Treba li Hrvatskoj Ustavni sud?

Pravna nesigurnost i proračunsko izdvajanje

Pritom je čak četrnaest zemalja članica EU iza Hrvatske po proračunskom izdvajanju za sudstvo per capita, što znači da naši suci ni izdaleka nisu najlošije plaćeni pa plaće ne mogu biti opravdanje za neodgovorno (ne)postupanje pojedinih sudaca i sudova. Dojam o pravnoj nesigurnosti uvelike osnažuje neujednačenost sudske prakse, pojava učestalih slučajeva da u istovjetnim predmetima sudovi iste razine donesu međusobno proturječne presude – kao što se dogodilo u odlučivanju o zahtjevu za izručenje Perkovića i Mustača – ili čak da isti sud u istom danu o istom predmetu donese nekoliko međusobno proturječnih odluka kako se dogodilo u postupku protiv zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

Čini se da postojanje Ustavnog suda pruža barem minimalno jamstvo za to da će se, u slučaju kad redovni sudovi ne odrade posao, ispraviti ili barem ublažiti posljedice nerada sudova koje se redovito doživljavaju kao nepravda i diskriminacija. Doduše, i sam Ustavni sud nerijetko upozorava da on nije dio pravosudne vlasti u Hrvatskoj i da njegova uloga nije da se bavi meritumom svakog pravosudnog slučaja, nego da je ona „ograničena na ispitivanje jesu li redovni sudovi ispunili svoje obveze iz područja ljudskih prava na koje ih obvezuje nacionalni Ustav“.

Doista, Ustav Republike Hrvatske određuje da Ustavni sud odlučuje o suglasnosti zakona i drugih propisa s Ustavom, da odlučuje „povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima kad su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode, kao i pravo na lokalnu i područnu samoupravu zajamčeni Ustavom Republike Hrvatske“. Ustavni sud nadležan je za rješavanje sukoba nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, odlučuje o odgovornosti predsjednika Republike i može, ako se za to steknu uvjeti, zabraniti rad političke stranke. Presuđivanje u pravosudnim stvarima za koje su nadležni redoviti sudovi nije navedeno među ovlastima Ustavnoga suda.

Kriterij formalne pravne kompetentnosti

Moj prvi argument za ukidanje Ustavnoga suda svodi se na to da bi poslove iz njegove nadležnosti, osim onog u presuđivanju u sporu oko sukoba nadležnosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, mogao obavljati Vrhovni sud. Ustav sve suce i sudove obvezuje da djeluju u skladu s Ustavom i zakonima. Dakle, svi suci moraju poznavati Ustav. K tome, u sastavu Vrhovnog suda mogu biti samo osobe koje su iskusni suci dok u Ustavnom sudu sjede i oni koji nemaju nikakva iskustva sa sudovanjem nego su bili, recimo, upravni pravnici u tvrtkama, referenti u saborskim odborima, čelnici obavještajnih službi ili političari.

Ako bismo, dakle, ocjenjivali prema kriteriju formalne pravne kompetentnosti, Vrhovni sud je kao tijelo u tom pogledu daleko kvalificiraniji od Ustavnog suda. No, Ustavni sud može ocjenjivati rad i ukidati pojedine akte Vrhovnog suda, a Vrhovni sud ne može suditi o postupcima Ustavnoga suda. Tako ispada da je Ustavni sud ipak i dio pravosudne vlasti.

To se pokazalo, primjerice, u slučaju Glavaš. Ustavni sud je 12. siječnja 2015., šest godina nakon što je podnesena ustavna tužba, poništio pravomoćnu presudu kojom je Branimir Glavaš bio osuđen na kaznu od osam godina zatvora. Vlasti BiH, gdje je Glavaš služio kaznu nakon što je pobjegao iz Hrvatske pokušavajući izbjeći zatvor, pustile su ga na slobodu temeljem te presude Ustavnoga suda. Ustavni sud poništio je samo drugostupanjsku, pravomoćnu kaznu, a ne i prvostupanjsku presudu županijskoga suda kojom je Glavaš osuđen na desetgodišnji zatvor.

