Kultura

Telegramov esej o nastanku crtića u Hrvatskoj (2. dio): stvaranje legendarnog Zagreb filma i osvajanje prvog Oscara

U drugom nastavku saznajte kako je jedan Hrvat napravio prvi argentinski crtani film, koji je prvi hrvatski crtić nagrađen u svijetu, kako je ekipa s Goljaka u pet godina djelovanja osvojila Oscar i zašto je Vatroslav Mimica morao prošvercati svoj animirani film 'Samac' u Cannes?

Dobrodošli u drugi dio Telegramove kronologije domaće animacije. U prvom dijelu ispričali smo vam sve što smo otkrili o opskurnim začecima animacije u Zagrebu i Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata, zaključno s ratnim zbivanjima i osvitom 50-ih, tj. mitskom godinom 1951., kada je povijest poslijeratne jugoslavenske animacije službeno započela izlaskom crtanog filma “Veliki miting”. Bio je to siloviti nastup braće Waltera i Norberta Neugebauera, producenta Fadila Hadžića i cijele ekipe studija za crtani film u redakciji satiričnog lista Kerempuh, gdje su se našli mnogi budući velikani.

No, što se dogodilo neposredno poslije? Jesu li “Kerempuhovci” uspjeli kapitalizirati taj inicijalni uspjeh? Jesu li, uostalom, bili jedini koji su se tih godina u Zagrebu bavili animacijom? Kako su i pod kojim okolnostima animatori uopće došli u Zagreb film? I kako se dogodilo da je relativno malen filmski studio iz jedne socijalističke zemlje postao jedna od globalno najpoznatijih produkcijskih kuća za animirani film? Sve to možete pročitati u nastavku koji slijedi…

Izdvojeni slučaj Bogoslava Petanjeka

Dok su braća Neugebauer s kolegama radila u Kerempuhu, napustivši Filmsko poduzeće DFR Jugoslavije – Direkciju za Hrvatsku prije nego što je osnovan Jadran film, novopokrenutom studiju pridodan je odjel za tzv. uski film, koji je već 1947. postao samostalno poduzeće zvano Nastavni film. Njegova je uloga u početku bila prerada stranih namjenskih i edukativnih filmova za jugoslavenske potrebe i jezike, i to u vrlo skučenim uvjetima, a 1947. Nastavni film useljava se u adekvatni radni prostor u Križanićevoj ulici, pa je proizvodnja vlastitih filmova mogla početi. Novac za kupnju uređaja za snimanje zvuka na 16 mm vrpci i jedne kamere za snimanje slike stigao je od jugoslavenske dijaspore, a prava produkcija domaćih namjenskih filmova s animiranim elementima krenula je godinu dana poslije.

Bogoslav Petanjek i plakat za njegov argentinski crtani film
Bogoslav Petanjek i plakat za njegov argentinski crtani film

Tih najranijih poslijeratnih godina, najznačajniji crtači i animatori koji su radili za Nastavni film bili su Leontije Bjelski i Bogoslav Petanjek, koji je u poduzeće stigao 1949. Dotad je već bilo realizirano par ambicioznijih animiranih filmova, primjerice “Proces u visokoj peći” (1948.), u potpunosti autorsko djelo Bjelskog i film u četiri dijela “Nafta” redatelja Oldricha Kadrnke. Geometar po struci, Bogoslav Petanjek bio je osebujna stvaralačka ličnost. Kao ilustrator i karikaturist još je 20-ih godina surađivao u satiričnom listu Koprive, a 1929. poslom je otputovao u Buenos Aires, u Argentinu. U domovinu se vratio tek nakon rata, 1948. godine, ali s bogatim iskustvom rada na crtanom filmu.

Veliki radnik i još veći umjetnik

Petanjek se u Buenos Airesu crtanim filmom počeo baviti amaterski, zbog čiste stvaralačke znatiželje, pa je skupa s prijateljem u vlastitoj, uradi-sam produkciji kreirao crno-bijeli film “Moskito” u trajanju od čak 10 min. Uskoro je došao u kontakt s Cristianijem, vlasnikom lokalnog studija za crtani film, u čijem je okrilju, uživajući punu slobodu stvaranja, 1930. gotovo sam uradio prvi crtani film javno prikazan u Argentini – “El Mono Relojero”. Kasnije se bavio reklamnim filmom i držao predavanja o animaciji. Vrativši se u Hrvatsku, nije mu trebalo dugo da pronađe posao u filmskom studiju, pa je ubrzo postao središnji crtač i animator u Nastavnom filmu. Ključna Petanjekova realizacija u poduzeću bio je crtani film “Crnac Miško” (1949.).

Reprodukcija filmske vrpce 'Crnca Miška'
Reprodukcija filmske vrpce ‘Crnca Miška’

Kao i dotad, “Crnac Miško” bio je posve samostalno Petanjekovo djelo – potpisao je scenarij i crtež, režiju i animaciju. Film sastavljen od tri kadra, dug 17 m 16 mm vrpce završio je u samo 14 dana! Film predstavlja promišljenu i umjetnički uvjerljivu sintezu autorovog dugogodišnjeg rada, te par godina prije “Velikog mitinga” obilježava prvi uspio dodir hrvatskog crtanog filma s punom diznijevskom animacijom. Vjerojatno jedina preostala kopija čuvala se u Petanjekovoj privatnoj arhivi.

