Najgore su sirene. U gradu bez buke prometa, sve što se čuje s ulice je beskrajan slijed sirena; hitna pomoć projuri svakih par minuta, danju i noću, kad je njihovo zavijanje još zlogukije. U gradu u kojem je sve stalo, u kojem više gotovo da nema drugog prometa, nema kriminala, nema slučajnih nesreća u parku – te sirene grozan su indikator punjenja bolničkih kreveta pacijentima s koronavirusom.
Na avenijama i ulicama New Yorka susrest ćete tek rijetkog prolaznika: medicinske sestre i doktore na putu u bolnicu, prodavače, apotekare, dostavljače hrane i namirnica o kojima ovisi život svih koji nismo u bolnici, te šetače pasa. Tek trećina prolaznika će imati maske na licu, što je dokaz da ste u New Yorku, gdje ne vole pravila; ali će gotovo svi držati fizičku distancu – možda je i to dokaz da ste među Njujorčanima, koji su na zlu glasu kao kronično namrgođeni, svadljivi i distancirani. U ovako napučenom gradu inače je teško držati distancu, ali sad je i taj problem riješen.
Prvi put u povijesti, grad koji “nikad ne spava” potpuno je opustio. Šetnja ulicama fascinantna je jer na nekim lokacijama prvi put doslovno nema nikoga. Po Union Squareu, naprimjer, uvijek netko prolazi, čak i za najveće mećave; ovih dana dijelovi trga potpuno su pusti, a u bolnicu na južnoj strani trga jure sirene.
11. rujna trebao je biti tragedija koja će ih obilježiti
Opustjeli New York još je fascinantniji kad promislite da grad zapravo nije prazan, samo se povukao u svoju ljušturu. Milijuni Njujorčana i dalje su u svojim minijaturnim stanovima ili prostranim penthauseima, samo ne izlaze na ulicu. Zapanjujuća je pomisao da tako veliki grad relativno dobro funkcionira uz tek minimalno napuštanje stana. U New Yorku živi osam i pol milijuna ljudi, na metropolitanskom području, koje uključuje dijelove New Jerseyja i Connecticuta, čak 24 milijuna. Da je grad i dalje pun, shvatite svake večeri u sedam sati, kad stotine tisuća Njujorčana izađu na prozore i balkone i pljeskom zahvale sestrama, liječnicima i bolničkom osoblju koji izlažu svoj život da bi spasili druge.
Visoka gustoća naseljenosti bila je jedan od ključnih faktora da New York postane globalno žarište zaraze koronavirusom; drugi je razlog položaj New Yorka kao vrata Amerike prema ostatku svijeta – zaraza koja je progutala cijelu američku istočnu obalu stigla je preko New Yorka iz Europe, pokazala je nova studija. Konačno, treći razlog užasa je spora i neprimjerena reakcija administracije Donalda Trumpa, koji je sve donedavno dovodio u pitanje i relativizirao prijetnju od Covida-19, o čemu ću pisati drugom zgodom.
New York proživljava najmračnije dane svoje povijesti. U protekla 24 sata u gradu je od koronavirusa umrlo 777 pacijenata; u srijedu ih je bilo 799, dan ranije 779, u ponedjeljak 731. U svijesti mnogih Njujorčana, teroristički napad 11. rujna 2001. trebao je biti tragedija koja će obilježiti njihov život i sjećanje cijele jedne generacije. No, daleko smo od toga – najgora tragedija u povijesti najvećeg američkog grada zbiva se pred našim očima: u napadima 11. rujna poginulo je 2.753 Njujorčana; Covid-19 dosad je odnio živote 7.844 građana New Yorka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Javnim natječajem traže dodatne pogrebnike
Tragedija još nije došla do točke preokreta, kamoli da se smiruje. Različite projekcije predviđaju da bi na vrhuncu epidemije New York mogao gubiti između tri tisuće i 18.000 pacijenata – svakog dana! Lokalne vlasti nadaju se da će poštivanje uputa o ostajanju doma i držanju socijalne distance pomoći u poravnanju krivulje i da će izbjeći takav crni scenarij. Dosadašnji podaci pokazuju da je New York vrlo ozbiljno shvatio prijetnju, jer broj novih hospitalizacija i broj intubiranih pacijenata pada iz dana u dan.
