Prosvjedi protiv režima na ulicama Teherana, gdje se za vikend vikalo čak i da vrhovni vođa “Ali Hamnei mora otići” bili su dramatičan preokret; tek par dana ranije, na sprovodu generala Kasema Sulejmanija, ulice su ječale ljutitim patriotizmom. Nagla promjena bila je posljedica užasnog zločina: režim je priznao da je nenamjerno srušio ukrajinski putnički avion i ubio svih 176 ljudi u njemu. Bio je to odličan primjer “magle rata”, fenomena u kojem je – zbog psihološkog pritiska i kompliciranih okolnosti ratovanja – ponekad teško razlikovati neprijatelja od saveznika ili razaznati projektil od putničkog aviona.
U strahu od američke “odmazde na odmazdu”, Iran je počinio strašan zločin. Nakon početnih laži, brzo ga je i priznao (za razliku od Rusije, koja do danas ne prihvaća odgovornost za sličan – zapravo još gori – zločin u Ukrajini 2014.) Smrt nedužnih putnika u ukrajinskom avionu tragično svjedoči o “nepredviđenim posljedicama” koje se često spominju kad neka svjetska kriza krene u eskalaciju.
Ljudi ponovo na ulicama Teherana
Da ste dan prije ubojstva Sulejmanija okupili najveće stručnjake za Bliski istok, teško bi itko mogao prognozirati da će najveći broj žrtava u američko-iranskoj eskalaciji biti – Kanađani. Veliki dio putnika na letu za Kijev bili su kanadski Iranci na putu kući nakon blagdana (posljednjih godina u Iranu se, uz Novu Godinu, počeo masovno slaviti i Božić, blagdan rođenja proroka Ise, sa svim njegovim komercijalnim blagodatima).
Ganuta reakcija premijera Justina Trudeaua, koji je izgubio šezdeset i troje državljana i tražio da se utvrdi uzrok njihove smrti, bila je otponac mnogima u Teheranu da izađu na ulicu. “Kanadskom premijeru više je stalo do života Iranaca, nego našoj vladi. Trudeau za njima plače, a naša vlada ih ubija” – to je logika koja ih je izvela na ulicu.
Neki događaju ne mogu se kontrolirati
Iran je tako u tjedan dana zatvorio puni krug: nalog Donalda Trumpa za likvidaciju Sulejmanija izazvao je šok i naglo prekinuo masovne prosvjede, koji su trajali tjednima; bili su to najopasniji neredi u Iranu još od Islamske revolucije; režim je odgovorio ubivši najmanje tisuću i pol ljudi. No, Trumpova intervencija izazvala je nacionalnu krizu i zbijanje redova.
I onda, kad se shvatilo da je eskalacija zaustavljena, užasna “greška” režima – rušenje putničkog aviona – vratila je Irance na ulice. Čak i u krajnje kontroliranim okolnostima minucioznog balansiranja “odmazde i protuodmazde” između Amerike i Irana – dvije prilično dobro organizirane države – događaji uspiju pronaći vlastiti, neplanirani put.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad vidite koliko sve to može biti nepredvidljivo, kontraintuitivno i zapetljano, zbilja je nevjerojatno da i danas postoje vojske teoretičara zavjera – uvjereni da je u nekom stožeru ili laboratoriju moguće zamisliti komplicirani pakleni plan i onda ga provesti do zadnjeg detalja, bez grešaka i nepredviđenih posljedica, te ga trajno zakloniti od očiju javnosti. Najbolji tečaj odvikavanja od teorija zavjere je – promatranje zamršene stvarnosti, dostupno svakome tko čita vijesti ili gleda televiziju.
Još nije kraj iranske odmazde
Još jedan zaključak trebao bi biti jasan svakome tko promatra Iran: napad projektilima na zračnu bazu u Iraku neće biti kraj odmazde Americi za smrt generala Sulejmanija. U prethodnim slučajevima likvidacije iranskih operativaca – koji su po rangu i utjecaju svi bili manje važni od Sulejmanija – Iran je svaki put uzvratio razornim protuudarima, mjesecima pa i godinama kasnije, i po vrlo udaljenim i neočekivanim metama. Kad je Izrael početkom 1990-ih likvidirao vođu libanonskog Hezbolaha, iranski proxyji digli su u zrak prvo izraelsku ambasadu u Buenos Airesu, a dvije godine kasnije i židovski kulturni centar u glavnom argentinskom gradu.