Zahvaljujući dobrom prijemu “Crnca Miška”, Petanjek je rad u Nastavnom filmu (kasnije Zora filmu) nastavio sve do 1957., sudjelujući kao crtač i animator na nekoliko značajnih namjenskih animiranih filmova (među kojima se ističu “Naši zubi” (1951.) redatelja Stjepana Velića. Mada je Petanjekov inovativan rad ostao zasjenjen karizmom i atraktivnošću Kerempuhovog kolektiva, on je svejedno nezaobilazan u svakom potpunom pregledu domaće animacije. Razvoj i sudbina Zora filma pak traže zasebnu priču, kojoj ćemo se vratiti kasnije.

Epohalno okupljanje izvorne ekipe

Naravno, ni braća Neugebauer nakon uspjeha “Velikog mitinga” nisu ni sekunde mirovala. Na krilima svog izvornog entuzijazma, Kerempuhova ekipa predvođena Fadilom Hadžićem uspjela je kod republičkih vlasti isposlovati osnivanje prvog hrvatskog samostalnog studija za crtani film – Duga filma. Umjetnički savjet poduzeća osnovanog 1951. činili su Walter Neugebauer kao predsjednik, Hadžić, filmski redatelji Fedor Hanžeković, Branko Bauer i Vatroslav Mimica, te Tihomir Cvrlje. Novoosnovano poduzeće nalazilo se u Draškovićevoj ulici 53, a Fadil Hadžić je čak i napustio radno mjesto urednika Kerempuha kako bi se u potpunosti posvetio Duga filmu.

Legendardna postava Duga filma
Legendardna postava Duga filma

Njegova manifestna izjava povodom početka rada može se čitati i kao anticipacija programa koji će kasnije biti posve razvijen u okrilju Zagreb filma: “Mi ćemo nastojati da odstupimo što je moguće više od shema koje su uobičajene u inozemnim crtanim filmovima i da pronađemo nove likovne elemente iz naše kulturne baštine.” Na javni natječaj za zaposlenje crtača u Duga filmu javilo se više od dvije stotine kandidata, a izabrano ih je čak osamdeset, među kojima su bili i Nikola Kostelac, Zlatko Grgić i drugi budući autorski i animatorski prvaci Zagreb filma. Dakako, bila je tu i ekipa otprije poznata iz Kerempuha i “Velikog mitinga” – Borivoj Dovniković, Vladimir Delač i ostali.

'Veseli doživljaj'
‘Veseli doživljaj’

Veliki rastanak s Waltom Disneyem

Prvi crtani film kreiran u Duga filmu već 1951. bio je “Veseli doživljaj”, projekt s humorističnim scenarijem Norberta Neugebauera, čiju je režiju također potpisao, realiziran na tragu “Velikog mitinga”, ali naprednije tehnike u potpunosti u diznijevskoj maniri. Međutim, usprkos estetskoj dotjeranosti “Veselog doživljaja” i sve boljoj i fluidnijoj animaciji, koja se razvijala usprkos kroničnom nedostatku stručne literature i saznanja iz inozemstva (ili možda baš zbog toga!), više je pozornosti privukao prvi film čiji glavni crtač nije bio Walter Neugebauer, nego nadolazeći talent Dušan Vukotić – “Kako se rodio Kićo” (1951.). Vukotić je bio i autor scenarija i animator, a film je bio prvi pokušaj da se ostvari animirana serija s naslovnim junakom.

'Kako se rodio Kićo'
‘Kako se rodio Kićo’

Već u svom prvom crtanom filmu Vukotić se nastojao odvojiti od principa diznijevske animacije, te reducirati figure i minimalistički stilizirati pokret, možda i svjestan svojih tadašnjih crtačkih ograničenja, neusporedivih s eksplozivnom nadarenošću Waltera Neugebauera. Ipak, upravo je zato uspio stvoriti zametak nečeg novog. Lik Kiće na temelju internog natječaja u Duga filmu osmislio je Nikola Kostelac. On se prisjećao: “Odabrana je moja figura, valjda i zato što se najviše približavala toj težnji za stilizacijom. Zbog toga sam i dodijeljen ekipi odnosno Vukotiću kao pomoćnik i animator: i tada smo zajednički počeli otkrivati tajne animacije , analizirajući i precrtavajući pojedine faze iz nekog američkog filma.” Nakon debitantskog, urađen je još jedan kratki film o Kići – “Začarani dvorac u Dudincima” (1952.).

Dušan Vukotić
Dušan Vukotić

Za taj film scenarij je napisao Fadil Hadžić, dajući oduška svojoj strasti za satirom, a zanimljivo je da je asistentica redatelja Vukotića bila buduća slavna spisateljica Irena Vrkljan. Vrijedni je kolektiv u nepune dvije godine uspio realizirati još dva crtana filma. Prvi film, “Gool!” napisao je i režirao Norbert Neugebauer, a glavni crtač i animator bio je Borivoj Dovniković kojem je, među ostalima, asistirao Zlatko Grgić, kasniji stvoritelj profesora Baltazara. Na drugom filmu “Revija na dvorištu” scenarista i redatelja Andre Lušičića kao crtači i animatori radili su i Delač i Vladimir Jutriša, a glazbu je skladao veliki kompozitor Ivo Tijardović.

