“Hrvatski je narod, razmjerno broju stanovnika, najviše pridonio antifašističkoj borbi u Europi, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od pola milijuna hrvatskih građana”, rekla je u nedjelju Kolinda Grabar Kitarović pred brojnim predsjednicima država i vlada u Varšavi.
U glavnom gradu Poljske obilježavala se 80. godišnjica početka Drugog svjetskog rata. Hrvatska predsjednica za tu je specijalnu prigodu odabrala ponosno naglasiti koliko je važan i općenarodni bio antifašistički pokret na teritoriju tadašnje Hrvatske na koju je legla šapa Hitlerovog Trećeg Reicha. Partizani su, dakle, istaknuti i pohvaljeni.
Predsjedničina kontradikcija kao stanje normalne
Mada Tito koji ih je organizirao i predvodio do oslobođenja, i sam Hrvat, leži u mraku nekog podruma kamo je njegovu bistu torpedirala gospođa Grabar Kitarović čim je sjela na Pantovčak. I mada je ova ista predsjednica nedavno našla lijepe riječi isprike za poglavnika NDH Antu Pavelića protiv čije su se zločinačke države borili i ginuli ti isti partizani koje u Varšavi časti komplimentima.
Dakle, jedan dan ono “Pavelić je, kao i svi mi, bio samo čovjek, tko se usudi baciti prvi kamen” u predsjedničinu intervjuu proustaškom Hrvatskom tjedniku. Drugi dan udara po fašizmu i hvali se najmasovnijim antifašističkim pokretom u Europi.
Sve je to ludo? Bipolarno? Kontradiktorno? Ne razumiješ? Pa neka se javi tko razumije? Ali kad je Kolinda Grabar Kitarović posrijedi, kontradikcija je stanje normale. Utoliko i ova sekvenca iz Varšave samo nadodaje prstohvat začina u njezin slatko-kiseli bućkuriš od politike, stavova i principa.
Jedan dan brani ustaše, drugi dan se od njih ograđuje
U ožujku 2018. nastupi u Buenos Airesu odajući u ime ove naše države počast “mnogim Hrvatima koji su nakon Drugog svjetskog rata upravo u Argentini našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sad, u rujnu 2019., ode u Varšavu i pokloni se pred cijelim svijetom hrvatskim antifašistima koji su “aktivno sudjelovali” u NOB-u i, nakon četiri godine zuluma i smrti, donijeli svom narodu spas od zloglasnog fašističkog režima NDH. Režima što su ga ustrojili upravo oni “mnogi Hrvati” koji su poslije pobjegli preko granice i našli utočište u Argentini.
U Varšavi ima blackout na simpatije koje je lani izrazila prema tim “mnogim Hrvatima” – na primjer Anti Paveliću, Dinku Šakiću itd. – koji su se u Argentini združili s velikim brojem svojih uzora iz aparata Trećeg Reicha – na primjer Adolfom Eichmannom, Josefom Mengeleom itd. U Buenos Airesu je pogodi sinkopa pa i ne spomene partizanski pokret i onih pola milijuna ispravno orijentiranih Hrvata u Drugom svjetskom ratu koje će se, kao svijetlim primjerom povijesne odgovornosti svog naroda, hvaliti sada u prijestolnici Poljske.
Tko uopće može glasati za ovakvu Grabar Kitarović
Za razliku od Grabar Kitarović, kod predsjednika Njemačke Franka Waltera Steinmeiera nema ni blackouta, ni sinkope, ni bipolarnog poremećaja. On se Varšavi poklonio poljskim žrtvama fašizma u čijoj je zemlji počeo Drugi svjetski rat napadom Hitlerove Njemačke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Ne postoji drugo mjesto u Europi na kojem bi bilo tako teško govoriti na mom jeziku kao u Poljskoj”, rekao je u nedjelju Steinmeier. “To što smijem biti tu je čudo pomirenja. Molim vas za oprost njemačke historijske krivnje. To je naša trajna odgovornost.”
No, ovako kako je kod Kolinde Grabar Kitarović s Drugim svjetskim ratom, tako je i sa svim ostalim. Puding u glavi. O svemu može ovako i onako i kojekako. Ovisno o auditoriju, o tome gdje se spremaju koji izbori, o južini i vitlanju tlakova u mutnoj atmosferi. Koji je to profil koji će za nju zimus glasati baš me zanima. Slaven Letica nedavno je negdje nadasve analitički ocijenio da je ona, recimo, podesan izbor (i) za “sredovječne žene” koje su oduševljene kako se predsjednica stesala pa im to daje nadu da je i za njih sve moguće. Možda onda to.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko će glasati za predsjednicu koja svaki dan mijenja mišljenje o najvažnijim političkim pitanjima?
