Telegramov esej o predsjednici, zaboravljenim stihovima na webu i Humptyju Dumptyju
Zašto sve ovo pišem? Nećete vjerovati, ali povod je autobiografski zapis na web stranici predsjednice Republike Hrvatske. Ni gotovo mjesec i pol dana nakon što je taj primjer osnovnoškolskog pejsažizma iznesen urbi et orbi u njega nije uneseno ono što nedostaje, nije unesen citat za kojim predsjednica poseže kad god razmišlja o povratku životu na Grobničkom polju
Katkad se čovjek iznenada prisjeti ponečega što je pomno skriveno u tajnovitim kutcima sjećanja. Da se nije dogodilo nešto neočekivano, da netko nije spomenuo osobu ili riječ koja je potaknula asocijacije, možda bi to čega se taj put prisjetio zauvijek ostalo neotkriveno kao da mu to nikad i nije bilo znano. Ponekad je dovoljno da u jednoj rečenici budu spomenuti srijeda i petak pa da se prisjetim pačje škole u kojoj su pačići učili od srijede do petka, al´ se nisu makli dalje od početka. Pri susretu s nekim čudakom padnu mi na pamet stihovi o Antunu Tunu koji je iz nekog devetog ili desetog sela i u kojega je malo neobičan um. Gotovo po mehanici uvjetnih refleksa čovjeku se odjedanput na jeziku nađu riječi tih dječjih pjesmica iz osnovne škole.
Premda je usvajanje „Gorskoga vijenca“ bilo teže jer su nas na bubanje tog crnogorskog klasika prisiljavali kad smo već bili u predpubertetskom uzrastu u kojem su suvremene, svjetovne, vidljive, opipljive i mirisne stvari bile važnije od nacionalnih mitova, dogodi se da se pri spomenu nečijeg malodušja prisjetim stihova o tome da će u rukama Mandušića Vuka svaka puška biti ubojita. Na spomen Gackoga polja odmah poteku Mažuranićevi stihovi koji kažu da je ono lijepo „kad u njemu glada nema, glada ljuta i nevolje ljute“. U isti spremnik nesvakodnevnih asocijacija spadaju i ni bijeli snijeg i ni bijeli labudovi iz „Hasanaginice“.
Nazorovo dalmatinsko ljeto
Cesarićeve voćke poslije kiše koja je „puna kapi pa ih njiše“ i drugih čarolija u igri svjetla, kapi vode i običnog, malog, jadnog drveta vjerojatno se u rano proljeće barem jedanput sjeti svatko tko je osnovnu školu pohađao u ta davna vremena kad i ja. I kad prošapće lišće i zašušti kiša, mi – kao i Cesarić – znamo da je ona tu, da po poljanama tiho hoda i kuda stiže, uvis diže usplahirena jata roda, mi znamo da je to jesen. Ništa manje genijalno opjevao ju je Vojislav Ilić: „Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše i guste slojeve magle u vlažni valja do… Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom, mutno je nebo svo.“ Dalmatinsko pak ljeto teško da je itko opisao i ozvučio bolje nego Vladimir Nazor čiji cvrčak cvrči „na čvoru crne smrče svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni, teški jamb. Podne je. K´o voda tišinom razlijeva se sunčani ditiramb.“
Peru Zupca i njegovih pola stupca u nekom omladinskom listu nisu spominjali u školi. Ali njegove „Mostarske kiše“ naveliko smo recitirali mi koji smo pogrešno mislili da bi se djevojkama možda mogli dopasti efektnim scenskim nastupom.
Tadašnje djevojčice će se možda i danas prisjetiti kako su, svim dijelovima svojih mladih tijela pozivajući upravo na suprotno od onoga što su riječima govorile, pobožno i koketno šaputale stihove Desanke Maksimović: „Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka da volim i želim oka tvoja dva. Jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da. Ne, nemoj mi prići! Ima više draži ova slatka strepnja, čekanje i stra’. Sve je mnogo lepše donde dok se traži, o čemu se samo tek po slutnji zna. Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu? Izdaleka samo sve k’o zvezda sja; izdaleka samo divimo se svemu. Ne, nek’ mi ne priđu oka tvoja dva.“ Meni se čini da je onom tko ih jedanput nauči naprosto nemoguće zaboraviti Ujevićeve stihove o duši koja je strasna u dubini i koja je zublja u dnu noći pa nas on zažarenog čela i znojnih vjeđa, očito u svojevrsnom bunilu, poziva „plačimo, plačimo u tišini, umrimo, umrimo u samoći“.
