Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je Trump Sjevernoj Koreji dao legitimitet normalne države

Američki predsjednik dogovorio je susret bez da je za to itko znao

Ako do dogovorenog susreta zaista i dođe, američki predsjednik spustit će se na razinu diktatora, a diktator će se podignuti na razinu predsjednika. Sve to možemo zahvaliti Donaldu Trumpu. Američki predsjednik bit će prvi državnik iz bilo koje zemlje s kojim će se Kim susresti, pa će tako sjevernokorejski režim dobiti legitimitet. S druge strane, denuklearizaciju Korejskog poluotoka je iluzorno očekivati, pa je pitanje koji je u svemu interes Amerike i slobodnog svijeta

Sve se zbilo brzo i u tome leži najveći problem. Donald Trump iznebuha je u četvrtak popodne pristao susresti se sa sjevernokorejskim diktatorom Kim Jong-unom. Summit će se dogoditi do svibnja, još se ne zna gdje. Vijest je doista povijesna – Sjeverna Koreja i Sjedinjene Države još su formalno u ratu, iako je od 1953. na snazi primirje. Kad (i ako) doista sjednu za isti stol, bit će to prvi susret nekog američkog predsjednika s jednim od sjevernokorejskih diktatora iz iste obitelji – prije njega vladali su njegov otac Il Jong i njegov djed Il Sung.

Dobra vijest je da je stanje na Korejskom poluotoku barem na neko vrijeme iz marša prema ratu prešlo u mirnije, diplomatske vode. Napetosti različitim intenzitetom traju već sedam desetljeća, a posebno su se užarile negdje oko Trumpova izbora za predsjednika, kad je Pjongjang, čini se, uspio proizvesti rakete koje bi nuklearnu bombu mogle dobaciti do američkih teritorija u Pacifiku. Nagli okret prema diplomatskom rješenju potpuno je suprotan dosadašnjoj retorici američkog predsjednika, koji se nije ustručavao od najdirektnijih prijetnji ratom, baš kao ni njegov parnjak u Pjongjangu.

Kim će na kraju sigurno biti pobjednik

Trump vjeruje da je njegova ratoborna retorika prisilila Sjevernu Koreju da se predomisli. Tu interpretaciju nikako ne treba odbaciti. No, postoji i druga škola mišljenja, koja vjeruje kako je Trumpova ratoborna retorika otkrila da Washington nema pametnijeg rješenja od prijetnji i da Pjongjang tu nemuštu političku poziciju koristiti dok ona traje – Trump možda neće još dugo biti predsjednik, pa Kim mora djelovati brzo. Takva prilika – da u Bijeloj kući sjedi potpuni amater kojim se lako manipulira – teško da će mu se ikad više pružiti.

Koja je loša vijest o preokretu u četvrtak? Kakav god da bude konačni ishod, on će sigurno biti uspjeh za Kima. U isto vrijeme, gotovo da je nemoguće da će biti pobjeda za Trumpa. Sjevernokorejski diktator već je zapravo ostvario prvi važni simbolični uspjeh – američki predsjednik pristao je sjesti i pregovarati s njim. Podsjećam, ovaj sukob ne vodi se oko toga koja će od dviju država atomski spržiti onu drugu, jer nuklearni rat ni jednoj nije opcija. Iako je Trump svojedobno pitao savjetnike “Čemu nam služi nuklearno oružje ako ga nikad ne možemo upotrebiti?” – i u Washingtonu i u Pjongjangu znaju da nuklearno oružje služi upravo tome: da ga se nikad ne upotrebi, ali da odvrati potencijalni napad konvencionalnim oružjem. Zato se nadmetanje Sjeverne Koreje i Sjedinjenih Država vodi na simboličnoj, a ne na nuklearnoj razini. I tu je Kim ostvario simbolički poen, jer je Trump pristao susresti se s njim.