Neočekivana propast Duga filma

Nažalost, to je bilo sve – Duga film nije uspio dugo izdržati. Bilo je to vrijeme stroge štednje, ekonomske blokade i gospodarskih teškoća, pa su vlasti procijenile da je financiranje produkcije crtanog filma u takvoj situaciji luksuz. Ipak, potez likvidacije Duga filma do dana današnjeg ostao je kontroverzan, jer je prema nekim podacima novca za sanaciju poduzeća zapravo bilo. Stvaraoci iz Duga filma nisu se lako mirili s takvom odlukom i zajedno s istaknutim pojedincima iz kulturne javnosti žestoko su protestirali, ali ništa nije pomoglo. U tom trenutku, republička vlast socijalističke Hrvatske zaključila je da samostalni studio za proizvodnju crtanog filma državi nije potreban. Iza djelatnika Duga filma ostalo je nekoliko ambiciozno začetih projekata, a oni sami rasuli su se na sve strane. Neki su posao potražili u Zora filmu.

U narednom razdoblju prije nego što je u okrilju Zagreb filma 1956. osnovan Studio za crtani film, animacija je u Hrvatskoj preživljavala još jednom se krijući u ulozi najbolje prijateljice namjenskog filma, uglavnom edukativnog i reklamnog. U Zora filmu, nasljedniku Nastavnog filma, nakratko se zaposlio i sam Fadil Hadžić, privučen njihovim moderniziranim filmskim pogonom, u kojem je uvedeno snimanje slike i tona na 35 mm vrpcu. U nadi da će mu moći pomoći u stvaranju autorskih crtanih filmova, Hadžiću se pridružuju Kostelac i Jutriša kao vanjski suradnici. U tom svojstvu oni su u prvoj polovici 50-ih kako u studiju Zora filma, tako i u Kostelčevom stanu realizirali čitav niz animiranih reklamnih filmova, čime je definitivno obnovljena tradicija zaboravljene produkcije iz 30-ih godina.

'Crvenkapica', skica i slika filmskog kadra
‘Crvenkapica’, skica i slika filmskog kadra

Presudni uspjeh ‘Crvenkapice’

Ipak, najvažniji film kreiran u to doba u Zora filmu bio je kompleksni crtić za djecu “Crvenkapica”, zamišljen još u Duga filmu. Bio je to i najveći uspjeh hrvatske i jugoslavenske animacije dotad – prvi naš crtani film nagrađen na više međunarodnih filmskih festivala, što dokazuje kako je pred Duga filmom mogao biti strelovit uspjeh, samo da nije ugašen. “Crvenkapicu” su režirali Nikola Kostelac i Aleksandar Marks koristeći knjigu snimanja koju je ranije koncipirao Boris Kolar. Prvi je pritom bio i glavni animator, a drugi pak glavni crtač – tako su nakon ranih Vukotićevih filmova i oni najavili kasniju stalnu praksu Zagreb filma prema kojoj su crtači i animatori ujedno i režirali, stvarajući film kao autorsko i samostalno umjetničko djelo. Radeći na scenografiji “Crvenkapice” iznova je briljirao Iso Voljevica, a među animatorima je ponovno bio Vladimir Jutriša, Marksov budući stalni partner u kreaciji animiranih filmova.

Rad na “Crvenkapici” završen je 1954., a premijera je bila godinu dana kasnije. Na opće iznenađenje, film je 1955. uvršten u natjecateljski program Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, gdje mu je dodijeljena diploma, a na prvoj Međunarodnoj reviji filmova za djecu, održanoj u Jugoslaviji, autori “Crvenkapice” primili su nagradu Kekec. K tome, “Crvenkapica” je bila prvi jugoslavenski crtani film u boji. Bio je to ogroman uspjeh prijeko potreban hrvatskoj animaciji koja je zbog nervozne i nepovjerljive vlasti još uvijek bila pod upitnikom, mada su vodeći domaći autori već sasvim očito stasali u vrhunske profesionalce i umjetnike, prepoznajući animaciju kao svoj životni put. Također, u vizualnoj stilizaciji autori “Crvenkapice” nastavili su se udaljavati od Disneyeve škole, što je vjerojatno izdvojilo film na međunarodnoj sceni. Sve je bilo spremno za definitivni procvat i svjetski uspon domaće animacije.

Rad na reklamama - Jutriša, Kostelac, Slade i Vukotić
Rad na reklamama – Jutriša, Kostelac, Slade i Vukotić

Za to vrijeme, Dušan Vukotić i ostali na sve strane stvarali su animirane reklamne i edukativne filmove, prvo u stanu Nikole Kostelca u Teslinoj ulici, do 1955. (zajedno s Jutrišom i drugima), a potom u kratkotrajnom Studiju za crtani film Interpublic, u sklopu Zavoda za ekonomsku propagandu i publicitet (do 1957.), što je zapravo bio rani primjer novinske marketinške agencije, modela koji će u Hrvatskoj svoj vrhunac dostići u promidžbenom pogonu Vjesnika.

Prvi šef Studija bio je Zvonimir Furtinger, svestrani pisac znanstvene fantastike, dječje proze, scenarija za stripove i koječega drugog, jedna od najzanimljivijih ličnosti suvremene hrvatske kulture uopće, da bi rukovodstvo 1955. preuzeo Dragutin Vunak, koji je kasnije postao dio autorske ekipe Zagreb filma. U Studiju je surađivao i Walter Neugebauer, a posao je potrajao sve dok se Interpublicov studio nije sjedinio sa Zagreb filmom, jer se činilo da nema smisla da postoje dva studija za crtani film u Zagrebu (potonji je osnovan 1956.). Ujedinjenje se službeno dogodilo 1. svibnja 1957. Ostalo je, kako se to obično kaže, povijest.