Smrtni slučajevi ovih dana reflektiraju stanje u bolnicama od prije desetak dana do dva tjedna, kad su ti pacijenti primljeni. Smanjenje hospitalizacija i intubacija zato signalizira da bi i broj smrtnih slučajeva mogao početi padati, za desetak dana do dva tjedna. Dotad s užasom promatramo stvarnost koja nalikuje scenariju lošeg filma katastrofe: u Central Parku je postavljena improvizirana bolnica u šatorima koja preuzima višak pacijenata iz Mt. Sinaja, medicinski centri više nemaju kamo s mrtvima, pa iza gotovo svake njujorške bolnice stoji veliki kamion-hladnjača koji koriste kao dodatni kapacitet.
Gradske vlasti su za iste potrebe prenamijenile veliko rashlađeno skladište hrane: gdje su se dojučer čuvale pome i tikvice, danas leže mrtvi od koronavirusa. Jedan gradski vijećnik unio je novi element užasa svojim tvitom da New York planira pokapanje mrtvih u gradskim parkovima, ali su ga brzo zašutkali. Pokapanje u gradskim parkovima stoji u mogućim planovima za budućnost, ali zasad nije potrebno, objasnili su. No, sumorna stvarnost i dalje je tu: država New York javnim natječajem traži dodatne pogrebnike kako bi gotovo osam tisuća žrtava koronavirusa moglo pronaći dostojanstven vječni mir.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za razliku od Trumpa, Cuomo preuzima odgovornost
Ako se na muci poznaju junaci, New York i Amerika našli su svog heroja u Andrewu Cuomu. Guverner New Yorka, koji svakog jutra na press-konferenciji objavljuje užasne brojke o novim zaraženima i novim mrtvima, neočekivani je junak u ovoj tragediji. Cuomo ima vrlinu koju su mnogi uzaludno tražili u predsjedniku Donaldu Trumpu: leadership, sposobnost da umiri građane iako iznosi strašne podatke, i to radi direktnim pristupom, bez ikakvog uljepšavanja.
Za razliku od Trumpa, Cuomo uspijeva zadovoljiti dvije nasušne potrebe zajednice u katastrofalnoj pandemiji: prvo, ulijeva povjerenje da postoji netko tko je “in charge”, osoba koja kontrolira situaciju (koliko je to moguće) i radi sve što može da je olakša – ne zato da bi promovirao svoj politički interes, nego da zaštiti interes građana. Drugo, Cuomo ima nevjerojatan talent za stvaranje osjećaja “zajedništva” – ne samo praznim riječima, nego primjerima iz života Njujorčana i svjedočanstvima o mukama na kojima se nalaze članovi njegove vlastite obitelji, koji dijele sudbinu sugrađana.
Zato Cuomove dnevne presice na televiziji gledaju ne samo u New Yorku, nego u cijeloj Americi – mnogima je to svakodnevna psihološka terapija kakvu ne mogu dobiti sa sličnih brifinga iz Bijele kuće, koji služe tome da Trump sa sebe skine odgovornost i svađa se s novinarima. Za razliku od Trumpa, Cuomo na sebe preuzima odgovornost, a ljudi u trenutku krize žele čuti osobu koja je odgovorna – za dobro i zlo, a ne koja bježi od odgovornosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Braća Cuomo pomažu Amerikancima da ostanu normalni
Andrew Cuomo, čiji je otac također bio guverner New Yorka u 1990-ima, otpočetka je personalizirao krizu – uveo je “Matildino pravilo”, nazvano po svojoj majci, da mladi članovi obitelji ne smiju posjećivati starije kako im ne bi prenijeli virus. Sve je dobilo dodatnu dimenziju kad se guvernerov brat Chris Cuomo, voditelj udarne emisije na CNN-u, zarazio koronavirusom. Mlađi Cuomo izolirao se u podrumu svoje kuće i dalje vodi svoju emisiju, a njegov brat uključuje ga u svoje presice i gostuje u njegovim emisijama – demonstrirajući na članu vlastite obitelji da nitko nije izuzet od opasnosti i koristeći bolest svoga brata da milijunima Njujorčana da upute kako postupati ako dobiju koronavirus.
