Telegramov esej o nastanku crtića u Hrvatskoj (5. dio): Nova generacija je donijela potpuni preporod moderne animacije u Hrvatskoj

“Odjednom je, krajem devedesetih, bilo moguće raditi filmove bez timova kolorista, kopista, fazera itd. Pojavili su se autori koji su počeli razvijati svoje stilove u digitalnoj 3D animaciji. Posebno je važno što su se osnovale i prve nezavisne producentske kuće. Među njima je prve međunarodne uspjehe imao Kenges s filmom “Plasticat” (2003.) Simona Bogojevića Naratha. Zatim se pojavljuje i Kreativni sindikat s Markom Meštrovićem i Davorom Međurečanom i njihovim filmom “Ciganjska” (2004). “Ona koja mjeri”, prvi film danas poznatog animatora Veljka Popovića Kenges producira 2008. S radom počinje i Diedra s filmovima Darka Bakliže, pa Pangolin s filmovima Ane Hušman, itd.” Upravo se Bogojević Narath slaže da je napredak tehnologije u oporavku bio itekako značajan, ali navodi i druge faktore.

“Digitalna tehnologija pojeftinila je i ubrzala mnoge segmente u produkciji filma, no tu je i društvena podrška, odnosno postojanje blagonaklone mikroklime za animaciju u Hrvatskoj, prvenstveno zbog tradicije Animafesta i ‘marketinškog’ potencijala Vukotićevog Oscara. Treći faktor je financijska podrška, prvo Ministarstva kulture, a sada i Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC). Državna financijska podrška proizvodnji animacije postala je opipljiva za i nakon mandata Antuna Vujića. Osnivanje Odsjeka za animirani film i nove medije na ALU u Zagrebu svakako je pridonijelo ‘profesionalizaciji’ unutar scene, no važno je reći da se trenutno u Hrvatskoj animacija i kolegiji vezani uz širi pojam ‘motion graphics’ predaju i na Umjetničkoj akademiji u Splitu, te na Odsjeku medijskog dizajna pri Sveučilištu Sjever u Koprivnici”, nabraja B. Narath.

Male kuće i visoke škole

O osnivanju visokoškolskih edukacijskih programa za animaciju u Hrvatskoj, filmolog i teoretičar dr. Hrvoje Turković kaže: “Po osnivanju Umjetničke akademije u Splitu 1997. na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija uveden je i kolegij videoumjetnosti, u sklopu kojeg su se radili i animirani filmovi. Taj je kolegij 2005. prerastao u dodiplomski studij filma i videa, a najzad i u diplomski studij filma, medijske umjetnosti i animacije. (…) Gotovo istodobno, ali odmah i temeljito, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1998. pokrenut je puni (tada četverogodišnji) studij animacije, koji će se potom povezati s medijskim studijem u sklopu Odsjeka za animirani film i nove medije (akr. OZAFIN). Osnivanjem specijaliziranog animacijskog studija, ALU je s vremenom postala jedan od najvećih proizvođača animiranih filmova (dakako, što tek vježbi, što cjelovitih ostvarenja), s važnom nastavničkom, mentorskom kontrolom nad kvalitetom.”

Uloga novonastalih, manjih i privatnih producentskih kuća (ali i nevladinih udruga) postala je presudna u daljnjem razvoju animiranog filma u Hrvatskoj, te korištenju tehnoloških i pronalaženju stilskih i tematskih inovacija. Stoga će sve do kraja priče naglasak biti upravo na njima i filmovima koje su njihovi autori stvarali. Obratit ćemo pozornost i na najnoviju generaciju diplomanata ALU, koji su svaki za sebe već stvorili neke prilično intrigantne filmove, a međunarodni uspjeh mogao bi ih čekati odmah iza ugla.