Zagreb film otvara svoja vrata

Studio za crtani film Zagreb filma osnovan je točno godinu dana ranije, 1. svibnja 1956. i u početnoj se fazi nalazio u prostorijama nedovršenog kiparskog atelijera na Goljaku, u Majstorskoj radionici Frane Kršinića pri Akademiji likovnih umjetnosti. Jedini dodatni prostor nalazio se na Britanskom trgu, u Društvu filmskih radnika Hrvatske, koje je tada stolovalo na kućnom broju 12. Konkretan povod osnivanju Studija za crtani film dala je projekcija reklamnih filmova Dušana Vukotića i suradnika pred upravom Zagreb filma 1955. Impresionirani rukovodioci odlučili su napustiti bezuspješne pokušaje afirmacije poduzeća igranim filmom i u suradnji s autorima preorijentirati se isključivo na crtani i dokumentarni film, a kasnije i namjenski.

'Nestašni robot'
‘Nestašni robot’

Međutim, inicijalna Vukotićeva grupa, koliko god bila talentirana ipak nije bila kapacitirana da potpuno sama pokrene produkciju, pa se još jednom, kao u doba Duga filma, prionulo u potragu za crtačima putem javnog natječaja. I ovaj put su zablistale neke nove nade: mlađahni Zlatko Bourek, Pavao Štalter i mnogi drugi. Odmah se prionulo stvaranju prvog filma koji je bio neka vrsta ispita za primljene crtače i animatore. “Nestašnog robota” prema scenariju Andre Lušičića režirao je Dušan Vukotić, a zajedno su radili pioniri Duga filma i podmladak s natječaja. Crtali su Aleksandar Marks i Boris Kolar, animirali su Vladimir Jutriša i Vjekoslav Kostanjšek, glazbu je komponirao Aleksandar Bubanović, a scenografiju je osmislio Zlatko Bourek.

https://www.youtube.com/watch?v=mU0KDj_3dm4

“Nestašni robot” 1956. je prikazan na 3. Festivalu jugoslavenskog filma u Puli gdje je Vukotić nagrađen Zlatnom arenom za pionirski rad na crtanom filmu, što je bila prva pojedinačna autorska nagrada dodijeljena u Jugoslaviji u tom području. Otada su se stvari malo-pomalo a potom sve brže počele zahuktavati. U produkciju se krenulo punom parom, a Vladimir Tadej i naročito Vatroslav Mimica bacaju se na pisanje scenarija za crtače, animatore i redatelje. Izvorni filmski talent, Mimica se nakon kritičarske i publicističke faze postupno približava režiji. Na nagovor Ive Šotena, prvog voditelja Studija za crtani film, u njoj se uskoro i okušao. Njegovom izvrsnom intuitivnom osjećaju za ritam i prirodu filmskog medija nije smetalo što sam nije umio crtati. Vatroslav Mimica, Dušan Vukotić i Nikola Kostelac postat će najznačajniji redateljski trojac rane postave Zagreb filma i prvi autori koji su postigli velike međunarodne uspjehe.

Rana euforija: siloviti nastup na Cannesu

Začudo, na njih nije trebalo dugo čekati. Već 1957. mladi zagrebački animatori definitivno se afirmiraju u domovini ponovnim nastupom na festivalu u Puli, predstavljajući nova ostvarenja – “Cowboy Jimmy” i “Čarobni zvuci” (r: Vukotić), “Strašilo” (r: Mimica), te “Premijera” i “Na livadi” (r: Kostelac), dok su Marks i Kostanjšek prepoznati kao izuzetni crtački talenti. Filmovi su primili nekoliko važnih nagrada i oduševili publiku i kritiku, a privukli su i pozornost inozemnih gledatelja koji su te godine boravili u Puli. Slavni talijanski pjesnik, Nobelovac Salvatore Quasimodo, o jugoslavenskom filmu je rekao: “Najviše mi se sviđaju crtani filmovi, posebno ‘Premijera’. Njegovi autori otišli su dalje od Disneya: djelo je posebno aktualno kao društvena kritika. To sam prvi put vidio u jednom crtanom filmu…”

https://www.youtube.com/watch?v=dcU-5mAHl-M

Kostelčevi i Vukotićevi filmovi prikazani su i nagrađeni na festivalima u Oberhausenu 1958. i Berlinu 1957. Berlinskim žirijem predsjednikovao je Norman McLaren, legendarni kanadski animator i jedan od začetnika modernizma u animaciji uopće. No, prva godina u kojoj su autori Zagreb-filma apsolutno dominirali svjetskim festivalima animacije i animiranim selekcijama velikih filmskih festivala bila je 1958. Naravno, za stvarno veliki proboj bilo je presudno uspješno predstavljanje u Cannesu. Ono je, unatoč nekim preprekama, i postignuto. U frenetičnom ritmu trojac Kostelac, Mimica i Vukotić završio je svaki po par novih filmova, a i Walter Neugebauer vratio se s “Lažnim kanarincem”. Nakon pulskih uspjeha Mimica je na zimu 1957./58. boravio u Parizu i primio službeni poziv upućen autorima Zagreb filma da sa selekcijom svojih filmova sudjeluju na festivalu u Cannesu.