Nekoliko tjedana na početku ove katastrofe Amerika je živjela bez komičnog oduška – omiljeni voditelji kasnonoćnih emisija Stephen Colbert, Jimmy Kimmel i Jimmy Fallon nisu mogli snimati svoje showove bez publike (u međuvremenu se i to promijenilo). No, dok su komičari bili na počeku, sasvim neočekivano su u taj slot uskočila braća Cuomo – guverner i njegov brat s televizije pričaju svaku večer na CNN-u o ozbiljnim stvarima, ali se i podjebavaju kako to samo braća znaju: nadmudrujući se tko je slabić a tko junak, koga mama više voli, izvlačeći stare fotografije koje ovaj drugi ne želi vidjeti kamoli pokazati cijeloj naciji, rugajući se jedan drugome s više ubojitosti i više ljubavi nego što to profesionalni komičari ikad mogu napraviti. Takozvani “Cuomo Brothers’ Show” napravio je puno da Njujorčanima i Amerikancima pomogne da ostanu normalni u najvećoj krizi u njihovu životu.
Guverner Cuomo je uspio alarmirati Trumpovu administraciju da shvati kako New Yorku treba pomoći hitno i ozbiljno – vidjeli ste vjerojatno prizore uplovljavanja mornaričkog bolničkog broda Comfort u njujoršku luku. Tisuću kreveta na tom brodu, koji se inače šalje u ratne zone, isprva je trebalo preuzeti višak pacijenata iz njujorških bolnica koji nemaju Covid-19. No, pokazalo se da čak i u velikom gradu poput New Yorka broj medicinskih slučajeva koji nemaju veze s epidemijom znatno padne. Ljudi stoje kod kuće, pa je dramatično pao broj prometnih nesreća – na pustim cestama gotovo da nema incidenata koje zahtijevaju odlazak u bolnicu. Nadalje, kriminal je gotovo potpuno iščezao s njujorških ulica – u prosjeku, u gradu bude oko šest ubojstava tjedno; prošlog tjedna u cijelom New Yorku dogodilo se jedno ubojstvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odlazak u pusti Mt. Sinai bio je nadrealno iskustvo
Prošlo je nekoliko tjedana otkad sam napisao svoju posljednju kolumnu na Telegramu; nije me bilo jer sam slomio nogu, proveo desetak dana u bolnici na operaciji i oporavku. Otpušten sam taman par dana prije opće blokade života u gradu. No, prošlog tjedna sam, nakon nekoliko odgoda, ponovno otišao u Mt. Sinai na uklanjanje šavova i kontrolu. To je bilo nadrealno iskustvo. Susjeda me autom odvezla do moje bolnice.
Na ulazu su inzistirali da se riješim medicinske maske koja dolazi izvana, i stavim masku koju su mi oni dali. Potom su me uputili prema odjelu za ortopediju. Mt. Sinai je ogromna bolnica, a klinika po kojoj sam ja šepao na pregled s hodalicom bio je potpuno pust. Putem sam sreo desetak doktora i medicinskih sestara, i valjda dvoje ili troje pacijenata. Imao sam dojam da sam došao u tek sagrađenu veliku bolnicu, u kojoj je otvoren samo jedan odjel. Razlog – svi slučajevi koji nisu hitni su otkazani. Zato smo rendgen u čekaonici za dvadesetak ljudi čekali samo jedna gospođa i ja – hitni slučajevi. Nehitni slučajevi su odgođeni da se štedi medicinska oprema, a sve osoblje prebačeno u druge dijelove Mt. Sinaja, gdje liječe pacijente zaražene koronavirusom.