Odmazde za smrt iranskih saveznika događale su se na potezu od Argentine do Tajlanda. Opravdano je pretpostaviti da je u planiranju tih zločina sudjelovao i Sulejmani, zadužen za paravojne aktivnosti izvan granica Irana. No, ako je Iran tako silovito odgovarao na ubojstva ljudi podređenih Sulejmaniju, teško je vjerovati da će se za ubojstvo samog Sulejmanija zadovoljiti pro-forma odmazdom protiv američkih vojnih snaga u Iraku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razlog više: u iranskoj odmazdi nije stradao nitko – ni Amerikanac ni Iračanin – a takav ishod očito je bio planiran. Iran ima vrlo precizne balističke projektile, a svejedno je gađao dijelove iračke vojne baze u kojima nije bilo Amerikanaca. Da stvar bude još operetnija, tri sata prije nego što su projektili pogodili baze u al-Asadu i Erbilu, Teheran je nazvao Bagdad i najavio gdje će gađati, pozivajući Iračane da se sklone. U trenutku udara u bazi al-Asad više nije bilo niti jednog Amerikanca – Iran je znao da će Iračani smjesta alarmirati američku komandu.
Otvoreni rat s Amerikom bio bi siguran put u pad režima
Napad na baze u Iraku bio je dakle samo formalni odgovor Irana na likvidaciju Sulejmanija. Stvarna odmazda doći će kasnije, bez najave i na mjestima koja je danas teško zamisliti. Za razliku od projektila na vojne baze al-Asad i Erbil, za koje je Teheran smjesta preuzeo odgovornost, pravu odmazdu će vjerojatno izvesti iranski proxyji – taman toliko udaljeni da Teheran može reći kako su se “oteli kontroli”, a opet dovoljno bliski vladi u Iranu da će svakome biti jasno tko je naručio napad.
Ne treba biti ekspert za sigurnosna pitanja da se shvati zašto Iran u svojoj odmazdi nije htio usmrtiti američke vojnike. Iako raspolaže najboljom vojskom u regiji, Iran ne želi otvoreni rat sa Sjedinjenim Državama jer bi u njemu bio – slabija strana. U najgorem scenariju otvorenog sukoba, Amerika ne bi lako pokorila Iran, ali bi mu nametnula užasne gubitke i tako ozbiljno ugrozila opstanak režima u Teheranu. A on ima jasan primarni cilj – vlastiti opstanak, puno prije obrane nacije ili iranskih interesa u regiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izazivanje otvorenog rata s Amerikom bio bi siguran put u pad režima. Nadalje, druge države u sličnoj situaciji vjerojatno ne bi imale luksuz koji ima Iran – niz saveznika i proxyja u regiji, od Jemena do Gaze, koji mogu za njega obaviti prljavi posao. Tu mrežu iranskih klijenata osobno je stvorio general Sulejmani i oni će vjerojatno sa zadovoljstvom osvetiti njegovu smrt ako dobiju nalog iz Teherana.
Trump je dobio tri opcije, odlučio se za najradikalniju
Saznali smo u međuvremenu nešto više o okolnostima u kojima je Trump naredio likvidaciju Sulejmanija: detalji su da se smrznete. Nakon što su prosvjednici i pripadnici šijitskih milicija u Iraku provalili u dvorište američke ambasade u Bagdadu, te tamo zapalili stražarske kućice – Trump se pobojao da bi to mogla postati repriza okupacije američke ambasade u Teheranu 1979. ili napada u Bengaziju u Libiji 2012. Tu se treba vratiti na vrijednosne temelje koji vode politiku Donalda Trumpa.