https://www.youtube.com/watch?v=ilcd5LDgzXw

Postanak Zagrebačke škole crtanog filma

Odmah po povratku u Zagreb, krenuo je sa Šotenom slagati postav filmova za Cannes te ubrzano završavati svoj novi film “Samac” kako bi bio gotov na vrijeme za festival. Za predstavljanje u Cannesu odabrani su “Cowboy Jimmy”, “Čarobni zvuci” i “Abra Kadabra” Vukotića, “Strašilo” i “Samac” Mimice i “Premijera” i “Na livadi” Kostelca. No, službena republička komisija za odobrenje selekcije iz samo njoj je poznatih razloga zabranila sudjelovanje “Samca”! Prkoseći zabrani, Šoten i Mimica prošvercali su “Samca” preko granice zajedno s ostalim filmovima, a rizik se, dakako, pokazao opravdanim. Uspjeh je bio nezapamćen, a filmovi takoreći mladića iz Jugoslavije postali su tema dana. Upravo su te godine u Cannesu znameniti francuski filmski kritičari Georges Sadoul i Andre Martin skovali naziv “Zagrebačka škola crtanog filma”.

Ekipa Zagreb filma s kolegama u Cannesu 1958.
Ekipa Zagreb filma s kolegama u Cannesu 1958.

Sveprisutni Norman McLaren izjavio je: “Ako se u obradi i tehnici Jugoslaveni koriste iskustvima crtanog filma uopće, dubokim humanizmom i slobodom izražavanja kojom su prožeta njihova djela – oni otkrivaju nešto novo i veliko”. Novinari i kritičari pitali su se kako to da raznovrsna zagrebačka crtanofilmska produkcija nije još ranije primjećena – je li to bilo zbog loših telekomunikacijskih veza između Jugoslavije i Francuske? Dušan Vukotić se nadovezao: “Bilo je pet minuta prije dvanaest da odemo na jednu takvu smotru i da se upoznamo sa svjetskom proizvodnjom crtanih filmova. Shvatili smo da smo dosad bili na ispravnom putu. Učvrstili smo svoj stav: s nekim stvarima ćemo prekinuti, a druge strane unijet ćemo u naš rad i niz novih elemenata.”

Norman McLaren (u prvom planu) i Vatroslav Mimica (gore desno)
Norman McLaren (u prvom planu) i Vatroslav Mimica (gore desno) Arhiva Telegrama

Prirodna evolucija iz predratnog nasljeđa

Prirodno je postaviti očito pitanje: kako je moguće da se u jedva dvije godine kontinuiranog rada u Zagreb filmu hrvatska, a time i jugoslavenska animacija razvila do te mjere da takoreći nije imala premca na najvažnijim inozemnim festivalima? Sve što smo u ovom feljtonu dosad ispripovijedali upućuje na to da je nasljeđe prijeratnih eksperimenata s animacijom u Zagrebu skupa s bogatom domaćom tradicijom stripa i novinske karikature bilo dovoljno jako da kod generacije novih stvaraoca naprosto probudi potrebu za pokretanjem crteža, za otkrivanjem obzora novog medija. Zahvaljujući razgranatoj izdavačkoj industriji koja se nakon rata vrlo brzo oporavila, zagrebački majstori, ma kako mladi bili, do sredine 50-ih već su se sasvim usavršili u svojim izvornim sferama – karikaturi, stripu i drugima, koje su sve logično vodile prema animaciji.

Zagrebačka animacija bremenita je baštinom karikature i to ne samo u smislu crtačke stilizacije, nego još više na konceptualnom nivou lokalne karikature čija je poetska satira postajala sve manje uvjetovana dnevnopolitičkim događanjima, a sve više filozofskim promišljanjem pozicije suvremenog čovjeka.

Zagrebačka animacija bremenita je baštinom karikature i to ne samo u smislu crtačke stilizacije, koja se ionako podosta razlikovala od autora do autora, nego još i više na konceptualnom nivou lokalne karikature čija je poetska satira postajala sve manje uvjetovana dnevnopolitičkim događanjima, a sve više filozofskim promišljanjem sudbonosne pozicije suvremenog čovjeka između intuitivnosti prirodnih zakona i rigidnog racionalizma visokotehnoloških zajednica. Ove će se tendencije kasnije možda najpotpunije izraziti u djelu Nedjeljka Dragića, istaknutog predstavnika tzv. druge generacije stvaraoca iz Zagreb filma, ali i njegovih kolega koji su nastavili graditi na temeljima što su ih postavili Kostelac, Mimica, Vukotić i ostali. Vidjet će se to u filmovima Dovnikovića, Kolara, Marksa i Jutriše, Ante Zaninovića, a poslije i Joška Marušića, Krešimira Zimonića i mnogih drugih.