Zahvaljujući tim rigoroznim mjerama, kao i blokadi normalnog života i obustavi prometa, bolnice gotovo da nemaju drugih slučajeva osim pacijenata s Covidom-19. Zato se svaki put stresem kad kroz prozor čujem sirenu bolničkih kola – gotovo svaki od tih slučajeva posljedica je pandemije, a ne regularna medicinska potreba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bez posla je zasad ostalo oko dva milijuna Njujorčana
Nama koji smo još uvijek zdravi život u velikoj mjeri ovisi o najpotplaćenijoj grupi radnika – dostavljačima. Ne samo onima koji vam dostavljaju gotova jela – jer restorani i dalje mogu biti otvoreni za dostavu – nego onima koji dostavljaju kućanske namirnice. Blokada života u New Yorku rezultirala je ogromnom nezaposlenošću – procjena je da je zbog toga bez posla ostalo oko dva milijuna Njujorčana.
Početak krize očekivano je izazvao paniku, koju sam i sam potpomogao stvoriti – htio sam svoj stan u Harlemu napuniti namirnicama da mogu izdržati par mjeseci užasa. To je stvorilo ogroman pritisak na dostavne službe – danima se na aplikaciji Amazona i Whole Foodsa nije mogao dobiti termin za dostavu. Čak i kad biste dobili termin, vaš dostavljač bi vam skinuo bar trećinu artikala, jer ih nema na skladištu. Izgledalo je jedno vrijeme da to neće dobro završiti.
Povratak u vrijeme šopinga u ratnom Dubrovniku
Epidemija koronavirusa u New Yorku nije mi prva kriza s hranom u životu – proveo sam rat u Dubrovniku i sjećam se odlazaka u šoping 1991. godine, kad nije bilo važno što sam kupio; bilo je važno da NEŠTO kupim – karfiol ili kavu ili krumpir. Slično je danas u New Yorku, s razlikom da ja sjedim doma, naručujem i čekam, a netko donosi tu hranu. Ludilu s nepostojećim terminima za dostavu isprva sam doskakao tako da se budim usred noći, jer mi je netko – točno – rekao da se oko 3 sata pojave novi termini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Onda je Amazon proširio raspon u kojem dostavljaju. Tako sam dobio termin za dostavu u 5 ujutro. Navio sam sat, ustao dok je vani još mrak kao da s Mljeta idem na trajekt za Dubrovnik, i oko 5:20 dostavljač je zazvonio i na moja vrata. Nisam dobio sve što sam naručio – ipak je ovdje na snazi ratna ekonomija – i neke zamjene su dosta odudarale od naručenog: klasični kruh plane prvi, pa sam naručio pita bread. Dobio sam matzo, što nije baš prava zamjena, ali je bar dobro došlo za seder. No, sve u svemu teško je zamisliti izvanredniju situaciju od nužne dostave hrane u ranu zoru – koliko god bio sretan što konačno imam banane i kavu, nisam bio nimalo miran.
U svem tom ludilu, sirene koje čujem s ulice podsjećaju me na najvažniju stvar – i dalje sam zdrav, iako živim u najgorem žarištu koronavirusa na svijetu. Dok svake večeri na prozoru plješćem iz zahvalnosti sestrama i doktorima, umjesto o svojim prohtjevima, razmišljam o sudbini onih koje sirene vode u bolnicu. Jer postoji jasan, linearan i neporecivi odnos između broja sirena koje čujem, broja ljudi koji su hospitalizirani, onih koji su intubirani i onih koji na kraju ne prežive. Sve dok samo slušam sirene, ma koliko to grozno bilo, još sam na dobroj strani ove katastrofe. Nadam se da će to potrajati, kako za mene u New Yorku, tako i za vas, ma gdje bili.
