Telegramova istraga: Neviđena priča o maloj općini iz Slavonije (i opasnoj raširenoj mreži lokalne korupcije)
Da bi došli do golemog državnog zemljišta koje se jeftino prodavalo, otac i sin, Zlatko i Davor Boras, ugledni član HDSSB-a i bivši pukovnik HV-a iz Osijeka, lažno su prijavili prebivalište u malom kafiću u selu Čeminac
Prijava lažnih prebivališta, s ciljem da se ostvare različite pogodnosti, raširena je praksa u Hrvatskoj i ono što je učinio bivši, kratkotrajni ministar branitelja Mijo Crnoja ni po čemu nije izuzetak. Samo u malenom Čemincu, općini u Baranji, na području od posebne državne skrbi, najmanje su dvojica Crnoja – otac i sin, Zlatko i Davor Boras.
Oni su stvarno živjeli u Osijeku, a prebivalište lažno prijavili u dvadesetak kilometara udaljenom Čemincu. Prvi, Zlatko, umirovljeni je pukovnik Hrvatske vojske, drugi, Davor, visokopozicionirani član HDSSB-a, koji je u toj vladajućoj stranci u Osječko-baranjskoj županiji bio predsjednik Mladeži, potom glavni tajnik i član Predsjedništva. Boras mlađi uz to je i direktor Slobodne zone Osijek, tvrtke koja je u većinskom vlasništvu Osječko-baranjske županije, kojom, kako smo rekli, vlada HDSSB.
Njihov slučaj pokazuje koliko je pogubna stranačka umreženost u malim sredinama, gdje se kriminal i politika međusobno isprepliću. Upravo to je i razlog žilavim otporima za smanjenje broja općina u Hrvatskoj, a njih je 428, jer su male sredine savršeno okruženje u kojem umreženi lokalni moćnici mogu raditi što ih je volja. Ondje su policija, inspekcije, poreznici i općinske vlasti međusobno povezani različitim interesima od kojih korist imaju samo oni, a štetu trpi država.
Golema dokumentacija
To tvrde izvori Telegrama, koji su redakciji dostavili opsežnu dokumentaciju, veću od stotinu stranica, kojom potkrepljuju svoje tvrdnje. Da je uistinu riječ o brojnim nezakonitostima koje će biti predmetom istrage nadležnih organa potvrdili su nam i u Općini Čeminac, gdje je nakon izvanrednih lokalnih izbora u listopadu 2014. (bivši općinski čelnik HDSSB-a počinio je suicid) HDSSB izgubio vlast, a novi općinski načelnik Zlatko Pinjuh (HDZ) naišao na mnoštvo kostura koji su ispadali iz ormara tamošnje ranije vlasti.
U odgovoru Telegramu koji je potpisao načelnik Pinjuh stoji kako im je poznata činjenica da Zlatko i Davor Boras ne borave na području te općine te da su u vezi s njihovim prijavama prebivališta poduzeli sve zakonom predviđene radnje.
Slučaj Boras pokazuje dosege stranačke umreženosti u malim sredinama, gdje se kriminal i politika međusobno isprepliću. Upravo to je i razlog žilavim otporima za smanjenje broja općina u Hrvatskoj, a njih je 428, jer su male sredine savršeno okruženje u kojem umreženi lokalni moćnici mogu raditi što ih je volja.
“Prebivalište Zlatka i Davora Borasa, prema dokumentaciji kojom raspolažemo, sporno je budući da potvrda koja dokazuje prebivalište nije izdana nakon za to predviđene procedure niti je stvarno prebivalište ikada utvrđivano. Osim toga, oni nikada nisu bili obveznici plaćanja komunalne naknade na području općine Čeminac”, stoji u odgovoru. Općina Čeminac, navodi se dalje, podnijela je nekoliko kaznenih prijava kako bi se istražile i druge moguće nezakonitosti vezane uz prijavu prebivališta Zlatka i Davora Borasa.
Iz obimne dokumentacije dostupne Telegramu uistinu je vidljivo da procedura o prijavi prebivališta Zlatka i Davora Borasa nije provedena na zakonom predviđen način. No, najzanimljivije u cijeloj priči je da su obojica prijavila prebivalište u Ulici Ljudevita Gaja 78 u Čemincu, u zgradi u kojoj je samo kafić. Taj podatak neodoljivo podsjeća na slučaj Crnoje, ministra s najkraćim mandatom člana Vlade u hrvatskoj povijesti, koji je svoje prebivalište prijavio u šupi.
