Po onome što znamo iz detalja otkrivenih uoči objave nove Woodwardove knjige, za koju je snimio stotine sati razgovora s Trumpovim ljudima, ona se mirmo mogla zvati “Svi idiotovi ljudi”. Idiot u Ovalnom uredu – to je slika koju ne daje Woodward, nego njegovi sugovornici, suradnici predsjednika. Ne samo da Trumpa nazivaju idiotom, nego ga tako i tretiraju – zbog nacionalne sigurnosti i mira u svijetu kradu mu dokumente sa stola u Ovalnom uredu kako ih ne bi potpisao.
I taman kad su se svi nabrusili na novu Woodwardovu knjigu, dogodilo se nešto “što se nikad prije nije dogodilo”. New York Times objavio je komentar neimenovanog autora, visokog dužnosnika Trumpove administracije čiji je identitet poznat uredništvu, koji ne samo da potvrđuje sve Woodwardove teze, nego im daje dnevni twist. Trump je toliki idiot da su se protiv njega urotili i ljudi koje je postavio na najodgovornije funkcije. To bez pardona otkriva njegov čovjek, čiji je tekst u Timesu dosad najubojitija kritika Trumpa i njegove administracije. I sve to u tjednu koji je trebao biti tek priprema za razornu Woodwardovu knjigu. Počet ću s komentarom u Timesu, čisto da vidite što o Trumpu misle ljudi koje je on sam doveo na vlast.
Deep State ne postoji, ali je dobar za plašenje konzervativaca
Uvodni paragraf daje dobar osjećaj o čemu govori anonimni autor. “Predsjednik do kraja ne razumije da mnogi visoki dužnosnici njegove administracije marljivo rade iznutra kako bi opstruirali njegove planove i njegove najgore sklonosti. Znam o čemu govorim. Ja sam jedan/a od njih. Da se razumijemo, naš pokret otpora nije popularni ‘Resistance’ na ljevici. Mi želimo da ova administracija uspije. Ali vjerujemo da smo prije svega odgovorni ovoj zemlji, a predsjednik se uporno ponaša na način štetan po zdravlje republike. Zato su se mnogi dužnosnici koje je postavio predsjednik zavjetovali da će učiniti sve što mogu kako bi sačuvali demokratske institucije i osujetili njegove loše nagone sve dok on ne prestane biti predsjednik.”
“Tihi pokret otpora” nije tzv. Deep State, objašnjava autor komentara. Deep State (duboka država) omiljena je meta Trumpovih pristaša i teoretičara zavjere – riječ je o navodno širokoj uroti državnih službenika koji opstruiraju poteze koji ne odgovaraju njihovim interesima. Deep State je izmišljotina – nema nijednog dokaza da doista postoji, ali bauk ponekad dobro dođe da opravda nesposobnost Trumpove administracije. No čak i da postoji, temeljna postavka Deep Statea je da ga čini trajna birokratska klika na raznim operativnim razinama vlasti, ljudi kojima nitko ništa ne može jer su trajno zaposleni profesionalci, znaju zakone, pravila i norme pa mogu bojkotirati svaku političku inicijativu koja im se ne sviđa. Nešto poput Sir Humphreyja u britanskoj seriji “Da, premijeru!”. Vlasti se mijenjaju, a Deep State ostaje, vjeruju teoretičari zavjere.
No, ovdje nije riječ o tome, već po samom priznanju autora – ljudi koji su se urotili protiv Trumpa nisu državni službenici, nego dužnosnici – imenovani su po političkoj osnovi, postavio ih je sam Trump, i bit će na vlasti samo dok je on predsjednik. Washington Post dobro je sažeo kad je situaciju usporedio s prizorom iz horor filma u kojem žrtva – zaključana u kuću u strahu od ubojice koji joj prijeti preko telefona – shvati da “poziv dolazi iz same kuće”. “Pokret otpora” vjeruje da je Trump nesposoban biti predsjednik. “Korijen problema je u predsjednikovoj amoralnosti. Njega ne vežu nikakvi principi. Ne samo da tvrdi kako je tisak ‘narodni neprijatelj’, nego općenito ima protudemokratske i protutržišne impulse.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog Trumpove htjeli su aktivirati 25. amandman
Administracija je imala nekoliko uspjeha, navodi Anonymous, i navodi tri područja: deregulaciju, poreznu reformu i povećanje vojnog proračuna. “Ali ovi uspjesi postignuti su unatoč – a ne zahvaljujući – predsjedniku.” Trump je “nagao, svadljiv, sitničav i neučinkovit. Njegovo ponašanje je nepredvidivo. Sastanci otkližu s teme i potpuno ispadnu iz tračnica jer on krene u beskrajno ponavljanje svojih bombastičnih prigovora, a njegova impulzivnost rezultira nepromišljenim, nepućenim i često neodgovornim odlukama od kojih se kasnije mora odustati.”
Potvrdivši iz prve ruke alarmantne izvještaje koje mediji ponavljaju od 2017., dužnosnik želi umiriti javnost. “Sve bi bilo još gore da nema neopjevanih heroja u Bijeloj kući” koji koče Trumpa. “Možda je to slaba utjeha u ovo kaotično doba, ali Amerikanci trebaju znati da su odrasli uvijek prisutni u sobi. Potpuno razumijemo što se događa. I pokušavamo napraviti što je ispravno, čak i kad Donald Trump to ne želi. Rezultat je da imamo dvije paralelne vlasti.”
Pravu bombu autor je sačuvao za kraj. “Zbog Trumpove nestabilnosti, unutar kabineta isprva se šaputalo o aktiviranju 25. amandmana, koji bi pokrenuo postupak uklanjanja predsjednika s dužnosti. No, nitko nije htio stvoriti ustavnu krizu. Zato činimo sve što možemo da administraciju navodimo u pravom smjeru. Sve dok – ovako ili onako – ne bude gotovo.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svjedočanstvo o moralnoj i intelektualnoj nedoraslosti
Ovakvo što nikad se nije dogodilo – ne samo u Americi, nego gotovo nigdje u svijetu. Otkad se Trump kandidirao za predsjednika, iz dana u dan šokirani smo njegovim izjavama, postupcima i odlukama. Nakon dvogodišnje eskalacije “šokiranosti”, teško je opisati koliko je ovaj tekst šokantan. A doista jest. Da šokove svrstamo u kategorije od 1 do 5, sve oko Trumpa u zadnje dvije godine mogli bismo svrstati u kategoriju 1 ili 2. Samo tri događaja zavrijedila bi kategoriju 4 ili 5. Prvi je Trumpova pobjeda na izborima (5), drugi njegovo svrstavanje na stranu neonacista u Charlottesvillu prošlog ljeta (4), a treći ovaj tekst u New York Timesu (4).