Zahvaljujući svojoj tradiciji i relativnom oporavku iz produkcijske i financijske krize devedesetih, Zagreb film zadržao je poziciju bitne ustanove u državnom vlasništvu (odnosno gradskom), ali sada se produkcijska mreža animiranih filmova razgranala na mnogo strana. Međutim, različiti igrači ne djeluju nužno kao konkurenti, već naprotiv vrlo često i plodonosno surađuju.

Novi i inovativni pristupi animaciji

U novom i svježem razdoblju animirane i srodne filmove nastavlja stvarati i Dušan Gačić, pogotovo u okviru eksperimentalne strip grupe Divlje oko ranih dvijetisućitih (“Ogledala grada” i “Ritam tijela”, s Vladimirom Končarom). Potom realizira i dva animirana filma u produkciji Zagreb filma – “Složeni predosjećaj” (2003.) i “Cristobal Colon” (s Ljupče Đokićem 2009.). Potonji je svojevrsna ekranizacija njegovog vlastitog stripa prema ranoj drami Miroslava Krleže, pisca čiji je višeslojni utjecaj među hrvatskim animatorima plodan i postojan, te se praktički razvija u pravocrtnoj liniji od Zlatka Boureka do Gačića, Meštrovića i Međurečana. Zatim, Magda Dulčić ostaje jednako produktivna kao i devedesetih.

Animirani film i dalje se revitalizira značajnim pojačanjima iz svijeta stripa, među kojima u ovoj fazi svakako vode Matija Pisačić i Irena Jukić Pranjić, vrlo originalni i maštoviti crtači te inventivni redatelji, a odnedavno i producenti (umjetnička organizacija Anima). Animatorima se sa svojim ostvarenjima – par odličnih filmova – pridružio iskusni konceptualni umjetnik, grafički dizajner, fotograf i filmski snimatelj Goran Trbuljak. Scena se još jednom i više nego razgranala, a s tim su došli i novi međunarodni uspjesi, nove tehnike i pristupi.

Hrvoje Turković tu prepoznaje nekoliko važnih animatorskih cjelina: prisutnost eksperimentalne animacije (B. Narath, Nicole Hewitt, Hušman, Marko Tadić, Trbuljak i dr.), marionetska animacija (B. Narath, Goran Škofić), kolažna animacija (Dalibor Barić, Luka Hrgović, također i Trbuljak), teksturna animacija (Šuljić), predmetna i stop-motion animacija (Hewitt, Hušman), animacija lutke (Zdenko Bašić, Ivana Jurić, Davi Peroš Bonnot i dr.), transformacijska animacija, te tradicijska rukotvorna animacija sličicu po sličicu. Drugim riječima, u posljednjem slučaju nastavlja biti prisutna i klasična, analogna animacija.

U smislu filmske estetike i semantike, utjecaj velikih autora i filmova Zagrebačke škole crtanog filma kod jednih je autora prisutan više, a kod drugih manje. No, sveopćom digitalizacijom filmske slike i grananjem beskonačnih online baza podataka, utjecaji se, bilo to dobro ili loše, više ne mogu svesti pod lokalni, regionalni, pa čak niti kontinentalni nazivnik. Animirani film danas je potpuno globalna pojava i stvara se u gotovo svakom tehnološki potkovanom kutku svijeta. Shodno tome, i suvremeni hrvatski animirani film eklektički je fenomen koji se stvara u moru raznovrsnih pristupa, rješenja i ideja. Najmlađi autori nimalo ne skrivaju da ih inspiriraju druge grane umjetnosti, poput digitalne grafike, različite glazbe, a naravno i stripa, što uz osluškivanje svakodnevnice njihovima filmovima daje posebnu vitalnost i pokazuje da revitalizacija animiranog filma nipošto nije prolazni fenomen.