Sjeverna Koreja traži susret već 20 godina

Sjeverna Koreja tražila je susret na vrhu s američkim predsjednicima već više od dvadeset godina. Još otkad je Kim Jong-unov otac Kim Jong Il pozvao Billa Clintona u posjet, to je bio glavni prioritet Pjongjanga. Niti jedan predsjednik Amerike na to nije pristao, jer nije htio dati legitimitet režimu koji svoje građane drži u koncentracijskim logorima i sveukupno je jedan od najsvirepijih na svijetu. Sve do Donalda Trumpa, koji o tome – sve su prilike – ne zna ništa nego misli da je veliki uspjeh to što će biti prvi za stolom s diktatorom kojega su izolirali čak i saveznici (Kina).

Jesu li Trumpovi savjetnici objasnili predsjedniku što je tu posrijedi, ili su mu povlađivali i uvjerili ga da je Kimova ponuda nešto posebno, što može postići samo majstor “umjetnosti pregovaranja”? Da se razumijemo – Kim nije pozvao Trumpa da bi mu predao sjevernokorejsko nuklearno oružje, nego da pokaže kako je njegova politika ulaganja u nuklearno oružje i rakete prisilila Sjedinjene Države da tretira Sjevernu Koreju kao ravnopravnu. Želja država da ih se prihvati kao jednako vrijedne onima koji doista imaju moć jedan je od glavnih motiva u međunarodnoj politici. Posebno nedemokratski i/ili revolucionarni režimi streme tome da ih druge, “normalne” države prihvate kao sebi ravne i “normalne”. Taj je poriv u pozadini cijele povijesti Sovjetskog Saveza nakon Staljina, on objašnjava Maovo otvaranje Nixonovoj Americi pa, bliže kući, objašnjava i motivaciju Hrvatske da napravi sve što se od nje traži ne bi li postala članica Europske unije i time “normalna” država.

Trump daje legitimitet Sjevernoj Koreji

Međunarodni legitimitet “normalne države” može se pretočiti u jači domaći legitimitet aktualne vlasti, i obratno, pa ga se može koristiti i kao kaznu – upravo to bio je razlog zašto je G8 nakon invazije Ukrajine izbacio Rusiju iz najprestižnijeg svjetskog kluba i vratio se na format G7. Pristanak Donalda Trumpa da kao američki predsjednik osobno sjedne za pregovarački stol s Kim Jong-un daje Sjevernoj Koreji upravo taj status za kojim desetljećima žudi. I ne samo da ga daje Sjevernoj Koreji, nego šalje poruku sličnim režimima da najkraći i najsigurniji put do međunarodne verifikacije vodi kroz nabavu nuklearnog oružja.

To nije dobra poruka. U normalnim uvjetima, a pritom mislim na slučaj da je predsjednik Amerike bilo tko iz Republikanske ili Demokratske stranke tko nije Donald Trump, Sjeverna Koreja mogla bi se nadati takvoj verifikaciji tek u slučaju da ispuni uvjete koje bi joj Amerika postavila i onda bi – u idealnom scenariju, tek kad bi zaustavili nuklearni program, pristali na niz teških zahtjeva – potencijalno došao posjet američkog predsjednika Pjongjangu kao nagrada za “normalno” ponašanje.

Ništa od toga Donald Trump ne zna, pa mu ništa od toga nije palo na pamet da postavi kao uvjet kad je čuo za Kimovu ponudu. Trump misli ovako: Ja sam bio oštar, oni su se usrali, sad sam ja glavni, pa se mogu naći s njim. Ne vidi da je strateški cilj Sjeverne Koreje upravo u tome da se Kim nađe s njim i da mu luzer Trump tako pridaje neviđenu važnost. Ne samo da će sjevernokorejska propagadna mašina iskoristiti sliku u kojoj za istim stolom sjede Donald Trump i Kim Jong-un, nego će Trump biti prvi državnik iz bilo koje zemlje s kojim će se Kim susresti.

