Kultura

Telegramov esej o nastanku crtića u Hrvatskoj (4. dio): Otkuda se pojavila velika kriza i kako su animatori jedva preživjeli 90-e

U četvrtom nastavku saznajte što je sve počelo mučiti Zagreb film još 80-ih, kako su se crtići stvarali usred ratnog i ekonomskog kolapsa, kako je grupa mladih strip autora i animatora živjela u potkrovlju studija, ali i kako je hrvatskoj animaciji ponovno otvoren prozor u svijet

Četvrti nastavak našeg feljtona – opširne, a opet relativno kratke kronologije nastanka i razvoja animiranog filma u Zagrebu i Hrvatskoj – posvećen je uglavnom devedesetim godinama, kao i godinama koje su im neposredno prethodile. Čemu takvo oštro razgraničenje u odnosu na prethodna tri nastavka? Zbog čega bismo se i vraćali na kraj osamdesetih kad smo ga više-manje obradili u prošlom dijelu? Koliko god se mi kao popularni kroničari trudili slijediti koherentnu periodizaciju, takvi pokušaji stalno pomalo izmiču jer se desetljeća uvijek suptilno pretapaju jedna u drugo, a sa njima i društveno-kulturni kontekst koji ih određuje. Devedesetih godina Zagreb filmom definitivno je zavladala kriza, kao što su rat i pretvorba političko-ekonomskog sustava izmijenili sudbine mnogih drugih kulturnih institucija i njihovih protagonista, najblaže rečeno. Trebalo je vremena da Zagreb film prevlada mnoge financijske, ali i koncepcijske probleme.

U potrazi za korijenima krize

Ipak, korijeni te krize nisu isključivo nahrupili izvana, kao posljedica općeg društvenog rasula i raspada, već su posijani još osamdesetih, a možda i prije, kako smo zaključili na kraju prošlog nastavka. Proučavanjem dostupnih izvora i kroz razgovor s filmskim autorima, svjedocima tog doba, pokušali smo napraviti kratak pregled uzroka i posljedica, bez ikakve pretenzije za definitivnim zaključcima u dugoj pripovijesti o Zagreb filmu. No, na temelju svega što smo saznali možemo tvrditi sljedeće: premda su devedesete po količini i kvaliteti produciranih animiranih filmova definitivno sušnija dekada nego prethodne, tada su ipak napravljeni neki odlični filmovi čiji se autori u društvu veterana Zagrebačke škole nemaju čega sramiti, dapače. Drugo, bez želje za relativizacijom pozicije Zagreb filma, simptomatično je primijetiti da je strip, grana umjetnosti koja je u Hrvatskoj pupčanom vrpcom vezana za crtani film i također ima prebogatu tradiciju, devedesetih isto tako bila u teškoj krizi, možda i najtežoj od svoga nastanka. Mogu li razlozi biti samo ekonomski?

O ‘devedesetima’ je možda najpreciznije reći da to desetljeće, grubo shvaćeno, predstavlja prijelazno doba nužne promjene umjetničke paradigme hrvatske animacije, što se polako počelo osjećati već nakon 1995., čemu je uvelike pogodovao ubrzani razvoj digitalne tehnologije.

O “devedesetima” je možda najpreciznije reći da to desetljeće, grubo shvaćeno, predstavlja prijelazno doba nužne promjene umjetničke paradigme hrvatske animacije, što se polako počelo osjećati već nakon 1995., čemu je uvelike pogodovao ubrzani razvoj digitalne tehnologije. Naprosto, bilo je krajnje vrijeme da se shvati kako je klasična dvodimenzionalna tehnika crtane cel-animacije (koju je možda baš Zagrebačka škola crtanog filma dovela do kreativnog vrhunca) samo jedna od mnogih i k tome u mnogočemu prevladana. Otada pa nadalje, zahvaljujući i napretku tehnologije započela je velika pluralizacija metoda animacije, koja se u Hrvatskoj više ne može svesti pod zajednički stilski nazivnik. Stoga Midhat Ajanović Ajan predlaže upotrebu termina Hrvatska animacijska tradicija umjesto Zagrebačke škole crtanog filma, kako bi se obuhvatilo šire geografsko i kulturno polje.

Slika iz filma 'I Love You Too' Joška Marušića, 1991.
Slika iz filma ‘I Love You Too’ Joška Marušića, 1991.