U svojoj prvoj političkoj izjavi u povijesti – intervju koji je dao kao mladi građevinski poduzetnik 1980. godine – Trump je ocijenio da je reakcija predsjednika Jimmyja Cartera pokazala kako je “Amerika slaba i neodlučna”; reakciju pak državne tajnice Hillary Clinton u napadu na konzulat u Bengaziju republikanci i Trump godinama su neopravdano razvlačili kao primjer nesposobnosti i neodgovornosti. Trumpu se dakle “neće ponoviti Teheran ni Bengazi” – pa je predsjednik od Pentagona zatražio da mu pripremi moguće odgovore. Ono što se tad dogodilo nitko nije očekivao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Američka administracija, uključujući vojni establišment, funkcionira po uhodanom modelu. Ako ih pitate što napraviti, uvijek će vam dati tri odgovora: prva i treća opcija su one koje nikad ne bi preporučili – prva je preradikalna, treća je preblaga; srednja opcija je uvijek njihova preferencija. Trumpu su tako ponudili tri opcije, a prva je bila likvidacija Sulejmanija. Stavili su je tu “samo zato da ostale dvije opcije učine razumnijima”. Nisu računali da je najnerazumniji u lancu odlučivanja – vrhovni zapovjednik Trump. Na sablazan vojnog establišmenta, Trump se odlučio za najradikalniju opciju.
Slijedi odmazda iz sjene koju Teheran neće priznati
Ako je ovo svjedočanstvo istinito – a nezavisno su ga donijeli različiti američki mediji – dio odgovornosti za sranje s Iranom leži na Pentagonu. Donald Trump nije postao predsjednik jučer, a oni su dosad mogli naučiti da je njemu najvažnije ostaviti “dojam snage”, ili – preciznije – izbjeći dojam slabosti. Pentagon očito nije mislio da je likvidacija Sulejmanija pametan potez – ali ga onda nisu trebali ponuditi kao opciju! Pouka je to i svima koji misle da Trump samo puno laje, a ne ugriza – ako mu ponudite da ugrize, on će biti pitbull, na vlastitu štetu i bez razmatranja stvarnih posljedica.
Najgore smo izbjegli – zasad – ali gotovo neizbježno slijedi odmazda iz sjene. Nema sumnje da će Iran u nju uključiti svoje impresivne cyber-sposobnosti; vjerojatno će eskalirati napade čamaca na tankere u Perzijskom zaljevu, a kroz nekoliko mjeseci možda vidimo i ozbiljne napade na američke i zapadne interese i ubojstva diljem svijeta. Za razliku od projektila na vojne baze u Iraku, Teheran nikad neće priznati odgovornost za te napade, pa će i potencijalni američki odgovor biti kompliciraniji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trump je ovom eskalacijom osnažio iranske tvrdolinijaše koji traže punu obnovu nuklearnog programa, od kojeg je Teheran bio odustao u sporazumu s predsjednikom Barackom Obamom. Ne samo da je Trump istupio iz tog sporazuma bez razloga, nego je u proteklih tjedan dana zorno demonstrirao prednosti posjedovanja atomske bombe. Usporedite samo “prijateljski” i skoro roditeljski pristup kojim se odnosi prema Kim Jong-unu, diktatoru Sjeverne Koreje – koja ima bombu – i neprijateljski odnos prema Teheranu, koji je nema. Svi naši problemi bit će riješeni ako napravimo bombu, uvjereni su radikalni elementi u Teheranu.
Ako Iran proizvede atomsku bombu svi smo u opasnosti
Ako Iran krene tim putem, zaprijetit će mu zračni napadi Izraela – a možda i Amerike, ovisno o tome tko bude predsjednik. Ti napadi u konačnici neće biti učinkoviti – iranski nuklearni program mogu vratiti unazad tri ili četiri godine, ali ga ne mogu zaustaviti. Problem s nuklearnom bombom je sljedeći: zemlju koja je želi razviti možete usporiti, ali ne i trajno spriječiti jer možete bombardirati postrojenja, ali ne možete bombardirati sadržaj nečije glave. Iran ima i više nego dovoljno stručnjaka sposobnih izgraditi atomsku bombu, ako se donese politička odluka da to naprave.
To je još jedan kontraintuitivni zaključak Trumpova busanja u prsa – što agresivnija politika, to tragičnije i dalekosežnije njene posljedice. Ako Iran u jednom trenutku uspije proizvesti bombu, američke ruke bit će vezane jer će Teheran prijetiti ne samo regiji, nego i Europi. Posljedično, to će izazvati iranske suparnike u susjedstvu da i sami nabave bombu. Želimo li doista da Saudijska Arabija postane nuklearna sila?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da treba biti jako oprezan oko toga što čovjek želi, pokazalo se upravo na primjeru Rijada i njegovih saveznika u Perzijskom zaljevu, koji već tri godine guraju Trumpa u sve agresivniji pristupu Iranu. Nakon što je pogodio vojne baze u Iraku, Teheran je preko švicarske ambasade poslao poruku Washingtonu: Mi ne želimo daljnju eskalaciju; ali ako Amerika odgovori, naše iduće mete su Izrael i Dubai.