Na susretu kraj Trumpa treba biti stručnjak za Koreju

Mladi diktator nije dosad imao niti jedan najviši bilateralni susret, ni s kim. I prvi će mu biti s američkim predsjednikom. Već to govori da u toj jednadžbi aktuani američki predsjednik nije najpametniji igrač. Mnogi u Americi brinu oko toga što će Trump u toj situaciji, ako do nje dođe, izgovoriti, na što će pristati. Iskustva iz domaće američke politike pokazuju da aktualni predsjednik ima jednu odliku – ništa ni o čemu ne zna pa se u pravilu uvijek složi s osobom koja je zadnja govorila. To s Kimom ne bi smjela biti opcija. Sad je pitanje kako to spriječiti.

I Bijela kuća i administracija su u kaosu. Za susret s Kimom, Trumpu treba priprema, pored njega treba sjediti netko tko razmišlja kao pregovarač, tko ima iskustvo pregovora sa Sjevernom Korejom i tko je stručnjak za Koreju. Takvog čovjeka trenutačno nema. Već duže od godinu dana Amerika nema ambasadora u Južnoj Koreji, a Trumpov posebni izaslanik za Sjevernu Koreju nedavno je podnio ostavku. Victor Cha, stručnjak za Koreju koji dolazi s desnog političkog pola i koji je radio u administraciji Georgea W. Busha, bio je imenovan za ambasadora, Seul se već s tim i složio, ali ga je Trump prije par tjedana povukao jer Cha nije podržavao njegovu ideju preventivnog rata protiv Sjeverne Koreje.

Dakle, prilično desni jastreb Trumpu nije bio dovoljno dobar jer nije zagovarao rat u kojem bi poginule stotine tisuća Korejaca. Ni u unutarnjem Trumpovom krugu nije bolje – južnokorejski savjetnik za nacionalnu sigurnost koji je u ponedjeljak u Pjongjangu razgovarao s Kimom i u Washingtonu objavio da Trump prihvaća poziv, naveo je svoje bliske odnose s Trumpovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost H.R. McMasterom. Ako je on link između Južne Koreje i Amerike, problem je u tome što je McMaster – dobio otkaz jer ide Trumpu na živce.

Nitko nije znao za ovaj dogovoreni susret

Iako još nije konačno potvrđeno, McMaster neće biti u Bijeloj kući u trenutku kad dođe do summita Trump-Kim. Što reći o ostatku Trumpova tima za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost? Za početak to da nitko od njih nije bio ni obaviješten, a kamoli konzultiran o predsjednikovoj odluci da prihvati Kimov poziv. Državni tajnik Rex Tillerson već je duže u polaganom izlasku iz State Departmenta, što američki mediji zovu “Rexit”. Tillerson je ujutro, prije nego što je Trump prihvatio Kimov poziv, bio u Južnoj Africi i govorio o tome da su izgledi za pregovore Sjeverne Koreje i Amerike “gotovo nikakvi”.

To je isto prije dva dana rekao i potpredsjednik Mike Pence, kojega je Trump poslao na otvaranje Olimpijskih igara u Južnu Koreju i koji je demonstrativno sjedio dok je svirala himna za zajedničku delegacijiu korejskog Sjevera i Juga. Kad se saznalo da će Trump prihvatiti poziv Kim Jong-una, iz Pentagona su nazivali novinare i pitali ih za detalje – Trump nije obavijestio niti svoje ministarstvo obrane. Kim Jong-un je već nadigrao Trumpa. To je napravio jer zna da se ovakva prilika nije pojavila nikad prije, a teško da će se ponovno pojaviti u budućnosti. Samo s Trumpom sjevernokorejski diktator ima šansu uvjeriti nekog američkog predsjednika da mu je ravan. Samo Trumpu sjevernokorejski diktator ima šansu doista prodati muda za bubrege. To je na mnoge načine već napravio. Trump je pristao na susret iako u sjevernokorejskim zatvorima leže trojica američkih državljana – minimum bi u normalnoj situaciji bio da ih Pjongjang prvo oslobodi. No, Trump to nije tražio.