Puno toga može se probavljati iz ovog komentara, i svima koji čitaju engleski preporučam da ga prouče na stranicama Timesa*. U tekstovima koje negdje od početka Trumpova mandata pišem za Telegram često se bavim skandaloznim aspektima Trumpove vlasti; više sam i sebi samome dosadio ponavljajući koliko je to što radi štetno, neprihvatljivo, opasno i gadljivo. Komentar dužnosnika iz “pokreta otpora” treba prvenstveno doživjeti kao upozoravajuće svjedočanstvo o moralnoj i intelektualnoj nedoraslosti predsjednika Amerike, ali ja neću ponovno moralizirati, nego ću se pozabaviti manje važnim, ali intrigantnim pitanjem – tko je član Trumpove administracije koji je napisao taj tekst i što nam njegov istup govori o Trumpovoj budućnosti.
Mnogi poznaju Donalda Trumpa iz prve ruke i mogli su napisati sličan tekst. No, nisu ga svi mogli objaviti. Tu leži prvi ključ za identifikaciju glasnogovornika “pokreta otpora” – ključ je New York Times. Najuglednije američke novine neće objaviti identitet autora, ali činjenica da su objavile njegov tekst, i to anonimno, sužava krug na nekih tridesetak imena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto Times sigurno nije lagao da se radi o visokom dužnosniku
Times je napisao da je autor “aktualni visoki dužnosnik administracije”. Odrednica “visoki dužnosnik” isključuje tzv. Deep State – desetke nižerangiranih službenika u kontaktu s predsjednikom. “Poziv dolazi iz same kuće”, autor je dio užeg Trumpova kruga. Pretpostavka da će njegov identitet ostati tajna potpuno je iluzorna, što znači da je Times, kad je odlučivao hoće li ići s tekstom, uzeo u obzir izglednu situaciju – kredibilitet novina ovisit će o tome jesu li ispravno procijenili. Ako se jednog dana (a to doslovno može biti sutra) pokaže da su objavili takvu bombu i autor je tehnički bio “visoki dužnosnik”, ali je zapravo bila riječ o zamjeniku pomoćnika ministra poljoprivrede, vjerodostojnost Timesa trajno će biti dovedena u pitanje.
Kao i druge novine, Times se redovito poziva na vjerodostojne neimenovane izvore. Ako se otkrije da su u tako važnom slučaju zajebali – to bi moglo značiti njihovu propast. Zato tu pretpostavku otklanjam. Vjerujem da su, u vlastitom interesu, autora vjerno prikazali kao “visokog dužnosnika”, a da to što su mu dali anonimnost govori kako je riječ o nekome iz užeg kruga, nekome tko s autoritetom govori što zna i što znaju drugi u “pokretu otpora”.
Za identifikaciju autora važna je reakcija Trumpovih suradnika: jedan od njih doista je napisao ovaj tekst i poslao ga Timesu. Govorimo o tridesetak ljudi – ministara i savjetnika – koji imaju iskustvo s Trumpom kakvo autor opisuje. Bilo je zabavno u 24 sata od objave komentara gledati njihovo natjecanje tko će brže i energičnije demantirati da je upravo on/a autor teksta. Idolopoklonstvo kao na dvoru doživotnog predsjednika, kad dužnosnici u niskom startu, s buketom u rukama, trče do Gurbangulija Berdimuhamedova i klanjaju se predsjednikovoj mudrosti i odlučnom vodstvu kojim Turkmenistan hrabro usmjerava u svijetlu budućnost. Samo nažalost nije riječ o Turkmenistanu, nego o Americi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dužnosnici su pisali demantije, a Trump ih je proučavao
Nekih 30 dužnosnika objavilo je demantije. Tajnica je svaki isprintala i odnijela u Ovalni ured, gdje ga je Trump pažljivo proučavao. Autorstvo su javno i pisano demantirali svi članovi kabineta i savjetnici, osim kćeri Ivanke i njezina muža Jareda Kushnera, koji su to napravili usmeno, te šefa kabineta Johna Kellyja. Kushner i troje savjetnika u privatnom razgovoru uvjeravali su Trumpa da im mora vjerovati. Nakon toga, piše Washington Post, barem dvoje od njih nazvalo je novinare i prenijelo im sadržaj privatnog razgovora. Toliko o povjerenju.
Trumpova reakcija bila je da su “zmije svuda oko mene”, pa “jedino mogu vjerovati članovima obitelji”. U tome ću mu povjerovati i isključiti mogućnost da su tekst napisali Ivanka ili Jared Kushner. Realno, oni su toliko neodvojivi od Trumpa da ništa ne bi postigli i da su tekst potpisali. U demantijima, koji su iskakali svakih pola sata, piše što Trump želi čuti – da je pametan i sposoban i uspješan i najbolji, taman kako sam govori o sebi. “Ja sam vrlo stabilan genij”, rekao je nedavno u Bruxellesu, odgovarajući na pitanje kolege Tomislava Krasneca iz Večernjeg lista. No, nisu se svi demantiji rodili jednaki, a u nijansama leži idući ključ.
Po mojoj metodologiji – koja je nesavršena, ali ukažite mi na bolju ako znate – kad se razgrne to ulizničko smeće, demantiji se dijele u dvije grupe. Prva je ona u kojoj dužnosnici hvale “stabilnog genija” i napadaju autora komentara te gade po New York Timesu. U drugoj kategoriji nema teških riječi protiv autora komentara ni protiv Timesa. Pretpostavka je sljedeća: stvarni autor komentara mora se od njega javno ograditi iz istog razloga zbog kojeg je tražio da komentar bude anoniman: da je htio srušiti sve mostove i dobiti otkaz, bio bi potpisao komentar. Ali kad već mora demantirati autorstvo, pravi autor neće gaditi po samome sebi ni po novinama koje su mu dale priliku da izvede takav podvig. Ugodit će Trumpu, ali neće naškoditi ni sebi ni Timesu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Je li samo jedna osoba ili cijela glupa ljudi?
Kad se taj filter primijeni na tridesetak demantija, ostane samo sedam koji ne napadaju ni New York Times ni autora. Sedam veličanstvenih su: predsjednikova savjetnica i bivša šefica kampanje Kellyanne Conway, direktor proračuna Mick Mulvaney, direktorica CIA-e Gina Haspel, ministar obrane Jim Mattis, glavni pravnik Bijele kuće Don McGahn, ambasadorica pri UN-u Nikki Haley i glavni ravnatelj obavještajnih službi Dan Coats. Tome ću dodati još dva imena – šefa kabineta Kellyja i potpredsjednika Mikea Pencea. Netko od ovih devetero ljudi napisao je najubojitiji tekst protiv Trumpa. Ili je to napravila grupa njih.
Moguće je i da iza teksta stoji cijela grupa, odbor koji koordinirano radi protiv Trumpa. Komentar to implicira, navodeći da smo “mi odlučili” i “mi radimo protiv” i “mi sprečavamo”. Samo autor i nekolicina ljudi u Timesu znaju istinu, a ja možda užasno griješim. No, kad su republikanskog senatora Boba Corkera pitali hoće li se otkriti tko je autor, odgovorio je da bi “vjerojatno bilo teže pronaći onoga u Bijeloj kući tko *ne bi* napisao takav komentar”.