Simon Bogojević Narath i Kenges

Produkcijska kuća Kenges, osnovana 1997., bila je prva značajna alternativa Zagreb filmu u Hrvatskoj, specijalizirana za 2D i 3D računalnu animaciju i specijalne efekte. Producenti i umjetnici od samog su se početka dogovorili da će rad temeljiti na komercijalnim projektima (televizijskim reklamama, glazbenim spotovima, nastupima uživo i televizijskim emisijama…) te animiranim i eksperimentalnim filmovima, kasnije nagrađivanima na svim važnim hrvatskim, ali i međunarodnim filmskim festivalima. Kvalitetu njihovog rada svakako potvrđuju i nagrade za produkcijsku kuću godine na Danima hrvatskog filma 2006. i 2008.

Njihov prvi međunarodni produkcijski uspjeh na području kratkog animiranog filma bila su ostvarenja Simona Bogojevića Naratha. On se zarana posvetio eksperimentalnom filmu i videu, a već 1993. počeo je istraživati tehnike digitalne animacije. B. Narath pripovijeda o vremenu formiranja i upijanja utjecaja: “To vrijeme najintenzivnije pamtim po sustavnom gledanju eksperimentalnih filmova i videa u Multimedijalnom centru u Zagrebu, na programima koje je koncipirao i predstavljao Ivan Ladislav Galeta. Eksperimentala me gurnula u film, tj. prvo u video umjetnost, pa potom u film. Osim toga, jako me zanimalo što rade autori poput samog Galete, Dalibora Martinisa, Sanje Iveković Martinis, Toma Gotovca, Brede Beban i Hrvoja Horvatića, Grupe šestorice i sličnih. Naravno, bili su tu i nezaobilazni Nam June Paik, Bil Violla, David Lynch, Luis Bunuel, Pier Paolo Pasolini, Peter Greeneway i niz drugih autora. Animacija me u to doba nije previše zanimala, osim radova Vlade Kristla, Vatroslava Mimice i Zdenka Gašparovića, koje sam otkrio krajem osamdesetih. Poznavao sam Kristlovo slikarstvo, ali su njegovi filmovi, svjetonazor i opus na mene učinili strašan dojam.”

Post-apokaliptični znanstveno-fantastični filmovi

U Kengesu je postao umjetnički direktor te između 1997. i 1999. napravio animirani eksperimentalni video-film “Bardo Thodol”, temeljen na Tibetanskoj knjizi mrtvih i nagrađen kao najbolji eksperimentalni video-film na Danima hrvatskog filma i videa 2000. No, prvi veliki međunarodni uspjeha Simona B. Naratha, veoma važan za studio Kenges ali i hrvatsku nezavisnu animiranu produkciju uopće, stigao je s filmom “Plasticat” (2003.), višestruko nagrađivanim djelom s odličnim festivalskim životom. Bio je to i film u kojem je autor zacrtao svoje dominantne teme, motive i žanrove, kao što su znanstvena fantastika, post-apokalipsa i duboko antiratno određenje i humanizam. Po mnogočemu novovjeki pionirski pothvat, “Plasticat” je bio i prvi hrvatski nezavisni film s međunarodnom distribucijom preko francuske kuće Autour de Minuit.

Uslijedili su “Levijatan” (2006.) prema opusu britanskog filozofa Thomasa Hobbesa, a potom još dva animirana znanstveno-fantastična komada, “Morana” (2008.) i “Cvijet bitke”, kojima je dokazao autorsku zrelost i učvrstio svoju regionalnu i međunarodnu reputaciju. Simon Bodojević Narath danas je umjetnički direktor Zagreb filma. Nakon deset godina uspješnog rada, Kenges se zatvorio i 2008. godine podijelio na dvije podjednako uspješne produkcijske kuće, Bonobostudio i 3D2D Animatori. Iskusni profesionalni tim predvodi producentica Vanja Andrijašević, a studio okuplja umjetnike poput Simona B. Naratha, Veljka Popovića, Darka Vidačkovića, Vladislava Kneževića, Dalibora Barića, Božidara Trkulje i drugih.