Granice među njima – generacijske, stilske, svjetonazorske i slične – uvijek su bile nesvakidašnje fluidne, bez obzira na to što je svaki od najboljih autora Zagreb filma bio i ostao izraziti individualac, a nije ni mogao biti išta drugo, poniknuvši iz dobre karikature za koju je osnovna predispozicija sposobnost originalnog i lucidnog mišljenja. Jednom kada su se uspostavile povoljne ekonomske okolnosti, bez kojih kontinuirana produkcija filmova nije bila moguća, što se napokon poklopilo s političkom voljom relativno naklonjenom filmskoj proizvodnji per se, animatori su iskoristili jedinstvenu priliku za definitivni svjetski uzlet. Ubrzano učeći iz svih raspoloživih izvora, ali ponajviše dobrim starim autodidaktičkim metodama, animatorima nije trebalo dugo da dostignu, pa i nadvise svoje uzore. U svakom slučaju, već ranih 60-ih Zagrebačka škola crtanog filma u svom je području zasjela na mjesto koje je do danas ostalo neupitno.

Slika iz 'Surogata'
Slika iz ‘Surogata’

Remek-djela Dušana Vukotića i Vatroslava Mimice

Dogodilo se to zahvaljujući normalizaciji poslovanja, integraciji stvaralačkog i tehničkog kadra, obnavljanju tehnologije proizvodnje i selidbi u jedinstveni, danas mitski prostor u Vlaškoj 70 iznad čijeg je dvorišnog ulaza do pred koju godinu stajao natpis “Zagreb film”. Sve to rezultiralo je čitavim nizom antologijskih filmskih ostvarenja za koja su podjednako bili zaslužni iskusni i nadolazeći autori. Vukotić je svoj razvoj nastavio “Koncertom za mašinsku pušku” i “Osvetnikom”, ekranizacijom Čehovljeve novele (oba 1958.), te s “Piccolom” (1959./1960.) u kojem je ocrtao puni krug svog režijskog i animatorskog stila, da bi sa sljedećim autorskim crtanim filmom, “Surogatom” (1961.), postigao najveći uspjeh u karijeri i potvrdio se kao jedno od prvih imena svjetske animacije. Dakako, riječ je o prvom Oscaru za najbolji crtani film čiji autor nije bio američki državljanin, premda valja reći da je Vukotić za “Surogata” primio i mnoge druge veoma važne nagrade, koje međutim nemaju toliki publicitet kao Oscar.

Dušan Vukotić i Oscar
Dušan Vukotić i Oscar

Sa svojim varljivo jednostavnim sižeom, vrhunski inventivnom animacijom i univerzalnom porukom o kroničnom otuđenju suvremenog čovjeka, “Surogat” do danas nije izgubio ništa od svoje aktualnosti i duhovitosti, koliko god se filmska tehnologija s vremenom mijenjala. Bio je to trijumf cijele Vukotićeve ekipe u kojoj su uobičajeno radili Boris Kolar kao crtač, Zlatko Grgić kao animator, Zvonimir Lončarić i Pavao Štalter kao scenografi i drugi. S druge strane, Vatroslav Mimica koordinirao je vlastitu postavu: genijalnog crtača Aleksandra Marksa, vrsnog animatora Vladimira Jutrišu i nadarenog scenografa Zlatka Boureka. Mimica i njegov tim realizirali su tih godina samosvojni niz izvanrednih filmova: “Kod fotografa”, “Inspektor se vratio kući” i “Happy End” (1959.), što će kulminirati “Malom kronikom” (1962.), jednim od središnjih remek-djela zagrebačke animacije.

Vatroslav Mimica
Vatroslav Mimica

Vlado Kristl – nekonvencionalni buntovnik

U tom trenutku prosjek kvalitete ostvarenja Zagreb filma postaje takav da je sve vrijedne filmove ovdje nemoguće istaknuti a da se feljton ne pretvori u puko nabrajanje, no bez sumnje treba posebno izdvojiti jednog izrazito autentičnog, beskompromisnog autora – Vladu Kristla. Kristl je bio neobična spona između Zagrebačke škole crtanog filma i EXAT-a 51, apstraktno-konstruktivističke umjetničke grupe visokomodernog senzibiliteta čiji je razvoj tekao otprilike paralelno s jačanjem animiranog filma u Jugoslaviji. Svojim nemirnim duhom Kristl je instinktivno prepoznao jedinstvo modernosti tadašnje animacije i holističkog pristupa vizualnim umjetnostima (kao i kolega mu Aleksandar Srnec, koji se također bavio apstraktnim animiranim filmom), stoga nije iznenađujuće što se s uspjehom okušao u animaciji.

Vlado Kristl
Vlado Kristl

Filmovi “Krađa dragulja” (1959.), “Šagrenska koža” (1960.) i pogotovo “Don Kihot” (1960.) ovom su nonkonformistu i pobunjeniku protiv svih društvenih i umjetničkih konvencija osigurali mitski i ponešto mistificirani status među velikim autorima Zagrebačke škole. Nakon što su jugoslavenske vlasti 1962. zbog žestoke političke satire zabranile prikazivanje njegovog debitantskog igranog filma “General i stvarni čovjek”, Vlado Kristl napustio je Zagreb da se više nikad ne vrati. Otputovao je u Munchen, gdje je sve do smrti 2004. djelovao kao vizualni umjetnik, likovni pedagog i filmski redatelj, utjecavši svojim radovima i na Novi njemački film i redatelje poput Wernera Herzoga, Rainera W. Fassbindera i Volkera Schlöndorffa.