Grupu od devetero potencijalnih autora već odokativno možemo prepoloviti. Prvi otpada direktor proračuna Mick Mulvaney. Po svemu što znamo, on je mali miš koji se nikad ne bi usudio na takvo što. Osim toga, na tu je poziciju došao nedavno, baš kao i direktorica CIA-e Gina Haspel. Čak i da imaju hrabrosti (a u slučaju Gine Haspel trebalo bi doista velika muda da se aktualna direktorica CIA-e javno uplete u domaću politiku), ni Mulvaney ni Haspel ne bi mogli s autoritetom govoriti o najvažnijem dijelu komentara – raspravi o pokretanju smjene predsjednika po 25. amandmanu, jer se ta rasprava vodila prije nego što su oni došli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ljudi koje je stopirala prevelika ambicija
Otpisujem i Dona McGahna, pravnika Bijele kuće, koji bi imao razloga za osvetu – nakon što se saznalo da je, mimo Trumpove volje, 30 sati svjedočio pred istražiteljem u ruskoj aferi Bobom Muellerom, Trump mu je prošlog tjedna dao otkaz preko Twittera. No, McGahn djeluje kao netko kome se zgadio Trump i sve što ima veze s njim. Osim toga, komentar je objavljen istog dana kad je počelo saslušanje Bretta Kavanaugha za ispražnjeno mjesto suca Vrhovnog suda. Em McGahn vodi tu priču, em mu je Kavanaugh prijatelj. Teško da ga je htio potkopati.
Konačno, ni ambasadorica pri UN-u Nikki Haley vjerojatno nije autorica komentara. Bivša guvernerka Južne Karoline, porijeklom Indijka, sigurno nije članica kluba obožavatelja i često je kritizirala Trumpove rasističke i ksenofobne ispade. Dva su razloga zašto nju ne vidim u ovoj priči. Prvo, iako su ambasadori pri UN-u članovi kabineta u rangu ministra, Haley ipak živi u New Yorku i ne zna sve što se događa u Washingtonu. Drugi razlog je ambicija – Nikki Haley ima dobre izglede da jednog dana bude prva žena – ili barem prva republikanka – na čelu Sjedinjenih Država – za dvije, šest, deset ili koliko već godina. Zato vjerojatno nije bila akterica ove priče. Isti argument – predsjednička ambicija – vrijedi za državnog tajnika Mikea Pompea.
Ostali smo na pet imena: savjetnica Conway, ministar obrane Mattis, ravnatelj obavještajnih službi Coats, šef kabineta Kelly i potpredsjednik Pence. Počnimo s Mattisom. Kao što sam već pisao*, nema različitijih – dapače toliko dijametralno suprotnih osoba – nego što su Jim Mattis i Donald Trump. Ministra obrane poštuju i najangažiraniji aktivisti protiv Trumpa. Mnogima on ulijeva kakav-takav osjećaj sigurnosti. Nije baš kompliment da u vama vide zadnju branu od nuklearnog armagedona, ali točno to umirovljeni general radi već godinama.
Zašto mislim da nije Kellyanne Conway
Mattis je nepolitičan, miran i staložen – Trumpovu zabranu služenja transrodnih osoba u vojsci je blokirao, a na njegovu naredbu da se likvidira Bašara al-Asada odmahnuo rukom. U objavu komentara mogao bi biti uključen samo ako iza toga stoji cijeli “odbor pokreta otpora” koji ga je odabrao kao osobu s najvećom težinom. Moguće – ali po mom sudu malo izgledno. Već ovo što radi iskorak je za Mattisa, koji je mislio da je sve vidio, dok nije vidio Trumpa.
Teško mi je reći što mislim o tome je li autorica komentara Kellyanne Conway. Šefica Trumpove kampanje vješta je politička manipulatorica, koja se znala naći s obje strane – uvijek tamo gdje je za nju pogodnije. Majstorica je plasiranja informacija u medije – valjda trećina svega što je procurilo iz Bijele kuće dolazi od nje. Njen muž, ugledni odvjetnik i republikanac, iz dana u dan trasha Trumpa na Twitteru – i sve joj to prolazi. S druge strane, njene obrane Trumpa su besramne – kad više nije znala što bi rekla, skovala je sintagmu “alternativne činjenice”. Svejedno, ne vjerujem da je autorica teksta jer ne vjerujem da ima motiv. Conway je od onih ljudi koji su toliko ogrezli u svoj posao da su izgubili sve vrijednosti. Njoj je sve dobro dok je njoj dobro. A samoinicijativno stavljanje glave na panj nije u opisu tog posla.
Konačno, sveli smo se na trojicu, od kojih je jedan vjerojatno autor ubojitog komentara – Kelly, Coats ili Pence. Šef kabineta John Kelly s Trumpom provodi najviše vremena i prvak je po količini frustracije, što ne skriva. “On je idiot”, rekao je o Trumpu u novoj knjizi Boba Woodwarda koja izlazi idućeg tjedna. “Potpuno je besmisleno pokušavati ga u bilo što uvjeriti. On je potpuno ispao iz tračnica. Živimo u Crazytownu. Ne znam zašto je itko od nas uopće ovdje. Ovo je najgori posao koji sam imao u životu.” Kad je taj dio knjige objavljen – dan prije uvodnika u Timesu – Kelly demantirao da je Trumpa nazvao idiotom. Ostalo nije demantirao.
Pence ima najsnažniji motiv, ali je mali miš
U potrazi za autorom komentara u Timesu, mediji su se bacili u leksičku analizu. U komentaru piše da je Trump “ispao iz tračnica”, izraz koji Woodward u knjizi pripisuje Kellyju. Je li se šef kabineta otkrio banalnom frazom? Još veća strka nastala je oko riječi “lodestar” (otprilike “zvijezda vodilja”) koju je upotrebio autor komentara. To je ozbiljniji slučaj jer je “lodestar” vrlo rijetka riječ i gotovo je nitko ne koristi. U tri godine života u Americi nikad je nisam čuo. Značenje je jasno iz konteksta, ali su se mnogi politički komentatori – izvorni govornici – pitali što znači. Nitko ne koristi riječ “lodestar”, osim jedne osobe – potpredsjednika Amerike, Trumpova zamjenika Mikea Pencea. Televizije su pronašle desetak Penceovih javnih nastupa u kojima spominje tu rijetku riječ. Ha!
Pence se žurno ogradio i od komentara i od “riječi”, iako ju je zadnji put javno upotrebio prošlog vikenda kad je rekao da je senator John McCain bio “lodestar američke demokracije”. Ups. Pence je jedini od spomenute devetorice koji bi imao izravne koristi od pada Trumpa. Za razliku od Nikki Haley, čije su predsjedničke ambicije na dugom štapu, on bi postao predsjednik u trenutku kad, da citiram komentar iz Timesa, “na ovaj ili na onaj način – bude gotovo”. Postao bi i suvremena verzija klasičnog tropa tiranoubojice, heroja koji je naciju oslobodio od zlotvora. Pence je bivši katolik koji je postao zagriženi evangelik, takav da mu zavide i iranski mule –nikad ne sjedi nasamo s nekom ženom (osim supruge, koju zove “Majka”) ako nije prisutan drugi muškarac. Da, to je potpredsjednik Amerike i potencijalna alternativa Trumpu. Mnogi su ga prepoznali u riječima komentara u Timesu, posebno u definiciji Trumpa kao “amoralnog”. No, Pence je – to isto treba reći – još jedan mali miš koji nema hrabrosti za takav poduhvat.