Animirani eksperimenti i svježa satira

Veljko Popović pročuo se već svojim debitantskim filmom “Ona koja mjeri” (2008.), satiričnom transpozicijom autorovog iskustva rada u oglašivačkoj industriji, koja zajedljivo i slikovito kritizira ubrzano otvaranje istočnoeuropskih zemalja kapitalizmu potkraj 20. stoljeća. Film se ističe i upečatljivom animacijom i scenografijom, izrađenom od valovitog kartona, naknadno izgrebanog, kroz koji se pomiču malene figure. Produkcijski dijapazon 3D2D Animatora blizak je Bonobostudiju, a najpoznatiji autor u njihovom timu je David Peroš Bonnot, specijaliziran za stop-motion animaciju lutkom. Izdvaja se njegov debitantski film “Soldat” (2006.), priča o skulpturi vojnika koja pati od PTSP-a.

Neumorna Nicole Hewitt vlastiti studio Pangolin osnovala je 2003. kao nezavisnu umjetničku organizaciju širokog polja djelovanja, a unutar njihove produkcije ističu se filmovi nje same, kao i radovi Ane Hušman. Nakon rada u Zagreb filmu (do 2002.), Hewitt je ostvarenjem “In Between” ostvarila prekretnicu u produkciji animiranog filma u Hrvatskoj, stvorivši svojevrsni eksperimentalni animirani dokumentarac. Polazište filma je propitivanje predmetne okoline tranzicije, tj. odbačenih predmeta koji još uvijek nisu obilježeni kao “smeće” jer zadržavaju vlastiti identitet i simboličku vrijednost. Pritom djelo upotrebom raznovrsnih filmskih i animatorskih tehnika ima izrazitu metamedijsku, eksperimentalnu vrijednost.

Nasljeđe ‘Balada Petrice Kerempuha’

Rad Ane Hušman na neki se način nastavlja na otkrića Nicole Hewitt, a već je filmom “Plac” ona istaknula vlastiti autorski identitet. U filmu je inspirativnim korištenjem stop-animacije obrađena svakodnevna tema kupovine namirnica na tržnici i pripremanja zimnice. Hušman je koristila i tehnike pikselizacije i manipulacije neživim predmetima poput povrća i kuhinjskog pribora kako bi preispitivala tendenciju kupaca da bezuvjetno kupuju domaće proizvode, bez obzira na način njihovog uzgoja.

Udruga Kreativni sindikat nametnula se epohalnim filmovima “Ciganjska” (2004.) i “Silencijum” (2006.) Davora Međurečanina i Marka Meštrovića, koji su kao “I videl sam daljine meglene i kalne”, antologijski rad Zlatka Boureka, inspirirani Krležinim “Baladama Petrice Kerempuha”. Svojim suptilno političkim filmovima autori su izravni nasljednici tradicije Zagrebačke škole, koju su na zanimljiv način nastavili razvijati i u kasnijim samostalnim ostvarenjima, kombinirajući živu akciju i lutka-animaciju. Meštrović se izvrsnim filmom “Nespavanje ne ubija” (2010.) pogotovo potvrdio kao osebujan autor s kojim i danas valja itekako računati. Taj fantazmagorični film vedute zagrebačkih ulica transformira u poticajni materijal za animaciju.

Darko Kreč, vrsni animator klasičnije provenijencije, u okviru umjetničke udruge Ars animata osnivača Ljupče Đokića režirao je jedan od najboljih hrvatskih crtanih filmova dvijetisućitih, beskrajno šarmantnu “Kućicu u krošnji” (2005.). Darko Bakliža još jedan je iskusni likovnjak koji se posvetio tajnama medija animiranog filma, a svoje je vrlo eksperimentalne projekte ostvarivao u sklopu produkcijske kuće Diedra, osnovane 1997. Istaknuo se nizom nagrađivanih filmova rađenih u koprodukciji sa Zagreb filmom – “Priča prva” (2002.), “Teorija odraza” (2006.), “Homo volans” (2008.) i “Format”. Diedra je također radila na produkciji dugometražnog animiranog filma “Duga” Joška Marušića (2010.), jednim od najambicioznijih projekata u području nezavisne filmske produkcije u Hrvatskoj.