Dijagnoza nepriličnog stanja

Kao umjetnički direktor Studija za crtani film Zagreb filma u dva mandata (1987. – 1990., 1995. – 1998.), koji taman omeđuju promatrano razdoblje, Joško Marušić svakako je jedna od osoba najupućenijih u zbivanja. U tekstu “Kako spasiti zagrebačku animaciju”, objavljenom u siječnju 2003. u Vijencu, on tvrdi da se u Zagreb filmu pričalo o krizi još od sedamdesetih kada je tamo prvi put došao, premda je to razdoblje obilovalo iznimnim filmovima i međunarodnim uspjesima.

Uzroke kasnije, realne krize Marušić pronalazi u vezi između izdašnog državnog financiranja kratkometražnih autorskih filmova i dominantne estetske i semantičke paradigme Zagrebačke škole, “propovijedanja svjetonazora malog čovjeka koji se mudrijaškom arogancijom odupire globalnim manipulacijama”. Prema Marušiću, riječ je o metafori jugoslavenske nesvrstanosti “i određene intelektualne brane nižim instinktima koje su se vlastodršci bojali kao vrag tamjana”. On zaključuje da “u tako fanatičnom financiranju isključivo autorske animacije nije bilo nikakve obrazovne nakane ni koncepta ulaganja u medijski razvoj. Bilo je to isključivo ulaganje u intelektualnu komociju autora.”

U prošlom nastavku vidjeli smo da je na sličnom tragu bio i Daniel Šuljić. Suštinu bi se moglo svesti na ovo: dok su veliki autori Zagrebačke škole osvajali svijet i vraćali se nagrađivani s nebrojenih festivala, neprekidni izostanak ulaganja u tehničko osuvremenjivanje produkcije i kontinuirani rast zaposlenih (kopista, kolorista i drugih radnika, neophodnih za klasični način proizvodnje) nažalost su učinili svoje.

Dok su veliki autori Zagrebačke škole osvajali svijet i vraćali se nagrađivani s nebrojenih festivala, neprekidni izostanak ulaganja u tehničko osuvremenjivanje produkcije i kontinuirani rast zaposlenih učinili su svoje.

Komercijala nije grijeh

Nakon pada Berlinskog zida 1989., “inventura” tridesetogodišnjeg rada Zagrebačke škole po Marušiću je pokazala sljedeće: “Zagreb film je bio kadrovski i tehnološki potpuno zapušten. U njemu nije bilo ni jednog uređaja mlađeg od trideset godina. Točno četrdeset (!) godina nakon što je glasoviti Georges Sadoul izgovorio teoretsku sintagmu o Zagrebačkoj školi osniva se Odsjek za animirani film na Akademiji likovnih umjetnosti. (…) Budući da su tehnološku matricu škole nosile ideje i reducirani (stilizirani) stil animacije nekolicine začuđujuće darovitih animatora, zagrebačka je animacija neznatno malo ulagala u istraživanja na području likovnog. (…) Cel-animacija jednostavno je bila prevladana, a za drukčije likovne uzlete nije bilo novih autorskih potencijala ni na vidiku.”

Devedesete je Zagreb film proveo u velikim financijskim gubicima. Marušić zaključuje da su to bile posljedice dugogodišnjeg ignoriranja bilo kakve ozbiljnije tržišne proizvodnje animiranih filmova i serija (pri čemu komercijalni uspjeh “Profesora Baltazara” pripisuje uglavnom autorskom kredibilitetu njegovih stvaraoca, negirajući tržišne nakane projekta, a za globalnu distribuciju “Malih letećih medvjedića” drži zaslužnima kanadske koproducente), loše strukturiranog poslovanja i viška zaposlenog kadra, nepostojanja suradnje s Hrvatskom radiotelevizijom, te Nadzornog odbora kojeg je imenovao 100-postotni vlasnik Zagreb filma, Grad Zagreb. Kao i obično kada je političko kadroviranje u pitanju, u tom odboru nije bilo filmaša, niti animatora. Veliki problem je bilo i nepostojanje sustavnog obrazovanja mladih crtača i animatora, osim u smislu improviziranog “šegrtovanja”, što nije bilo dovoljno.

Veliki problem bilo je nepostojanje sustavnog obrazovanja mladih crtača i animatora, osim u smislu improviziranog ‘šegrtovanja’, što nažalost nije bilo dovoljno.

‘Čakam te’, ali koliko dugo?

