Cinici bi rekli da im nedostaje samo javni bilježnik.
Usred unutarstranačke kampanje u HDZ-u, koja se pritom odvija u vrijeme ozbiljnog zagrijavanja za jesenske parlamentarne izbore, čelni ljudi dviju najjačih stranaka žestoko se javno obračunavaju sa samom idejom takozvane “velike koalicije”, one koju bi tvorile dvije najjače hrvatske stranke, SDP i HDZ.
Davor Bernardić je valjda toliko puta demantirao mogućnost koalicije s HDZ-om da je krenuo vaditi i zadnji populistički argument – da je jedina velika koalicija koju u SDP-u prihvaćaju ona s – građanima.
Partija&Jugoslavija
Davor Ivo Stier je, pak, kao kandidat Opcije za promjene na izborima za potpredsjednika HDZ-a već razradio taktiku eskiviranja same mogućnosti suradnje sa socijaldemokratima. Gostujući na N1, Stier je kazao kako će jedna od prvih odluka novog stranačkog vodstva biti ta da nakon parlamentarnih izbora neće biti koalicije sa SDP-om. Kandidat tima Mire Kovača za zamjenika predsjednika stranke, Ivan Penava, se i na ovu temu prisjetio svojih omiljenih motiva: “Što ćemo mi skupa? Biti velika partija? Stvarati Jugoslaviju ponovno?”.
Izričiti su i kandidati iz Plenkovićeve opcije Odvažno za Hrvatsku – potencijalni zamjenik predsjednika HDZ-a Tomo Medved kazao je kako je “velika koalicija isključena”. Ni potpredsjednik Vlade i glasnogovornik “Odvažnih”, Davor Božinović, nije ostavio mjesta slobodnim tumačenjima mogućnosti ulaska u veliku koaliciju sa SDP-om: “Niti se o tome razmišlja, niti za tim vidim potrebe, niti je to nešto što bi bilo za HDZ, ali i za Hrvatsku dobro rješenje”, kazao je prije desetak dana.
Uglavnom, nedostaje im samo dobar javni bilježnik. Možda im Božo Petrov može nekog sugerirati?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nikad, a možda ni tad
Taktički je savršeno jasno zbog čega se i SDP i obje frakcije HDZ-a zaklinju na nesuradnju s glavnim političkim suparnicima. Stravični rasplet (da Vladu formiraju ove dvije stranke) rezervoar je političke municije kako za unutarstranačke protivnike trenutnih nomenklatura, tako i za praktički cijeli ostatak političke scene u zemlji, koji uglavnom političku energiju crpi na mitu o dvije stranke koje su “iste” ili “uglavnom iste”.
Pritom su i u SDP-u i HDZ-u svjesni da je najbolje mobilizacijsko gorivo za vlastite birače strah od onih drugih, stoga ćemo se do izbora nagledati još zakletvi oko toga da od velike koalicije neće biti ništa, nikad, a možda ni tad. A onda će izbori proći.
Desetak stranaka
Poslože li se karte tako da SDP ili HDZ mogu formirati Vladu koaliranjem sa sebi ideološki bližim strankama, to će se vrlo vjerojatno dogoditi. Bit će, doduše, urnebesno zabavno gledati za istim stolom Andreja Plenkovića (pobijedi li 15. ožujka) i Nikolu Grmoju, ili antiestablišmentskog ratnika Miroslava Škoru kako daje ruku starom/novom premijeru. Skoro jednako zabavno bit će pratiti i kako će se Davor Bernardić znojiti bude li morao prihvaćati uvjete, recimo, Sandre Benčić, Dalije Orešković ili Miranda Mrsića (s kojim danas ne želi u pregovore ni pod koju cijenu).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali, što ako pregovori ipak propadnu? Što ako za dolazak do većine u Saboru HDZ ili SDP budu morali u Vladu prihvatiti desetak stranaka? Što ako SDP bude ovisio o rukama Miroslava Škore, a HDZ o glasovima zagrebačke ljevice? I što ako tako sklopljene Vlade budu na rubu rušenja kod skoro svake odluke? Što, naposljetku, ako takva vlast krahira koji mjesec nakon sastavljanja, ili ako se većina u Saboru ni ne uspije sastaviti? Možda – samo možda – ni onda neće doći do pregovora dvije najjače stranke.