Telegramov dopisnik iz New Yorka: 'Moj život u najgorem žarištu koronavirusa na svijetu'
Prvi put u povijesti, grad koji 'nikad ne spava' potpuno je opustio. Đivo Đurović izvještava iz njega
U gradu u kojem je sve stalo, u kojem više gotovo da nema drugog prometa, nema kriminala, nema slučajnih nesreća u parku - sirene su grozan indikator punjenja bolničkih kreveta pacijentima s koronavirusom
Najgore su sirene. U gradu bez buke prometa, sve što se čuje s ulice je beskrajan slijed sirena; hitna pomoć projuri svakih par minuta, danju i noću, kad je njihovo zavijanje još zlogukije. U gradu u kojem je sve stalo, u kojem više gotovo da nema drugog prometa, nema kriminala, nema slučajnih nesreća u parku – te sirene grozan su indikator punjenja bolničkih kreveta pacijentima s koronavirusom.
Na avenijama i ulicama New Yorka susrest ćete tek rijetkog prolaznika: medicinske sestre i doktore na putu u bolnicu, prodavače, apotekare, dostavljače hrane i namirnica o kojima ovisi život svih koji nismo u bolnici, te šetače pasa. Tek trećina prolaznika će imati maske na licu, što je dokaz da ste u New Yorku, gdje ne vole pravila; ali će gotovo svi držati fizičku distancu – možda je i to dokaz da ste među Njujorčanima, koji su na zlu glasu kao kronično namrgođeni, svadljivi i distancirani. U ovako napučenom gradu inače je teško držati distancu, ali sad je i taj problem riješen.
Prvi put u povijesti, grad koji “nikad ne spava” potpuno je opustio. Šetnja ulicama fascinantna je jer na nekim lokacijama prvi put doslovno nema nikoga. Po Union Squareu, naprimjer, uvijek netko prolazi, čak i za najveće mećave; ovih dana dijelovi trga potpuno su pusti, a u bolnicu na južnoj strani trga jure sirene.
11. rujna trebao je biti tragedija koja će ih obilježiti
Opustjeli New York još je fascinantniji kad promislite da grad zapravo nije prazan, samo se povukao u svoju ljušturu. Milijuni Njujorčana i dalje su u svojim minijaturnim stanovima ili prostranim penthauseima, samo ne izlaze na ulicu. Zapanjujuća je pomisao da tako veliki grad relativno dobro funkcionira uz tek minimalno napuštanje stana. U New Yorku živi osam i pol milijuna ljudi, na metropolitanskom području, koje uključuje dijelove New Jerseyja i Connecticuta, čak 24 milijuna. Da je grad i dalje pun, shvatite svake večeri u sedam sati, kad stotine tisuća Njujorčana izađu na prozore i balkone i pljeskom zahvale sestrama, liječnicima i bolničkom osoblju koji izlažu svoj život da bi spasili druge.
Visoka gustoća naseljenosti bila je jedan od ključnih faktora da New York postane globalno žarište zaraze koronavirusom; drugi je razlog položaj New Yorka kao vrata Amerike prema ostatku svijeta – zaraza koja je progutala cijelu američku istočnu obalu stigla je preko New Yorka iz Europe, pokazala je nova studija. Konačno, treći razlog užasa je spora i neprimjerena reakcija administracije Donalda Trumpa, koji je sve donedavno dovodio u pitanje i relativizirao prijetnju od Covida-19, o čemu ću pisati drugom zgodom.
New York proživljava najmračnije dane svoje povijesti. U protekla 24 sata u gradu je od koronavirusa umrlo 777 pacijenata; u srijedu ih je bilo 799, dan ranije 779, u ponedjeljak 731. U svijesti mnogih Njujorčana, teroristički napad 11. rujna 2001. trebao je biti tragedija koja će obilježiti njihov život i sjećanje cijele jedne generacije. No, daleko smo od toga – najgora tragedija u povijesti najvećeg američkog grada zbiva se pred našim očima: u napadima 11. rujna poginulo je 2.753 Njujorčana; Covid-19 dosad je odnio živote 7.844 građana New Yorka.
