Pozlata se sljuštila u rekordnom roku. Bitka hrvatske države s koronavirusom danas izgleda znatno drugačije od one u, recimo, utorak prijepodne. Količina netransparentnosti, političkog bahatluka, forsiranja podobnosti, nepotizma i neodgovornosti kojom je javnost zapljusnuta u posljednjih 60-ak sati s najviših pozicija jednostavno frapira.
Uskršnja kocka i problem poruke
Odluka o relaksiranju mjera za Uskrs bila je sama za sebe ogromna kocka. Pridružena s dozvolom za obavljanje tradicionalne crkvene procesije na Hvaru, međutim, postala je izvjesna opasnost čiji će se učinci mjeriti u narednim tjednima. Procesija na otoku koji trenutno nema zaraženih – sama za sebe – nije toliko problem. Problem je u poruci.
Lokalni stožer civilne zaštite je prvi koji je dao zeleno svjetlo procesiji, ali samo ako će na njoj odjednom biti prisutno maksimalno pet ljudi koji će poštivati socijalnu distancu. No, onda su lokalne crkvene vlasti pisale Nacionalnom stožeru, pa je ulog povećan – na procesiji je u svakoj od njenih šest postaja, moglo sudjelovati po 15 ljudi.
Premijer i ministar zdravstva iz mjesta hvarske procesije
Naravno, mnogima u Hrvatskoj neke tradicije i običaji građanima “puno znače” (izraz kojim je Capak objasnio zeleno svjetlo Hvaru). Za pretpostaviti je da i Papi “puni znači” običaj održavanja mise za Cvjetnicu pred vjernicima, pa je opet Bazilika Svetog Petra u Rimu bila prazna.
Kako, pobogu, objasniti ljudima da je nužno da i dalje “ostanu doma”, kad, eto, neki mogu upražnjavati i svoje vjerske običaje jer im to “puno znači”? Možda time da oko Hvara jednostavno treba imati razumijevanja jer je ministar zdravstva Vili Beroš rodom baš iz Jelse odakle kreće procesija “Za križen”, a Andrej Plenković je porijeklom iz četvrte od šest njenih postaja, iz mjesta Svirče? Kako nakon toga očekivati odgovornosti i ozbiljnost građana koji su već mjesec dana u izolaciji? Jednostavno – zazivanjem represije. Na povjerenje Stožer više, očito, ne može igrati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milijuni u dobrim rukama
Kako će, pak, Vlada objasniti rezove u državnom proračunu nakon ovotjedne odluke o uplati 43 milijuna kuna za bolnicu u Mostaru, posebno je pitanje. Postoji, naravno, niz razloga kojima se može argumentirati dodjela novca bolnici u BiH iz proračuna RH. Problem je što su vremena drugačija. Ovo nije 2019. ili 2018. ili bilo koja od ranijih godina kad je novca u domaćem proračunu bilo dovoljno. Sva ministarstva upravo pripremaju goleme rezove, a Vlada još nije odustala ni od ideje da se smanjuju plaće u javnim službama.
U isto vrijeme se u susjednu državu šalju 43 milijuna kuna za “podmirivanje dijela dospjelih obveza prema dobavljačima lijekova, potrošnog i ugradbenog medicinskog materijala” bolnici čiju dobavu lijekova, potrošnog i ugradbenog materijala organizira i nadgleda ravnatelj koji svojom pojavom i retorikom dramatično nadmašuje sve dosege autohtonih političkih parazita s lukrativnih javnih dužnosti. Prije nekoliko tjedana se, čekajući rezultat testa, po mostarskoj bolnici šetao pacijent kojem je kasnije utvrđen koronavirus. Iznenadio ih je, veli ravnatelj bolnice kojoj je država upravo doznačila 43 milijuna kuna, jer je ušao na stražnji ulaz.
Splitska eskalacija
Što nas, očekivano, dovodi do Splita i eksplozije epidemije u Domu za starije i nemoćne koja je već uzela prvi život. Ne zna se što je u ovoj mračnoj priči gore – političko imenovanje ravnatelja Ivana Škaričića čija struka nema nikakve veze s poslom koji obavlja, višednevno zanemarivanje simptoma zaraze, nedostatak zaštitne opreme djelatnika Doma, manjak komunikacije među institucijama, operetno nesposobna resorna ministrica koja priča o preporukama koje su slali iz Zagreba dok žena za koju je njeno ministarstvo bilo odgovorno izdiše na respiratoru, bahatost Andreja Plenkovića koji “neće dopustiti” da se slučaj povezuje s njegovom strankom…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najgore su, ipak, posljedice. Zbog političkog cinizma i ljudskog nemara u Domu za starije i nemoćne cijeli grad, drugi po veličini u Hrvatskoj, mogao bi postati poprište dodatnog zahuktavanja epidemije i to baš u danima kad se, eto, pričalo o “relaksiranju mjera”. Bit će, međutim, prije – ostani doma do daljnjeg. Milom ili, kako smo čuli na današnjoj pressici Stožera, jačanjem represivnih mjera.