https://www.youtube.com/watch?v=viIepMXjgdc

Šezdesete u znaku suptilnih promjena

Šezdesete su u Zagreb filmu protekle u znaku dosljednog održavanja kontinuiteta kvalitetne produkcije, ali se postava njegovih ključnih autora polako ali sigurno mijenjala. Nikola Kostelac nakon prvih je autorskih uspjeha nastavio revno raditi na različitim filmovima, ali prema sudu kritike nije kreirao nova antologijska ostvarenja, dok su braća Neugebauer, vjerna klasičnim postulatima animacije, postupno ugasila suradnju sa Zagreb filmom i usmjerila se na njemačko tržište, gdje je Walter Neugebauer s nesmanjenim intenzitetom nastavio stvarati reklamne animirane filmove i baviti se raznovrsnim grafičkim poslovima, od dizajna do ilustracije. Mimica se nakon animiranog vrhunca s “Malom kronikom” sve više orijentirao na igrani film kojem se u potpunosti posvetio nakon 1964., a Vukotić je iste godine ponovno nominiran za Oscara s novim filmom “Igra” (1963.), u kojem je kombinirao igrane i animirane elemente. Poslije se i on okušao u igranom filmu, režirajući nekoliko naslova prije nego što je postao profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Zlatko Bourek
Zlatko Bourek

Mlađa postava Zagreb filma suvereno je sazrijevala. Zlatko Bourek već je 1961. režirao svoj prvi samostalni film “Kovačev šegrt”, od samog početka šireći vizualni repertoar animacije prema poetskoj interpretaciji folklornih motiva i originalnoj grotesci. Bourek će svoj režijski i crtački stil usavršavati u filmovima “I videl sam daljine meglene i kalne” (1964.) prema motivima iz “Balada Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže, i posebno u antologijskim naslovima “Bećarac” (1966.) i “Mačka” (1970.). Bourekov pristup u duhu vremena obilježava psihodelična, gotovo hipijevska stilizacija, ali kombinirana s tradicionalnim ruralnim napjevima (“Bećarac”), odnosno skladbom Zvonimira Goloba i Pere Gotovca u izvedbi Ibrice Jusića (“Mačka”). U tim je filmovima, kao i “Kapetanu Arbanasu Marku” (1968.) Bourek objedinio svoje sadašnje i buduće preokupacije, obilježene slikarstvom, kiparstvom, lutkarstvom i drugim medijima.

Mnogo se stvaraoca autorski aktiviralo polovicom tog desetljeća, a smjena generacija definitivno je bila na djelu. Iskusni Marks i Jutriša počeli su djelovati u redateljskom tandemu, u kojem su najbolje i funkcionirali, stvarajući sve odvažnije filmove u nizu od “Metamorfoze” i “Moderne basne” (1964.), preko “Mrava dobrog srca” (1965.) pa do “Muhe” (1966.), neobičnog djela s elementima horrora. Neumorni crtač i animator Boris Kolar 1964. je briljirao s posve samostalnim ostvarenjem “Vau-vau” (Anđelko Klobučar stvarao je glazbu, a Kolar je kreirao sve ostalo), u kojem su likovi životinja grafički stilizirani pomoću čiste sugestivnosti glasanja i pokreta. Dragutin Vunak, koji je u Zagreb filmu također bio od samog početka, nametnuo se s nekoliko vrlo zanimljivih režija, a među njima se ističe film “Između usana i čaše” (1968.), koji otkriva istinsku pjesničku prirodu svog redatelja.

Aleksandar Marks
Aleksandar Marks

Linije mišljenja nove generacije

Trojac čiji je rad u Zagreb filmu za to razdoblje bio na neki način arhetipski činili su Borivoj Dovniković, Zlatko Grgić i Ante Zaninović. U njihovim su sjajnim, vrlo kratkim filmovima avangardni pomaci temeljeni na izvanrednom osjećaju za ritam gegova, čija likovna artikulacija proizlazi izravno iz karikature kojom su svi majstorski vladali. Općenito, tradicionalno shvaćene uloge crtača, animatora i redatelja, tog “svetog trojstva” crtanog filma pogotovo se u njihovim djelima počinju rastakati, pa oni i drugi stvaraoci svoje filmove sve više počinju misliti kao autonomne izražajne cjeline, u kojima dominiraju individualne kreativne osobnosti. Možda zbog toga dolazi do svojevrsne anarhoidnosti filmova kao što su “Bez naslova” (1964.), “Ceremonija” (1965.), i “Znatiželja” (1966.) Dovnikovića, “Muzikalno prase” (1965.) i “Mali i veliki” (1966.) Grgića, “Zid” (1965.), “Priča bez veze” (1966.) i “Noge” (1967.) Zaninovića, i drugih. Ipak, koliko god ti filmovi sami po sebi bili sjajni, Dovniković i Grgić svoje će autorske vrhunce doseći sedamdesetih.

https://www.youtube.com/watch?v=uPfPK584TZo

Nešto kasnije, Nedjeljko Dragić postat će umjetnik najspecifičniji za tu liniju razvoja Zagrebačke škole. Rođen 1936., taj vanserijski samonikli crtač u animirani film također je stigao preko karikature, i to s jasnom koncepcijom da svoje promišljanje potonjeg medija nastavi putem animacije. U ranim Dragićevim novinskim karikaturama, objavljenima u knjizi “Leksikon za nepismene”, mogu se pronaći mnogi motivi kasnije korišteni u njegovim filmovima, a konstantna i vječna tema Zagrebačke škole – suprotstavljenost slobodoumnog pojedinca svijetu i sustavu – u Dragićevim je crtićima konzekventno dovedena do krajnjih granica. Dragić je svoj grafički stil dosljedno razvijao na tragu slavnog američkog karikaturista Saula Steinberga, no s vremenom je njegova fleksibilna linija dobila vlastiti identitet, postavši u rukama svoga stvaraoca prepoznatljivo sredstvo mišljenja.

