Telegramov godišnji odabir: Najbolji hrvatski arhitekti ispod 35 godina

Dvoje s liste dobili su posebno priznanje europskih arhitekata Europan 12 za zajednički projekt u Švedskoj. Jedna je, u radu za veći arhitektonski ured, kao suradnica i dio autorskog tima, osvojila čak dvije godišnje nagrade Viktor Kovačić koje dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata, nakon čega je otvorila vlastiti ured.

Kata Marunica, 33 godine

Još u šestom razredu osnovne počela je crtati svoje koncepte kuća koji su, kako kaže, bili na dječjoj razini, i već tada je Kata Marunica shvatila da je zanima arhitektura. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2006. godine s odličnim uspjehom, nakon čega se zapošljava u Radionici arhitekture. Dvije godine nakon toga ova 33-godišnjakinja otvorila je vlastiti arhitektonski ured NFO s partnerom Nenadom Ravnićem.

Njihov ured, u kojem se bave arhitektonskim projektiranjem, osvaja niz nagrada na arhitektonskim natječajima, a do sada su prikupili čak sedam prvih nagrada: 2010. kompleks Paromlina u Zagrebu, središte grada Senja, 2011. središte grada Crikvenice, 2014. gradski trg u Selcu, spomen-obilježje Gordanu Ledereru te 2015. uređenje obalnog pojasa Malinske na Krku i za Studentski paviljon u Osijeku.

“Moj partner Nenad i ja smo već osvajali neke nagrade u uredu gdje smo bili prethodno, ali prva nagrada koju dobijete samostalno u uredu to je poseban osjećaj. Obavijest da smo osvojili prvo mjesto za zagrebački Paromlin dobili smo telegramom. I dan danas ga čuvamo uokvirenog u uredu”, kaže Marunica. Struka je prepoznala rad NFO-a, pa su tako za Trg Stjepana Radića u Crikvenici osvojili nagradu Artur, a stambeni objekt Vertikalni aneks u Pakoštanima nominiran je za godišnju nagradu za najbolju realizaciju u stambenoj arhitekturi 2013.

Jako joj je zanimljivo vidjeti kako se njihovi tlocrti materijaliziraju, nešto što je danas nacrtano na papiru kasnije osvane u prostoru. “Vidite da ljudi koriste vašu ideju u svakodnevnom životu, a čak ni ne znaju da ste vi jedna od osoba koja je to projektirala. Kad prolazimo, recimo, po crikveničkom trgu onda mi je fora špijunirati, da vidim zapravo kako su se naše ideje implementirale u prostor”, kaže Kata. Od 2010. do 2012. bila je voditeljica Sekcije mladih Društva arhitekata Zagreba, a u isto je vrijeme radila kao asistentica na Katedri za arhitektonsko projektiranje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Rješenje za Paromlin

Od 2014. do 2015. članica je Odbora za međunarodnu suradnju Hrvatske komore arhitekata. “Od svih projekata koje smo radili, najveći projekt je zapravo stvoriti dobar tim. Tu zapravo citiram kolegu Sašu Begovića iz 3LHD-a koji mi je sam rekao, kao stariji kolega, da je najveći projekt napraviti ured koji funkcionira i okupiti kvalitetan tim, i to mislim da je zaista naš najveći, najvažniji i trajni projekt”, kaže Marunica. NFO danas ima desetak zaposlenih; uz Katu Marunicu i Nenada Ravnića to su Dijana Pavić, Nikica Pavlović, Sandra Perić, Goran Rukavina, Filip Vidović, Andrija Matotan, Ana Begović i Marin Zidarević te niz povremenih suradnika.

Kada bi mogla promijeniti jednu stvar u Zagrebu, to bi bila realizacija njihova projekta Paromlina, u kojoj su ona i Ravnić sagledali širu sliku zagrebačke osi što se proteže od Tomislavova trga do Avenije Većeslava Holjevca. “Promatrali smo trendove u središtu grada, izmjestili smo Autobusni kolodvor i smjestili ga u veliki podzemni terminal s parkiralištem, na potezu ispod livade i parkirališta između Lisinskog i Poglavarstva. Nije nam se svidjela ideja da se ti infrastrukturni sadržaji izmještaju izvan grada, nego smo smatrali da treba pješaka dovesti do centra kako bi se smanjila opterećenost grada automobilima”, zaključuje Marunica.