Izgradili nevjerojatno precizan i ubojit raketni sustav
Desetljeća sankcija natjerala su Iran da praktički odustane od ozbiljnog razvijanja zračnih snaga i preusmjeri se na razvoj projektila. Praktički je bilo nemoguće pod sankcijama imati opasnu avijaciju, koja uvijek ovisi o stranim avionima. Zato su izgradili nevjerojatno precizan i ubojit raketni sustav. Demonstrirali su ga nedavno, kad su s neviđenom preciznošću razorili dijelove glavnog saudijskog postrojenja za proizvodnju nafte u Abkaiku. Prijetnja da bi američka “protuodmazda” dovela do iranskog napada na Dubai izazvala je paniku u arapskim državama Zaljeva.
Iran može doslovno sravniti s pijeskom grad Dubai; ponos arapskog ekonomskog i financijskog napretka mogao bi nestati u par dana. Zato ne čudi da je saudijski krunski princ Mohamed bin Salman na tajni sastanak s Trumpom u Washington hitno poslao svog brata. Unatoč ratobornoj retorici, MbS ne želi da Amerika eskalira sukob s Iranom, jer bi prve žrtve bile arapske monarhije u iranskom susjedstvu. Još jedan primjer u kojem se busanje u prsa ne isplati ako prijeti stvarna odmazda. Sve što se događa moglo bi, doduše, umanjiti i utjecaj Irana u regiji.
Sulejmani nije bio samo notorni ratni zločinac koji ne preže ni od čega, nego i operativni mozak utjecaja Teherana na Bliskom istoku. Bez njega, šijitski saveznici i proxyji neće nestati, ali bi odnosi s Iranom mogli početi škripati. Presudno će biti koliko novca za financiranje paravojnih jedinica u regiji Sulejmanijev nasljednik uspije osigurati u Teheranu. Sulejmani je bio “junak veći od života” i lako dobivao obilato financiranje; pitanje je hoće li njegov nasljednik biti podjednako vješt, pogotovo u sve goroj iranskoj ekonomiji zagušenoj američkim sankcijama.
Čekamo prave posljedice Trumpove odluke
Na razini državnih izdataka, iranski utjecaj u regiji – šijitski polumjesec od Libanona preko Sirije i Iraka do Jemena – prilično je jeftin jer se svodi na financiranje ne previše sofisticiranih ni zahtjevnih lokalnih vojnih snaga i potkupljivanje grana lokalne vlasti. No, čak i ti skromni izdaci mogu doći u pitanje pod domaćim pritiskom – ako Iranci pod sankcijama žive sve gore, neće htjeti da se novac rasipa na “sferu utjecaja” u regiji.
Ne zaboravite – Iran jest autoritarna država, ali i dalje provodi poludemokratske izbore; režim si ne može priuštiti otvoreno neprijateljstvo građana.Postoji neprovjerena uzrečica da “Iran nikad ne reagira na pritisak, osim na jako veliki pritisak”. Donald Trump je u proteklih desetak dana prvo neodgovorno pokušao testirati tu hipotezu, a onda sam postao njena žrtva – Amerika je u trenutku velikog pritiska sama zaustavila daljnju eskalaciju.
Nema sumnje da je Kasem Sulejmani bio jedan od najgorih operativaca na Bliskom istoku. Neodgovoreno pitanje: hoće li odmazda za njegovu smrt učiniti regiju – a možda i svijet – još opasnijima? Kad je birao između tri opcije, Trump je tipovao na najradikalniju. Sad svi čekamo prave posljedice te nepromišljene odluke.
Telegramov dopisnik prati kaos koji je Trump pokrenuo: gotovo sigurno slijedi prava iranska odmazda, ona iz sjene
Trump je odabrao najradikalniju opciju i sada svi mi čekamo posljedice toga
Odmazde za smrt iranskih saveznika događale su se na potezu od Argentine do Tajlanda. Opravdano je pretpostaviti da je u planiranju tih zločina sudjelovao i Sulejmani, zadužen za paravojne aktivnosti izvan granica Irana. No, ako je Iran tako silovito odgovarao na ubojstva ljudi podređenih Sulejmaniju, teško je vjerovati da će se za ubojstvo samog Sulejmanija zadovoljiti pro-forma odmazdom protiv američkih vojnih snaga u Iraku.