Ovako kako je kod Kolinde Grabar Kitarović s Drugim svjetskim ratom, tako je i sa svim ostalim
Kontradikcija je kod predsjednice stanje normale. Sad se u Varšavi pohvalila s pola milijuna hrvatskih antifašista za vrijeme otpora protiv Hitlera. Tito, koji je organizirao i predvodio antifašistički pokret, za to vrijeme leži u mraku nekog podruma. U Argentini je lani nadahnjivala domoljubnim doprinosom ustaške emigracije iz 1945. Kako s Drugim svjetskim ratom, tako i sa svim ostalim.
“Hrvatski je narod, razmjerno broju stanovnika, najviše pridonio antifašističkoj borbi u Europi, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od pola milijuna hrvatskih građana”, rekla je u nedjelju Kolinda Grabar Kitarović pred brojnim predsjednicima država i vlada u Varšavi.
U glavnom gradu Poljske obilježavala se 80. godišnjica početka Drugog svjetskog rata. Hrvatska predsjednica za tu je specijalnu prigodu odabrala ponosno naglasiti koliko je važan i općenarodni bio antifašistički pokret na teritoriju tadašnje Hrvatske na koju je legla šapa Hitlerovog Trećeg Reicha. Partizani su, dakle, istaknuti i pohvaljeni.
Predsjedničina kontradikcija kao stanje normalne
Mada Tito koji ih je organizirao i predvodio do oslobođenja, i sam Hrvat, leži u mraku nekog podruma kamo je njegovu bistu torpedirala gospođa Grabar Kitarović čim je sjela na Pantovčak. I mada je ova ista predsjednica nedavno našla lijepe riječi isprike za poglavnika NDH Antu Pavelića protiv čije su se zločinačke države borili i ginuli ti isti partizani koje u Varšavi časti komplimentima.
Dakle, jedan dan ono “Pavelić je, kao i svi mi, bio samo čovjek, tko se usudi baciti prvi kamen” u predsjedničinu intervjuu proustaškom Hrvatskom tjedniku. Drugi dan udara po fašizmu i hvali se najmasovnijim antifašističkim pokretom u Europi.
Sve je to ludo? Bipolarno? Kontradiktorno? Ne razumiješ? Pa neka se javi tko razumije? Ali kad je Kolinda Grabar Kitarović posrijedi, kontradikcija je stanje normale. Utoliko i ova sekvenca iz Varšave samo nadodaje prstohvat začina u njezin slatko-kiseli bućkuriš od politike, stavova i principa.
Jedan dan brani ustaše, drugi dan se od njih ograđuje
U ožujku 2018. nastupi u Buenos Airesu odajući u ime ove naše države počast “mnogim Hrvatima koji su nakon Drugog svjetskog rata upravo u Argentini našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine”.
Sad, u rujnu 2019., ode u Varšavu i pokloni se pred cijelim svijetom hrvatskim antifašistima koji su “aktivno sudjelovali” u NOB-u i, nakon četiri godine zuluma i smrti, donijeli svom narodu spas od zloglasnog fašističkog režima NDH. Režima što su ga ustrojili upravo oni “mnogi Hrvati” koji su poslije pobjegli preko granice i našli utočište u Argentini.
U Varšavi ima blackout na simpatije koje je lani izrazila prema tim “mnogim Hrvatima” – na primjer Anti Paveliću, Dinku Šakiću itd. – koji su se u Argentini združili s velikim brojem svojih uzora iz aparata Trećeg Reicha – na primjer Adolfom Eichmannom, Josefom Mengeleom itd. U Buenos Airesu je pogodi sinkopa pa i ne spomene partizanski pokret i onih pola milijuna ispravno orijentiranih Hrvata u Drugom svjetskom ratu koje će se, kao svijetlim primjerom povijesne odgovornosti svog naroda, hvaliti sada u prijestolnici Poljske.
Tko uopće može glasati za ovakvu Grabar Kitarović
Za razliku od Grabar Kitarović, kod predsjednika Njemačke Franka Waltera Steinmeiera nema ni blackouta, ni sinkope, ni bipolarnog poremećaja. On se Varšavi poklonio poljskim žrtvama fašizma u čijoj je zemlji počeo Drugi svjetski rat napadom Hitlerove Njemačke.
“Ne postoji drugo mjesto u Europi na kojem bi bilo tako teško govoriti na mom jeziku kao u Poljskoj”, rekao je u nedjelju Steinmeier. “To što smijem biti tu je čudo pomirenja. Molim vas za oprost njemačke historijske krivnje. To je naša trajna odgovornost.”
No, ovako kako je kod Kolinde Grabar Kitarović s Drugim svjetskim ratom, tako je i sa svim ostalim. Puding u glavi. O svemu može ovako i onako i kojekako. Ovisno o auditoriju, o tome gdje se spremaju koji izbori, o južini i vitlanju tlakova u mutnoj atmosferi. Koji je to profil koji će za nju zimus glasati baš me zanima. Slaven Letica nedavno je negdje nadasve analitički ocijenio da je ona, recimo, podesan izbor (i) za “sredovječne žene” koje su oduševljene kako se predsjednica stesala pa im to daje nadu da je i za njih sve moguće. Možda onda to.