Pa će se ići na izvanredne izbore. A onda? Što ako i nakon tih izbora jedina održiva opcija bude koalicija SDP-a i HDZ-a?
‘U čemu je drama?’
Nekoliko dana pred izbore 2017. godine u Njemačkoj tadašnji predsjednik SPD-a Martin Schulz je bio pod pritiskom da se javno odrekne mogućnosti nove velike koalicije s CDU-om, što je posebno potencirao bivši šef SPD-a Sigmar Gabriel. “On kaže da ne želi nastaviti veliku koaliciju. Ni ja to ne želim. U čemu je drama?”, zapitao je Schulz.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nešto više od četiri mjeseca kasnije, Schulz je bio za govornicom pred 600 delegata na skupštini svoje stranke. Čekala ih je velika odluka – postizborni pregovori CDU-a s liberalima i zelenima su spektakularno propali i zemlja se našla pred političkom krizom. “Moja pozicija je jasna: Ne mislim da su izvanredni izbori pravi put za nas”, objašnjavao je Schulz stranačkim izaslanicima zašto je nastavak velike koalicije ipak za stranku i zemlju najbolji ishod.
Schulz, doduše, nije petljao s javnim bilježnicima. No, čak i da jest, u ovim krajevima se pokazalo da ni ovjerena izjava nije kraj svijeta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ i SDP grozničavo uvjeravaju kako nema šanse da se desi velika koalicija. Evo zašto to ipak nije nemoguće
U HDZ-u i SDP-u natječu se u tvrdnjama da velika koalicija ne dolazi u obzir. Naravno da nisu u pravu
Što ako za dolazak do većine u Saboru HDZ ili SDP budu morali u Vladu prihvatiti desetak stranaka? Što ako SDP bude ovisio o rukama Miroslava Škore, a HDZ o glasovima zagrebačke ljevice? I što ako tako sklopljene Vlade budu na rubu rušenja kod skoro svake odluke? Što, naposljetku, ako takva vlast krahira koji mjesec nakon sastavljanja, ili ako se većina u Saboru ni ne uspije sastaviti? Možda - samo možda - ni onda neće doći do pregovora dvije najjače stranke. Pa će se ići na izvanredne izbore. A onda? Što ako i nakon tih izbora jedina održiva opcija bude koalicija SDP-a i HDZ-a?
Cinici bi rekli da im nedostaje samo javni bilježnik.
Usred unutarstranačke kampanje u HDZ-u, koja se pritom odvija u vrijeme ozbiljnog zagrijavanja za jesenske parlamentarne izbore, čelni ljudi dviju najjačih stranaka žestoko se javno obračunavaju sa samom idejom takozvane “velike koalicije”, one koju bi tvorile dvije najjače hrvatske stranke, SDP i HDZ.
Davor Bernardić je valjda toliko puta demantirao mogućnost koalicije s HDZ-om da je krenuo vaditi i zadnji populistički argument – da je jedina velika koalicija koju u SDP-u prihvaćaju ona s – građanima.
Partija&Jugoslavija
Davor Ivo Stier je, pak, kao kandidat Opcije za promjene na izborima za potpredsjednika HDZ-a već razradio taktiku eskiviranja same mogućnosti suradnje sa socijaldemokratima. Gostujući na N1, Stier je kazao kako će jedna od prvih odluka novog stranačkog vodstva biti ta da nakon parlamentarnih izbora neće biti koalicije sa SDP-om. Kandidat tima Mire Kovača za zamjenika predsjednika stranke, Ivan Penava, se i na ovu temu prisjetio svojih omiljenih motiva: “Što ćemo mi skupa? Biti velika partija? Stvarati Jugoslaviju ponovno?”.