Filmolog i teoretičar dr. Hrvoje Turković situaciju polovicom osamdesetih ocjenjuje još oštrije: “Produkcijski aparat Zagreb filma postao je administrativno glomazan s lošim poslovnim potezima koji su doveli do gomilanja dugova, a u preraspodjelama novca i u poklanjanju pažnje često neobziran prema svojim autorima. Glavni su autori u velikoj mjeri počeli nalaziti druge sredine za rad, ili su radili izolirano, poneki kod kuće, sve češće bez poticajnoga grupnog konteksta. Iako su i nadalje u tu sredinu pritjecali mlađi animatori koji su se mogli formirati u još uvijek djelatnom kontekstu ‘škole’, postupno se počeo osjećati nedostatak poleta, stanovita razrijeđenost dojmljivih djela, gubitak razvojnih perspektiva.”

“Početkom devedesetih Zagreb film je gotovo posve prestao s radom, proizvodeći tek poneki film na godinu, prostorije su opustjele, tek povremeno iznajmljivane u druge svrhe. I dalje se održavala animacijska proizvodnja u Croatia filmu (zahvaljujući nadasve Blažekovićevu nastavku proizvodnje cjelovečernjega crtanog filma i ponekog kratkog), proizvodilo se nešto s početka tog desetljeća i u Filmoteci 16 i Studiju Luna film; no to je bila bljedunjava ili obrazovno specijalizirana proizvodnja, održavana ponajviše zadržanim sustavom državne filmske subvencije i ponekom narudžbom animirane reklame.”

Statistika kazuje da je od 1993. do 2002. proizvodnja animiranih filmova u Hrvatskoj iznosila u prosjeku samo devet filmova godišnje, i to računajući i vrlo kratke reklamne filmove. Velika većina tih filmova bila je financirana mršavim, ali postojećim državnim poticajima, na temelju nasljeđenog modela kojim je nastavilo rukovoditi Ministarstvo kulture.

Precizna statistika kazuje da je od 1993. do 2002. proizvodnja animiranih filmova u Hrvatskoj iznosila u prosjeku samo devet filmova godišnje, i to računajući i vrlo kratke reklamne filmove. Velika većina tih filmova bila je financirana mršavim, ali postojećim državnim poticajima, na temelju modela nasljeđenog iz socijalizma, kojim je nastavilo rukovoditi Ministarstvo kulture. Ipak, treba spomenuti da je Krešimir Zimonić upravo u produkciji Studija Luna film 1992. režirao dojmljiv antiratni film “Čakaj me”, crtan i animiran ponovno u suradnji s Magdom Dulčić i drugim kolegama, s glazbom Zorana Predina i Lačnog Franza. Nastalo van Zagreb filma, ovo vrijedno ostvarenje samo ipak nije moglo najaviti renesansu hrvatske animacije koja tada još nije bila ni na vidiku.

Između dva svijeta

Čak i u takvoj situaciji mlađi autori i autorice koji su u Zagreb film stigli osamdesetih nastavili su raditi zajedno s tada najmlađim pridošlicama, također strip-crtačima okupljenima oko časopisa Patak, čiji je glavni urednik bio Zimonić. Bili su to Goran Sudžuka, Esad Ribić, pokojni Edvin Biuković, Miroslav Zubović, Josip Zanki, Štef Bartolić i drugi. Neki od njih pohađali su zagrebačku Školu primijenjenih umjetnosti, gdje je Joško Marušić bio pokrenuo fakultativnu nastavu animiranog filma, pa su tim putem ubrzo dobili priliku u pravom studiju. Goran Sudžuka, danas jedan od međunarodno najpoznatijih hrvatskih strip-crtača, prisjeća se tih davnih godina: “Poslije završene škole odmah sam počeo raditi u Zagreb-filmu. U to vrijeme je bilo vrlo živo, ‘Mali leteći medvjedići’ radili su se punom parom, a paralelno s tim i autorski crtići.”

Goran Sudžuka, danas jedan od međunarodno najpoznatijih hrvatskih strip-crtača, prisjeća se kraja osamdesetih: “Poslije završene škole odmah sam počeo raditi u Zagreb-filmu. U to vrijeme je bilo vrlo živo, ‘Mali leteći medvjedići’ radili su se punom parom, a paralelno s tim i autorski crtići.”