Javnim natječajem traže dodatne pogrebnike
Tragedija još nije došla do točke preokreta, kamoli da se smiruje. Različite projekcije predviđaju da bi na vrhuncu epidemije New York mogao gubiti između tri tisuće i 18.000 pacijenata – svakog dana! Lokalne vlasti nadaju se da će poštivanje uputa o ostajanju doma i držanju socijalne distance pomoći u poravnanju krivulje i da će izbjeći takav crni scenarij. Dosadašnji podaci pokazuju da je New York vrlo ozbiljno shvatio prijetnju, jer broj novih hospitalizacija i broj intubiranih pacijenata pada iz dana u dan.
Smrtni slučajevi ovih dana reflektiraju stanje u bolnicama od prije desetak dana do dva tjedna, kad su ti pacijenti primljeni. Smanjenje hospitalizacija i intubacija zato signalizira da bi i broj smrtnih slučajeva mogao početi padati, za desetak dana do dva tjedna. Dotad s užasom promatramo stvarnost koja nalikuje scenariju lošeg filma katastrofe: u Central Parku je postavljena improvizirana bolnica u šatorima koja preuzima višak pacijenata iz Mt. Sinaja, medicinski centri više nemaju kamo s mrtvima, pa iza gotovo svake njujorške bolnice stoji veliki kamion-hladnjača koji koriste kao dodatni kapacitet.
Gradske vlasti su za iste potrebe prenamijenile veliko rashlađeno skladište hrane: gdje su se dojučer čuvale pome i tikvice, danas leže mrtvi od koronavirusa. Jedan gradski vijećnik unio je novi element užasa svojim tvitom da New York planira pokapanje mrtvih u gradskim parkovima, ali su ga brzo zašutkali. Pokapanje u gradskim parkovima stoji u mogućim planovima za budućnost, ali zasad nije potrebno, objasnili su. No, sumorna stvarnost i dalje je tu: država New York javnim natječajem traži dodatne pogrebnike kako bi gotovo osam tisuća žrtava koronavirusa moglo pronaći dostojanstven vječni mir.
Za razliku od Trumpa, Cuomo preuzima odgovornost
Ako se na muci poznaju junaci, New York i Amerika našli su svog heroja u Andrewu Cuomu. Guverner New Yorka, koji svakog jutra na press-konferenciji objavljuje užasne brojke o novim zaraženima i novim mrtvima, neočekivani je junak u ovoj tragediji. Cuomo ima vrlinu koju su mnogi uzaludno tražili u predsjedniku Donaldu Trumpu: leadership, sposobnost da umiri građane iako iznosi strašne podatke, i to radi direktnim pristupom, bez ikakvog uljepšavanja.
Za razliku od Trumpa, Cuomo uspijeva zadovoljiti dvije nasušne potrebe zajednice u katastrofalnoj pandemiji: prvo, ulijeva povjerenje da postoji netko tko je “in charge”, osoba koja kontrolira situaciju (koliko je to moguće) i radi sve što može da je olakša – ne zato da bi promovirao svoj politički interes, nego da zaštiti interes građana. Drugo, Cuomo ima nevjerojatan talent za stvaranje osjećaja “zajedništva” – ne samo praznim riječima, nego primjerima iz života Njujorčana i svjedočanstvima o mukama na kojima se nalaze članovi njegove vlastite obitelji, koji dijele sudbinu sugrađana.
Zato Cuomove dnevne presice na televiziji gledaju ne samo u New Yorku, nego u cijeloj Americi – mnogima je to svakodnevna psihološka terapija kakvu ne mogu dobiti sa sličnih brifinga iz Bijele kuće, koji služe tome da Trump sa sebe skine odgovornost i svađa se s novinarima. Za razliku od Trumpa, Cuomo na sebe preuzima odgovornost, a ljudi u trenutku krize žele čuti osobu koja je odgovorna – za dobro i zlo, a ne koja bježi od odgovornosti.