Izričiti su i kandidati iz Plenkovićeve opcije Odvažno za Hrvatsku – potencijalni zamjenik predsjednika HDZ-a Tomo Medved kazao je kako je “velika koalicija isključena”. Ni potpredsjednik Vlade i glasnogovornik “Odvažnih”, Davor Božinović, nije ostavio mjesta slobodnim tumačenjima mogućnosti ulaska u veliku koaliciju sa SDP-om: “Niti se o tome razmišlja, niti za tim vidim potrebe, niti je to nešto što bi bilo za HDZ, ali i za Hrvatsku dobro rješenje”, kazao je prije desetak dana.
Uglavnom, nedostaje im samo dobar javni bilježnik. Možda im Božo Petrov može nekog sugerirati?
Nikad, a možda ni tad
Taktički je savršeno jasno zbog čega se i SDP i obje frakcije HDZ-a zaklinju na nesuradnju s glavnim političkim suparnicima. Stravični rasplet (da Vladu formiraju ove dvije stranke) rezervoar je političke municije kako za unutarstranačke protivnike trenutnih nomenklatura, tako i za praktički cijeli ostatak političke scene u zemlji, koji uglavnom političku energiju crpi na mitu o dvije stranke koje su “iste” ili “uglavnom iste”.
Pritom su i u SDP-u i HDZ-u svjesni da je najbolje mobilizacijsko gorivo za vlastite birače strah od onih drugih, stoga ćemo se do izbora nagledati još zakletvi oko toga da od velike koalicije neće biti ništa, nikad, a možda ni tad. A onda će izbori proći.
Desetak stranaka
Poslože li se karte tako da SDP ili HDZ mogu formirati Vladu koaliranjem sa sebi ideološki bližim strankama, to će se vrlo vjerojatno dogoditi. Bit će, doduše, urnebesno zabavno gledati za istim stolom Andreja Plenkovića (pobijedi li 15. ožujka) i Nikolu Grmoju, ili antiestablišmentskog ratnika Miroslava Škoru kako daje ruku starom/novom premijeru. Skoro jednako zabavno bit će pratiti i kako će se Davor Bernardić znojiti bude li morao prihvaćati uvjete, recimo, Sandre Benčić, Dalije Orešković ili Miranda Mrsića (s kojim danas ne želi u pregovore ni pod koju cijenu).
Ali, što ako pregovori ipak propadnu? Što ako za dolazak do većine u Saboru HDZ ili SDP budu morali u Vladu prihvatiti desetak stranaka? Što ako SDP bude ovisio o rukama Miroslava Škore, a HDZ o glasovima zagrebačke ljevice? I što ako tako sklopljene Vlade budu na rubu rušenja kod skoro svake odluke? Što, naposljetku, ako takva vlast krahira koji mjesec nakon sastavljanja, ili ako se većina u Saboru ni ne uspije sastaviti? Možda – samo možda – ni onda neće doći do pregovora dvije najjače stranke.
Pa će se ići na izvanredne izbore. A onda? Što ako i nakon tih izbora jedina održiva opcija bude koalicija SDP-a i HDZ-a?
‘U čemu je drama?’
Nekoliko dana pred izbore 2017. godine u Njemačkoj tadašnji predsjednik SPD-a Martin Schulz je bio pod pritiskom da se javno odrekne mogućnosti nove velike koalicije s CDU-om, što je posebno potencirao bivši šef SPD-a Sigmar Gabriel. “On kaže da ne želi nastaviti veliku koaliciju. Ni ja to ne želim. U čemu je drama?”, zapitao je Schulz.
Nešto više od četiri mjeseca kasnije, Schulz je bio za govornicom pred 600 delegata na skupštini svoje stranke. Čekala ih je velika odluka – postizborni pregovori CDU-a s liberalima i zelenima su spektakularno propali i zemlja se našla pred političkom krizom. “Moja pozicija je jasna: Ne mislim da su izvanredni izbori pravi put za nas”, objašnjavao je Schulz stranačkim izaslanicima zašto je nastavak velike koalicije ipak za stranku i zemlju najbolji ishod.
Schulz, doduše, nije petljao s javnim bilježnicima. No, čak i da jest, u ovim krajevima se pokazalo da ni ovjerena izjava nije kraj svijeta.