Mali kafić bez kupaonice
Je li moguće da su dvojica imućnih ljudi, Zlatko i Davor Boras, koji raspolažu s 35 hektara voćnjaka, dvjema golemim hladnjačama, respektabilnom mehanizacijom i zavidnim osobnim automobilima visoke klase, desetak godina živjeli u kafiću, u kojem nema elementarnih uvjeta za normalan obiteljski život. Zar su spavali na neudobnim stolcima u kafiću, u prostoru bez kupaonice, samo sa sanitarnim čvorom, uobičajenim za takve objekte? Zvuči nevjerojatno, no s obzirom na to da je njihovo prebivalište bilo prijavljeno upravo na adresi na kojoj je kafić Canimeč, ispada da je bilo tako.
No, što bi mogao biti razlog da dvojica dobrostojećih ljudi koji brinu o svom društvenom statusu i ugledu, desetak godina budu prijavljeni na adresi zgrade u kojoj se nalazi seoski kafić? Odgovor je u dokumentaciji dostavljenoj Telegramu: državna zemlja ponuđena na prodaju. Ni Zlatko ni Davor Boras ne bi mogli doći u posjed državne zemlje namijenjene stanovnicima općine Čeminac da ondje nisu prijavili svoj boravak.
U listopadu 2004. ta će Općina zatražiti od Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva suglasnost za prodaju državnog poljoprivrednog zemljišta, što će tadašnji ministar Petar Čobanković i odobriti u prosincu 2004. Samo nekoliko dana prije toga, Zlatko Boras prijavit će svoje boravište u Čemincu, na adresi tamošnjeg kafića u Ulici Ljudevita Gaja 78.
Općina Čeminac već će sredinom siječnja 2005. donijeti odluku o raspisivanju natječaja za prodaju državne zemlje, koju će lokalni dnevni list objaviti četiri dana poslije. Početkom veljače 2005. Zlatko Boras s još dvojicom vlasnika obiteljskih gospodarstva iz Čeminca podnijet će zajedničku ponudu za kupnju državnog zemljišta, s tim što je on bio zainteresiran za 20 hektara, a njegovi kompanjoni za preostala 6,4 hektara. Ponudili su cijenu nešto veću od 475 tisuća kuna. Osim njihove, stigle su ponude još dvojice zainteresiranih stanovnika općine. Oni su za isto zemljište bili spremni platiti značajno više, gotovo 765 tisuća kuna.
Mimo zakonske procedure
Deseti veljače 2005. otvorene su prispjele ponude, a mjesec dana kasnije donesena je odluka da je najpovoljnija bila ona koju je poslao Zlatko Boras s još dvojicom vlasnika OPG-ova. Oni su prihvatili platiti najvišu ponuđenu cijenu od 764.442,64 kune, a prednost za kupnju ostvarili su zbog toga što je jedan od ponuđača, vlasnik stočarskog OPG-a, imao i stado ovaca. No, da Zlatko Boras 3. prosinca 2004. nije prijavio prebivalište u Čemincu, ne bi mogao sudjelovati u natječaju i nikada ne bi postao vlasnik 20 hektara zemlje. Dvojica drugih ponuđača iz općine Čeminac, koji su također željeli tu zemlju, tako su izigrani i ostali su kratkih rukava.
Sin Zlatka Borasa, Davor, član vrha HDSSB-a (glavni tajnik, član Predsjedništva) 22. svibnja 2006. također će se prijaviti na adresu u Ulici Ljudevita Gaja 78. Učinio je to godinu i pol nakon što je njegov otac na spomenutoj adresi već imao prebivalište. Među dokumentima u posjedu Telegrama, vidljivo je da je uvjerenje o prebivalištu mlađem Borasu potpisala općinska pročelnica Tajana Habuš, a da prije toga nije provedena zakonska procedura koja nalaže izvođenje očevida kako bi se utvrdilo stanuje li stvarno osoba na prijavljenoj adresi.
