Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Teško je 60 godina gurati, iako vas nisu shvaćali, ni priznavali. Slikar Mladen Galić to vjerojatno zna najbolje

Telegramov Mladen Pleše prošao je s Galićem kroz retrospektivu njegova slikarskog opusa u Modernoj galeriji, usput pričajući o životu

Teško je 60 godina gurati, iako vas nisu shvaćali, ni priznavali. Slikar Mladen Galić to vjerojatno zna najbolje

Telegramov Mladen Pleše prošao je s Galićem kroz retrospektivu njegova slikarskog opusa u Modernoj galeriji, usput pričajući o životu

FOTO: Vjekoslav Skledar

Osporavanje Galićeva stvaralaštva ne čudi budući da je bio korak ispred svog vremena, a njegov se rad u potpunosti razlikovao od tada već etabliranih pokreta kao što su bili enformel, Exat, Nove tendencije, Gorgona… Naprosto, Galićevo poimanje umjetnosti u to doba mnogi nisu mogli razumjeti. Također, Galić je bio zahvalna meta jer nije pripadao niti jednoj umjetničkoj skupini niti pokretu, bio je iznimno samozatajan te je potpuno sam 'preusmjeravao modernu umjetnost na novu trasu, one reduktivne apstrakcije ili minimalističke poetike'

Dok smo zajedno razgledavali retrospektivu njegovog 60-godišnjeg umjetničkog opusa u Modernoj galeriji u Zagrebu na prvom katu Vranyczanyjeve palače, 84-godišnji slikar, skulptor, grafičar i grafički dizajner Mladen Galić posebno nas je upozorio na sliku Prostor zvuka 18, iz 1967.

“Kad nam je ta slika, koja je u vlasništvu Muzeja suvremene umjetnosti, donesena u Galeriju, bila je u tako groznom stanju, da smo pitali što se dogodilo. Odgovoreno nam je da je to djelo bilo posuđeno Hrvatskoj narodnoj stranci, HNS-u, gdje je bila na zidu jedne prostorije. Znao sam da reprezentativna djela hrvatske umjetnosti često krase prostore naših veleposlanstava po svijetu, no nisam imao pojma da se slike posuđuju i političkim strankama. Objasnili su nam da je taj rad bio u prostoriji gdje se puno pušilo, i još k tomu iznad radijatora. Kao da to nije bilo dovoljno pa su na okviru prekrižene strelice koje su upućivale u kojem položaju slika mora biti na zidu”, kaže Galić.

“Netko je nacrtao novu veliku strelicu, a zahvaljujući toj intervenciji, slika Prostor zvuka cijelo je vrijeme bila okrenuta naopačke. Slika je toliko devastirana da je restaurateri Moderne galerije nisu uspjeli spasiti. Nezamislivo je zapravo da se djelo koje je u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti može “dugotrajno posuđivati”, kako to oni kažu, a da se pri tomu ne vode nikakva briga o slici. Čemu onda služi taj Muzej? Pokušavao sam više puta kontaktirati ravnateljicu Muzeja Snježanu Pintarić, no ona mi se nije javljala na telefon. Za razliku od nje, ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić te kustosica Lada Bošnjak zaista su uložili maksimalne napore kako bi što bolje organizirale izložbu”, nastavlja.

Vjekoslav Skledar

Strašno oštre kritike prve izložbe

U autorskoj koncepciji povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara Ješe Denegrija i samog autora u Galeriji moderne umjetnosti izloženo je stotinjak slika u ulju i akriliku, kolaža, crteža i objekata nastalih od šezdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas. Izloženi radovi otkrivaju da je na početku Galić stavljao naglasak na formu i boju, a pri kraju njegove su slike sve siromašnije bojama te imaju sve manje elemenata. Na kraju izložbenog prostora nalaze se dva platna koja imaju samo crni okvir pa Galić očekuje da će posjetitelji možda poželjeti da unutar tog okvira osjete neke vlastite dojmove.

