Telegramov esej o velikoj izložbi Bauhausa u MSU i kako je ta škola promijenila hrvatsku umjetnost

Program škole punog naziva Staatliches Bauhaus podrazumijevao je pionirski pothvat ujedinjenja različitih likovnih i projektantskih disciplina s ciljem ostvarenja jednog od središnjih modernističkih ideala – kreacije tzv. stroja za stanovanje. Metodologija edukacije na Bauhausu svoje je korijene imala u tradiciji njemačkih projektantskih udruženja osnovanih prije Prvog svjetskog rata (Deutscher Werkbund, 1907.), dok je svoj potpuno avangardni karakter zadobila na temelju buknuća eksperimentalnih, pa i prevratničkih umjetničkih pokreta u jeku rata, primjerice dadaizma.

Destruktivna, rušilačka filozofija dadaizma bila je prikladan odgovor na raskršće svijeta u raspadanju, na rasap svih vrijednosti koje su nestale u ratnom vihoru, da bi se pojavile nove, možda i revolucionarne. Među njima je socijalizam Oktobarske revolucije 1917. samo jedan od primjera, premda epohalan i neizbježan.

Genetska šifra umjetnosti 20. stoljeća

Predratni talijanski futurizam, inauguriran 1909. manifestom pjesnika Filippa Tommasa Marinettija (budućeg fašista), u središte je zbivanja stavio spregu umjetnosti, tehnologije i života koju se više nije moglo ignorirati, a ruski su futuristi bučnu i drčnu talijansku varijantu preobrazili u avangardni umjetnički pravac u službi socijalističke revolucije. Na njegovim korijenima izrasta konstruktivizam kao velika negacija estetske i semantičke autonomije umjetnosti i rano suprotstavljanje ideji bogomdanog genijalnog umjetnika, karakteristične za renesansna i romantična shvaćanja.

Umjetnik odjednom više nije bio (samo) nadahnuti, nezavisni stvaralac, već proleter koji svoje vještine stavlja u službu masovne izgradnje novog svijeta. Na suprotnom kraju europskog kontinenta, u Nizozemskoj, paralelno s konstruktivizmom krajem rata rađa se pokret De Stijl, čiji članovi (npr. arhitekt i dizajner Gerrit Rietveld) produbljuju avangardna viđenja i koriste ih kao polazište konkretnog projektiranja svakodnevnih uporabnih predmeta, pa i kuća.

Sve ove tendencije geni su bez kojih je nezamisliva DNK umjetnosti 20. stoljeća. Naravno, njihovi utjecaji itekako sežu sve do naših dana i zapravo će biti relevantni sve dok je globalni politički i ekonomski sustav takav kakav jest – kapitalistički, jer on još uvijek predstavlja središnji društveni okvir u kojem se početkom prošlog stoljeća počela razvijati ideja kultiviranog projektiranja za masovnu proizvodnju i potrošnju.

Dakako, mada je takav koncept u doslovnom, vulgarnom smislu posvuda i ostvaren, on tijekom postupnog odumiranja izvornog modernizma i nastupa postmodernizma nije nigdje realiziran u punom smislu riječi, koji podrazumijeva cjeloviti društveni progres putem saveza umjetničkog i znanstvenog mišljenja. Odnosno, uočavanja totalnih i partikularnih društvenih problema, te njihove kritičke analize i kreativne sinteze, kako se na visokim školama za dizajn i arhitekturu posvuda po svijetu još uvijek uči.

Sveobuhvatni koncept Bauhausa

Takav sveobuhvatni koncept projektiranja za industriju, bilo dvodimenzionalnog, bilo trodimenzionalnog, koje se tada još uvijek ne zove dizajn (nego oblikovanje), po prvi je put cjelovito artikuliran upravo na Bauhausu, počevši od 1919. Bauhaus je u svojim različitim inkarnacijama i sa svim periodičnim promjenama programa i osoblja (koje ipak nisu narušile njegovu suštinu) potrajao sve do 1933., kada je škola zatvorena zbog upornog pritiska nacističke vlasti.

Osnovana je spajanjem lokalne Visoke škole za umjetnost i obrt i Akademije lijepih umjetnosti u Weimaru, a njezin suosnivač i prvi ravnatelj bio je arhitekt Walter Gropius, koji je na toj poziciji ostao sve do 1928. Na dvije ga je godine naslijedio švicarski kolega Hannes Meyer, da bi upravljanje školom od 1930. pa sve do njenog zatvaranja preuzeo Ludwig Mies van der Rohe, i dan-danas jedan od međunarodno najpoznatijih arhitekata 20. stoljeća.