Braća Cuomo pomažu Amerikancima da ostanu normalni
Andrew Cuomo, čiji je otac također bio guverner New Yorka u 1990-ima, otpočetka je personalizirao krizu – uveo je “Matildino pravilo”, nazvano po svojoj majci, da mladi članovi obitelji ne smiju posjećivati starije kako im ne bi prenijeli virus. Sve je dobilo dodatnu dimenziju kad se guvernerov brat Chris Cuomo, voditelj udarne emisije na CNN-u, zarazio koronavirusom. Mlađi Cuomo izolirao se u podrumu svoje kuće i dalje vodi svoju emisiju, a njegov brat uključuje ga u svoje presice i gostuje u njegovim emisijama – demonstrirajući na članu vlastite obitelji da nitko nije izuzet od opasnosti i koristeći bolest svoga brata da milijunima Njujorčana da upute kako postupati ako dobiju koronavirus.
Nekoliko tjedana na početku ove katastrofe Amerika je živjela bez komičnog oduška – omiljeni voditelji kasnonoćnih emisija Stephen Colbert, Jimmy Kimmel i Jimmy Fallon nisu mogli snimati svoje showove bez publike (u međuvremenu se i to promijenilo). No, dok su komičari bili na počeku, sasvim neočekivano su u taj slot uskočila braća Cuomo – guverner i njegov brat s televizije pričaju svaku večer na CNN-u o ozbiljnim stvarima, ali se i podjebavaju kako to samo braća znaju: nadmudrujući se tko je slabić a tko junak, koga mama više voli, izvlačeći stare fotografije koje ovaj drugi ne želi vidjeti kamoli pokazati cijeloj naciji, rugajući se jedan drugome s više ubojitosti i više ljubavi nego što to profesionalni komičari ikad mogu napraviti. Takozvani “Cuomo Brothers’ Show” napravio je puno da Njujorčanima i Amerikancima pomogne da ostanu normalni u najvećoj krizi u njihovu životu.
Guverner Cuomo je uspio alarmirati Trumpovu administraciju da shvati kako New Yorku treba pomoći hitno i ozbiljno – vidjeli ste vjerojatno prizore uplovljavanja mornaričkog bolničkog broda Comfort u njujoršku luku. Tisuću kreveta na tom brodu, koji se inače šalje u ratne zone, isprva je trebalo preuzeti višak pacijenata iz njujorških bolnica koji nemaju Covid-19. No, pokazalo se da čak i u velikom gradu poput New Yorka broj medicinskih slučajeva koji nemaju veze s epidemijom znatno padne. Ljudi stoje kod kuće, pa je dramatično pao broj prometnih nesreća – na pustim cestama gotovo da nema incidenata koje zahtijevaju odlazak u bolnicu. Nadalje, kriminal je gotovo potpuno iščezao s njujorških ulica – u prosjeku, u gradu bude oko šest ubojstava tjedno; prošlog tjedna u cijelom New Yorku dogodilo se jedno ubojstvo.
Odlazak u pusti Mt. Sinai bio je nadrealno iskustvo
Prošlo je nekoliko tjedana otkad sam napisao svoju posljednju kolumnu na Telegramu; nije me bilo jer sam slomio nogu, proveo desetak dana u bolnici na operaciji i oporavku. Otpušten sam taman par dana prije opće blokade života u gradu. No, prošlog tjedna sam, nakon nekoliko odgoda, ponovno otišao u Mt. Sinai na uklanjanje šavova i kontrolu. To je bilo nadrealno iskustvo. Susjeda me autom odvezla do moje bolnice.
Na ulazu su inzistirali da se riješim medicinske maske koja dolazi izvana, i stavim masku koju su mi oni dali. Potom su me uputili prema odjelu za ortopediju. Mt. Sinai je ogromna bolnica, a klinika po kojoj sam ja šepao na pregled s hodalicom bio je potpuno pust. Putem sam sreo desetak doktora i medicinskih sestara, i valjda dvoje ili troje pacijenata. Imao sam dojam da sam došao u tek sagrađenu veliku bolnicu, u kojoj je otvoren samo jedan odjel. Razlog – svi slučajevi koji nisu hitni su otkazani. Zato smo rendgen u čekaonici za dvadesetak ljudi čekali samo jedna gospođa i ja – hitni slučajevi. Nehitni slučajevi su odgođeni da se štedi medicinska oprema, a sve osoblje prebačeno u druge dijelove Mt. Sinaja, gdje liječe pacijente zaražene koronavirusom.