Sudbina Galićeva djela Prostor zvuka 18 na svojevrstan način simbolizira pa i zaokružuje šezdeset godina umjetničkog djelovanja slikara za kojega nerijetko nije bilo dovoljno razumijevanja, uvažavanja pa i prepoznavanja važnosti njegova stvaralaštva. Prva samostalna izložba Mladena Galića Zvuk i prostori zvuka, koja je priređena 1966. u Galeriji Studentskog centra, dočekana je na nož od tada dvojice iznimno uglednih likovnih kritičara. Vladimir Maleković u tekstu u Vjesniku pod naslovom Prazna jezgra ispod svježe površine ustvrdio je kako bi Galić, umjesto što se bavi slikarstvom, trebao uređivati izloge. Igor Zidić u nekadašnjem Telegramu je pak zapisao kako Galić zapravo ne postoji kao originalan slikar jer je kopirao američke slikare Morrisa Louisa i Kennetha Nolanda. Zbog toga će ga, zaključio je, ” neki smatrati prepisivačem zadaća, a drugi učenikom koji piše na zadanu temu.”

Mnogi su bili uvjereni da neće uspjeti

Mnogi su tada bili uvjereni, prisjeća se Galić, da se zbog takvih poražavajućih kritika više nikada neću baviti slikarstvom. “Bio sam potpuno zatečen, nisam znao što bih sa sobom. Pitao sam se od kud takva mržnja, pa te ljude nisam ni poznavao. Posebno mi je teško palo što su te kritike bile zapravo uvredljive, optuživali su me za plagiranje slikara za koje tada nisam ni čuo. No, odlučio sam ne predati se te nastaviti raditi ono što sam osjećao kao svoje umjetničko poslanje.”

Prostorna činjenica 73

Za razliku od Malekovića i Zidića, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Ješa Denegri ocijenio je kako je svojom prvom izložbom Mladen Galić pokazao “da daje prioritet boji i obliku što ide u prilog autonomiji umjetnosti. Galićevo je stvaralaštvo posve u skladu s poimanjem umjetnosti i umjetničkog izvan i iznad svega okolnog, društvenog i konkretno političkog.” Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković zapisao je pak kako je “Galićevo stvaralaštvo potpuno nova pojava koja, za razliku od apstraktnog ekspresionizma ili slikarske apstrakcije, nije ukorijenjena u povijesti umjetnosti…”

Devastacija izložbe Hit parada

No, sva ta osporavanja bila su tek uvod u puno veće nevolje koje su uslijedile. Kad je 1967., zajedno s Miroslavom Šutejem, Ante Kuduzom i Ljerkom Šibenik, u Galeriji Studentskog centra priredio prvo takvo događanje na ovim prostorima, došlo je do skandala kakav do tada nije viđen. U dogovoru s kustosom i voditeljem Galerije Želimirom Koščevićem, koji je u to doba hrabro eksperimentirao te pružao šansu mladim likovnim autorima da ruše granice umjetnosti, četvero umjetnika, svaki na svoj način, oblikovali su svoj dio galerijskog prostora.

Miroslav Šutej objesio je trake kroz koje se prolazilo, Ante Kuduz izložio je prozirne plastične plahte iza kojih su se nazirali crteži, a Ljerka Šibenik objesila je na stropu nekoliko stotina balona. Galić je pak vreće veličine oko 6 metara obojene u plavu, crvenu i bijelu boju, ispunio piljevinom iz pilane kod Zapadnog kolodvora u Zagrebu. “Iako smo zakazali otvorenje izložbe koju smo nazvali Hit parada u 22 sata, došlo je jako puno ljudi. No, njihova žestoka reakcija, premda smo je priželjkivali, premašila je sva naša očekivanja. Naime, neki naši mladi kolege, nagovoreni od nekolicine starijih umjetnika, najprije su nas provocirali, a onda u roku od pola sata uništili, podrapali i prosuli sve naše eksponate.

Galićeva Prostorna činjenica 70

Tako su agresivnost i netolerancija pobijedili našu namjeru da rušenjem starih vrijednosti i tabua, konzervativizma apstrakcije, enformela, nadrealizma, otvorimo prostor novim idejama i novom poimanju umjetnosti. Telegram je tada tom događaju posvetio cijelu prvu stranicu opisujući detaljno kako je uništena prva instalacija u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Vlast je vjerojatno zaključila kako je to opet neka zapadnjačka svinjarija, pa se odlučila odmah obračunati. Želimir Košćević zamalo je dobio otkaz pa smo morali dati izjavu kako bismo ga spasili od gnjeva politike. Danas međutim povjesničari umjetnosti moju prvu samostalnu izložbu i tu Hit paradu ocjenjuju kao prijelome datume novije umjetničke prakse u kojoj je došlo do prijelaza od slike i skulpture do objekata i ambijenata.”