Podjednako zbog ekonomskih i političkih (ne)prilika uzrokovanih razornom Velikom depresijom i rastućom moći ekstremne desnice (nacionalistička stranka u weimarskoj je pokrajini došla na vlast već 1924.), škola Bauhaus dvaput se selila, prvo 1925. u Dessau, a potom 1932. u Berlin, svega godinu dana prije prestanka rada. U Dessauu je prema Gropiusovom projektu izgrađena inovativna školska zgrada koja do danas ostaje jedan od najprepoznatljivijih simbola Bauhausa, s prostorijama i kućama za život i rad studenata i profesora uklopljenima u kompleks. Već i ta zgrada plastično izražava temeljnu težnju Bauhausa prema integraciji svih relevantnih umjetničko-projektantskih disciplina i njihovog apsolutnog sjedinjenja sa svakodnevnim životom čovjeka, zbog njegovog individualnog napretka i samoostvarenja.

Drugim riječima, diskurzivno i praktično polazište Bauhausa, koje se razvijalo postupno tijekom postojanja škole, podrazumijevalo je stvaranje predmetne i vizualne kulture, te kulture stanovanja (odnosno – života) prikladne za visokotehnološko doba u ubrzanom rastu. Profesori i studenti, tj. majstori i naučnici Bauhausa, bili su posvećeni projektiranju predmeta i komunikacija koji će biti široko dostupni svima bez obzira na klasno porijeklo i socijalne pozicije, a da pritom budu estetski i uporabno relevantni, stvarajući tako realne preduvjete za zdravi život ljudi i zdravo društvo kao takvo. Ovakve ideje, bez dvojbe socijalističke ili barem socijal-demokratske, te jasni internacionalni karakter Bauhausa bili su trn u oku njemačke desnice, isprva nacionalističke, a potom otvoreno nacističke.

Utopijska škola za distopijsko doba

Svakako bi se moglo reći da je koncepcija Bauhausa i dan-danas utopijska, i možda je baš zbog toga u osnovi preživjela i nastavila biti značajna (ako ne i presudna) i u 21. stoljeću. Globalna gospodarska i društvena kriza koja definira današnje vrijeme kao okvir svijeta, pokazujući se tzv. sistemskom krizom kapitalizma, vrlo je nalik na onu tridesetih godina prošlog stoljeća i pred nas postavlja zadatak preispitivanja nasljeđa čitavog modernizma, propitivanja postoji li u njemu i dalje potencijal za neku novu utopiju. Svako istraživanje koje se dotiče Bauhausa tako ne može biti puka muzeologija ili jednostrano arhiviranje, nego nužno refleksija našeg odnosa prema toj tradiciji danas.

Velika aktualna izložba u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti: “Bauhaus – umrežavanje ideja i prakse” (otvorena 11. svibnja, a traje do 26. srpnja) dio je i vrhunac istraživačkog projekta Baunet, koji MSU od 2013. provodi s institucijama Universalmuseum Joanneum iz Graza, Akademijom likovnih umjetnosti u Sarajevu i Loškim muzejem u Škofji Loki (Slovenija), te partnerima iz Njemačke i Mađarske. Osnova projekta istraživanje je opusa umjetnika, arhitekata i dizajnera iz regije koji su studirali na Bauhausu, a to su bili Otti Berger, arh. Gustav Bohutinsky i Ivana Tomljenović iz Hrvatske, Avgust Černigoj iz Slovenije i arh. Selman Selmanagić iz Bosne i Hercegovine.

Umrežavanje iskustva u temelju postava

Budući da je misija projekta prije svega i ispitivanje veza između Bauhausa i tradicije avangardne umjetnosti regije, kao i upoznavanje metodoloških principa edukacije na Bauhausu i njihovih utjecaja na regionalne visokoškolske institucije i umjetničke pokrete u istom području, u postav izložbe uključene su i cjeline posvećene grupi EXAT 51, arhitektonskoj praksi studenta Bauhausa arh. Huberta Hoffmana u Grazu te rada ljubljanskog Smjera B. Također, publika ima priliku vidjeti i dosad rjeđe izlagane radove iz domaće Zbirke Marie-Luise Betlheim, gdje na izložbi dominiraju djela arh. Farkasa Ferenca Molnára i drugih mađarskih stvaralaca povezanih s Bauhausom. U prostoru za periodične postave MSU-a izložba je sustavno podijeljena na cjeline posvećene spomenutim fenomenima, a pored njih na drugom katu su osmišljeni zasebni segmenti koji prate život i djelo regionalnih studenata Bauhausa.

Na prvom katu je pak predstavljen djelić metodološke prakse Baunet projekta, kao i opširna kronologija uspona i pada Bauhausa sve do emigracije čelnih ljudi škole uglavnom u Sjedinjene Američke Države, gdje su svoju edukacijsku praksu nastavili predavajući na različitim sveučilištima. Primjerice, Walter Gropius i arhitekt i dizajner Marcel Breuer (prvo naučnik, a potom i majstor na Bauhausu), predavali su na diplomskom Studiju dizajna Sveučilišta Harvard, dok je njihov mađarski kolega László Moholy-Nagy u Chicagu osnovao školu New Bauhaus, koja je kasnije postala lokalni Institut za dizajn, danas dio Instituta za tehnologiju u Illinoisu. Mies van der Rohe po dolasku u SAD-u postao je ravnatelj odsjeka za arhitekturu tog instituta.