Kineski princip na Srebrnjaku
A represivne mjere nisu samo one koje se mogu mjeriti “postupanjem” snaga reda po glavi građana. Represija, naime, može značiti da i usta treba držati široko zatvorenima. Dvije liječnice iz Dječje bolnice Srebrnjak su početkom travnja pisale ministru zdravstva Viliju Berošu ukazujući na nedostatak zaštitne opreme u bolnici. V.d. ravnateljica ih je zbog toga smijenila iz bolničkih tijela i dala opomenu pred otkaz.
Posljednje upozorenje pred otkazivanje radnog odnosa (što je, u situaciji kad ekonomija pada u ponor kojem se kraja ne vidi, dosta ozbiljna presuda) dobila je čak i tajnica s čijeg je računala poslan dopis ministru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dakle, šutnja o problemima, čak i u kritičnim djelatnostima kao što je zdravstvo je, onako po kineskom principu, sasvim preporučljiva. Pače, previše priče se brzo obije o glavu. U svjetlu zbivanja iz Srebrnjaka, stoga, ne treba nimalo čuditi što ravnatelj Škaričić nije dizao uzbunu dok situacija nije “malo eskalirala”.
Potrošeno povjerenje
Ljuštenje pozlate s hrvatske borbe protiv pandemije je tako obavljeno rekordnom roku i sa zavidnim učinkom. Dojučerašnji heroji sve više podsjećaju na dužnosnike na kakve smo navikli posljednjih desetljeća, a politička vlast upravo na onakvu kakvu gledamo od ljeta 2016. godine, kad se HDZ održao na vlasti uz pomoć zastupnika koje su izabrali birači koji prije svega nisu željeli – HDZ na vlasti.
Povjerenje je, dakle, potrošeno. A ako se na to nadoveže i širenje epidemije u ovom tmurnom iako sunčanom hrvatskom proljeću 2020. godine, očito sazrijeva vrijeme za – represiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tjedan nije izgledao dobro za Vladu i stožer. Popustila je disciplina, desili su se Split, Hvar i Mostar
Odluka o relaksiranju mjera za Uskrs bila je sama za sebe kocka. A to je bio tek početak
Naravno, mnogima u Hrvatskoj neke tradicije i običaji 'puno znače' (izraz kojim je Capak objasnio zeleno svjetlo Hvaru). Za pretpostaviti je da i Papi 'puni znači' običaj održavanja mise za Cvjetnicu pred vjernicima, pa je opet Bazilika Svetog Petra u Rimu bila prazna
Pozlata se sljuštila u rekordnom roku. Bitka hrvatske države s koronavirusom danas izgleda znatno drugačije od one u, recimo, utorak prijepodne. Količina netransparentnosti, političkog bahatluka, forsiranja podobnosti, nepotizma i neodgovornosti kojom je javnost zapljusnuta u posljednjih 60-ak sati s najviših pozicija jednostavno frapira.
Primjer nesretne procesije na otoku Hvaru posebno je ilustrativan i imat će vjerojatno posebno gadne posljedice na zdravlje građana i trajanje izolacije u kojoj se nalazimo već skoro mjesec dana. I još ćemo – a za to nisu prvenstveno krivi “neodgovorni građani”, kojima ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak upravo – ako ovako nastave – s pressice Stožera prijeti jačim angažmanom snaga reda. Samo, za moguće širenje epidemije i posljedično produženje izolacije koja će produbiti izvjesnu ekonomsku i socijalnu katastrofu epskih proporcija odgovornost ovaj put nije na građanima, nego baš na političkom vrhu države, koji u pandemiji čini i sam Capakov Stožer.
Uskršnja kocka i problem poruke
Odluka o relaksiranju mjera za Uskrs bila je sama za sebe ogromna kocka. Pridružena s dozvolom za obavljanje tradicionalne crkvene procesije na Hvaru, međutim, postala je izvjesna opasnost čiji će se učinci mjeriti u narednim tjednima. Procesija na otoku koji trenutno nema zaraženih – sama za sebe – nije toliko problem. Problem je u poruci.
Lokalni stožer civilne zaštite je prvi koji je dao zeleno svjetlo procesiji, ali samo ako će na njoj odjednom biti prisutno maksimalno pet ljudi koji će poštivati socijalnu distancu. No, onda su lokalne crkvene vlasti pisale Nacionalnom stožeru, pa je ulog povećan – na procesiji je u svakoj od njenih šest postaja, moglo sudjelovati po 15 ljudi.
Premijer i ministar zdravstva iz mjesta hvarske procesije
Naravno, mnogima u Hrvatskoj neke tradicije i običaji građanima “puno znače” (izraz kojim je Capak objasnio zeleno svjetlo Hvaru). Za pretpostaviti je da i Papi “puni znači” običaj održavanja mise za Cvjetnicu pred vjernicima, pa je opet Bazilika Svetog Petra u Rimu bila prazna.