Nije bio dio klanova i etabliranih pokreta

Voditelj Galerije Želimir Koščević objavio je tim povodom kako se za djela četvorice mladih umjetnika “već sada može pouzdano tvrditi da predstavljaju antologijsku vrijednost u našoj novijoj povijesti umjetnosti.” Ješa Denegri je pak zapisao kako “u predvečerje 1968. eksponati Hit Parade daju neke od tipičnih šezdesetosmaških zahtjeva: djelatniji udio mladih, među kojima i umjetnika, u urbanom prostoru i u realnom životnom toku. Na užem pak domaćem umjetničkom terenu ovom je akcijom izričito najavljen kraj dominacije enformela i lirske apstrakcije te je otvoren put umjetnosti ambijenta ranih sedamdesetih u galerijskim i izvan galerijskim prostorima.”

Unatoč svom nerazumijevanju i otporu, Mladen Galić nastavio je eksperimentirati pa je tako 1970. na izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti postavio ambijent s neonom i crnim svjetlom. Dvije godine kasnije ta je izložba prikazana u Beogradu.

Osporavanje Galićeva stvaralaštva ne čudi budući da je bio korak ispred svog vremena, a njegov se rad u potpunosti razlikovao od tada već etabliranih pokreta kao što su bili enformel, Exat, Nove tendencije, Gorgona… Naprosto, Galićevo poimanje umjetnosti u to doba mnogi nisu mogli razumjeti. Također, Galić je bio zahvalna meta jer nije pripadao niti jednoj umjetničkoj skupini niti pokretu, bio je iznimno samozatajan te je potpuno sam “preusmjeravao modernu umjetnost na novu trasu, one reduktivne apstrakcije ili minimalističke poetike”.

Priznanja i izložbe u ostatku svijeta

Galić pak kaže kako je po prirodi čovjek koji nije želio pripadati klanovima. “Uvijek sam volio biti u pozadini, sa strane i takva mi je pozicija odgovarala jer je odnos prema meni bio jednak onomu koji sam ja imao spram javnosti. Pri tomu sam se držao načela velikog francuskog slikara Edgara Degasa koji je govorio da želi biti veliki umjetnik, ali kao osoba anoniman. Osim toga, nisam trebao raditi kompromise jer mi egzistencija nije ovisila o slikarstvu, pa nisam bio prisiljen raditi slike koje će se moći prodavati. No, moram reći da me ohrabrivalo to što je bilo dosta stručnjaka koji su me podržavali. U Beogradu sam, primjerice, bio uvažen, tamo su nas doživljavali kao prozor prema Zapadu. U Grazu je jedna moja skulptura bila izložena u glavnom parku nekoliko mjeseci”.

Prostor zvuka 18

Galić je izlagao na brojnim bijenalima po svijetu, dobivao važne nagrade, njegova djela predstavljena su u sklopu pregleda tadašnje jugoslavenske umjetnosti u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, Dortmundu, Berlinu, Bruxellesu, Rimu, Milanu, Mainzu, i, dakako, po cijeloj Jugoslaviji.

Glazba je jedna od nevidljivih linija koja se proteže kroz gotovo cijelo Galićevo stvaralaštvo. Muzika kao inspiracija pojavljuje su u Galića već kod prve izložbe Prostori zvuka da bi 2011. godine bila zaokružena krasnim ciklusom nazvanim Rahmanjinov na Sv. Geri. “Muzika kao i slikarstvo nema granica ni ograničenja to je bezgraničan prostor slobode kojim se može putovati u beskraj… Kroz svoje slike pokušavam graditi vlastiti svemir u kojemu nema kraja i u kojem mogu iskazati sve svoje osjećaje. I zato me glazba oduvijek privlačila i zbog toga sam toliko vezan uz nju. Posebno volim Sergeja Rahmanjinova, Johannesa Brahmsa, Modesta Petroviča Musorgskog, Antonina Dvoraka…”

