Podzemne vode
Taman je, pritom, prošlo pola godine od velike rekonstrukcije Vlade koju su morali napustiti ministri koji su uglavnom imali problema s uvjerljivim odgovaranjem na isto pitanje, pa je prilično nezgodno za premijera da pred sobom opet ima slično gradivo. Neki vrag očito postoji kad su u pitanju Banski dvori, nekretnine, pokretnine, transparentnost i imovinske kartice. Da nisu podzemne vode?
Slučaj kućâ Milana Kujundžića dosta podsjeća na priču o bivšem ministru uprave Lovri Kuščeviću čija je nevolja počela kad je otkriveno da nije upisao kuću u katastar, ili ex ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića koji je u imovinskoj kartici prijavio značajno manju kvadraturu kuće u kojoj živi.
Problemi s papirologijom
U trenutku pisanja ovog teksta i dalje aktualni ministar zdravstva također ima određenih problema koji na prvi pogled djeluju kao aljkavo odrađena papirologija. Najnoviju kuću je, eto, kupio uz pomoć kredita (sa zanimljivom kamatnom stopom od dva posto), posudbe od 40.000 eura i ušteđevine. Problemčić je što posudbu nije prijavio Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, a prijavljena ušteđevina je “kratka” za cca 140 tisuća kuna u odnosu na ono što mu je trebalo za dovršavanje kupnje. E da, ako je suditi po imovinskoj kartici, iako je kuća kupljena, ušteđevina je i dalje – netaknuta.
Drugi nekretninsko-imovinski problemčić je još jednostavniji. Ministar je u imovinskoj kartici naveo da kuća u kojoj živi u Zagrebu vrijedi 900 tisuća kuna, iako su je banke u posljednjih deset godina tri puta procjenjivale na znatno višu vrijednost – od 1,6 do 2,3 milijuna kuna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ležeran poput Finca
Kujundžićev problem, kao i problemi smijenjenih ministara, mogu se tumačiti na dva načina. Prvi je da ekipa jednostavno krajnje neozbiljno shvaća svoje obveze prema Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Da, štoviše, još neozbiljnije shvaća svoje obveze prema javnosti, jer je transparentnost u ovim pitanjima nužan uvjet političkog legitimiteta dužnosnika. A javnost je na ove teme sve osjetljivija, kako je to Plenković prošlog ljeta naučio na teži način.
No, ako se radi samo o aljkavosti i političkoj nezrelosti pri ispunjavanju “dosadnih” formulara, premijer ne bi trebao biti previše kritičan. Uostalom, s obzirom da je on osobno više puta u javnosti ponosito tvrdio da mu ne pada na pamet dostavljati istom tom Povjerenstvu račune za put HDZ-ove delegacije u Finsku, kako da bude bijesan na Kujundžića koji je bio nešto ležerniji prema brojkama koje je dostavio istom tijelu?
Motiv za rat
Postoji, međutim, i druga mogućnost – da ministri svjesno i savršeno namjerno umanjuju vrijednost vlastite imovine. Motiv bi u ovom slučaju bio prilično jasan – ako imovina manje vrijedi, manje će biti sumnji u načine njenog stjecanja. Upravo zato je transparentnost oko imovine javnih dužnosnika izrazito bitna. Upravo zato i postoje tijela poput Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa – kako bi političari imali što manje mogućnosti za rad na osobnom, umjesto na javnom interesu. Tamo gdje takve, neovisne institucije besprijekorno rade svoj posao značajno je manje sumnji u politiku i one koji se njom bave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tamo, međutim, gdje politika ignorira i brutalno napada neovisna tijela koja bi je trebala kontrolirati, sasvim je legitimno postaviti drugo pitanje. Je li, naime, rat s Povjerenstvom oko Helsinkija stvarno tek iskaz karaktera bahatog predsjednika Vlade s deficitarnim shvaćanjem političke odgovornosti ili se radi o smišljenom preventivnom udaru Banskih dvora na tijelo kojem se ovako serijski manjkavo polažu računi o vlastitoj imovini.
Tolušić, Kuščević pa sad i Kujundžić. Zašto Plenkovićevi ministri uporno umanjuju vrijednost svoje imovine?
"Odakle pare", pitanje je na koje ministri u Vladi Andreja Plenkovića upadljivo često - zamuckuju
Ako se radi samo o aljkavosti i političkoj nezrelosti pri ispunjavanju “dosadnih” formulara, premijer ne bi trebao biti previše kritičan. Uostalom, s obzirom da je on osobno više puta u javnosti ponosito tvrdio da mu ne pada na pamet dostavljati Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa račune za put HDZ-ove delegacije u Finsku, kako da bude bijesan na Kujundžića koji je bio nešto ležerniji prema brojkama koje je dostavio istom tijelu?