Vrhovni sud je stoga 02. ožujka 2015. godine donio odluku da Glavaš mora biti u pritvoru do ponovnog donošenja pravomoćne presude jer zakon tako određuje za svakoga čija prvostupanjska kazna određuje više od pet godina zatvora. No, Ustavni sud je već 23. ožujka 2015. godine ukinuo tu odluku Vrhovnoga suda. Jedan od argumenata je taj da su drugi osuđenici u istom procesu u kojem je osuđen i Glavaš pušteni na uvjetnu slobodu nakon isteka dvije trećine kazne. Kako je i on odslužio gotovo dvije trećine dosuđene kazne, treba se braniti sa slobode. U suprotnom bio bi u neravnopravnom položaju u odnosu na svoje suoptuženike pa bi, prema tome, njegova ljudska prava bila narušena.

Puštanje na slobodu prije odsluženja kazne

Pritom se Ustavni sud poziva na praksu da upravitelji zatvora redovito preporučuju da se zatvorenici puštaju na slobodu nakon što odsluže dvije trećine kazne. Da je Glavaš taj trenutak dočekao u bosanskom zatvoru, vjerojatno bi ta praksa bila primijenjena i u njegovom slučaju. No, on je iz zatvora pušten prije nego je odslužio dvije trećine kazne i to stoga što je Ustavni sud poništio presudu Vrhovnog suda. Prema tome, pušten je prije negoli su se stekle pretpostavke da bude pušten na uvjetnu slobodu temeljem preporuke upravitelja zatvora.

No, u Ustavu nije zapisano ni to da upravitelj mora preporučiti prijevremeno puštanje (pogotovo ne u drugoj državi) niti to da sud takvu preporuku mora prihvatiti. Dakle, Ustavni sud je isposlovao da Glavaš bude pušten na bezuvjetnu slobodu prije negoli je odslužio dvije trećine kazne, a zatim je poništio novu odluku Vrhovnog suda o novom pritvoru za Glavaša jer bi ovaj ionako sada već bio na uvjetnoj slobodi da je kojim slučajem u zatvoru dočekao istek dviju trećina svoje kazne.

Miješanje u rad pravosuđa

Mislim da se iza pozivanja na visoka načela zaštite ljudskih prava u obrazloženju presude Ustavnog suda, zapravo, krije nedopustivo miješanje u rad pravosuđa. Nepobitno je da neponištena prvostupanjska presuda određuje kaznu od deset godina zatvora i da podrazumijeva obvezatno zadržavanje u pritvoru do donošenja pravomoćne presude. Vrhovni sud tako je postupio. Ustavni sud je neobjašnjivo dugo odlučivao o tome je li drugostupanjska presuda Glavašu ustavna ili ne. Zatim je izazvao Glavaševo puštanje iz zatvora neposredno prije negoli je ovaj odslužio dvije trećine dosuđene mu kazne. Potom se u obrazloženju ukidanja odluke Vrhovnog suda o pritvoru poziva na neprovjerivu tvrdnju da bi Glavaš ionako bio slobodan da je dočekao dvije trećine kazne u zatvoru.

To pretpostavljeno puštanje na uvjetnu slobodu zapravo bi značilo da je kazna odslužena pa se stoga ne bi smjelo ponovo odrediti pritvor budući da se vrijeme provedeno u pritvoru uračunava u tu navodno već odsluženu kaznu. Time je Ustavni sud prejudicirao da će nova pravomoćna presuda biti manja od ove poništene, a to bi pak moglo biti protumačeno kao pritisak na Vrhovni sud da doista tako i postupi. Dodatnu sumnju u to da se Ustavni sud doista bavi samo onim poslom koji mu je Ustavom namijenjen izaziva činjenica da je o tome je li pravomoćna presuda Glavašu neustavna odlučivao šest godina, a za slijedeći mu je korak – kojim je Glavaš definitivno pušten da se brani sa slobode – trebalo svega nekoliko dana. Da je Ustavni sud pravodobno i pošteno odradio posao oko prve ustavne tužbe, ove sadašnje ustavnopravne zavrzlame s okusom političkih spletki ne bi bilo.

Dok je u Glavaševu slučaju Ustavni sud reagirao nakon što su sve pravosudne instancije odradile svoj posao, u slučaju zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića poništio je odluke suca istrage i Županijskog suda u Zagrebu. Dakle, žurno je intervenirao još u fazi istrage ne dopustivši da slučaj uopće dođe do pravosudnog pravorijeka. I pritom je samo marginalno govorio o ljudskim pravima i upustio se u nadmudrivanje o tome je li gradonačelnik u vrijeme provođenja mjera opreza nad njim učinio ista ili istovrsna kaznena djela zbog kojih su mu te mjere bile određene ili je osumnjičen da je počinio nova kaznena djela koja nemaju veze s razlozima određivanja mjera opreza i jamčevine.