Prosvjedi protiv režima na ulicama Teherana, gdje se za vikend vikalo čak i da vrhovni vođa “Ali Hamnei mora otići” bili su dramatičan preokret; tek par dana ranije, na sprovodu generala Kasema Sulejmanija, ulice su ječale ljutitim patriotizmom. Nagla promjena bila je posljedica užasnog zločina: režim je priznao da je nenamjerno srušio ukrajinski putnički avion i ubio svih 176 ljudi u njemu. Bio je to odličan primjer “magle rata”, fenomena u kojem je – zbog psihološkog pritiska i kompliciranih okolnosti ratovanja – ponekad teško razlikovati neprijatelja od saveznika ili razaznati projektil od putničkog aviona.
U strahu od američke “odmazde na odmazdu”, Iran je počinio strašan zločin. Nakon početnih laži, brzo ga je i priznao (za razliku od Rusije, koja do danas ne prihvaća odgovornost za sličan – zapravo još gori – zločin u Ukrajini 2014.) Smrt nedužnih putnika u ukrajinskom avionu tragično svjedoči o “nepredviđenim posljedicama” koje se često spominju kad neka svjetska kriza krene u eskalaciju.
Ljudi ponovo na ulicama Teherana
Da ste dan prije ubojstva Sulejmanija okupili najveće stručnjake za Bliski istok, teško bi itko mogao prognozirati da će najveći broj žrtava u američko-iranskoj eskalaciji biti – Kanađani. Veliki dio putnika na letu za Kijev bili su kanadski Iranci na putu kući nakon blagdana (posljednjih godina u Iranu se, uz Novu Godinu, počeo masovno slaviti i Božić, blagdan rođenja proroka Ise, sa svim njegovim komercijalnim blagodatima).
Ganuta reakcija premijera Justina Trudeaua, koji je izgubio šezdeset i troje državljana i tražio da se utvrdi uzrok njihove smrti, bila je otponac mnogima u Teheranu da izađu na ulicu. “Kanadskom premijeru više je stalo do života Iranaca, nego našoj vladi. Trudeau za njima plače, a naša vlada ih ubija” – to je logika koja ih je izvela na ulicu.
Neki događaju ne mogu se kontrolirati
Iran je tako u tjedan dana zatvorio puni krug: nalog Donalda Trumpa za likvidaciju Sulejmanija izazvao je šok i naglo prekinuo masovne prosvjede, koji su trajali tjednima; bili su to najopasniji neredi u Iranu još od Islamske revolucije; režim je odgovorio ubivši najmanje tisuću i pol ljudi. No, Trumpova intervencija izazvala je nacionalnu krizu i zbijanje redova.
I onda, kad se shvatilo da je eskalacija zaustavljena, užasna “greška” režima – rušenje putničkog aviona – vratila je Irance na ulice. Čak i u krajnje kontroliranim okolnostima minucioznog balansiranja “odmazde i protuodmazde” između Amerike i Irana – dvije prilično dobro organizirane države – događaji uspiju pronaći vlastiti, neplanirani put.
Kad vidite koliko sve to može biti nepredvidljivo, kontraintuitivno i zapetljano, zbilja je nevjerojatno da i danas postoje vojske teoretičara zavjera – uvjereni da je u nekom stožeru ili laboratoriju moguće zamisliti komplicirani pakleni plan i onda ga provesti do zadnjeg detalja, bez grešaka i nepredviđenih posljedica, te ga trajno zakloniti od očiju javnosti. Najbolji tečaj odvikavanja od teorija zavjere je – promatranje zamršene stvarnosti, dostupno svakome tko čita vijesti ili gleda televiziju.