Iako su prvih nekoliko godina od otvorenja ureda proživljavali teške trenutke, kada su doslovno skupljali za isplatu plaća, danas se ne mogu požaliti da nemaju posla. “Sad su nam se, uglavnom kroz javne natječaje, otvorile prilike da radimo na zaista velikim projektima kao što je naš najnoviji projekt, studentski paviljon u Osijeku, građevina od cca 16.500 kvadrata, što nam predstavlja veliki izazov i inspiraciju za dalje”, kaže Marunica.

Pero Vuković, 26 godina

Najmlađi od odabranih, Pero Vuković, fakultet arhitekture je upisao 2007. godine, a završio ga je 2014. uz radnu pauzu, koju je proveo u studiju OMA kod Rema Koolhaasa. Nakon treće godine svi studenti moraju odraditi praksu i tada biraju urede gdje bi to htjeli obaviti. “Napravio sam portfolio i poslao ga u OMA-u. To je jedini ured u koji sam aplicirao, to mi je bilo prirodno. Nakon toga sam imao intervju, toga se sjećam kao danas. Bio sam kod kuće, dijelio sam sobu s bratom, a mami je u to vrijeme došla prijateljica. Morao sam ih stišavati da bih u drugoj sobi imao intervju”, prisjeća se Vuković.

Primili su ga, iako se u taj ured prijavljuje oko 18.000 arhitekata, a oni ih odaberu stotinjak. Otišao je u Rotterdam 2010., s namjerom da odradi praksu u tri mjeseca, a ostao je godinu i pol. Svaki put su mu nudili sve bolji i bolji ugovor, ali uz puno nagovaranja vratio se u Zagreb završiti fakultet. “Imao sam novi ugovor na stolu, no moji su došli po mene automobilom za Božić i tako sam se ipak vratio”, kaže Vuković i dodaje kako je nakon toga još dvije godine radio za Koolhaasa kao freelance arhitekt.

Najzapaženiji projekt za vrijeme rada u OMA-i mu je Rothschild banka u Londonu. Još prije prakse u Nizozemskoj osvojio je Rektorovu nagradu za osnovnu školu u Zagrebu pod mentorstvom Tončija Žarnića, a prije toga osvojio je prvu nagradu na studentskom natječaju za Smotru sveučilišta u SC-u te je ubrzo uslijedila izvedba projekta. Kao najdraži projekt ističe Ploveći paviljon na Venecijanskom bijenalu 2010. pod vodstvom izbornika Lea Modrčina.

“Pozvali su me, postao sam ravnopravan koautor, bio sam netko tko je trebao maketariti, a postao sam punopravni član tima. Na projektu su sudjelovali najbolji arhitekti u Hrvatskoj”, prisjeća se sudjelovanja na Venecijanskom bijenalu. U ožujku 2014. godine otvara ured ARHIV arhitektura i urbanizam. Odmah se zapošljava i istodobno diplomirana kolegica Iva Pauzar, a danas u uredu radi osam arhitekata, ponajboljih u generacijama.

Novi Zagreb za studente

“Puno više natječaja sam radio za vrijeme studija, sad kao ured pokušavamo raditi jedan do dva natječaja godišnje, nemamo vremena od posla. Za posljednji na kojem smo radili dobili smo drugu nagradu, za izradu zgrada fakulteta i studentskih dormitorija i menze i uređenje vojarne Franka Lisice u studentski kampus u Zadru. To je velik natječaj, za vrijednu nagradu kupili smo 3D printer. To je vrijedan dodatak našoj maketarnici”, objašnjava Vuković. Jedini ured u Hrvatskoj u kojem je radio njegov je vlastiti, a u njemu pokušava preslikati način rada iz OMA-e i unaprijediti ga svojim doprinosom. Tamo je, kaže, od 100 zaposlenih, samo 60-ak arhitekata, a ostali rade druge stvari, ne bi li rasteretili arhitekte, koji tamo misle samo na projekte.