“Ogromna je bila razlika između ta dva dva svijeta. ‘Medvjedići’ su bili financijski pokriveni i sa striktnim rokovima u kojima posao morao biti napravljen. Autorski filmovi bili su državno financirani, ali rokovi su se stalno probijali i hiperinflacija je pojela odobrene budžete. Zarađivali smo milijune i njima kupovali sendviče i kavu u kantini. No, barem iz moje perspektive devetnaestogodišnjaka umočenog u svijet odraslih, atmosfera je bila odlična. Ja sam kao animator radio na autorskim filmovima, prvenstveno na ‘Baš čeliku’ Goce Vaskova, kasnije preimenovanom u ‘Mač od svjetlosti’ (i objavljenom 1994., op. a.), na kojem je glavna crtačica i animatorica bila Magda Dulčić. Rad s Magdom tada je bio izuzetno poticajan i inspirativan, kako na crtanom filmu, tako i na stripu. Eddy mi se pridružio čim je odslužio vojsku, a Esad je u Zagreb filmu počeo raditi još kao srednjoškolac”, pripovijeda Sudžuka.

“Autorski filmovi bili su državno financirani, ali rokovi su se stalno probijali i hiperinflacija je pojela odobrene budžete. Zarađivali smo milijune i njima kupovali sendviče i kavu u kantini.”

Antiratni crtići i HDZ ‘reklamnjaci’

Sudžuka je mišljenja da je “1990., poznata kao godina Ante Markovića, bila prekretnica. Donijela je stabilizaciju financija, ali i promjene političkog rukovodstva. Dobio sam priliku raditi svoj autorski film ‘Paranoja’ (dovršen 1992., op. a.), a Zimonić je postao umjetnički direktor nakon Marušića. Imao sam potpunu slobodu u radu na svom filmu, ali gotovo nikakvu stručnu pomoć ili superviziju. Mnogo je filmova tada započeto, ali s 1991. su došli rat, prekid produkcije ‘Medvjedića’ i financijski kolaps. U jesen te godine Zagreb film je opustio. Zlatko Pavlinić, tadašnji direktor Zagreb filma, pokušao je sve da se produkcija obnovi i pronašao je način suradnje s HTV-om.”

https://www.youtube.com/watch?v=Np02uAqPjd0

“Ponovno nas je okupio krajem ’91. Radili smo kratke antiratne crtiće koji su se vrtili na HTV-u, a napravili smo i film ‘Ad astra’ koji je emitiran 15. siječnja 1992. povodom međunarodnog priznanja Hrvatske kao samostalne države. Iako diskutablinog scenarija, film je pravi mali biser napravljen na visokom nivou u samo mjesec dana. Eddy je bio režiser i glavni crtač, Esad scenograf, Štef i ja animatori, Nataša Đurković montažerka, a glazbu je komponirao Arsen Dedić. Nakon toga smo radili reklamne filmove za predizbornu kampanju HDZ-a, namijenjene prvenstveno Istri, gdje je HDZ loše stajao. Dobivali smo zadane scenarije i obavljali animaciju, ali nam je bilo jasno da su ti crtići smeće i k tome uvredljivi za Istrijane. Nitko od nas nije imao nikakve simpatije za HDZ, no posao smo napravili i novce dobili, a novci su nam trebali. Mi, mlađi crtači i animatori, bili smo uglavnom zaštićeni od političkih prepucavanja u Zagreb filmu, tako da ne znam što se sve događalo. Znam samo da smo ’94. otišli iz Zagreb filma skoro kao izbjeglice, navrat nanos, s najlon vrećicama u rukama. Nikada se poslije nisam vratio.”

U potkrovlju, dubokom i slanom

Štef Bartolić nakon odsluženja vojnog roka isprva je radio u Croatia filmu, gdje je praktički odmah dobio posao kao fazer i animator na filmu “Čarobnjakov šešir”. Međutim, budući da u Croatia filmu nakon završetka tog velikog projekta više nije bilo posla, Štef se uspio prebaciti u Zagreb film, gdje je poslije “Malih letećih medvjedića” i sam radio na seriji jednominutnih filmova različitih autora, pod naslovom “1991.”. U seriji od dvadesetak tih crtića režijski je potpisao četiri – “Žohare”, “Slobodnu Hrvatsku”, “Peru” i “Ne ljuti se čovječe”, a potom se pridružio ekipi koja je radila na filmovima u koprodukciji s HRT-om. Među njima je bila “Ad astra”, kao i dva filma koja je režirao Štef. Potom su došli zloglasni “reklamnjaci” za HDZ.