Tragikomično ponašanje u slučaju Milana Bandića

Pritom je Ustavni sud ocijenio da nagovaranje svjedoka i lažiranje službene isprave nisu djela povezana s onim zbog čega su nad Bandićem određene mjere opreza. Ustavni sud misli da su ta nova djela koja se gradonačelniku stavljaju na teret usporediva s izazivanjem prometne nesreće sa smrtnom posljedicom. To bi bilo kazneno djelo, ali nepovezano s onim djelima zbog kojih se već provodi istraga pa se, prema tome, zbog toga ne bi moglo odrediti naplaćivanje jamstva. To sve jesu pravnička mudrovanja, ali tu se ne radi ni o Ustavu ni o ljudskim pravima što se vidi i po tome da se Ustavni sud na njih gotovo uopće i ne poziva. Tragikomično ponašanje Županijskog suda u Zagrebu u kontekstu postupka protiv Milana Bandića nipošto ne pobuđuje povjerenje u pravosuđe i opravdava bojazni osumnjičenika da bi mu ljudska prava mogla biti ugrožena. No, intervencija Ustavnoga suda u taj slučaj po mojem je laičkom mišljenju daleko od onog što Ustav Republike Hrvatske stavlja u nadležnost Ustavnoga suda.

Kad je riječ o intervenciji Ustavnog suda u slučaju Obiteljskog zakona, onda je naizgled riječ o postupanju koje je predviđeno Ustavom RH. U članku 131., stavku 1., jasno piše: „Ustavni sud ukinut će zakon ako utvrdi da je neustavan“. 12. siječnja 2015. godine Ustavni je sud donio rješenje o pokretanju postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Obiteljskog zakona. U drugoj točki tog rješenja stoji i to da se do donošenja konačne odluke „privremeno obustavlja izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi Obiteljskog zakona“. Time je, zapravo, ukinut Obiteljski zakon. A zakon se može ukinuti samo ako se utvrdi da je neustavan. Budući da Ustavni sud nije proveo postupak ocjene ustavnosti tog zakona, nije ga mogao ukinuti.

Pritisak pravničkog lobija

Stoga je trebalo taksativno navesti koji bi to pojedinačni akti i radnje koje taj zakon predviđa mogli izazvati teške i nepopravljive posljedice. Bilo bi dobro navesti te moguće pogubne posljedice primjene tih pojedinačnih akata i radnji. Samo se za te pojedinačne akte i jasno definirane radnje može obustaviti izvršenje prije donošenje presude o ustavnosti ili neustavnosti zakona. Ustavni sud je u ovom slučaju postupio pod pritiskom jedne od zainteresiranih strana, jednog pravničkog lobija koji pri izradi teksta tog zakona nije bio angažiran (i plaćen) u onoj mjeri u kojoj bi po samorazumijevanju trebao biti. Uvjeren sam da bi profesionalni suci u Vrhovnom sudu puno bolje i profesionalnije izravno primijenili odredbe Ustava nego priučeni suci u Ustavnom sudu.

Utjecaj političkih i financijskih lobija

Ovdje izneseni primjeri ni iz daleka ne iscrpljuju sve moguće argumente zbog kojih bi bilo razumno ukinuti Ustavni sud i njegove sadašnje ovlasti povjeriti Vrhovnom sudu. No, ti primjeri svjedoče o neovlaštenom uplitanju Ustavnog suda u rad pravosudnog sustava. Posljedica je daljnja erozija povjerenja u pravosuđe. Druga dimenzija tih primjera ukazuje ili na ambiciju Ustavnog suda da izravno kreira političku scenu ili naprosto na podložnost sadašnjeg sastava tog tijela utjecajima političkih i financijskih lobija.

Zbog svega toga valjalo bi razmisliti o tome da za sve pravosudne probleme budu nadležna pravosudna tijela, a politikom da se bave političari. Odgovornost za svoje politike oni trebaju iskazati pred biračima, a za nezakonite postupke trebaju odgovarati pred sudovima. A problematikom ljudskih prava bavi se Europski sud za ljudska prava na čije se presude i pravna mišljenja naš Ustavni sud ionako poziva u slučajevima kad doista pokušava raditi svoj posao. Zašto onda da plaćamo dvije skupe institucije za obavljanje istoga posla.