Skretanje pažnje s Trumpovih skandala

U prethodnom slučaju, kad je Sjeverna Koreja izručila mladića koji je godinama bio mučen i koji je umro po dolasku u SAD, Washington je to iskoristio za pretjerano politiziranje – Pence je na otvaranje Igara u Južnu Koreju poveo njegove roditelje. Sad Trump nije ni pitao jesu li ova trojica uopće živi. Američki predsjednik prilično je proziran u svojoj politici i jasno je da mu je poziv iz Pjongjanga odlično došao da skrene fokus izvještavanja medija s njegovih skandala – s istrage specijalnog tužitelja Boba Muellera o Trumpovim vezama s Rusijom, koja se zahuktala, ali i s manje opasnog, ali neugodnijeg Trumpova skandala s pornoglumicom Stormy Daniels.

Predsjedniku je Koreja došla kao mana s neba – kad su mu južnokorejski šefovi obavještajnih službi prenijeli poruku Kim Jong-una, Trump je prvi put u povijesti utrčao u press dvoranu Bijele kuće i rekao novinarima da slijedi velika objava o Koreji. I sam način kako je ona priopćena je naopaka – pred mikorofon je izašao južnokorejski šef tajnih službi i otkrio ne samo poruku iz Pjongjanga, nego i odgovor iz Washingtona. Nezamislivo je u bilo kojoj drugoj administraciji da bi dužnosnici druge države objavili da će američki predsjednik pristati na takav susret. Ne samo da su stranci na lošem engleskom u Bijeloj kući objavili što je američkom predsjedniku ponuđeno, nego su odmah objavili i što je odlučio. Po svakom normalnom pravilu, Trump je mogao uzeti par dana da “razmisli” kako odgovoriti na Kimovu ponudu. Ništa od toga nije se dogodilo. Da su okolnosti u Washingtonu bile povoljnije za Trumpa, njegova odluka vjerojatno bi bila drukčija.

Denuklearizacija Korejskog poluotoka je iluzija

Podsjećam, on je taj koji je Kim Jong-una nazivao “little rocket man”, vrijeđao ga da je “debeo i ružan”, prijetio Sjevernoj Koreji “vatrom i bijesom kakve svijet nikad nije vidio”, a čak je i s govornice UN-a rekao da je spreman “potpuno uništiti Sjevernu Koreju”. Takvo zveckanje oružjem nije zastrašilo Sjevernu Koreju, čiji je režim ionako naučio živjeti na rubu, ali je prestravilo Južnu Koreju, koja je dotad na Ameriku gledala kao na saveznika koji u prvom redu misli o njihovom, južnokorejskom interesu.

Kad se pokazalo da Trumpa nije puno briga oko toga bi li u ratu stradali milijuni Južnokorejaca, kad se pokazalo da mu nisu dobri ni ambasadori kojima se ne sviđa rat i razaranje, e tu su se u Seulu ozbiljno zamislili. Upravo suprotno onome što Trump vjeruje, njegova retorika nije prestravila Pjongjang, nego je prestravila Seul. I zbog nje je Seul postao puno fleksibilniji i pomirljiviji prema divljem susjedu na sjeveru. Trump jest promijenio računicu, ali ne onako kako on vjeruje – promijenio ju je na štetu juga, a ne na štetu sjevera Koreje.

Između dvojice luđaka, jednog na sjeveru, drugog u Americi, Južna Koreja okrenula se appeasementu. U ovakvom preokretu – kad se u jedan dan iz mogućeg nuklearnog rata pređe u diplomatske pregovore – glavno je pitanje koji su strateški ciljevi suprotstavljenih strana. Amerika, nažalost, nema pametnu strategiju osim potpune denuklearizacije Korejskog poluotoka. To ne samo da je iluzija, nego je i bio jak razlog zašto Amerika nije ni htjela ulaziti u izravne pregovore s Pjongjangom – šanse da oni odustanu od nuklearnog oružja bili su ravni nuli, a bilo kakav drugi ishod pregovora bio bi interpretiran kao poraz za Ameriku.