https://www.youtube.com/watch?v=qcOWm-Bq4JM

Dragić je u Zagreb filmu kao crtač i animator surađivao još od 1960., no kao redatelj debitirao je tek 1965. minijaturom “Elegija”, nakon čega je uslijedila realizacija jednog starog Mimičinog scenarija – “Krotitelj divljih konja” (1966.). Od sljedećeg filma “Možda Diogen” (1967.) Dragić je krenuo maksimalno pročišćavati svoju animaciju, sve više reducirajući filmske elemente na čistu liniju. Proces se nastavio filmom “Idu dani” (1968.), a kulminirao je također 70-ih u dva ostvarenja koja će obilježiti to desetljeće zagrebačke animacije: “Tup-tup” (1973.) i “Dnevnik” (1974.). Kao i većina drugih prvaka Zagreb filma, i Dragić je u toj fazi realizirao brojne jednominutne filmove.

Kada govorimo o prvacima, ne smijemo zaboraviti Pavla Štaltera, maštovitog likovnjaka koji je scenografski oplemenio brojne crtane filmove, a prije 1972. svoj autorski zenit dosegao je izvanrednim filmom “Maska crvene smrti” (1969.) (u korežiji s Brankom Ranitovićem), nadahnutom adaptacijom priče Edgara Allana Poea, u kojoj se predstavio tehnikom slikarsko-kolažne animacije do tada nepoznate u Zagreb filmu. Među njegove najveće zasluge spada i animiranje Bourekove “Mačke”. Štalter i Bourek na filmu surađuju još i danas, u devetom desetljeću života.

Pavao Štalter
Pavao Štalter

Vrhunac popularnosti na koncu desetljeća

Kasnih 60-ih, preciznije od 1967., neki od ponajboljih mlađih autora Zagreb filma krenuli su u realizaciju najpopularnijeg projekta ove produkcijske kuće i najuspješnije domaće animirane televizijske serije za djecu – “Profesora Baltazara”. Uz najpoznatije filmove Dušana Vukotića, najširoj publici prva asocijacija na Zagreb film i dan-danas vjerojatno je baš “Profesor Baltazar”, čije izvorne sezone broje 59 epizoda u trajanju od 5 do 10 min, kreiranih u razdoblju do 1978.

Budući da je svjetsku popularnost dosegao 70-ih (a prikazuje se, kao što znamo, sve do danas), genijalnim profesorom čiji je lik stvorio Zlatko Grgić a ime mu nadjenuo Pavao Štalter podrobnije ćemo se baviti u idućem nastavku. I tako, dok se posvećeni tim Zagreb filma sve više mučio stvarajući u sve manjim prostorima Vlaške 70, bez prijeko potrebnog osuvremenjivanja tehničke opreme i uglavnom bez sluha vladajućih za probleme tzv. hladnog pogona, Međunarodna asocijacija animiranog filma ASIFA zajedno sa Zagreb filmom i Gradom Zagrebom odlučila je osnovati festival animacije u hrvatskoj metropoli – Animafest.

https://www.youtube.com/watch?v=nKhKCIAMkyA

Pokrenut 1972., Animafest je drugi filmski festival na svijetu posvećen isključivo animaciji – prvi je, dakako, bio francuski Annecy, što se dogodilo upravo zahvaljujući enormnom ugledu koji je Zagrebačka škola uživala globalno, ugledu na koji jugoslavenska kritika i publika, ali još više vladajuće strukture, nisu uvijek adekvatno odgovarale. Ipak, s osnivanjem Animafesta Zagrebačka škola crtanog filma definitivno se potvrdila kao jedan od sinonima za kulturu vlastite sredine, a festival je do dana današnjeg ostao jedan od središnjih u svom svijetu, uz pionirski Annecy te festivale u kanadskoj Ottawi i japanskoj Hirošimi. Isprva održavan bijenalno, Animafest je svake godine ujedinjavao planetarnu animiranu produkciju i ocrtavao nove smjerove razvoja. U sljedećem nastavku istražit ćemo što je to značilo za Zagreb film u cjelini, kako su mlađi autori spretno sustigli starije velikane, kako je avangardni strip još jednom u povijesti odredio budućnost animiranog filma, i kako je Zagreb film zapao u krizu iz koje se, naposljetku, uspio izvući, kao u kakvom uzbudljivom filmu (spoileri su namjerni). Zato ostanite s nama!

Idući nastavak feljtona o povijesti crtića objavljujemo sutra u 20.30 h

Literatura:
– Mutinić, Ranko i Sudović, Zlatko (ur.); Zagrebački krug crtanog filma 1: pedeset godina crtanog filma u Hrvatskoj, almanah 1922.-1972.; Zavod za kulturu Hrvatske, Zagreb film; Zagreb 1978.
– Kiš, Marta i Pudar, Karla (ur.); Surogat stvarnosti: pola stoljeća hrvatske animacije (katalog izložbe); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika; Zagreb 2011.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu