Nekad je nužno odabrati stranu

To što se Tuđmanu sad podiže spomenik prvenstveno govori o tome da se narativ tuđmanizma potrošio

Dizanje spomenika pokušaj je zaustavljanja vremena koji će završiti tragično

Nespremno da se suoči s onim što slijedi, ali i s vlastitim lošim izborima, društvo se odlučilo okrenuti prošlosti, i to na najgori mogući način. Okretanje tuđmanizmu, koji je uz to što je bio moralno upitan, bio i potpuno anakron te posvađan s vremenom i u momentu kad se tek pojavio na sceni, a kamo li u današnje doba, označilo je tako još jedan očajnički pokušaj da se zaustavi vrijeme.

Paradoksalno je, ali istinito, da podizanje spomenika Tuđmanu u Zagrebu ponajprije svjedoči o tome kako se čitav taj narativ tuđmanizma potrošio. Stvari su vrlo jednostavne. Kad se nekome ili nečemu počnu forsirano podizati spomenici ili kad nešto uđe u postave muzeja, to je jasan signal kako više nije živo.

To naravno ne znači da hrvatsko društvo i dalje nije temeljito obilježeno simboličkim nasljeđem i vrijednostima Tuđmanovog doba, ali javna je tajna da se taj projekt potpuno istrošio i da su mu rezultati poražavajući.

Ignoriranje stvarne situacije za skupljanje budućih glasova

O tome najbolje svjedoče egzaktni statistički pokazatelji, od demografske situacije, preko broja zaposlenih, nezaposlenih i onih u prekarnom odnosu te strukture hrvatske ekonomije, koja više nije proizvodna, nego uslužna i ovisi dobrim dijelom o turizmu, pa sve do situacije u zdravstvenom i mirovinskom sustavu. Bez obzira što je čitav narativ tuđmanizma i počivao na ideji o 200 bogatih obitelji i dokidanju društvenog vlasništva, pa bismo ga iz te perspektive mogli proglasiti uspješnim, on je za većinu građana ove zemlje bio poguban.

To što mnogi vide da su stvari pogubno završile i u tome svakodnevno žive, a odbijaju vidjeti uzroke koji su do toga doveli je pak nešto sasvim drugo. Upravo zbog toga, Bandiću se i može činiti da bi mu simboličko naslanjanje na Tuđmana moglo donijeti nešto glasova, što i nije posve netočna računica, budući da je nepropitivanje Tuđmanovog nasljeđa i njegova neupitna glorifikacija postala potpuni mainstream.

Tuđman nakon smrti i poraza HDZ-a na izborima pomalo zaboravljen

No, stvari nisu na početku tako izgledale. Tuđman je umro manje od mjesec dana uoči izbora na kojima je njegova stranka doživjela temeljiti poraz, koji bi u suprotnom možda bio nešto manje izražen, ali je svakako bio izvjestan. Potom je jedno dugo razdoblje bio potpuno zaboravljen i maknut u stranu, do te mjere da je na godišnjicu njegove smrti Feral Tribune na zadnjoj stranici objavio fotomontažu Tuđmana s Feralom pod rukom i natpisom ‘jel me netko tražio’. Tome je bilo tako jer se društvo očajničko željelo riješiti i njega i njegovog nasljeđa i u prvom redu je gledalo prema budućnosti.

Pokušaji da se vrijeme zaustavi, čiji je vrhunac bio na splitskom prosvjedu podrške Mirku Norcu ipak nisu uspjeli i čitav simbolički imaginarij te njegovanje Tuđmanovog kulta preselio se u duboku provinciju Dalmatinske zagore, u kojoj su nicali mahom neugledni figurativni spomenici posvećeni njemu. Preokret se dogodio 2013., pri čemu je kao i obično, Split predstavljao avangardu, kada mu je u središtu drugog grada u zemlji podignut spomenik.

Preokret u krizi, nakon nestanka optimizma i poleta društva

Dogodilo se to upravo u momentu kad su se godine optimizma i nekakvog općeg društvenog poleta istrošile, kad je postalo jasno da kriza neće biti prolazna, nego dugoročna i u kojem smo prestali sanjati i očekivati bolju budućnost. Nespremno da se suoči s onim što slijedi, ali i s vlastitim lošim izborima, društvo se odlučilo okrenuti prošlosti, i to na najgori mogući način. Okretanje tuđmanizmu, koji je uz to što je bio moralno upitan, bio i potpuno anakron te posvađan s vremenom i u momentu kad se tek pojavio na sceni, a kamo li u današnje doba, označilo je tako još jedan očajnički pokušaj da se zaustavi vrijeme.

Pri čemu u tom pokušaju živimo još uvijek, ponajprije zbog sveopće apatije i nedostatka vjere kod mnogih građana da se sve skupa uopće može resetirati i krenuti iznova. Kao i svaki pokušaj zaustavljanja vremena, i ovaj će završiti tragično i oduzeti puno godina za konsolidaciju i konačni iskorak prema modernosti, a u svemu tome će estetski dojam Kovačićevog spomenika i još jedna neimarska pobjeda zagrebačkog gradonačelnika predstavljati još i najmanji problem.