Kako, pobogu, objasniti ljudima da je nužno da i dalje “ostanu doma”, kad, eto, neki mogu upražnjavati i svoje vjerske običaje jer im to “puno znači”? Možda time da oko Hvara jednostavno treba imati razumijevanja jer je ministar zdravstva Vili Beroš rodom baš iz Jelse odakle kreće procesija “Za križen”, a Andrej Plenković je porijeklom iz četvrte od šest njenih postaja, iz mjesta Svirče? Kako nakon toga očekivati odgovornosti i ozbiljnost građana koji su već mjesec dana u izolaciji? Jednostavno – zazivanjem represije. Na povjerenje Stožer više, očito, ne može igrati.
Milijuni u dobrim rukama
Kako će, pak, Vlada objasniti rezove u državnom proračunu nakon ovotjedne odluke o uplati 43 milijuna kuna za bolnicu u Mostaru, posebno je pitanje. Postoji, naravno, niz razloga kojima se može argumentirati dodjela novca bolnici u BiH iz proračuna RH. Problem je što su vremena drugačija. Ovo nije 2019. ili 2018. ili bilo koja od ranijih godina kad je novca u domaćem proračunu bilo dovoljno. Sva ministarstva upravo pripremaju goleme rezove, a Vlada još nije odustala ni od ideje da se smanjuju plaće u javnim službama.
U isto vrijeme se u susjednu državu šalju 43 milijuna kuna za “podmirivanje dijela dospjelih obveza prema dobavljačima lijekova, potrošnog i ugradbenog medicinskog materijala” bolnici čiju dobavu lijekova, potrošnog i ugradbenog materijala organizira i nadgleda ravnatelj koji svojom pojavom i retorikom dramatično nadmašuje sve dosege autohtonih političkih parazita s lukrativnih javnih dužnosti. Prije nekoliko tjedana se, čekajući rezultat testa, po mostarskoj bolnici šetao pacijent kojem je kasnije utvrđen koronavirus. Iznenadio ih je, veli ravnatelj bolnice kojoj je država upravo doznačila 43 milijuna kuna, jer je ušao na stražnji ulaz.
Splitska eskalacija
Što nas, očekivano, dovodi do Splita i eksplozije epidemije u Domu za starije i nemoćne koja je već uzela prvi život. Ne zna se što je u ovoj mračnoj priči gore – političko imenovanje ravnatelja Ivana Škaričića čija struka nema nikakve veze s poslom koji obavlja, višednevno zanemarivanje simptoma zaraze, nedostatak zaštitne opreme djelatnika Doma, manjak komunikacije među institucijama, operetno nesposobna resorna ministrica koja priča o preporukama koje su slali iz Zagreba dok žena za koju je njeno ministarstvo bilo odgovorno izdiše na respiratoru, bahatost Andreja Plenkovića koji “neće dopustiti” da se slučaj povezuje s njegovom strankom…
Najgore su, ipak, posljedice. Zbog političkog cinizma i ljudskog nemara u Domu za starije i nemoćne cijeli grad, drugi po veličini u Hrvatskoj, mogao bi postati poprište dodatnog zahuktavanja epidemije i to baš u danima kad se, eto, pričalo o “relaksiranju mjera”. Bit će, međutim, prije – ostani doma do daljnjeg. Milom ili, kako smo čuli na današnjoj pressici Stožera, jačanjem represivnih mjera.
Kineski princip na Srebrnjaku
A represivne mjere nisu samo one koje se mogu mjeriti “postupanjem” snaga reda po glavi građana. Represija, naime, može značiti da i usta treba držati široko zatvorenima. Dvije liječnice iz Dječje bolnice Srebrnjak su početkom travnja pisale ministru zdravstva Viliju Berošu ukazujući na nedostatak zaštitne opreme u bolnici. V.d. ravnateljica ih je zbog toga smijenila iz bolničkih tijela i dala opomenu pred otkaz.
Posljednje upozorenje pred otkazivanje radnog odnosa (što je, u situaciji kad ekonomija pada u ponor kojem se kraja ne vidi, dosta ozbiljna presuda) dobila je čak i tajnica s čijeg je računala poslan dopis ministru.
Dakle, šutnja o problemima, čak i u kritičnim djelatnostima kao što je zdravstvo je, onako po kineskom principu, sasvim preporučljiva. Pače, previše priče se brzo obije o glavu. U svjetlu zbivanja iz Srebrnjaka, stoga, ne treba nimalo čuditi što ravnatelj Škaričić nije dizao uzbunu dok situacija nije “malo eskalirala”.
Potrošeno povjerenje
Ljuštenje pozlate s hrvatske borbe protiv pandemije je tako obavljeno rekordnom roku i sa zavidnim učinkom. Dojučerašnji heroji sve više podsjećaju na dužnosnike na kakve smo navikli posljednjih desetljeća, a politička vlast upravo na onakvu kakvu gledamo od ljeta 2016. godine, kad se HDZ održao na vlasti uz pomoć zastupnika koje su izabrali birači koji prije svega nisu željeli – HDZ na vlasti.
Povjerenje je, dakle, potrošeno. A ako se na to nadoveže i širenje epidemije u ovom tmurnom iako sunčanom hrvatskom proljeću 2020. godine, očito sazrijeva vrijeme za – represiju.