Još nije kraj iranske odmazde
Još jedan zaključak trebao bi biti jasan svakome tko promatra Iran: napad projektilima na zračnu bazu u Iraku neće biti kraj odmazde Americi za smrt generala Sulejmanija. U prethodnim slučajevima likvidacije iranskih operativaca – koji su po rangu i utjecaju svi bili manje važni od Sulejmanija – Iran je svaki put uzvratio razornim protuudarima, mjesecima pa i godinama kasnije, i po vrlo udaljenim i neočekivanim metama. Kad je Izrael početkom 1990-ih likvidirao vođu libanonskog Hezbolaha, iranski proxyji digli su u zrak prvo izraelsku ambasadu u Buenos Airesu, a dvije godine kasnije i židovski kulturni centar u glavnom argentinskom gradu.
Odmazde za smrt iranskih saveznika događale su se na potezu od Argentine do Tajlanda. Opravdano je pretpostaviti da je u planiranju tih zločina sudjelovao i Sulejmani, zadužen za paravojne aktivnosti izvan granica Irana. No, ako je Iran tako silovito odgovarao na ubojstva ljudi podređenih Sulejmaniju, teško je vjerovati da će se za ubojstvo samog Sulejmanija zadovoljiti pro-forma odmazdom protiv američkih vojnih snaga u Iraku.
Razlog više: u iranskoj odmazdi nije stradao nitko – ni Amerikanac ni Iračanin – a takav ishod očito je bio planiran. Iran ima vrlo precizne balističke projektile, a svejedno je gađao dijelove iračke vojne baze u kojima nije bilo Amerikanaca. Da stvar bude još operetnija, tri sata prije nego što su projektili pogodili baze u al-Asadu i Erbilu, Teheran je nazvao Bagdad i najavio gdje će gađati, pozivajući Iračane da se sklone. U trenutku udara u bazi al-Asad više nije bilo niti jednog Amerikanca – Iran je znao da će Iračani smjesta alarmirati američku komandu.
Otvoreni rat s Amerikom bio bi siguran put u pad režima
Napad na baze u Iraku bio je dakle samo formalni odgovor Irana na likvidaciju Sulejmanija. Stvarna odmazda doći će kasnije, bez najave i na mjestima koja je danas teško zamisliti. Za razliku od projektila na vojne baze al-Asad i Erbil, za koje je Teheran smjesta preuzeo odgovornost, pravu odmazdu će vjerojatno izvesti iranski proxyji – taman toliko udaljeni da Teheran može reći kako su se “oteli kontroli”, a opet dovoljno bliski vladi u Iranu da će svakome biti jasno tko je naručio napad.
Ne treba biti ekspert za sigurnosna pitanja da se shvati zašto Iran u svojoj odmazdi nije htio usmrtiti američke vojnike. Iako raspolaže najboljom vojskom u regiji, Iran ne želi otvoreni rat sa Sjedinjenim Državama jer bi u njemu bio – slabija strana. U najgorem scenariju otvorenog sukoba, Amerika ne bi lako pokorila Iran, ali bi mu nametnula užasne gubitke i tako ozbiljno ugrozila opstanak režima u Teheranu. A on ima jasan primarni cilj – vlastiti opstanak, puno prije obrane nacije ili iranskih interesa u regiji.
Izazivanje otvorenog rata s Amerikom bio bi siguran put u pad režima. Nadalje, druge države u sličnoj situaciji vjerojatno ne bi imale luksuz koji ima Iran – niz saveznika i proxyja u regiji, od Jemena do Gaze, koji mogu za njega obaviti prljavi posao. Tu mrežu iranskih klijenata osobno je stvorio general Sulejmani i oni će vjerojatno sa zadovoljstvom osvetiti njegovu smrt ako dobiju nalog iz Teherana.
Trump je dobio tri opcije, odlučio se za najradikalniju
Saznali smo u međuvremenu nešto više o okolnostima u kojima je Trump naredio likvidaciju Sulejmanija: detalji su da se smrznete. Nakon što su prosvjednici i pripadnici šijitskih milicija u Iraku provalili u dvorište američke ambasade u Bagdadu, te tamo zapalili stražarske kućice – Trump se pobojao da bi to mogla postati repriza okupacije američke ambasade u Teheranu 1979. ili napada u Bengaziju u Libiji 2012. Tu se treba vratiti na vrijednosne temelje koji vode politiku Donalda Trumpa.