Argumenti u prilog teze o Johnu Kellyju
Ostali smo – po mojoj metodologiji – na dva imena. Autor teksta je ili glavni ravnatelj obavještajnih službi Dan Coats ili šef kabineta John Kelly. Ili obojica. Demantiji, ako se njima vodimo, obojici daju iste izglede – Kelly nikad nije javno demantirao da je napisao tekst protiv Trumpa, a Coats je to napravio puno prekasno, tek u petak; i nejasno, uplićući u priču svog zamjenika, kojega nitko nikad nije sumnjičio.
Kao što sam rekao, demantij ne znači puno – ako se autor nije potpisao pod tekst, jasno je da će sutradan (ili prekosutra) demantirati autorstvo. Unatoč Trumpovu egu i sitničavosti, Kelly je mogao proći kao Ivanka i Jared – šef kabineta provodi cijele dane s predsjednikom, pa je demantij mogao doći u četiri oka, čak i ako je lažan. Ipak, Kelly je savršena osoba za ovakav napad – zna Trumpa od prvog dana, kad je bio ministar domovinske sigurnosti, pa zna i za tihe rasprave o aktiviranju 25. amandmana. Još važnije – na čelu je njegove administracije.
U američkom predsjedničkom sistemu, puno personaliziranijem nego što je bio hrvatski pod Franjom Tuđmanom, pozicija šefa kabineta slična je poziciji predsjednika vlade. On je operativni šef svim ministrima i veza između kabineta i predsjednika, ali bez parlamenta kao posrednika. Nitko nije pozvaniji do Kellyja da napravi što je neimenovani autor napravio u New York Timesu – da se obrati javnosti ako vidi opasnost od predsjednika. Šef kabineta svakodnevno komunicira s ministrima, osjeća njihov puls i može govoriti u njihovo ime. Sve su to razlozi zašto je umirovljeni general John Kelly – profesijom vojnik koji je uvijek “stavljao zemlju na prvo mjesto” – jedan od dvojice najizglednijih autora napada na Trumpa.
I konačno, autor kritičnog teksta iz New York Timesa je…
Konačno, došli smo i do zadnje karike u lancu, Dana Coatsa, glavnog ravnatelja obavještajnih službi koji je, po mom mišljenju, autor kritičnog teksta protiv Trumpa u New York Timesu. Coats je šef direktorici CIA-e i direktoru NSA-a i šefovima svih američkih tajnih službi, ali on ne dolazi iz tog, nego iz političkog svijeta – prije ove dužnosti, desetljećima je bio senator. Uživa podršku i republikanaca i demokrata, ima 75 godina i očito nema daljnjih političkih ambicija. Više puta je bio kritičan prema Trumpu – ako se hoćete nasmijati, pogledajte njegov razgovor s novinarkom Andreom Mitchell iz srpnja, kad ga ona u intervjuu pred publikom obavještava da je Trump pozvao Vladimira Putina u Bijelu kuću. Nećete se samo nasmijati, nego ćete shvatiti i što Coats misli o Trumpu i o Putinu.
Coats je konzervativac koji se oduvijek zalagao za poreznu reformu, deregulaciju i povećanje obrambenog proračuna. Sjećate li se jedine tri točke koje autor komentara u Timesu navodi kao uspjehe Trumpove administracije? “Porezna reforma, deregulacija i povećanje obrambenog proračuna.” Komentar u Timesu spominje samo jednog političara osim Trumpa. To je John McCain – uzor (rekao sam već: “lodestar”) čiji bi primjer svi trebali slijediti. Tko je bio jedan od najbližih prijatelja senatora iz Arizone, koji je umro prošlog tjedna? Dan Coats.
Pouke iz afere Duboko grlo
Od objave komentara u Timesu, Trump je izvan sebe od bijesa. Tvitao je da je riječ o “veleizdaji” i tražio da novine “izruče autora jer ugrožava nacionalnu sigurnosti”. Kelly, kojega je zadužio da pronađe “krticu”, sastavio je listu 12 osumnjičenika. Sebe nije stavio na nju.
Richard Nixon morao je podnijeti ostavku jer su reporteri Washington Posta Carl Bernstein i Bob Woodward – onaj isti Woodward čija porazna knjiga o Trumpu izlazi idućeg tjedna – imali izvor u samoj vlasti koji im je potvrđivao Nixonova kriminalna djela. Izvor je desetljećima bio poznat kao Duboko Grlo (Deep Throat), kako su ga nazvali Bernstein i Woodward. Danas se Amerika zabavlja nazivajući autora komentara u Timesu “Veep Throat” (“veep” je skraćeno za “potpredsjednik”) ili “Deep State Throat” ili “Sleep Throat” – potonji vic nastao je kad se svojim demantijem javio vječno uspavani Ben Carson, ministar stanovanja, na koga si svi zaboravili.
Kad se Nixon našao u sličnom rastrojstvu, naredio je da se istraži tko je član administracije koji novinarima daje informacije. Zadatak je povjeren je zamjeniku direktora FBI-a Marku Feltu. Istraga nije donijela nikakve rezultate, barem do trenutka kad je Nixon podnio ostavku. Desetljećima kasnije, Nixon je umro a da nikad nije saznao tko je bio Duboko Grlo. Trideset i jednu godinu nakon Watergatea, Bernsteinov i Woodwardov informator otkrio je svoj identitet – bio je to zamjenik direktora FBI-a Mark Felt, isti onaj čovjek kojemu je Nixon naredio da pronađe krticu. Danas krticu traži John Kelly. Ali krtica vjerojatno nije samo jedna.
Telegramov dopisnik uvjeren je da zna tko je autor NYT komentara koji gazi Trumpa, dopustite da vam sve objasni
Đivo Đurović prolazi kroz ključna imena koja bi mogla biti autori članka i završava samo na jednom
Kad se taj filter primijeni na tridesetak demantija, ostane samo sedam koji ne napadaju ni New York Times ni autora. Sedam veličanstvenih su: predsjednikova savjetnica i bivša šefica kampanje Kellyanne Conway, direktor proračuna Mick Mulvaney, direktorica CIA-e Gina Haspel, ministar obrane Jim Mattis, glavni pravnik Bijele kuće Don McGahn, ambasadorica pri UN-u Nikki Haley i glavni ravnatelj obavještajnih službi Dan Coats. Tome je Telegramov dopisnik dodao još dva imena – šefa kabineta Kellyja i potpredsjednika Mikea Pencea. Netko od ovih devetero ljudi napisao je najubojitiji tekst protiv Trumpa. Ili je to napravila grupa njih. No, Đurović ipak tvrdi da je jedna i da zna tko
Svaki put kad pišem o Donaldu Trumpu, u nekom trenutku spomenem da se “ovakvo što nikad prije nije dogodilo”. To ću napraviti i ovog puta, ali s puno jačim razlogom nego prije. Nešto slično ponovit ću vjerojatno i idućeg tjedna, kad budem pisao o knjizi “Strah” koja izlazi u utorak. Po svemu što zasad znamo, “Strah” je porazna kronika Trumpa i njegove administracije koju je napisao jedan od najuglednijih i najvjerodostojnijih ljudi u Americi – legendarni novinar Bob Woodward, čovjek koji je, skupa s kolegom iz Washington Posta Carlom Bernsteinom, sredinom 1970-ih razgolitio politički kriminal i pripomogao padu predsjednika Richarda Nixona. Njihovu knjigu “Svi predsjednikovi ljudi” svi znaju jer je postala film – Woodwarda je glumio Robert Redford, Bernsteina Dustin Hoffman.