“Do sada sam u karijeri najponosniji na ured, kao ljude, ne na zgradu. Na to što je ljudima dobro u uredu, i što funkcioniramo kao mala tvornica čuda”, kaže Vuković i dodaje kako je jako bitno da se arhitektura shvati kao kolektivni proces, jer po njegovu mišljenju nema više arhitekta koji je individualni mastermind. Kreativni proces u njegovu uredu izgleda tako da uvijek rade u timu, svaku početnu ideju svi komentiraju i kritiziraju.

“Stvarno je bitno da su svi prisutni u procesu, zanimljivo je kako ćete vi reagirati na moju ideju i kako ću ja reagirati na vašu ideju, jer one mogu biti zbog životnog puta dijametralno suprotne, a treba napraviti nešto što je univerzalno dobro”, objašnjava arhitekt. Da može promijeniti jednu stvar u Zagrebu izgradio bi studentski kampus na Velesajmu, a nikako na Borongaju.

“Postoji sveučilišna os u Zagrebu koja ide od Pravnog fakulteta i završava kod FSB-a, treba samo pješačkim mostom nastaviti na Velesajam. Tamo su deseci tisuća natkrivenih kvadrata, uz sve sadržaje koji već postoje i dalje ima dovoljno prostora. Studentima bi savršeno odgovarala sinergija sa sportskim sadržajima koji su tamo pokrenuti, a time bi oživio Novi Zagreb, koji je oduvijek bio gradska spavaonica. Uz povlačenje novca iz EU ovo se može napraviti za dvije godine”, objašnjava Vuković.

Hrvoje Arbanas, 28 godina

Mladi arhitekt rodom iz Slavonskog Broda, Hrvoje Arbanas, studij arhitekture u Zagrebu završio je 2012. godine, prije čega se istaknuo kao izvrstan student. Osvojio je nagradu Zdenko Strižić po odabiru Branka Kincla za projekt suvremenog stanovanja i Rektorovu nagradu za rekonstrukciju Müllerove ciglane u Zagrebu, obje 2011. Dobre reference omogućile su mu suradnju s Leom Modrčinom, za kojeg je počeo raditi još za vrijeme studija. “Kao jedini zaposlenik kod Lea Modrčina sudjelujem u prijateljskom duetu mukotrpnih pronalazaka zanimljivih projektantskih odgovora. U uredu nastaju projekti i realizacije raznih mjerila i namjena od urbanističkih studija, pa do detalja opreme interijera”, rekao je Arbanas.

Sve uvodne podatke o kontekstu određenog zahvata saberu i zatim problem intuitivno rješavaju kroz jednostavne programske jezike i alate. Nakon što dođu do početnih zanimljivih skica, dalje ih razvijaju do izvedbenih nacrta, kada nastaju nestandardni projekti i iznenađujuća rješenja. “Jako je zanimljivo, poučno i opušteno, vlada prijateljska atmosfera. Leo je radio u Americi i od tamo donosi specifične utjecaje američke arhitekture koji se u radu neočekivano isprepliću sa zagrebačkom školom arhitekture, to mi je jako interesantno”, opisuje Arbanas.

Kroz četverogodišnji rad u uredu susreo se, kaže, s raznovrsnim zadacima. “Mene sve jako uzbuđuje, od dizajniranja radnog stola pa do urbanističkog kompleksa poput poslovno-stambenog centra koji smo nedavno radili za Fažanu ili turističkog kompleksa u Mošćeničkoj Dragi”, kaže Arbanas i dodaje kako jedino nema velikog iskustva u projektiranju zdravstvenih ustanova. Kao najuzbudljiviji rad u uredu s Modrčinom ističe natječajni projekt u Čileu za TV toranj Torre Antena Santiago de Chile.

Nesvjesni zanačaja nagrada

Osim redovitog rada u uredu, Arbanas sudjeluje na lokalnim i međunarodnim natječajima u manjim timovima ili samostalno. Tako je 2013. godine dobio posebno priznanje za rad Forest Community na natječaju Europan 12 u Švedskoj, kao koautor s Tamarom Marić, Krešimirom Renićem i Josipom Zaninovićem. “Isprva nisam bio svjestan važnosti te nagrade, to mi je sinulo tek kasnije kada sam vidio koliko je naš uspjeh bio popraćen u medijima, i stručnim i onim za širu publiku”, objašnjava Hrvoje.

Osim tog rada, najponosniji je na one koji nisu dobili posebne nagrade na natjecanjima. Među njima je natječajni projekt u Berlinu za plutajući berlinski teatar Dance theatre, nastao s Ines Brezetić, natječajno rješenje za zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti i studija za Baletni centar u Zagrebu. “Sva ta tri projekta povezuje jedna tema, a to je manipulacija osnovnim građevnim elementima poput greda i zidova. Radove sam predstavio na radionicama, gdje su veoma pozitivno ocijenjeni”, ističe Hrvoje.

U međuvremenu je surađivao i s umjetnicom Sanjom Iveković na javnom projektu Monument to revolution (after Mies) u danskom gradu Aalborgu, te postavi izložbe u berlinskoj Daadgalerie. Po njegovu mišljenju, dobar arhitekt trebao bi biti svjestan konteksta koji se događa u svijetu, kao i onog vezanog uz projekt, a zatim mora imati i potrebno predznanje, da bi se tim znanjem moglo manipulirati i doći do zanimljivog i ispravnog rješenja.

Tamara Marić, 29 godina

Znanstvena novakinja na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Tamara Marić je na Katedri za urbanizam zaposlena od svibnja 2012. godine. Uz to pohađa doktorski studij u Beču na Technische Universität, pod mentorstvom prof. dr. sc. Bojane Bojanić i prof. dr. sc. Richarda Stilesa. Nakon završetka studija bila je dio dva uspješna projektantska tima koji su ostvarili svjetski zapažene rezultate. Na natječaju Water Works u New Yorku Tamara i njezini kolege osvojili su prvo mjesto za projekt Flood Courts u Brooklynu na Gowanus kanalu.

“Na početku je bila nevjerica, doslovno zatupljenje. Nitko od nas petero nije razumio što se događa. Tjednima ranije smo stalno gledali rezultate, iščekivali smo ih. Oni bi izbacili neku sliku, a mi smo gledali je li naš projekt u užem izboru. Kada su nas proglasili prvima bilo je to veliko slavlje”, prisjeća se Tamara uspjeha koji je ostvarila s kolegama Josipom Zaninovićem, Krešimirom Renićem, Anom Ranogajec i Brankom Palićem. Iako je nakon fakulteta radila u arhitektonskom uredu, kaže, zahvaljujući diplomskom radu shvatila je kako ju najviše zanima urbanizam, odnosno područje oblikovanja i istraživanja gradova.

“Odlučila sam projektiranje kombinirati s istraživačkim smjerom, ionako gotovo svi natječaji danas teže tome da budu arhitektonsko-urbanistički, dakle promišljaju i gradsko ili perivojno okruženje”, pojašnjava Marić. Potkraj 2013. godine, na međunarodnom natječaju Europan 12, Tamara i kolege koautori Josip Zaninović, Hrvoje Arbanas i Krešimir Renić dobili su posebno priznanje za rad Forest Community u Švedskoj, na poluotoku Hammarö. Kao svoj prvi zapaženi projekt izdvaja Džepni vodič zagrebačke arhitekture, koji je nastao u sklopu njezina djelovanja u odjelu mladih Društva arhitekata Zagreb. Kaže da je rad sa studentima posebno inspirira, no timski rad s kolegama gura ju u nove projekte.

Istraživački projekti

U suradnji s asistentima na ETH-u u Zürichu i hrvatskim arhitektima koji tamo rade (Luka Piškorec, Nemanja Zimonjić, Marta Lozo i Josip Jerković) organizirala je ljetnu radionicu za studente 2014. pod nazivom Zagreb Rooms. Radionica je prerasla u projekt izložbe u Francuskom paviljonu pod nazivom Re:Public, rad je bio izabran i za Zagrebački salon arhitekture 2015. “U još većem sastavu pod imenom grupe Motovun Architecture Unit organizirali smo međunarodnu ljetnu školu arhitekture u Motovunu, 2015., pod nazivom City as a Monument na kojoj je sudjelovalo više od 60 ljudi: studenata, gostiju predavača i mentora. Sudjelovali su studenti iz cijele Europe, Amerike i Kine”, kaže Marić.

Sada je članica istraživačkog znanstvenog projekta Urbanizam nasljeđa/Heritage Urbanism pod vodstvom akademika Mladena Obada Šćitarocija, koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Ističe kako joj je trenutačni cilj dovršiti doktorat u Beču, zbog kojeg već nekoliko godina živi na relaciji Zagreb – Beč pa je projekte stavila na čekanje.

Ida Križaj Leko, 32 godine

Zagrepčanka Ida Križaj Leko, nakon diplome iz arhitekture 2009. godine preselila je u Rijeku kako bi postala članica ureda poznatog arhitekta Idisa Turata. “U svojoj karijeri najponosnija sam upravo na to što sam otišla u Rijeku. Kada sam odlazila stvarno nisam znala što me čeka, no cijela naša suradnja postala je vrlo pozitivna za mene. Taj grad mi je pružio svojevrstan mir, tako da sam dobila priliku raditi, ali i dobro promisliti o onome što želim”, rekla je Križaj Leko.

Bila je dio autorskog tima koji je 2014. godine osvojio godišnju nagradu Viktor Kovačić, Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) za projektiranje Sportske dvorane i trga u gradu Krku, 2014. godine. Autori su uz Idu bili Idis Turato, Josip Mičetić i Marko Liović. Radeći za ured Randić-Turato bila je suradnica na projektu za Osnovnu školu i vrtić Veli vrh iz Pule, autora Saše Randića i Idisa Turata, koji je također osvojio nagradu Viktor Kovačić 2010. godine. Uz to radila je i mnoge druge projekte: Otvoreno učilište Novigrad, dvorana za rehabilitaciju astmatične djece Thalassotherapia u Crikvenici, kupalište na Vučedolu, idejna studija Punta Umag i idejna studija biciklističkih staza u Novigradu.

Programiranje i usmjeravanje prostora

No, Ida Križaj Leko odvažila se na osamostaljenje te je 2013. otvorila vlastiti ured. “Vidjela sam da je to jedini način na koji mogu legalno raditi, bila sam dovoljno ambiciozna da sam si htijenjem i mogućnostima to omogućila, nisam htjela više raditi za nekog drugog”, rekla je Ida. U uredu radi sama, ponekad joj na nekoliko mjeseci dođu studenti na praksu. U gradu u kojem živi, kaže, industrijska baština je već potrošena tema. U Rijeci bi po njoj trebalo planirati i programirati izgled tako da se ispunjavaju praznine grada.

“Ali ne ispunjavati ih objektima i oblicima nego ljudima i nekakvim proizvodnjama. Tako zapravo arhitekt može utjecati na programiranja i usmjeravanje prostora. Definitivno jedna od takvih praznina u rijeci je Hartera, za što sam napravila i prostorno-programsku studiju Društveno-kulturnog centra Hartera”, rekla je Križaj Leko i dodala da su studiju naručili Grad Rijeka i Savez udruga Molekula. Dugo su razgovarali što je zapravo društveno-kulturni centar.

“Na kraju smo unutar istraživanja samog grada i već postojeće lokacije koje udruge koriste odabrali Harteru kao prostor višenamjenskog korištenja kroz socijalno poduzetništvo i kulturu koja nastaje kao pratitelj proizvodnje iz socijalnog poduzetništva”, objašnjava Ida o projektu koji je izrađivala zajedno sa svojim donedavnim poslodavcem Idisom Turatom. Za sebe kaže da nije tip od natječaja, a zanima je sve – od gradnje do istraživanja, od crtanja do spekulativnih projekata.

“Arhitektura nije sama sebi svrha, ona jest nešto što drugi koriste, znači ako je korisnik zadovoljan mislim da je to apsolutno priznanje za arhitekta, u protivnom pričamo o skulpturi”, kaže Ida i dodaje kako je daljnja edukacija i nadograđivanje ključno za razvoj svakog profesionalca, a pogotovo arhitekata.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 20. veljače 2016.