Herbert Bayer, pročelnik Bauhausove tipografske radionice, u SAD-u je poslije Drugog svjetskog rata postao cijenjeni grafički dizajner, odigravši veliku ulogu u međunarodnoj afirmaciji tzv. Internacionalnog stila visokog modernizma. I drugi su se bivši djelatnici Bauhausa nakon rata rasuli posvuda po svijetu, šireći utjecaj škole čiji se avangardni značaj postupno uklopio (i utopio) u tokovima poratne kapitalističke obnove.

Duhovni nasljednici Bauhausa

Ipak, možda je najpotpuniji nasljednik tradicije Bauhausa u Njemačkoj bila Visoka škola za oblikovanje u Ulmu, osnovana 1953., koja je metodologiju i ideologiju škole prethodnice odvela snažnije u smjeru znanstveno analitičkog proučavanja problema projektiranja. Rješenja artikulirana na toj školi izravno su utjecala na programe sveučilišnih institucija za dizajn u Hrvatskoj, prvo na kratkotrajnu Akademiju za primijenjenu umjetnosti u Zagrebu (1949. – 1955.), a potom i na Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu (osnovan 1989.), a između i na djelovanje Studija i Centra za industrijsko oblikovanje (CIO i SIO) od sredine pedesetih godina nadalje.

K tome, svjetonazor škole u Ulmu koju su osnovali Max Bill, Otl Aicher i Inge Aicher-Scholl izrastao je iz otpora nacističkom režimu (Inge je bila sestra Sophie i Hansa Scholl, danas legendarnih (i pogubljenih) njemačkih pobunjenika protiv nacističke vlasti). Ta je škola potrajala do 1968. i na neki je način bila pobjeda ideje Bauhausa nad nacističkom represijom, makar naknadna.

Osim kronologije, prvi kat izložbenog prostora u MSU rezerviran je za djela majstora Bauhausa, poput stolica Mies van der Rohea i Breuera, fotograma i foto-kolaža Moholy-Nagya te grafika velikog Rusa Vasilija Kandinskog, neslužbenog pokretača apstraktnog slikarstva i voditelja slikarske radionice na Bauhausu. Sva ova vrlo opsežna građa, koju je kurirala Vesna Meštrić zajedno sa stručnim suradnicima Darkom Šimičićem i Jadrankom Vinterhalter, te asistenticama Petrom Cegur i Sanelom Tepić, objedinjena je impresivnim likovnim rješenjem postava dizajnera Vladimira Končara iz zagrebačkog Studija Revolucija, također autora vizualnog identiteta projekta Baunet.

Likovni postav gotovo je podjednako zanimljiv segment izložbe kao i sami radovi, propitujući elemente minimalističkog vizualnog jezika karakterističnog za Bauhaus u cjelini koja se ne doima nimalo anakrono, već osuvremenjuje katkad pomalo rigidne modernističke postavke u komunikaciji koja se ipak prema njima odnosi s maksimalnim poštovanjem.

Nasljeđe prošlosti za obrise budućnosti

U prostoriji posvećenoj EXAT-u 51 dominira ogroman manifest s citatima iz njihovog manifesta iz 1951., u kojima je veza između programa Bauhausa i tada mladih hrvatskih poslijeratnih umjetnika i više nego jasna. Štoviše, u priloženim radovima Ivana Picelja, Božidara Rašice, Vjenceslava Richtera, Aleksandra Srneca i drugih vidi se osvještena težnja prema istoj onoj integraciji kojoj je stremio Bauhaus, samo što su je naši autori pokušali ostvariti u društvenom kontekstu samoupravnog socijalizma. Apstraktna umjetnost kao temelj njihove analitike u novim je društvenim uvjetima postala moćan poligon za dostizanje modernističkih ideala. Kako je to lijepo objasnio njihov nešto mlađi kolega Bogdan Budimirov, arhitekt, dizajner i projektant zgrada za zagrebačka naselja Zapruše, Borongaj i Remetinec – bili su sasvim blizu da dosegnu ideal stroja za stanovanje, funkcionalnu arhitektonsko-dizajnersku cjelinu na raspolaganju suvremenom čovjeku.

Ipak, prošlo svršeno vrijeme tu je ključno. Ideološke i političke kontradikcije socijalizma nadrasle su pothvat stvaranja društvene utopije, baš kao što su drugdje i na nešto drugačiji način učinile i nezadržive suprotnosti od kojih je sazdan kapitalizam. Prošlost je stoga poznata, no što činiti ubuduće? Izložba “Bauhaus – umrežavanje ideja i prakse” predstavlja se građanima kao ozbiljan sukus epohalnih iskustava i znanja koja se neće moći zanemariti u promišljanju bilo kakve progresivne budućnosti, bilo kao njihova dekonstrukcija ili originalna nova konstrukcija. U svakom slučaju, izložba ostvaruje cilj ponovne aktualizacije fenomena za kojeg ponekad nismo ni svjesni u kolikoj mjeri određuje današnje vrijeme.