Kako se stvari razvijaju, možda ne bi bilo loše predložiti premijeru Andreju Plenkoviću potencijalno korisno ideju. Da se, pri Vladinom uredu, pod hitno formira ad hoc tim eksperata za provjeru imovinskih kartica ministara. Jasno, priča bi se morala odvijati u potpunoj tajnosti, jer ovako – javno, taj posao ionako odrade mediji i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. A onda to dosta grdo izgleda.
Kao u posljednjem primjeru, zapravo primjerima ministra zdravstva Milana Kujundžića, koji ima problema s odgovorom na jedan od tradicionalnih i politički nezgodnijih hrvatskih upita: Odakle pare?
Podzemne vode
Taman je, pritom, prošlo pola godine od velike rekonstrukcije Vlade koju su morali napustiti ministri koji su uglavnom imali problema s uvjerljivim odgovaranjem na isto pitanje, pa je prilično nezgodno za premijera da pred sobom opet ima slično gradivo. Neki vrag očito postoji kad su u pitanju Banski dvori, nekretnine, pokretnine, transparentnost i imovinske kartice. Da nisu podzemne vode?
Slučaj kućâ Milana Kujundžića dosta podsjeća na priču o bivšem ministru uprave Lovri Kuščeviću čija je nevolja počela kad je otkriveno da nije upisao kuću u katastar, ili ex ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića koji je u imovinskoj kartici prijavio značajno manju kvadraturu kuće u kojoj živi.
Problemi s papirologijom
U trenutku pisanja ovog teksta i dalje aktualni ministar zdravstva također ima određenih problema koji na prvi pogled djeluju kao aljkavo odrađena papirologija. Najnoviju kuću je, eto, kupio uz pomoć kredita (sa zanimljivom kamatnom stopom od dva posto), posudbe od 40.000 eura i ušteđevine. Problemčić je što posudbu nije prijavio Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, a prijavljena ušteđevina je “kratka” za cca 140 tisuća kuna u odnosu na ono što mu je trebalo za dovršavanje kupnje. E da, ako je suditi po imovinskoj kartici, iako je kuća kupljena, ušteđevina je i dalje – netaknuta.
Drugi nekretninsko-imovinski problemčić je još jednostavniji. Ministar je u imovinskoj kartici naveo da kuća u kojoj živi u Zagrebu vrijedi 900 tisuća kuna, iako su je banke u posljednjih deset godina tri puta procjenjivale na znatno višu vrijednost – od 1,6 do 2,3 milijuna kuna.
Ležeran poput Finca
Kujundžićev problem, kao i problemi smijenjenih ministara, mogu se tumačiti na dva načina. Prvi je da ekipa jednostavno krajnje neozbiljno shvaća svoje obveze prema Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Da, štoviše, još neozbiljnije shvaća svoje obveze prema javnosti, jer je transparentnost u ovim pitanjima nužan uvjet političkog legitimiteta dužnosnika. A javnost je na ove teme sve osjetljivija, kako je to Plenković prošlog ljeta naučio na teži način.
No, ako se radi samo o aljkavosti i političkoj nezrelosti pri ispunjavanju “dosadnih” formulara, premijer ne bi trebao biti previše kritičan. Uostalom, s obzirom da je on osobno više puta u javnosti ponosito tvrdio da mu ne pada na pamet dostavljati istom tom Povjerenstvu račune za put HDZ-ove delegacije u Finsku, kako da bude bijesan na Kujundžića koji je bio nešto ležerniji prema brojkama koje je dostavio istom tijelu?
Motiv za rat
Postoji, međutim, i druga mogućnost – da ministri svjesno i savršeno namjerno umanjuju vrijednost vlastite imovine. Motiv bi u ovom slučaju bio prilično jasan – ako imovina manje vrijedi, manje će biti sumnji u načine njenog stjecanja. Upravo zato je transparentnost oko imovine javnih dužnosnika izrazito bitna. Upravo zato i postoje tijela poput Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa – kako bi političari imali što manje mogućnosti za rad na osobnom, umjesto na javnom interesu. Tamo gdje takve, neovisne institucije besprijekorno rade svoj posao značajno je manje sumnji u politiku i one koji se njom bave.
Tamo, međutim, gdje politika ignorira i brutalno napada neovisna tijela koja bi je trebala kontrolirati, sasvim je legitimno postaviti drugo pitanje. Je li, naime, rat s Povjerenstvom oko Helsinkija stvarno tek iskaz karaktera bahatog predsjednika Vlade s deficitarnim shvaćanjem političke odgovornosti ili se radi o smišljenom preventivnom udaru Banskih dvora na tijelo kojem se ovako serijski manjkavo polažu računi o vlastitoj imovini.