Trump će za uspjeh morati nešto staviti na stol

Tako je bilo dok u pregovore nije ušao Trump, koji ništa o tome ne zna i koji vjerojatno iskreno misli da će Kimov režim odustati od nuklearne bombe ako ga on na to nagovori. Amerika će, s druge strane, morati nešto staviti na stol ako misli da od pregovora bude išta. Postoje tri razine na kojima Washington može nešto napraviti – prva je ublažavanje ili ukidanje UN-ovih sankcija protiv Sjeverne Koreje, druga je normalizacija odnosa između SAD-a i Pjongjanga i treća je postizanje mirovnog sporazuma, kojim bi bio okončan Korejski rat (dakle, korak dalje od primirja iz 1953.). Ne čini se da u američkoj administraciji postoji interes i za jedan od tih poteza. Kao i inače, Trump očekuje samo nagrade, bez ustupaka.

Najvažniji razlog zašto su prethodne administracije (Bush, Obama) izbjegavale situaciju u kojoj se izravno suočavaju s Pjongjangom je sljedeći: Sjedinjene Države nemaju izbora nego barem djelomično priznati Sjevernu Koreju kao nuklearnu silu. Kad joj priznaju taj status, mogu od nje svašta tražiti, za početak da se počne ponašati kao “odgovorna”, a ne kao “odmetnuta” država, jer se sve nuklearne sile prije ili kasnije smire zbog same činjenice da imaju oružje zbog kojeg im nitko ništa ne može. Sjeverna Koreja još se nije počela tako ponašati i bio bi korak prema globalnoj stabilnosti kad bi je se na to prisililo. No, u krugu oko Donalda Trumpa nema ni najmanje želje da se Sjevernoj Koreji prizna takav status. Dobrim dijelom Washingtona i dalje vlada iluzija da se Sjevernu Koreju može denuklearizirati. Zamrzavanje daljnjih nuklearnih i balističkih pokusa te “odgovorno” ponašanje (bez prijetnji nuklearnim ratom i sl.) bio bi realističan američki zahtjev. No, Trumpova Amerika ne pristaje na to.

Cilj Koreje je da ih se prizna kao normalnu silu

Sjevernokorejska strategija, s druge strane, kreće od nuklearnog oružja kao polazne točke, koje Pjongjangu nitko ne može oduzeti. Upravo je taj kapacitet temelj na kojem oni grade svoj glavni strateški cilj – da ih se prihvati kao “normalnu” ili jednakopravnu silu. Ma što govorio Kim Jong-un, režim nikad neće odustati od nuklearnog oružja, jer ga je i stvorio samo s jednim ciljem – da produži opstanak režima. U Sjevernoj Koreji pažljivo su pratili sudbine bliskoistočnih diktatora koji su ili imali ili bili na korak do nuklearnog oružja.

Još važnije, gledali su kako su završili oni (Sadam Husein, Moamer Gadafi) koji su svojom voljom ili prisilno odrekli nuklearnog programa – svi su završili jako loše. U slučaju Gadafija pogotovo su se naučili lekciji – čak i ako Zapad od tebe traži da odustaneš od nuklearnog oružja – pa ti i odustaneš – njihove garancije vrijede samo do prve prilike, kad će se okrenuti protiv tebe. Zato je prvi i glavni strateški cilj Pjongjanga nastupati kao nuklearna sila koja će uvijek ostati takva – nuklearna sila.

Drugi strateški cilj je iskoristiti to oružje i međunarodnu težinu ne bi li sebe pretvorio u nezaobilaznog partnera državama koje su inače značajno moćnije od tebe. I tu Sjeverna Koreja također prolazi dobro, što u prvom redu može zahvaliti Trumpu, koji u sjevernokorejskom diktatoru vidi odraz dijela svoje ličnosti pa ga tretira sebi ravnim. Ako do njega doista i dođe, susret američkog predsjednika i sjevernokorejskog diktatora spustit će predsjednika na razinu diktatora, a diktatora podignuti na razinu predsjednika. Sve to možemo zahvaliti Donaldu Trumpu.