Najbolje crtani crtani filmovi

Jedan od najznačajnijih novijih autora domaćeg animiranog filma je i firentinski student Marko Tadić, isprva crtač, slikar i grafičar, koji je u animaciji debitirao 2010. kratkim filmom “I Speak True Things”. Zanimljivost ovog djela je i u tome što je izvorno bilo dio autorove izložbe knjiga, crteža i instalacija, a riječ je o znalački animiranom nizu originalnih crteža kredom, pokretnoj kompoziciji koja se uvijek slaže iznova, neprekidno se rastače, obnavlja i mijenja. Irena Jukić Pranjić, koju smo ranije spomenuli, posljednjih je godina u produkciji Zagreb filma režirala dva izvrsna animirana djela – “Ornament duše” (2011.) i “Požuda” (2014.), koja su bila zapažena na nemalom broju svjetskih festivala. Matija Pisačić ostvario je osebujne i nadasve originalne filmove “Fantastična odiseja doktora Zodiaka” (Hrvatski filmski savez, 2008.) i “Čoban” (Zagreb film, 2014.), u kojima je virtuozno filmski razvijao svoju ionako neodoljivu strip-estetiku.

Pored Darka Kreča, nezaobilazna autorica crtanih filmova za djecu je vrlo produktivna Ivana Guljašević, također istaknuta ilustratorica. Još 2002. zabljesnula je nagrađivanim filmom “Kao nekim čudom” u produkciji Zagreb filma, a talent i radišnost potvrdila je kreiranjem “Danice”, crtanog serijala od čak stotinu kratkih epizoda za Hrvatsku radioteleviziju. U produkciji Školske knjige realizirala je čitav niz edukativnih i reklamnih animiranih filmova, nastavljajući tako bogatu tradiciju dobrog domaćeg namjenskog crtanog filma. Treba spomenuti i filmašice Martinu Lukanović, čiji je debi “Prva jutarnja” (2002.) producirala kuća Filmaktiv iz Rijeke, kao i Michaelu Muller, Švicarku koja se školovala na ALU u Zagrebu te svojim diplomskim filmom “Miramare” (2009.) nastupila na filmskom festivalu u Cannesu i međunarodnom filmskom festivalu u Annecyu. Posebno je važno što je film nastao u koprodukciji autorice i Akademije likovnih umjetnosti.

Mladi, talentirani i nezaustavljivi

Najnoviju generaciju izvanredno talentiranih diplomanata OZAFIN-a, ali i Akademije dramske umjetnosti, čiji animirani filmovi ulaze u natjecateljske konkurencije hrvatskih i međunarodnih festivala, čine Martin Babić, Marko Dješka, David Lovrić, Jelena Oroz, Natko Stipaničev, Tea Stražičić, Petra Zlonoga, Josip Žuvan i drugi. Svi oni gaje i razvijaju vlastite pristupe filmu i stilove animacije, a utjecaji koje navode odaju raznovrsnost njihovih preokupacija. Tako će Babić isprva navesti utjecaj animiranih filmova u režiji Tima Burtona, a potom i snagu velikog češkog autora Jana Švankmajera, dok od autora Zagrebačke škole izdvaja utjecaj Zdenka Gašparovića, filma “Riblje oko” Joška Marušića i Zlatka Boureka. Kao svoj najveći uspjeh ističe ostvarenje financijske potpore za svoj nedavno završeni prvi profesionalni film, koji je razvijao u Berlinu na temu mita o najpoznatijem hrvatskom, odnosno istarskom vampiru – Juri Grandu.

“Tko ne voli animaciju, nema šanse da se time bavi jer je riječ o preopsežnom poslu za nekoga tko u tome ne uživa. Pritom ne mislim na bilijun slika koje treba osmisliti, nacrtati ili oblikovati, već je tu i rad na pripremi filma, scenariju, vizualnim rješenjima, postprodukciji… To ili voliš ili ne voliš, a ja volim zato jer mogu samostalno kreirati svijet u kojem mogu ispričati štogod želim. Animacija je pomalo kao sanjarenje na javi koje ima mogućnost postati stvarnost.”, priča Babić.