Po onome što znamo iz detalja otkrivenih uoči objave nove Woodwardove knjige, za koju je snimio stotine sati razgovora s Trumpovim ljudima, ona se mirmo mogla zvati “Svi idiotovi ljudi”. Idiot u Ovalnom uredu – to je slika koju ne daje Woodward, nego njegovi sugovornici, suradnici predsjednika. Ne samo da Trumpa nazivaju idiotom, nego ga tako i tretiraju – zbog nacionalne sigurnosti i mira u svijetu kradu mu dokumente sa stola u Ovalnom uredu kako ih ne bi potpisao.
I taman kad su se svi nabrusili na novu Woodwardovu knjigu, dogodilo se nešto “što se nikad prije nije dogodilo”. New York Times objavio je komentar neimenovanog autora, visokog dužnosnika Trumpove administracije čiji je identitet poznat uredništvu, koji ne samo da potvrđuje sve Woodwardove teze, nego im daje dnevni twist. Trump je toliki idiot da su se protiv njega urotili i ljudi koje je postavio na najodgovornije funkcije. To bez pardona otkriva njegov čovjek, čiji je tekst u Timesu dosad najubojitija kritika Trumpa i njegove administracije. I sve to u tjednu koji je trebao biti tek priprema za razornu Woodwardovu knjigu. Počet ću s komentarom u Timesu, čisto da vidite što o Trumpu misle ljudi koje je on sam doveo na vlast.
Deep State ne postoji, ali je dobar za plašenje konzervativaca
Uvodni paragraf daje dobar osjećaj o čemu govori anonimni autor. “Predsjednik do kraja ne razumije da mnogi visoki dužnosnici njegove administracije marljivo rade iznutra kako bi opstruirali njegove planove i njegove najgore sklonosti. Znam o čemu govorim. Ja sam jedan/a od njih. Da se razumijemo, naš pokret otpora nije popularni ‘Resistance’ na ljevici. Mi želimo da ova administracija uspije. Ali vjerujemo da smo prije svega odgovorni ovoj zemlji, a predsjednik se uporno ponaša na način štetan po zdravlje republike. Zato su se mnogi dužnosnici koje je postavio predsjednik zavjetovali da će učiniti sve što mogu kako bi sačuvali demokratske institucije i osujetili njegove loše nagone sve dok on ne prestane biti predsjednik.”
“Tihi pokret otpora” nije tzv. Deep State, objašnjava autor komentara. Deep State (duboka država) omiljena je meta Trumpovih pristaša i teoretičara zavjere – riječ je o navodno širokoj uroti državnih službenika koji opstruiraju poteze koji ne odgovaraju njihovim interesima. Deep State je izmišljotina – nema nijednog dokaza da doista postoji, ali bauk ponekad dobro dođe da opravda nesposobnost Trumpove administracije. No čak i da postoji, temeljna postavka Deep Statea je da ga čini trajna birokratska klika na raznim operativnim razinama vlasti, ljudi kojima nitko ništa ne može jer su trajno zaposleni profesionalci, znaju zakone, pravila i norme pa mogu bojkotirati svaku političku inicijativu koja im se ne sviđa. Nešto poput Sir Humphreyja u britanskoj seriji “Da, premijeru!”. Vlasti se mijenjaju, a Deep State ostaje, vjeruju teoretičari zavjere.
No, ovdje nije riječ o tome, već po samom priznanju autora – ljudi koji su se urotili protiv Trumpa nisu državni službenici, nego dužnosnici – imenovani su po političkoj osnovi, postavio ih je sam Trump, i bit će na vlasti samo dok je on predsjednik. Washington Post dobro je sažeo kad je situaciju usporedio s prizorom iz horor filma u kojem žrtva – zaključana u kuću u strahu od ubojice koji joj prijeti preko telefona – shvati da “poziv dolazi iz same kuće”. “Pokret otpora” vjeruje da je Trump nesposoban biti predsjednik. “Korijen problema je u predsjednikovoj amoralnosti. Njega ne vežu nikakvi principi. Ne samo da tvrdi kako je tisak ‘narodni neprijatelj’, nego općenito ima protudemokratske i protutržišne impulse.”
Zbog Trumpove htjeli su aktivirati 25. amandman
Administracija je imala nekoliko uspjeha, navodi Anonymous, i navodi tri područja: deregulaciju, poreznu reformu i povećanje vojnog proračuna. “Ali ovi uspjesi postignuti su unatoč – a ne zahvaljujući – predsjedniku.” Trump je “nagao, svadljiv, sitničav i neučinkovit. Njegovo ponašanje je nepredvidivo. Sastanci otkližu s teme i potpuno ispadnu iz tračnica jer on krene u beskrajno ponavljanje svojih bombastičnih prigovora, a njegova impulzivnost rezultira nepromišljenim, nepućenim i često neodgovornim odlukama od kojih se kasnije mora odustati.”
Potvrdivši iz prve ruke alarmantne izvještaje koje mediji ponavljaju od 2017., dužnosnik želi umiriti javnost. “Sve bi bilo još gore da nema neopjevanih heroja u Bijeloj kući” koji koče Trumpa. “Možda je to slaba utjeha u ovo kaotično doba, ali Amerikanci trebaju znati da su odrasli uvijek prisutni u sobi. Potpuno razumijemo što se događa. I pokušavamo napraviti što je ispravno, čak i kad Donald Trump to ne želi. Rezultat je da imamo dvije paralelne vlasti.”
Pravu bombu autor je sačuvao za kraj. “Zbog Trumpove nestabilnosti, unutar kabineta isprva se šaputalo o aktiviranju 25. amandmana, koji bi pokrenuo postupak uklanjanja predsjednika s dužnosti. No, nitko nije htio stvoriti ustavnu krizu. Zato činimo sve što možemo da administraciju navodimo u pravom smjeru. Sve dok – ovako ili onako – ne bude gotovo.”
Svjedočanstvo o moralnoj i intelektualnoj nedoraslosti
Ovakvo što nikad se nije dogodilo – ne samo u Americi, nego gotovo nigdje u svijetu. Otkad se Trump kandidirao za predsjednika, iz dana u dan šokirani smo njegovim izjavama, postupcima i odlukama. Nakon dvogodišnje eskalacije “šokiranosti”, teško je opisati koliko je ovaj tekst šokantan. A doista jest. Da šokove svrstamo u kategorije od 1 do 5, sve oko Trumpa u zadnje dvije godine mogli bismo svrstati u kategoriju 1 ili 2. Samo tri događaja zavrijedila bi kategoriju 4 ili 5. Prvi je Trumpova pobjeda na izborima (5), drugi njegovo svrstavanje na stranu neonacista u Charlottesvillu prošlog ljeta (4), a treći ovaj tekst u New York Timesu (4).
Puno toga može se probavljati iz ovog komentara, i svima koji čitaju engleski preporučam da ga prouče na stranicama Timesa*. U tekstovima koje negdje od početka Trumpova mandata pišem za Telegram često se bavim skandaloznim aspektima Trumpove vlasti; više sam i sebi samome dosadio ponavljajući koliko je to što radi štetno, neprihvatljivo, opasno i gadljivo. Komentar dužnosnika iz “pokreta otpora” treba prvenstveno doživjeti kao upozoravajuće svjedočanstvo o moralnoj i intelektualnoj nedoraslosti predsjednika Amerike, ali ja neću ponovno moralizirati, nego ću se pozabaviti manje važnim, ali intrigantnim pitanjem – tko je član Trumpove administracije koji je napisao taj tekst i što nam njegov istup govori o Trumpovoj budućnosti.
Mnogi poznaju Donalda Trumpa iz prve ruke i mogli su napisati sličan tekst. No, nisu ga svi mogli objaviti. Tu leži prvi ključ za identifikaciju glasnogovornika “pokreta otpora” – ključ je New York Times. Najuglednije američke novine neće objaviti identitet autora, ali činjenica da su objavile njegov tekst, i to anonimno, sužava krug na nekih tridesetak imena.
Zašto Times sigurno nije lagao da se radi o visokom dužnosniku
Times je napisao da je autor “aktualni visoki dužnosnik administracije”. Odrednica “visoki dužnosnik” isključuje tzv. Deep State – desetke nižerangiranih službenika u kontaktu s predsjednikom. “Poziv dolazi iz same kuće”, autor je dio užeg Trumpova kruga. Pretpostavka da će njegov identitet ostati tajna potpuno je iluzorna, što znači da je Times, kad je odlučivao hoće li ići s tekstom, uzeo u obzir izglednu situaciju – kredibilitet novina ovisit će o tome jesu li ispravno procijenili. Ako se jednog dana (a to doslovno može biti sutra) pokaže da su objavili takvu bombu i autor je tehnički bio “visoki dužnosnik”, ali je zapravo bila riječ o zamjeniku pomoćnika ministra poljoprivrede, vjerodostojnost Timesa trajno će biti dovedena u pitanje.
Kao i druge novine, Times se redovito poziva na vjerodostojne neimenovane izvore. Ako se otkrije da su u tako važnom slučaju zajebali – to bi moglo značiti njihovu propast. Zato tu pretpostavku otklanjam. Vjerujem da su, u vlastitom interesu, autora vjerno prikazali kao “visokog dužnosnika”, a da to što su mu dali anonimnost govori kako je riječ o nekome iz užeg kruga, nekome tko s autoritetom govori što zna i što znaju drugi u “pokretu otpora”.
Za identifikaciju autora važna je reakcija Trumpovih suradnika: jedan od njih doista je napisao ovaj tekst i poslao ga Timesu. Govorimo o tridesetak ljudi – ministara i savjetnika – koji imaju iskustvo s Trumpom kakvo autor opisuje. Bilo je zabavno u 24 sata od objave komentara gledati njihovo natjecanje tko će brže i energičnije demantirati da je upravo on/a autor teksta. Idolopoklonstvo kao na dvoru doživotnog predsjednika, kad dužnosnici u niskom startu, s buketom u rukama, trče do Gurbangulija Berdimuhamedova i klanjaju se predsjednikovoj mudrosti i odlučnom vodstvu kojim Turkmenistan hrabro usmjerava u svijetlu budućnost. Samo nažalost nije riječ o Turkmenistanu, nego o Americi.
Dužnosnici su pisali demantije, a Trump ih je proučavao
Nekih 30 dužnosnika objavilo je demantije. Tajnica je svaki isprintala i odnijela u Ovalni ured, gdje ga je Trump pažljivo proučavao. Autorstvo su javno i pisano demantirali svi članovi kabineta i savjetnici, osim kćeri Ivanke i njezina muža Jareda Kushnera, koji su to napravili usmeno, te šefa kabineta Johna Kellyja. Kushner i troje savjetnika u privatnom razgovoru uvjeravali su Trumpa da im mora vjerovati. Nakon toga, piše Washington Post, barem dvoje od njih nazvalo je novinare i prenijelo im sadržaj privatnog razgovora. Toliko o povjerenju.
Trumpova reakcija bila je da su “zmije svuda oko mene”, pa “jedino mogu vjerovati članovima obitelji”. U tome ću mu povjerovati i isključiti mogućnost da su tekst napisali Ivanka ili Jared Kushner. Realno, oni su toliko neodvojivi od Trumpa da ništa ne bi postigli i da su tekst potpisali. U demantijima, koji su iskakali svakih pola sata, piše što Trump želi čuti – da je pametan i sposoban i uspješan i najbolji, taman kako sam govori o sebi. “Ja sam vrlo stabilan genij”, rekao je nedavno u Bruxellesu, odgovarajući na pitanje kolege Tomislava Krasneca iz Večernjeg lista. No, nisu se svi demantiji rodili jednaki, a u nijansama leži idući ključ.
Po mojoj metodologiji – koja je nesavršena, ali ukažite mi na bolju ako znate – kad se razgrne to ulizničko smeće, demantiji se dijele u dvije grupe. Prva je ona u kojoj dužnosnici hvale “stabilnog genija” i napadaju autora komentara te gade po New York Timesu. U drugoj kategoriji nema teških riječi protiv autora komentara ni protiv Timesa. Pretpostavka je sljedeća: stvarni autor komentara mora se od njega javno ograditi iz istog razloga zbog kojeg je tražio da komentar bude anoniman: da je htio srušiti sve mostove i dobiti otkaz, bio bi potpisao komentar. Ali kad već mora demantirati autorstvo, pravi autor neće gaditi po samome sebi ni po novinama koje su mu dale priliku da izvede takav podvig. Ugodit će Trumpu, ali neće naškoditi ni sebi ni Timesu.
Je li samo jedna osoba ili cijela glupa ljudi?
Kad se taj filter primijeni na tridesetak demantija, ostane samo sedam koji ne napadaju ni New York Times ni autora. Sedam veličanstvenih su: predsjednikova savjetnica i bivša šefica kampanje Kellyanne Conway, direktor proračuna Mick Mulvaney, direktorica CIA-e Gina Haspel, ministar obrane Jim Mattis, glavni pravnik Bijele kuće Don McGahn, ambasadorica pri UN-u Nikki Haley i glavni ravnatelj obavještajnih službi Dan Coats. Tome ću dodati još dva imena – šefa kabineta Kellyja i potpredsjednika Mikea Pencea. Netko od ovih devetero ljudi napisao je najubojitiji tekst protiv Trumpa. Ili je to napravila grupa njih.
Moguće je i da iza teksta stoji cijela grupa, odbor koji koordinirano radi protiv Trumpa. Komentar to implicira, navodeći da smo “mi odlučili” i “mi radimo protiv” i “mi sprečavamo”. Samo autor i nekolicina ljudi u Timesu znaju istinu, a ja možda užasno griješim. No, kad su republikanskog senatora Boba Corkera pitali hoće li se otkriti tko je autor, odgovorio je da bi “vjerojatno bilo teže pronaći onoga u Bijeloj kući tko *ne bi* napisao takav komentar”.
Grupu od devetero potencijalnih autora već odokativno možemo prepoloviti. Prvi otpada direktor proračuna Mick Mulvaney. Po svemu što znamo, on je mali miš koji se nikad ne bi usudio na takvo što. Osim toga, na tu je poziciju došao nedavno, baš kao i direktorica CIA-e Gina Haspel. Čak i da imaju hrabrosti (a u slučaju Gine Haspel trebalo bi doista velika muda da se aktualna direktorica CIA-e javno uplete u domaću politiku), ni Mulvaney ni Haspel ne bi mogli s autoritetom govoriti o najvažnijem dijelu komentara – raspravi o pokretanju smjene predsjednika po 25. amandmanu, jer se ta rasprava vodila prije nego što su oni došli.
Ljudi koje je stopirala prevelika ambicija
Otpisujem i Dona McGahna, pravnika Bijele kuće, koji bi imao razloga za osvetu – nakon što se saznalo da je, mimo Trumpove volje, 30 sati svjedočio pred istražiteljem u ruskoj aferi Bobom Muellerom, Trump mu je prošlog tjedna dao otkaz preko Twittera. No, McGahn djeluje kao netko kome se zgadio Trump i sve što ima veze s njim. Osim toga, komentar je objavljen istog dana kad je počelo saslušanje Bretta Kavanaugha za ispražnjeno mjesto suca Vrhovnog suda. Em McGahn vodi tu priču, em mu je Kavanaugh prijatelj. Teško da ga je htio potkopati.
Konačno, ni ambasadorica pri UN-u Nikki Haley vjerojatno nije autorica komentara. Bivša guvernerka Južne Karoline, porijeklom Indijka, sigurno nije članica kluba obožavatelja i često je kritizirala Trumpove rasističke i ksenofobne ispade. Dva su razloga zašto nju ne vidim u ovoj priči. Prvo, iako su ambasadori pri UN-u članovi kabineta u rangu ministra, Haley ipak živi u New Yorku i ne zna sve što se događa u Washingtonu. Drugi razlog je ambicija – Nikki Haley ima dobre izglede da jednog dana bude prva žena – ili barem prva republikanka – na čelu Sjedinjenih Država – za dvije, šest, deset ili koliko već godina. Zato vjerojatno nije bila akterica ove priče. Isti argument – predsjednička ambicija – vrijedi za državnog tajnika Mikea Pompea.
Ostali smo na pet imena: savjetnica Conway, ministar obrane Mattis, ravnatelj obavještajnih službi Coats, šef kabineta Kelly i potpredsjednik Pence. Počnimo s Mattisom. Kao što sam već pisao*, nema različitijih – dapače toliko dijametralno suprotnih osoba – nego što su Jim Mattis i Donald Trump. Ministra obrane poštuju i najangažiraniji aktivisti protiv Trumpa. Mnogima on ulijeva kakav-takav osjećaj sigurnosti. Nije baš kompliment da u vama vide zadnju branu od nuklearnog armagedona, ali točno to umirovljeni general radi već godinama.
Zašto mislim da nije Kellyanne Conway
Mattis je nepolitičan, miran i staložen – Trumpovu zabranu služenja transrodnih osoba u vojsci je blokirao, a na njegovu naredbu da se likvidira Bašara al-Asada odmahnuo rukom. U objavu komentara mogao bi biti uključen samo ako iza toga stoji cijeli “odbor pokreta otpora” koji ga je odabrao kao osobu s najvećom težinom. Moguće – ali po mom sudu malo izgledno. Već ovo što radi iskorak je za Mattisa, koji je mislio da je sve vidio, dok nije vidio Trumpa.
Teško mi je reći što mislim o tome je li autorica komentara Kellyanne Conway. Šefica Trumpove kampanje vješta je politička manipulatorica, koja se znala naći s obje strane – uvijek tamo gdje je za nju pogodnije. Majstorica je plasiranja informacija u medije – valjda trećina svega što je procurilo iz Bijele kuće dolazi od nje. Njen muž, ugledni odvjetnik i republikanac, iz dana u dan trasha Trumpa na Twitteru – i sve joj to prolazi. S druge strane, njene obrane Trumpa su besramne – kad više nije znala što bi rekla, skovala je sintagmu “alternativne činjenice”. Svejedno, ne vjerujem da je autorica teksta jer ne vjerujem da ima motiv. Conway je od onih ljudi koji su toliko ogrezli u svoj posao da su izgubili sve vrijednosti. Njoj je sve dobro dok je njoj dobro. A samoinicijativno stavljanje glave na panj nije u opisu tog posla.
Konačno, sveli smo se na trojicu, od kojih je jedan vjerojatno autor ubojitog komentara – Kelly, Coats ili Pence. Šef kabineta John Kelly s Trumpom provodi najviše vremena i prvak je po količini frustracije, što ne skriva. “On je idiot”, rekao je o Trumpu u novoj knjizi Boba Woodwarda koja izlazi idućeg tjedna. “Potpuno je besmisleno pokušavati ga u bilo što uvjeriti. On je potpuno ispao iz tračnica. Živimo u Crazytownu. Ne znam zašto je itko od nas uopće ovdje. Ovo je najgori posao koji sam imao u životu.” Kad je taj dio knjige objavljen – dan prije uvodnika u Timesu – Kelly demantirao da je Trumpa nazvao idiotom. Ostalo nije demantirao.
Pence ima najsnažniji motiv, ali je mali miš
U potrazi za autorom komentara u Timesu, mediji su se bacili u leksičku analizu. U komentaru piše da je Trump “ispao iz tračnica”, izraz koji Woodward u knjizi pripisuje Kellyju. Je li se šef kabineta otkrio banalnom frazom? Još veća strka nastala je oko riječi “lodestar” (otprilike “zvijezda vodilja”) koju je upotrebio autor komentara. To je ozbiljniji slučaj jer je “lodestar” vrlo rijetka riječ i gotovo je nitko ne koristi. U tri godine života u Americi nikad je nisam čuo. Značenje je jasno iz konteksta, ali su se mnogi politički komentatori – izvorni govornici – pitali što znači. Nitko ne koristi riječ “lodestar”, osim jedne osobe – potpredsjednika Amerike, Trumpova zamjenika Mikea Pencea. Televizije su pronašle desetak Penceovih javnih nastupa u kojima spominje tu rijetku riječ. Ha!
Pence se žurno ogradio i od komentara i od “riječi”, iako ju je zadnji put javno upotrebio prošlog vikenda kad je rekao da je senator John McCain bio “lodestar američke demokracije”. Ups. Pence je jedini od spomenute devetorice koji bi imao izravne koristi od pada Trumpa. Za razliku od Nikki Haley, čije su predsjedničke ambicije na dugom štapu, on bi postao predsjednik u trenutku kad, da citiram komentar iz Timesa, “na ovaj ili na onaj način – bude gotovo”. Postao bi i suvremena verzija klasičnog tropa tiranoubojice, heroja koji je naciju oslobodio od zlotvora. Pence je bivši katolik koji je postao zagriženi evangelik, takav da mu zavide i iranski mule –nikad ne sjedi nasamo s nekom ženom (osim supruge, koju zove “Majka”) ako nije prisutan drugi muškarac. Da, to je potpredsjednik Amerike i potencijalna alternativa Trumpu. Mnogi su ga prepoznali u riječima komentara u Timesu, posebno u definiciji Trumpa kao “amoralnog”. No, Pence je – to isto treba reći – još jedan mali miš koji nema hrabrosti za takav poduhvat.
Argumenti u prilog teze o Johnu Kellyju
Ostali smo – po mojoj metodologiji – na dva imena. Autor teksta je ili glavni ravnatelj obavještajnih službi Dan Coats ili šef kabineta John Kelly. Ili obojica. Demantiji, ako se njima vodimo, obojici daju iste izglede – Kelly nikad nije javno demantirao da je napisao tekst protiv Trumpa, a Coats je to napravio puno prekasno, tek u petak; i nejasno, uplićući u priču svog zamjenika, kojega nitko nikad nije sumnjičio.
Kao što sam rekao, demantij ne znači puno – ako se autor nije potpisao pod tekst, jasno je da će sutradan (ili prekosutra) demantirati autorstvo. Unatoč Trumpovu egu i sitničavosti, Kelly je mogao proći kao Ivanka i Jared – šef kabineta provodi cijele dane s predsjednikom, pa je demantij mogao doći u četiri oka, čak i ako je lažan. Ipak, Kelly je savršena osoba za ovakav napad – zna Trumpa od prvog dana, kad je bio ministar domovinske sigurnosti, pa zna i za tihe rasprave o aktiviranju 25. amandmana. Još važnije – na čelu je njegove administracije.
U američkom predsjedničkom sistemu, puno personaliziranijem nego što je bio hrvatski pod Franjom Tuđmanom, pozicija šefa kabineta slična je poziciji predsjednika vlade. On je operativni šef svim ministrima i veza između kabineta i predsjednika, ali bez parlamenta kao posrednika. Nitko nije pozvaniji do Kellyja da napravi što je neimenovani autor napravio u New York Timesu – da se obrati javnosti ako vidi opasnost od predsjednika. Šef kabineta svakodnevno komunicira s ministrima, osjeća njihov puls i može govoriti u njihovo ime. Sve su to razlozi zašto je umirovljeni general John Kelly – profesijom vojnik koji je uvijek “stavljao zemlju na prvo mjesto” – jedan od dvojice najizglednijih autora napada na Trumpa.
I konačno, autor kritičnog teksta iz New York Timesa je…
Konačno, došli smo i do zadnje karike u lancu, Dana Coatsa, glavnog ravnatelja obavještajnih službi koji je, po mom mišljenju, autor kritičnog teksta protiv Trumpa u New York Timesu. Coats je šef direktorici CIA-e i direktoru NSA-a i šefovima svih američkih tajnih službi, ali on ne dolazi iz tog, nego iz političkog svijeta – prije ove dužnosti, desetljećima je bio senator. Uživa podršku i republikanaca i demokrata, ima 75 godina i očito nema daljnjih političkih ambicija. Više puta je bio kritičan prema Trumpu – ako se hoćete nasmijati, pogledajte njegov razgovor s novinarkom Andreom Mitchell iz srpnja, kad ga ona u intervjuu pred publikom obavještava da je Trump pozvao Vladimira Putina u Bijelu kuću. Nećete se samo nasmijati, nego ćete shvatiti i što Coats misli o Trumpu i o Putinu.
Coats je konzervativac koji se oduvijek zalagao za poreznu reformu, deregulaciju i povećanje obrambenog proračuna. Sjećate li se jedine tri točke koje autor komentara u Timesu navodi kao uspjehe Trumpove administracije? “Porezna reforma, deregulacija i povećanje obrambenog proračuna.” Komentar u Timesu spominje samo jednog političara osim Trumpa. To je John McCain – uzor (rekao sam već: “lodestar”) čiji bi primjer svi trebali slijediti. Tko je bio jedan od najbližih prijatelja senatora iz Arizone, koji je umro prošlog tjedna? Dan Coats.
Pouke iz afere Duboko grlo
Od objave komentara u Timesu, Trump je izvan sebe od bijesa. Tvitao je da je riječ o “veleizdaji” i tražio da novine “izruče autora jer ugrožava nacionalnu sigurnosti”. Kelly, kojega je zadužio da pronađe “krticu”, sastavio je listu 12 osumnjičenika. Sebe nije stavio na nju.
Richard Nixon morao je podnijeti ostavku jer su reporteri Washington Posta Carl Bernstein i Bob Woodward – onaj isti Woodward čija porazna knjiga o Trumpu izlazi idućeg tjedna – imali izvor u samoj vlasti koji im je potvrđivao Nixonova kriminalna djela. Izvor je desetljećima bio poznat kao Duboko Grlo (Deep Throat), kako su ga nazvali Bernstein i Woodward. Danas se Amerika zabavlja nazivajući autora komentara u Timesu “Veep Throat” (“veep” je skraćeno za “potpredsjednik”) ili “Deep State Throat” ili “Sleep Throat” – potonji vic nastao je kad se svojim demantijem javio vječno uspavani Ben Carson, ministar stanovanja, na koga si svi zaboravili.
Kad se Nixon našao u sličnom rastrojstvu, naredio je da se istraži tko je član administracije koji novinarima daje informacije. Zadatak je povjeren je zamjeniku direktora FBI-a Marku Feltu. Istraga nije donijela nikakve rezultate, barem do trenutka kad je Nixon podnio ostavku. Desetljećima kasnije, Nixon je umro a da nikad nije saznao tko je bio Duboko Grlo. Trideset i jednu godinu nakon Watergatea, Bernsteinov i Woodwardov informator otkrio je svoj identitet – bio je to zamjenik direktora FBI-a Mark Felt, isti onaj čovjek kojemu je Nixon naredio da pronađe krticu. Danas krticu traži John Kelly. Ali krtica vjerojatno nije samo jedna.