Utjecaj na zagrebačku grafičku školu

Osim slikarstvom, Galić se zanimao za skulpturu i spomeničku plastiku… Imao je potpunu slobodu stvaralaštva jer nije živio od prodaje slika, već je zarađivao baveći se grafičkim dizajnom, uređivanjem novina, oblikovanjem kataloga, plakata, knjiga… I u tome je Galićevo stvaralaštvo bile prepoznatljivo te je ostavilo dubokog traga u onomu što danas nazivamo zagrebačkom grafičkom školom. Galić je također grafički oblikovao Omladinski tjednik, Studentski list, Telegram, Vjesnik… Izradio je cijeli niz plakata za izložbe Knifera, Džamonje, Seisela, Sokića, Srneca, Rašića, Gattina, za Gavelline večeri, za izložbu hrvatske umjetnosti u Mainzu, za izložbu Exata… Uz sve to, punih 27 godina oblikovao je vizualni identitet za Galeriju Nova za koju je izradio kompletan dizajn, od kataloga i monografija do plakata i pozivnica…

Mladen Galić zadovoljan je onim što je postigao u umjetnosti, a posebno je ponosan što je njegova retrospektiva potvrdila dosljednost, kontinuitet i stalnu prisutnost u umjetničkom životu punih 60 godina. Ipak postoji sjena koja se nadvijala nad cijelim njegovim stvaralaštvom. Galić, naime, nikada nije imao svoj atelier. “Velika je nesreća za umjetnika kad nema odgovarajući prostor za rad. Nažalost, za mene nije bilo razumijevanja pa sam se snalazio na razne načine. Na početku smo iznajmili neki prostor u Kustošiji, ali ga je poplavio potok pa nam je uništeno puno radova.

Dan drugi 56 i 60

Moja djela morala su se potucati po kojekakvim vlažnim podrumima, a kad sam konačno dobio prostor u Studentskom centru gdje sam mogao čuvati slike, onda je dobar dio radova naprosto pokraden. Za svakog likovnog umjetnika, pa i za mene, najveći je problem što u nas nema pravog tržišta umjetnina, što nema bogatih galerista i kolekcionara koji bi ulagali u umjetnike, pomagali im u razvoju pa su slikari i kipari prepušteni sami sebi. U posljednje doba pojavio se još jedan krajnje negativan fenomen: kako više praktički nema novina, omladinskih i studentskih listova, sasvim je iščeznula likovna kritika pa više nema tekstova koji bi objašnjavali nečije stvaralaštvo i zainteresirali publiku za nekog umjetnika.”

Velika tuga zbog rodnog Širokog Brijega

Iz razgovora se može zaključiti kako Mladena Galića možda najviše emocionalno pogađa to što u njegovom rodnom Širokom Brijegu, gdje je početkom devedesetih godina otvorena vrijedna Franjevačka galerija, u stalnom postavu nema niti jednog njegovog djela. “Iako se moje slike nalaze u muzejima u Beču, Grazu, New Yorku, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, u stalnom postavu u Širokom Brijegu za njih nema mjesta. Čovjeka naprosto mora boljeti takav odnos. Namjeravao sam svom rodnom gradu pokloniti cjelokupni opus, želio sam u Širokom Brijegu okupiti sva moja djela, no nije bilo interesa”.

 

No, unatoč tome, Galić zaključuje kako je ipak sretan što je živio i stvarao u 20. stoljeću. “Sve novo što se posljednjih godina pojavilo u našim životima donijelo je puno dobrog, ali i lošeg. Danas mladi samo tipkaju po mobitelima, umjetnost ih vrlo malo zanima. Doduše sve je počelo pojavom televizije, a nastavilo otkrićem interneta. Do tada su ljudi puno više izlazili, družili se, posjećivali kazališta, koncerte, izložbe. Danas sjede kod kuće, surfaju po internetu ili gledaju televiziju”, misli Galić.

“Nekoć je Zagreb bio europski umjetnički centar, tu su se pojavile Nove tendencije, izlagali su kipar Henry Moore ili veliki Pablo Picasso, na Zagrebačkom muzičkom bijenalu nastupao je skladatelj John Cage… Bili smo dio svijeta, mladi ljudi diktirali su trendove… Danas je sve drugačije, mladi umjetnici moraju odlaziti u inozemstvo kako bi bili bliže umjetničkim središtima. Ovdje, naime, mlade talentirane ljude nema tko zapaziti i prepoznati, pa ne mogu steći ozbiljniju afirmaciju niti mogu uspjeti”, zaključuje Galić.

Vjekoslav Skledar