Njegova kolegica Jelena Oroz navodi da ju je od svih likovnih medija oduvijek najviše zanimala pokretna slika, dok ju u animaciji privlači bajkovitost, različiti spektri boja, humor i likovi čiji je život moguć samo u animiranom filmu. Njezin je diplomski film “Vučje igre” uvršten u studentski natjecateljski program prestižnog Međunarodnog festivala animiranog filma u Annecyu, a s uspjehom je prikazan i na 24. Danima hrvatskog filma.

Među profesorima koji su joj najviše pomogli u razvoju Oroz navodi Darka Kreča u smislu ovladavanja tehnikama animacije, kao i Aleksandra Batistu Ilića koji joj je mnogo pomogao u realizaciji prvog studentskog filma “Čekaonica”. “Nevjerojatno je kako sam ni iz čega i bez jasnog cilja uspjela napraviti film zaokružene cjeline”, kaže Oroz, koja osim utjecaja raznih crtanih televizijskih serija ističe i trag koji su na nju ostavili posvećeni kolege, studenti animacije. Svaki ulazak svojih filmova na domaće i međunarodne festivale smatra naročitim uspjehom.

Nešto starija Petra Zlonoga diplomirala je animaciju nakon završenog Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, privučena fenomenom pokretne slike koja daje život statičnom crtežu i udiše ga nepokretnom predmetu, ali i samim medijem koji nudi mogućnost eksperimentiranja najrazličitijim likovnim i filmskim tehnikama.

Ističe vrijedan utjecaj profesora Darka Bakliže, Svjetlana Junakovića i Ane Hušman, a kao svoj najveći uspjeh ističe to što uspijeva živjeti od animacije i raditi na svojim vlastitim autorskim filmovima. Među njima su najpoznatiji nagrađivani studentski i profesionalni filmovi “Daniile Ivanoviču, oženi me” (2007.) “Gregor” i “Lisica” (2010.), “Daniile Ivanoviču, slobodan si” (2011.), kao i noviji “Glad”, dovršen prošle godine u produkciji Bonobostudija.

Sveprisutni savez glazbe i animacije

David Lovrić dosad je ostvario jedan samostalni animirani film “Slom”, s kojim je diplomirao – i odmah bio uvršten u studentsku konkurenciju Annecya 2014., što je zaista impresivan uspjeh. O svim pristupu animaciji kaže: “Mene animacija privlači na apstraktnijoj, ili formalnijoj razini. Znači, kao nekakva sinteza muzikalnosti i likovnosti. Na svakodnevnoj razini, sviđa mi se animaciji pristupati prvenstveno kao zanatu. Mislim da je razvijanje zanata, bilo kakvog, dobra stvar.” Upravo se u tom području može pohvaliti radom na pet filmova, od kojih je posljednji “Grad duhova” u režiji Marka Dješke. Sa studiranja na ALU prisjeća se “raspršenosti, razvodnjenosti i nekonzistentnosti cjelokupnog programa”, ali i inspirativnih predavanja Joška Marušića, koji mu je prenio mnogo entuzijazma za animaciju, što itekako cijeni.

Natko Stipaničev se osim animiranog filma kontinuirano bavi i glazbom u vlastitom studiju, također sretan što može živjeti od kombiniranja tih kreativnih interesa. On je vrlo produktivan autor namjenskih filmova i glazbenih spotova, za koje redovito osniva nagrada kao i za autorske filmove, pa kao velik uspjeh ističe tri nagrade Oktavijan na Danima hrvatskog filma.