Nisu, kažu, imali saznanja
U uvjerenju priloženoj dokumentaciji, temeljem koje je Davoru Borasu izdano uvjerenje o prebivalištu, u zapisniku o očevidu uopće nema potpisa susjeda koji bi potvrdili da Boras stanuje na toj adresi, kao ni imena ni potpisa službene osobe koja je trebala ovjeriti taj zapisnik. A što je najzanimljivije, ni Davor Boras nije potpisao zahtjev za izdavanje uvjerenja o stalnom prebivalištu! Tako da uopće nije jasno kako je mogao dobiti uvjerenje o prebivalištu a da valjan zahtjev nije ni podnio.
Razlog zašto se i mlađi Boras prijavio na adresi u Čemincu, u zgradi u kojoj je kafić, vidljiv je iz dokumenta u posjedu Telegrama: sklopio je s Općinom Čeminac ugovor o zakupu 10 hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu. Ne bi to mogao da nije bio prijavljen u Čemincu.
Telegramov reporter u dva je navrata, prošlog utorka i srijede, o prijavi prebivališta na adresi zgrade u kojoj se nalazi mali seoski kafić, razgovarao sa Zlatkom Borasom. Taj umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske uvodi nas u omanju katnicu u Čemincu, uz cestu Osijek – Beli Manastir, za koju tvrdi da je u njoj stanovao punih deset godina. Na našu primjedbu da se zgrada koju nam pokazuje kao mjesto u kojem je živio nalazi u Ulici Stjepana Radića 72 b, a ne na adresi gdje su on i sin bili prijavljeni, u Ulici Ljudevita Gaja 78, u kući u kojoj se nalazi samo kafić, Boras objašnjava da je riječ o istom imanju u vlasništvu Snježane Senić.
Na naše pitanje zašto se onda nisu prijavili na toj adresi, nego su kao prebivalište naveli zgradu kafića, Boras odgovara da u to vrijeme nije imao mnogo saznanja o funkcioniranju OPG-ova pa je mislio da se treba prijaviti na adresu u kojoj je ured obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, a ne kuće gdje je stanovao.
Nema uplatnica za račune
Kaže da je vlasnica kuće u kojoj je živio u prizemlju u Ulici Stjepana Radića 72 b predložila da za poslove i dogovore s poslovnim partnerima, kako se ne bi stvarala gužva u kući, koriste prostoriju i pol uz kafić, koja im je služila kao ured. A taj mali, vrlo skučeni prostor, na istom je kućnom broju kao i kafić, u Ulici Ljudevita Gaja 78, gdje su Zlatko, a kasnije i Davor Boras, bili prijavljeni.
“Dok se gradio prvi dio hladnjače pred kraj 2004. godine stanovao sam u kući obitelji Senić, a prebivalište sam ondje prijavio 2005. godine jer sam zbog nakane da proširim proizvodnju jabuka namjeravao osnovati OPG. I s tom sam familijom uspostavio gotovo obiteljski odnos. Moj sin Davor prijavljuje prebivalište 2006. godine, dolazi k meni i krećemo u podizanje nasada na 20 hektara.” On 2011. godine prijavljuje i boravište u Osijeku.
Davor je bio glavni tajnik HDSSB-a, a Zlatko je vodio 106. brigadu HV-a. U Čemincu su se prijavili ne bi li mogli doći do državne zemlje, koju je Općina davala u zakup odnosno na prodaju.
“Kao što vidite, u ovoj kući ima sve potrebno za normalan život. Mi smo koristili prizemlje, a obitelj gospođe Snježane živjela je na katu u istoj ovoj kući. Sve vrijeme dok smo kod njih stanovali nismo imali ugovor o najmu, jer je naš odnos bio prijateljski, gotovo obiteljski. Zato nije ni bilo potrebe da oni plaćaju porez. Imali smo pisano dopuštenje vlasnice kuće, koje smo ovjerili kod javnog bilježnika i vjerujem da taj dokument negdje postoji. Bez njihove suglasnosti ne bismo ondje mogli prijaviti prebivalište.”
Boras kaže da su sudjelovali u plaćanju režijskih troškova, ali da nema uplatnice jer su one glasile na vlasnicu kuće.
Vrlo ozbiljna investicija
Pitamo Borasa kako to da je njegova supruga, vlasnica njihove zajedničke tvrtke Baretid, svih deset godina dok je on živio u Čemincu imala prebivalište u Osijeku, u zajedničkoj obiteljskoj kući. Kaže da je to njihova privatna stvar, o čemu nije spreman javno govoriti. Isti odgovor dat će i na pitanje zašto su se, kako tvrdi, 29. svibnja prošle godine i on i sin odjavili s adrese u Čemincu i prebivalište prijavili u Osijeku.