“Govorilo se da bi stari Vukotić, kad bi mu pokazivali moguće projekte, prvo pitao imaju li zaleđe kod nekog političara. Ako ne, odmahnuo bi rukom”, prisjeća se Štef Bartolić.

“To je vrijeme uzbuna, zamračenja, depresije i poprilične, kronične besparice. Esad, Đuka, Eddy i ja živimo i radimo, a nerijetko i spavamo u potkrovlju Zagreb filma. Kada kažem radimo, mislim na odrađivanje sitnih poslića i trošenje vremena na ‘Duboko i slano’ (budući zbirku ‘jam session’ stripova koja je nastajala u sličnim situacijama tijekom devedesetih, op. a.) U takvoj atmosferi stigla je narudžba od HDZ-a. No, koliko ja znam, politika, a pogotovo HDZ, osim u toj prilici nije se nimalo zanimala za Zagreb film. Govorilo se da bi stari Vukotić, kad bi mu pokazivali moguće projekte, prvo pitao imaju li zaleđe kod nekog političara. Ako ne, odmahnuo bi rukom.” Dušan Vukotić preminuo je 1998. u 71. godini života, a posljednjih je godina, nakon svršetka proizvodnje “Malih letećih medvjedića”, režirao još jedan znanstveno-fantastični igrano-animirani film “Dobrodošli na planet Zemlja” (1993.) u produkciji Urania filma. Sa njegovim odlaskom simbolički je završeno i razdoblje središnje uloge Zagreb filma u hrvatskoj animiranoj produkciji.

Nekoliko pritajenih klasika

No, nije sve bilo baš toliko crno. Uza sve teškoće i osipanje proizvodnje Zagreb filma, radišni i talentirani autori i autorice uspjeli su realizirati niz konceptualno zanimljivih, tehnički potkovanih i umjetnički uvjerljivih filmova. Danas ih ne gledamo samo kao djela koja su očuvala kontinuitet animacije u problematičnom razdoblju devedesetih, već kao ostvarenja vrijedna sama po sebi i zaokružene filmske radove. U tom smislu možda se najviše ističe vrlo originalna i osebujna animatorica, redateljica, strip-autorica i ilustratorica Magda Dulčić, koja nakon duge suradnje s Krešimirom Zimonićem praktički zaredom kreira četiri kratka filma – “Ruža” (1992.), “Zemlja snova” (1994.), “Mladić s ružama” (1995.) i “Samotnikov vrt” (1999.), dva reklamna spota za Plivu i špicu za Animafest 1996.

Svojim prepoznatljivim koloritom, poetsko-psihodeličnom atmosferom i s mnogo vizualnih referenci na različite momente u povijesti umjetnosti, filmovi Magde Dulčić svakako su otvorili jedan novi misaoni prostor u hrvatskoj animaciji.

Svojim prepoznatljivim koloritom, poetsko-psihodeličnom atmosferom, svakodnevnim motivima viđenima kroz prizmu apsurdne fantastike i s mnogo vizualnih referenci na različite momente u povijesti umjetnosti, filmovi Magde Dulčić svakako su otvorili jedan novi misaoni prostor u hrvatskoj animaciji. Dušan Gačić, još jedan strip-umjetnik koji se u svom izvornom polju afirmirao već osamdesetih, na animiranom filmu debitirao je 1992. s “Cvrčkom” u produkciji Filmoteke 16, realiziranim samostalno, uz asistiranje Stiva Cinika na animaciji. Do kraja desetljeća Gačić je prema vlastitom scenariju režirao i film “Prozor na grad” (1999.), koji su animirali Neven Petričić, Tomislav Beštak, Niko Barun i Stiv Cinik. Gačićevi filmovi rezultat su raznorodnih medijskih traženja i interesa, s osnovom u njegovom refleksivnom pristupu stripu koji nadilazi ograničenja tiskanih i grafičkih medija, da bi se širio prema eksperimentalnom filmu i videu, instalaciji i skulpturi.

Među stvaraocima veoma važnima za animirani film u ovom periodu nezaobilazno je ime Darka Kreča. Premda je Kreč devedesetih režirao samo jedan film, “Posljednji valcer u starom mlinu” (1995.) prema Vukotićevom scenariju, u Zagreb filmu je radio još od 1984. Značajna je njegova uloga crtača i animatora na različitim naslovima, primjerice “Malim letećim medvjedićima”, ali i drugima. Na sličan je način Štef Bartolić kao animator sudjelovao u realizaciji “Kolača” (1997.), prvog profesionalnog crtanog filma Daniela Šuljića, vjerojatno međunarodno najuspješnijeg u razdoblju neposredno nakon rata.