U svojoj prvoj političkoj izjavi u povijesti – intervju koji je dao kao mladi građevinski poduzetnik 1980. godine – Trump je ocijenio da je reakcija predsjednika Jimmyja Cartera pokazala kako je “Amerika slaba i neodlučna”; reakciju pak državne tajnice Hillary Clinton u napadu na konzulat u Bengaziju republikanci i Trump godinama su neopravdano razvlačili kao primjer nesposobnosti i neodgovornosti. Trumpu se dakle “neće ponoviti Teheran ni Bengazi” – pa je predsjednik od Pentagona zatražio da mu pripremi moguće odgovore. Ono što se tad dogodilo nitko nije očekivao.
Američka administracija, uključujući vojni establišment, funkcionira po uhodanom modelu. Ako ih pitate što napraviti, uvijek će vam dati tri odgovora: prva i treća opcija su one koje nikad ne bi preporučili – prva je preradikalna, treća je preblaga; srednja opcija je uvijek njihova preferencija. Trumpu su tako ponudili tri opcije, a prva je bila likvidacija Sulejmanija. Stavili su je tu “samo zato da ostale dvije opcije učine razumnijima”. Nisu računali da je najnerazumniji u lancu odlučivanja – vrhovni zapovjednik Trump. Na sablazan vojnog establišmenta, Trump se odlučio za najradikalniju opciju.
Slijedi odmazda iz sjene koju Teheran neće priznati
Ako je ovo svjedočanstvo istinito – a nezavisno su ga donijeli različiti američki mediji – dio odgovornosti za sranje s Iranom leži na Pentagonu. Donald Trump nije postao predsjednik jučer, a oni su dosad mogli naučiti da je njemu najvažnije ostaviti “dojam snage”, ili – preciznije – izbjeći dojam slabosti. Pentagon očito nije mislio da je likvidacija Sulejmanija pametan potez – ali ga onda nisu trebali ponuditi kao opciju! Pouka je to i svima koji misle da Trump samo puno laje, a ne ugriza – ako mu ponudite da ugrize, on će biti pitbull, na vlastitu štetu i bez razmatranja stvarnih posljedica.
Najgore smo izbjegli – zasad – ali gotovo neizbježno slijedi odmazda iz sjene. Nema sumnje da će Iran u nju uključiti svoje impresivne cyber-sposobnosti; vjerojatno će eskalirati napade čamaca na tankere u Perzijskom zaljevu, a kroz nekoliko mjeseci možda vidimo i ozbiljne napade na američke i zapadne interese i ubojstva diljem svijeta. Za razliku od projektila na vojne baze u Iraku, Teheran nikad neće priznati odgovornost za te napade, pa će i potencijalni američki odgovor biti kompliciraniji.
Trump je ovom eskalacijom osnažio iranske tvrdolinijaše koji traže punu obnovu nuklearnog programa, od kojeg je Teheran bio odustao u sporazumu s predsjednikom Barackom Obamom. Ne samo da je Trump istupio iz tog sporazuma bez razloga, nego je u proteklih tjedan dana zorno demonstrirao prednosti posjedovanja atomske bombe. Usporedite samo “prijateljski” i skoro roditeljski pristup kojim se odnosi prema Kim Jong-unu, diktatoru Sjeverne Koreje – koja ima bombu – i neprijateljski odnos prema Teheranu, koji je nema. Svi naši problemi bit će riješeni ako napravimo bombu, uvjereni su radikalni elementi u Teheranu.
Ako Iran proizvede atomsku bombu svi smo u opasnosti
Ako Iran krene tim putem, zaprijetit će mu zračni napadi Izraela – a možda i Amerike, ovisno o tome tko bude predsjednik. Ti napadi u konačnici neće biti učinkoviti – iranski nuklearni program mogu vratiti unazad tri ili četiri godine, ali ga ne mogu zaustaviti. Problem s nuklearnom bombom je sljedeći: zemlju koja je želi razviti možete usporiti, ali ne i trajno spriječiti jer možete bombardirati postrojenja, ali ne možete bombardirati sadržaj nečije glave. Iran ima i više nego dovoljno stručnjaka sposobnih izgraditi atomsku bombu, ako se donese politička odluka da to naprave.