Zahvaljujući tim rigoroznim mjerama, kao i blokadi normalnog života i obustavi prometa, bolnice gotovo da nemaju drugih slučajeva osim pacijenata s Covidom-19. Zato se svaki put stresem kad kroz prozor čujem sirenu bolničkih kola – gotovo svaki od tih slučajeva posljedica je pandemije, a ne regularna medicinska potreba.
Bez posla je zasad ostalo oko dva milijuna Njujorčana
Nama koji smo još uvijek zdravi život u velikoj mjeri ovisi o najpotplaćenijoj grupi radnika – dostavljačima. Ne samo onima koji vam dostavljaju gotova jela – jer restorani i dalje mogu biti otvoreni za dostavu – nego onima koji dostavljaju kućanske namirnice. Blokada života u New Yorku rezultirala je ogromnom nezaposlenošću – procjena je da je zbog toga bez posla ostalo oko dva milijuna Njujorčana.
Početak krize očekivano je izazvao paniku, koju sam i sam potpomogao stvoriti – htio sam svoj stan u Harlemu napuniti namirnicama da mogu izdržati par mjeseci užasa. To je stvorilo ogroman pritisak na dostavne službe – danima se na aplikaciji Amazona i Whole Foodsa nije mogao dobiti termin za dostavu. Čak i kad biste dobili termin, vaš dostavljač bi vam skinuo bar trećinu artikala, jer ih nema na skladištu. Izgledalo je jedno vrijeme da to neće dobro završiti.
Povratak u vrijeme šopinga u ratnom Dubrovniku
Epidemija koronavirusa u New Yorku nije mi prva kriza s hranom u životu – proveo sam rat u Dubrovniku i sjećam se odlazaka u šoping 1991. godine, kad nije bilo važno što sam kupio; bilo je važno da NEŠTO kupim – karfiol ili kavu ili krumpir. Slično je danas u New Yorku, s razlikom da ja sjedim doma, naručujem i čekam, a netko donosi tu hranu. Ludilu s nepostojećim terminima za dostavu isprva sam doskakao tako da se budim usred noći, jer mi je netko – točno – rekao da se oko 3 sata pojave novi termini.
Onda je Amazon proširio raspon u kojem dostavljaju. Tako sam dobio termin za dostavu u 5 ujutro. Navio sam sat, ustao dok je vani još mrak kao da s Mljeta idem na trajekt za Dubrovnik, i oko 5:20 dostavljač je zazvonio i na moja vrata. Nisam dobio sve što sam naručio – ipak je ovdje na snazi ratna ekonomija – i neke zamjene su dosta odudarale od naručenog: klasični kruh plane prvi, pa sam naručio pita bread. Dobio sam matzo, što nije baš prava zamjena, ali je bar dobro došlo za seder. No, sve u svemu teško je zamisliti izvanredniju situaciju od nužne dostave hrane u ranu zoru – koliko god bio sretan što konačno imam banane i kavu, nisam bio nimalo miran.
U svem tom ludilu, sirene koje čujem s ulice podsjećaju me na najvažniju stvar – i dalje sam zdrav, iako živim u najgorem žarištu koronavirusa na svijetu. Dok svake večeri na prozoru plješćem iz zahvalnosti sestrama i doktorima, umjesto o svojim prohtjevima, razmišljam o sudbini onih koje sirene vode u bolnicu. Jer postoji jasan, linearan i neporecivi odnos između broja sirena koje čujem, broja ljudi koji su hospitalizirani, onih koji su intubirani i onih koji na kraju ne prežive. Sve dok samo slušam sirene, ma koliko to grozno bilo, još sam na dobroj strani ove katastrofe. Nadam se da će to potrajati, kako za mene u New Yorku, tako i za vas, ma gdje bili.