Šuljić se školovao na Akademiji likovnih umjetnosti i Hochschule für angewandte Kunst u Beču, gdje je diplomirao filmom “Sunce, sol i more”. “Kolač”, snimljen u produkciji Zagreb filma, prošao je i više nego dobro na festivalima u Austriji, Švicarskoj i SAD-u. U Los Angelesu je na manifestaciji World Animation Celebration dobio nagradu za najbolji studentski film. Bio je to velik uspjeh za samog Šuljića, ali i za domaću animaciju u cjelini – otvaranje novog prozora u svijet i najava oporavka nakon razdoblja nesigurnosti i izolacije.

Novi početak uskoro

Podjednak domet na festivalima postigla je samo godinu dana poslije umjetnica i filmašica Nicole Hewitt sa svojim prvim ostvarenjem produciranim u Zagreb filmu, “In/Dividu”, u kojem je koristila različite tehnike digitalne i stop animacije. Rođena 1965. u Londonu, Hewitt je kasnije s obitelji živjela u Zagrebu, da bi diplomirala 1986. na Polytechnic Art College u Brightonu, a poslije i magistrirala na Slade School of Art u Londonu 2002. Usavršavala se u animaciji lutke u studiju slavnog Jirija Trnke u Pragu 1988. Svojim filmskim i pedagoškim radom ona će igrati važnu ulogu u najnovijem razdoblju hrvatskog animiranog filma, posebno u okrilju Odsjeka za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon mnogih prepreka i višegodišnjeg nastojanja, osnivanjem Odsjeka 1998. napokon je usustavljena i institucionalizirana edukacija za animaciju u Zagrebu i Hrvatskoj. Ubrzo potom, ali i paralelno, javljaju se i neki drugi bliski visokoškolski programi, o čemu će se više govoriti u posljednjem nastavku.

Nakon mnogih prepreka i višegodišnjeg nastojanja, osnivanjem Odsjeka 1998. napokon je usustavljena i institucionalizirana edukacija za animaciju u Zagrebu i Hrvatskoj. Ubrzo potom, ali i paralelno, javljaju se i neki drugi bliski visokoškolski programi.

Naposljetku, u rekapitulaciji razdoblja Zagrebačke škole crtanog filma i devedesetih godina koje su metaforički obilježile njezin neminovni svršetak, dajemo ponovno riječ Jošku Marušiću: “Na sreću, ono što je inventura još pokazala jest ono na što će biti ponosne generacije koje će na tragu Zagrebačke škole tragati za vlastitim kulturnim izričajem: a to je pedesetak filmova, bisera svjetskog animacijskog sjećanja! Od 84 filma koliko ih je glasoviti (i nepotkupljivi) teoretičar Giannalberto Bendazzi uvrstio u program najboljih filmova u povijesti animacije, čak ih je osam iz Zagreba. Dobro u naslijeđenom je i što je očuvan Svjetski festival animiranih filmova.”

Da, usprkos svim preprekama i ratnom stanju, Animafest ne samo da se uspio očuvati, nego je i zadržao relevantnost, a svježi val popularnosti i novi priljev mladih posjetitelja doživjet će u kontinuiranom rastu u dvijetisućitim godinama. I tu bismo zasad stali. Naša priča doći će do sadašnjeg trenutka vrlo brzo, a doznat ćemo posljednje detalje o tome kako se produkcija domaćeg animiranog filma razgranala posvuda, kako su protekle rane godine rada Odsjeka za animirani film i nove medije i kakve filmove radi najnovija generacija njegovih diplomanata. Još samo malo i tu smo!

Idući nastavak feljtona o povijesti crtića objavljujemo sutra u 20.30 h

Literatura:
– Marušić, Joško: “Kako spasiti zagrebačku animaciju”; u Vijenac, br. 232, Matica hrvatska, Zagreb 2003.
– Turković, Hrvoje: “Renesansa hrvatske animacije – animacija u novom tisućljeću”; u Život izmišljotina: ogledi o animiranom filmu; Hrvatski filmski savez, Zagreb 2012.
– Zimonić, Krešimir: “Tupko protiv Šilje… a i šire”; u Surogat stvarnosti: pola stoljeća hrvatske animacije (katalog izložbe); Kiš, Marta i Pudar, Karla (ur.); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika; Zagreb 2011.

Nastavite čitati