To je još jedan kontraintuitivni zaključak Trumpova busanja u prsa – što agresivnija politika, to tragičnije i dalekosežnije njene posljedice. Ako Iran u jednom trenutku uspije proizvesti bombu, američke ruke bit će vezane jer će Teheran prijetiti ne samo regiji, nego i Europi. Posljedično, to će izazvati iranske suparnike u susjedstvu da i sami nabave bombu. Želimo li doista da Saudijska Arabija postane nuklearna sila?
Da treba biti jako oprezan oko toga što čovjek želi, pokazalo se upravo na primjeru Rijada i njegovih saveznika u Perzijskom zaljevu, koji već tri godine guraju Trumpa u sve agresivniji pristupu Iranu. Nakon što je pogodio vojne baze u Iraku, Teheran je preko švicarske ambasade poslao poruku Washingtonu: Mi ne želimo daljnju eskalaciju; ali ako Amerika odgovori, naše iduće mete su Izrael i Dubai.
Izgradili nevjerojatno precizan i ubojit raketni sustav
Desetljeća sankcija natjerala su Iran da praktički odustane od ozbiljnog razvijanja zračnih snaga i preusmjeri se na razvoj projektila. Praktički je bilo nemoguće pod sankcijama imati opasnu avijaciju, koja uvijek ovisi o stranim avionima. Zato su izgradili nevjerojatno precizan i ubojit raketni sustav. Demonstrirali su ga nedavno, kad su s neviđenom preciznošću razorili dijelove glavnog saudijskog postrojenja za proizvodnju nafte u Abkaiku. Prijetnja da bi američka “protuodmazda” dovela do iranskog napada na Dubai izazvala je paniku u arapskim državama Zaljeva.
Iran može doslovno sravniti s pijeskom grad Dubai; ponos arapskog ekonomskog i financijskog napretka mogao bi nestati u par dana. Zato ne čudi da je saudijski krunski princ Mohamed bin Salman na tajni sastanak s Trumpom u Washington hitno poslao svog brata. Unatoč ratobornoj retorici, MbS ne želi da Amerika eskalira sukob s Iranom, jer bi prve žrtve bile arapske monarhije u iranskom susjedstvu. Još jedan primjer u kojem se busanje u prsa ne isplati ako prijeti stvarna odmazda. Sve što se događa moglo bi, doduše, umanjiti i utjecaj Irana u regiji.
Sulejmani nije bio samo notorni ratni zločinac koji ne preže ni od čega, nego i operativni mozak utjecaja Teherana na Bliskom istoku. Bez njega, šijitski saveznici i proxyji neće nestati, ali bi odnosi s Iranom mogli početi škripati. Presudno će biti koliko novca za financiranje paravojnih jedinica u regiji Sulejmanijev nasljednik uspije osigurati u Teheranu. Sulejmani je bio “junak veći od života” i lako dobivao obilato financiranje; pitanje je hoće li njegov nasljednik biti podjednako vješt, pogotovo u sve goroj iranskoj ekonomiji zagušenoj američkim sankcijama.
Čekamo prave posljedice Trumpove odluke
Na razini državnih izdataka, iranski utjecaj u regiji – šijitski polumjesec od Libanona preko Sirije i Iraka do Jemena – prilično je jeftin jer se svodi na financiranje ne previše sofisticiranih ni zahtjevnih lokalnih vojnih snaga i potkupljivanje grana lokalne vlasti. No, čak i ti skromni izdaci mogu doći u pitanje pod domaćim pritiskom – ako Iranci pod sankcijama žive sve gore, neće htjeti da se novac rasipa na “sferu utjecaja” u regiji.
Ne zaboravite – Iran jest autoritarna država, ali i dalje provodi poludemokratske izbore; režim si ne može priuštiti otvoreno neprijateljstvo građana.Postoji neprovjerena uzrečica da “Iran nikad ne reagira na pritisak, osim na jako veliki pritisak”. Donald Trump je u proteklih desetak dana prvo neodgovorno pokušao testirati tu hipotezu, a onda sam postao njena žrtva – Amerika je u trenutku velikog pritiska sama zaustavila daljnju eskalaciju.
Nema sumnje da je Kasem Sulejmani bio jedan od najgorih operativaca na Bliskom istoku. Neodgovoreno pitanje: hoće li odmazda za njegovu smrt učiniti regiju – a možda i svijet – još opasnijima? Kad je birao između tri opcije, Trump je tipovao na najradikalniju. Sad svi čekamo prave posljedice te nepromišljene odluke.