O animaciji kaže: “Oduvijek me privlačio animirani film, ali za animaciju kao profesiju odlučio sam se na studiju filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu. Od svih filmskih rodova, animacija me privukla svojom naglašenom vizualnom poetikom, optimalnom kontrolom produkcije i kompleksnošću medija. Animirani film i film općenito složeni je umjetnički medij sačinjen od niza ‘podumjetnosti’ kao što su scenarij, režija, montaža, ilustracija, animacija i gluma, glazba i zvuk, scenografija itd. Svi ti elementi trebali bi biti u službi redateljeve nakane.”

Tea Stražičić kaže da se u animaciju upustila spontano, negdje kada je postala punoljetna. “Osobno ne volim proces animacije, ali volim razvoj koncepta samog svijeta u kojem se događa priča, što najviše cijenim i kod tuđih radova. Vuče me to što se osjećam dužna dati bar malo onog što su meni dali ljudi koji su napravili remek-djela poput crtanih serija ‘Dragon Ball’, ‘Adventure Time’, ‘Evangelion’, ‘One Piece’, itd.”

Među profesorima s ALU Stražičić rado navodi veliki utjecaj “kružnih predavanja” pokojnog Ivana Ladislava Galete, omiljenog među studentima, kojima je nesebično prenosio svoje veliko iskustvo značajnog novomedijskog, filmskog i video umjetnika.

Kao svoje najveće dosadašnje uspjehe Tea Stražičić ističe sudjelovanje Animation Sans Frontiers, prestižnom međunarodnom edukacijskom programu za mlade animatore, kao i objavljivanje svojih filmova na blogu Liquid TV i stripova u kultnom časopisu Heavy Metal. Također se ponosi radom na glazbenim spotovima za alternativne umjetnike Strahinja Arbutina i IM AGINARY, a svakako treba spomenuti i njezino djelovanje kao VJ-ice u sklopu glazbenog kolektiva Živa Muzika.

Otvoreni kraj bez dosadnog zaključka

Ususret nadolazećem izdanju Animafesta, koji počinje u utorak 9. lipnja i traje do 14., ponovno ujedinjujući kratkometražni i dugometražni animirani film, stigli smo i do kraja ovog ne baš tako kratkog feljtona. No, bogatstvo hrvatske animacije nastavlja se u sadašnjosti i budućnosti, postajući svake godine sve raznovrsnije i šarenije, ali i međunarodno prepoznatljivije. U međunarodnoj studentskoj konkurenciji Animafesta svakako pogledajte novi film Tee Stražičić – “Arkadijska febra” (2015.), dok u natjecanju hrvatskog filma obratite pozornost na radove autora o kojima smo u ovom nastavku pripovijedali, kao i na film “Wash Your Hands First” (2015.) Josipa Žuvana, mladog redatelja koji se osim igranim i eksperimentalnim filmom bavi i animacijom.

Na današnjoj stanici ove epske priče vrlo je teško donijeti bilo kakav općeniti zaključak, a možda i sasvim nepotrebno. Ipak, jedno je sigurno: hrvatski animirani film je medijski rod danas veoma popularan, razgranat, regionalno i međunarodno uvažavan i vrlo rado gledan, a njegovi su istaknuti autori i autorice, bez obzira na svoju dob, među najznačajnijim domaćim umjetnicima današnjice. Animafest cvjeta kao jedan od najznačajnijih svjetskih festivala animacije i svakako međunarodno najvažniji filmski festival u Hrvatskoj. Uza sve periodične probleme, sadašnjost je, dakle, blistava, a budućnost se čini svjetlom. Kada pročitate posljednje rečenice ovog feljtona, bit će najbolje da pogledate neki od crtića koje vam prenosimo. Sigurno nećete požaliti.

Literatura:

• Prassel, Igor: “Novi val hrvatskog animiranog filma”, u Surogat stvarnosti: pola stoljeća hrvatske animacije (katalog izložbe); Kiš, Marta i Pudar, Karla (ur.); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika; Zagreb 2011.
• Turković, Hrvoje: “Renesansa hrvatske animacije – animacija u novom tisućljeću”; u Život izmišljotina: ogledi o animiranom filmu; Hrvatski filmski savez, Zagreb 2012.