate siguran put do Austrije ili Njemačke tamo su i otišli. Mama i ja, koji smo rat proveli na teritoriju Srpske Krajine, rado bismo onomad platili nekome, bilo kome, da nas prebaci na slobodni teritorij, ali nismo mogli. Nedostatak novca je gadna stvar, posebice u takvim uvjetima.
Kako bismo koliko-toliko provjerili Economistove navode o stupnju obrazovanja izbjeglica, koje prati stereotip o siromaštvu, ili kako ih je jedan od naših ovotjednih sugovornika opisao, to su “fukare”, Telegramov urednik fotografije i ja otišli smo u posjet kampu za smještaj izbjeglica u Opatovcu. Planirali smo napraviti konkretne i korektne portrete osoba; fotografije i životopise kakve bi ljudi stavljali na LinkedIn. Imali smo određenih teškoća u stupanju u kontakt s tim osobama zato što iz autobusa izlaze točno pred punktove za registraciju, odatle ulaze u kamp, u koji novinari baš i nemaju pristup, te iz kampa nastavljaju svoje putovanje prema zelenijim pašnjacima.
Nedugo nakon Vjekoslava i mene, u Opatovac stiže i prvi autobus s izbjeglicama. Sve ide kao podmazano; nema previše zastoja, nema previše nervoze, a dosta ljudi pita gdje je kanta za smeće da odlože prazne čaše od kave. Uspjeli smo razgovarati s nekoliko ljudi koji su čekali u redu za registraciju. Oni nam potvrđuju dobar dio Economistovih napisa. Razgovarali smo s Ehabom, koji je završio računarstvo na sveučilištu u Bagdadu, u ranim je tridesetima, ima nekoliko godina iskustva u centru za rad s inozemnim klijentima, razumljivo govori engleski. Razgovarali smo i s jednim drugim gospodinom, koji je završio fizioterapiju, a studirao je englesku književnost.
Sve uloženo se vraća
Budući da u Opatovcu nismo uspjeli napraviti životopise i portrete linkedinovske kvalitete, odlučili smo krenuti prema graničnom prijelazu Tovarnik. Tamo ljudi doslovno kroz kukuruze prelaze granicu, ondje sigurno nema policije. Opet nas je iznenadila razina organizacije tisuća ljudi uz ogromnu jezičnu barijeru. Nekoliko policajaca kontrolira, doslovno, stotine ljudi. Dok gledam ljude kako dostojanstveno – koliko dostojanstva može biti u čučanju na nasadima repe – čekaju buseve za prijevoz do kampa u Opatovcu, razmišljam gdje su svi oni za koje je Damir Kajin rekao: “Da su pokazali samo deset posto agresivnosti koju su pokazali spram hrvatske policije, u deset dana je ISIL mogao biti svladan”.
Uvijek je bilo i uvijek će biti protivnika imigracija i imigranata, to je životna činjenica. Međutim, kako je to Gary Brecher jednom rekao: “Antiimigrantska retorika je uvijek ista, samo su crte lica malo drukčije”. Time je podsjetio na činjenicu da svaka imigrantska skupina prije ili kasnije postaje domicilna i netko drugi postane dotepenec.
Josip Juratović, jedini Hrvat u njemačkom parlamentu, rekao je za Telegram: “To su izbjeglice, uglavnom pogođene ratnim strahotama, od kojih će veliki dio ostati i kao migranti, odnosno budući građani zemalja Europske unije. Zato je nužno paralelno početi s procesom integracije, da se ne bi ponovile pogreške iz prošlosti i ti naši budući građani ostali vječni socijalni slučajevi. Treba ih što prije integrirati, jer će kao radnici i stručnjaci sve ono što je u njih uloženo jednog dana dvostruko vratiti”.
Tekst je objavljen u tiskanom broju Telegrama od 26. rujna 2015.