“I to su naši privatni razlozi o kojima ne želim govoriti. To gdje sam prijavljen, kamo idem, gdje spavam ili gdje popijem neko piće, moja je privatna stvar.”
Pitamo, ne čini li mu se da njegov slučaj sliči na onaj bivšeg ministra Crnoje? “Tvrtka Baretid je od 2000. do 2005. zasadila 13 hektara jabuka i izgradila prvi dio hladnjače površine 1250 metara kvadratnih, i ima sjedište u Čemincu, u Školskoj 5a. Tijekom ovih godina dograđena je sa 750 metara kvadratnih, gdje nakon otklanjanja nedostataka i tehničkog pregleda očekujemo uporabnu dozvolu. Zahtjev za tehnički pregled je predan. Moja hladnjača, kao što vidite, nije nikakva baraka na ledini, nego ozbiljna investicija.
To se ni na koji se način ne može usporediti sa slučajem bivšeg ministra Crnoje. Ja nisam živio u Zagrebu i prijavio se na neku drugu adresu da bih ondje imao nekakve povlastice. Dakle, nismo došli na golu zemlju i prijavili prebivalište. U Čeminac sam došao kad smo počeli podizati voćnjak, puno smo uložili, jako mnogo radili, stvorili OPG. Danas imamo 35 hektara voćnjaka i hladnjaču, naš OPG, bez tvrtke Baretid, stalno zapošljava troje ljudi.
Posao za istražitelje
Isključivi motiv cijele obitelji je bio stvaranje novih vrijednosti proizvodnjom. Nismo došli na golu zemlju i rekli tu ćemo nešto napraviti. Kad smo došli u Čeminac već smo puno toga imali.”
Pitamo ga na kraju zna li kolika je razlika između prireza u Osijeku i Čemincu i je li to osjetio na vojnoj mirovini koju prima kao pukovnik Hrvatske vojske i bivši ratni zapovjednik 106. brigade.
“Znam samo da mi je mirovina, sada kad sam prijavio prebivalište u Osijeku, nešto manja nego što je bila dok sam stanovao u Čemincu. Kontaktirao sam knjigovodstvo gdje su mi rekli da je trenutačna razlika u prirezu na moju mirovinu do 30 kuna. No, razlika u ulaganjima i troškovima koje imam je ogromna u odnosu na povlastice koje sam ostvario. A koga zanima može pitati stručnjaka koliko košta izgradnja hladnjače kapaciteta 2000 tona i podizanje 35 hektara voćnjaka.”
Izvori Telegrama, međutim, tvrde da se Zlatko Boras odjavio s adrese kafića u Čemincu i prijavio u Osijek, gdje je stvarno i živio, kada je prošlo deset godina otkako je kupio onih 20 hektara zemlje, zahvaljujući lažnoj prijavi prebivališta. Ugovor o kupnji te zemlje s Općinom Čeminac, kao što smo vidjeli, sklopio je u ožujku 2005. Sastavni dio tog ugovora je i Borasova izjava da će u mjestu svoga prebivališta biti najmanje 10 godina i da će se baviti poljoprivredom. Suglasnost Ministarstva poljoprivrede na spomenuti ugovor, kojom je postao punovažan, stigla je potkraj ožujka 2015. Boras svoje prebivalište u Čemincu otkazuje nakon deset godina i dva mjeseca.
Zanimljivo je još nešto: vlasnica zgrada u kojoj je kafić na adresi Ljudevita Gaja 78, kao i kuće u Ulici Stjepana Radića 72a, za koju Boras tvrdi da su u njoj stanovali, majka je bivšeg predsjednika Općinskog vijeća Čeminca Saše Senića. On je pak bio predsjednik mladeži HDSSB-a u toj općini i vijećnik te stranke, čiji je glavni tajnik bio Davor Boras. Istražni organi kojima je taj slučaj prijavljen imat će zanimljiv posao rasplesti to zamršeno stranačko-interesno klupko u kojem je bilo moguće da osobe svoje prebivalište prijave i na adresi seoskog kafića.
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. ožujka 2015.