Peru Zupca i njegovih pola stupca u nekom omladinskom listu nisu spominjali u školi. Ali njegove „Mostarske kiše“ naveliko smo recitirali mi koji smo pogrešno mislili da bi se djevojkama možda mogli dopasti efektnim scenskim nastupom. U vrtovima provincijskih gostionica, u pauzi dok su glazbenici pivom ili gemištom ispirali svoja neškolovana grla, mi smo zaneseno vičući u mikrofone sumnjive kvalitete opisivali muke zbog Svetlane koja te jeseni u Mostaru „nije htela to da čini, nije htela il nije smela, vrag bi joj znao“. A mene je dopalo da nemoćno prijetim: „jao kad bih znao sa kim sada spava, ne bi mu glava, ne bi mu glava; jao kad bih znao tko je sada ljubi, ne bi mu zubi, ne bi mu zubi; jao kad bih znao tko to u meni bere kajsije još nedozrele“.
Završna strofa Kamove pjesme
I upoznavanje s Kamovom bilo je dio izvanškolskih aktivnosti. Više se ne sjećam je li me njegovim pjesmama privukla njegova sudbina i njegov kratki životni vijek ili su me njegove pjesme objavljene u svesku unutar edicije „Pet stoljeća hrvatske književnosti“, vjerojatno zajedno s još nekim manje važnim pjesnicima, potaknule da proučim ne samo opus nego i život tog bogohulnika. Ali završnu strofu njegove pjesme P.S. zasigurno neću zaboraviti:
I kletva grdna, prostačka
Sve pjesme otad piše,
Psovača tek sam pjesnik ja
I zasad ništa više.
Miljkovićevi stihovi „hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“ tada su bili tek uznemirujuća najava budućih događaja koji su se njemu kao u bljesku munje ukazali svi odjedanput kao jednoznačno negativan odgovor na to pjesničko pitanje i kao dovoljan razlog za samoubojstvo.
Vjerovali ili ne, kao gimnazijalac namjeravao sam organizirati scensko uprizorenje ne Kamovljeva nego Kranjčevićeva „Mojsija“. Osobito me se dojmio refren: mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati. Kao spontanom ignorantu bez ikakva vjerskog odgoja i obrazovanja bile su mi smiješne sve one u literaturi opisane grozne kazne za svakovrsne prijestupnike među koje sam spadao i ja. Dakle, nije se kod mene radilo ni o kakvom otrežnjenju od mladenačkih zabluda ili mukom stečenom oslobođenju od nametnutih vjerskih stega. Ideali, sumnja i smrt uskovitlani u Kranjčevićevom stihu odzvanjali su i u valovima se odasvud vraćali kao beskrajna, neumitna i neizlječiva svemirska migrena kojoj se ne može pobjeći.
Donosim odlomak s predsjedničkog portala točno onako kako je napisan:„Sretna sam što sam mogla rasti u takvoj nesputanosti i slobodi. Priroda je i danas moje najdraže “odmaralište” i njoj pronalazim mir i odmak od svakodnevice. Želja mi je vratiti se jednom u rodni kraj, na tatinu zemlju i sagraditi kuću za obitelj te u miru grobničkih polja slušati vjetar i ptice. Kada razmišljam o tome najradije citiram djelove pjesme “Grobničko polje” hrvatskog pjesnika Dimitrija Demetra:“
Popularna je kultura pružala sve više obrazaca u kojima smo se prepoznavali i identificirali se s njima, barem privremeno. Dogodi se, uglavnom bez ikakva jasnog povoda, da iskrsnu sjajni refreni pjesama Indeksa kao onaj: „samo jedan život imam i ludo ga bacam, jer zavoljeh jednu ženu, ženu koju sanjam; samo jedan život imam koji nisam htio, jer zavoljeh jednu ženu koju nisam smio“. Ili ona njihova pjesma koju smo strasno pjevali na masovnim dočecima novih godina jer je opisivala tada nestvarna iskušenja u kojima smo tako žarko željeli biti: „sve ove godine dala bi za jednu noć, a mene nikad ne bi imala jer ja moram drugoj poć´“. Bijelo dugme nepogrešivo je pogodilo istu mladenačku žicu izazovno pitajući „što bi dao da si na mom mjestu, da te mrze i da ti se dive“.
Najava erupcije Johnnyja Štulića
Tu je i najava buduće kreativne erupcije s prve Štulićeve siglice: „mi smo ljudi Cigani sudbinom prokleti, uvijek dođe netko stran, dođe pa nam prijeti“. Pa njegov pravednički vapaj nad izvanrednim stanjem u Poljskoj, u Gdanjsku osamdesete gdje su poslali tenkove na radnike, ali i nepogrešiva detekcija nadolazećeg raspada kad u ime domaćih prosvjednika on policajcu s pendrekom poručuje: „samo nemoj, nemoj po glavi, druže plavi“. Premda je sve što Johny grozničavim tempom reda na svojim pločama davna prošlost, ipak ni danas čovjeka koji je tulumario u to vrijeme ne ostavlja ravnodušnim karikaturalno jednostavan opis raspojasane cure koju su zvali krvava Mary i koja „nikom nije dala olako; voljela je dlakave zvijeri, ljubila ih cijeli dan i noć“. Štulićeva urbana balada osamdesetih godina ranu zoru poslije neprospavane noći opisuje ovako: „ona je zgiljala u azurnu zoru, a ja, a ja, a ja moram doktoru“.
Zašto sve ovo pišem? Nećete vjerovati, ali povod je autobiografski zapis na web stranici predsjednice Republike Hrvatske. Ni gotovo mjesec i pol dana nakon što je taj primjer osnovnoškolskog pejsažizma iznesen urbi et orbi u njega nije uneseno ono što nedostaje, nije unesen citat za kojim predsjednica poseže kad god razmišlja o povratku životu na Grobničkom polju. Donosim odlomak s predsjedničkog portala točno onako kako je napisan:
„Sretna sam što sam mogla rasti u takvoj nesputanosti i slobodi. Priroda je i danas moje najdraže “odmaralište” i njoj pronalazim mir i odmak od svakodnevice. Želja mi je vratiti se jednom u rodni kraj, na tatinu zemlju i sagraditi kuću za obitelj te u miru grobničkih polja slušati vjetar i ptice. Kada razmišljam o tome najradije citiram djelove pjesme “Grobničko polje” hrvatskog pjesnika Dimitrija Demetra:“
Stihovi u različitim razdobljima života
Kraj tog citata bez najavljenog citata. Već nekoliko tjedana predsjednica se ne može sjetiti tih poticajnih stihova Dimitrija Demetra koje, kako sama kaže, citira kad god razmišlja o Grobničkom polju. Uvjerio sam se da još nije pronašla taj citat za kojim vjerojatno jako često poseže. Zaokupivši se na trenutak razmišljanjem o tome kako je to čudno da se netko ne može prisjetiti jedinog citata povezanog s onim što mu je najvažnije u životu, konstatirao sam da su mi odjednom u glavu navrli različiti stihovi iz najrazličitijih izvora koji su mi zbog nečega bili važni u različitim razdobljima života.
O onome na što me oni asociraju ne razmišljam svaki dan. Nekih sam se tek sada sjetio mnogo godina nakon što sam ih prvi put čuo i nadam se da sam ih točno ili barem približno točno prenio. Neopterećen obvezom da kažem nešto povijesno važno i neponovljivo i bez imperativa da izaberem samo onaj jedan pravi, sveobuhvatni i sveobjašnjavajući citat, ja sam ih ovdje izredao gotovo onako kako su mi padali na pamet tek se tu i tamo okoristivši internetom. I, dakako, na koncu sam morao obuzdavati razigrano sjećanje jer ovo ipak treba biti samo jedan relativno kratak novinski članak.
Ako ostavimo neodgovorenim pitanje o tome kako to da se predsjednica u vrijeme pisanja svog ispovjednog sastavka nije mogla sjetiti jedinog citata koji je asocira na ono najvažnije u životu, zagonetno je zašto tijekom proteklih mjesec i više dana nije posegnula za tom dragocjenom knjigom koju, zasigurno, stalno nosi sa sobom. Ako joj predsjedničke obveze više ne dopuštaju da se bavi tim sitnicama, pa odnosile se one i na ono najvažnije u njezinom privatnom životu, onda je neobično da se netko od ipak brojnih njezinih suradnika nije potrudio pročitati taj tekst na predsjedničkom portalu i dopuniti ga tim do neba vapijućim i neizmjerno važnim citatom Dimitrija Demetra. Ne znam zašto, dok sam uranjao u koloplet sve novih nedoumica i nejasnoća, na pamet mi je pao jedan spasonosni citat koji na odgovarajući način objašnjava tu situaciju i nudi veseli izlaz iz nje:
Humpty Dumpty sat on a wall,
Humpty Dumpty had a great fall;
All the king’s horses and all the king’s men
Couldn’t put Humpty together again.