Nekad je nužno odabrati stranu

Treba li nas čuditi što se hrvatska vlada zaletjela pa je danas pokušala uređivati i austrijske medije?

Hrvatska se službeno 'najodlučnije suprotstavlja' pisanju medija u stranoj zemlji. Da, dobro ste pročitali

U Austriji, eto, Banski dvori nemaju mogućnost postaviti vodstvo najdotiranijeg medija koje će onda kadrovirati kako politici odgovara, tužiti sudu svoje neposlušnije novinare, strukovne organizacije i medije koji kritički preispituju njihov rad. Hrvatska Vlada nema mogućnost, recimo, naklonost austrijskih medija kupiti s desetke milijuna novca teškim ugovorima o promoviranju europskih projekata. Austrijski sudovi, a valja strahovati da je slično i u drugim europskim zemljama, neće presuđivati visoke odštete zbog istinitih tekstova, ili satiru globiti jer 'nije izvjestila o istinitim događajima'.

Stvar se jednostavno morala nastaviti baš ovako razvijati. Nakon lakonskog odbacivanja međunarodnih optužbi o ponašanju policije na granici, nakon represije prema nevladinim udrugama koje se bave migrantima, ignoriranja pučke pravobraniteljice, nakon zauzimanja domaćih neovisnih institucija, pokoravanja medija i silnog, silnog prezira prema javnosti, stvar se jednostavno morala krenuti širiti i izvan granica Hrvatske.

Počelo je s prepucavanjem Andreja Plenkovića oko slobode medija s Europskom federacijom novinara, za koju je sveznajući premijer ustvrdio da nema pojma što se doista događa na terenu, a završilo (zasad) današnjim nestvarnim priopćenjem Ministarstva vanjskih i europskih poslova austrijskim (da, austrijskim) medijima.

Austrijski mediji poput komunističkih vlasti

Hrvatska vlast u tom pismu podučava medije u susjednoj zemlji kako bi, zapravo, trebalo pisati o komemoraciji na Bleiburgu, ukazuje (da, medijima u stranoj zemlji!) kako su im metode jednake onima komunističke vlasti, iskazuje “zgranutost” prigovorima o Bleiburgu i fašizmu, koji stvaraju “krivu sliku o Hrvatskoj i Hrvatima”, te dodaje da toj, krivoj slici, doprinose i prigovori da “komemoracija na Bleiburškom polju, na kojoj sudjeluje veliki broj vjernika, šteti ugledu Crkve i kako se tu radi o ‘političkoj instrumentalizaciji’ i dijelu ‘političko-nacionalnog rituala'”. Da, iako ju se ne spominje, ovo ide i Crkvi u Koruškoj (da, religijskoj ustanovi u stranoj zemlji!).

Pisanju austrijskih medija, istaknuto je u priopćenju, hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova “najodlučnije se suprotstavlja”, te “žurno apelira” na “distanciranje od jednostranog i neodrživog okrivljavanja”. Ništa niste krivo pročitali. Hrvatsko ministarstvo doista želi uređivati medije u stranoj zemlji i iskreno ne misli da je u toj čežnji išta sporno.

Premijeru nije lako

To, kako smo već ustanovili, ne bi trebalo nikog bacati u nesvijest od iznenađenja. Hrvatska vlast već duže vrijeme ignorira ili frkće na razne međunarodne ljestvice ili strana ukazivanja na probleme u našoj zemlji. O odnosu prema novinarstvu sve je rekao nedavno sam premijer Plenković koji je nakon prosvjeda 1500 novinara pred Vladinim prozorima ustvrdio kako je smiješno tvrditi da u Hrvatskoj nema slobode medija i sveo cijelu priču na slučaj predsjednika novinarskog društva. Onog kojeg su s javne televizije otpustili zato što je ukazivao na cenzuru. Oh, pardon, zbog svađe s nadređenom urednicom.

Premijeru, a samim tim i Zrinjevcu s kojeg diplomacija šalje depeše stranim medijima u stilu živopisnijih totalitarnih režima nezadovoljnih slikom svoje zemlje u svijetu, nije lako. To se mora priznati kao neupitna činjenica.

Strava pod Alpama

U Austriji, eto, Banski dvori nemaju mogućnost postaviti vodstvo najdotiranijeg medija koje će onda kadrovirati kako politici odgovara, tužiti sudu svoje neposlušnije novinare, strukovne organizacije i medije koji kritički preispituju njihov rad. Hrvatska vlada nema mogućnost, recimo, naklonost austrijskih medija kupiti s desetke milijuna novca teškim ugovorima o promoviranju europskih projekata.

Ne postoji šef novinarskog društva koji se posvađao s nadređenom urednicom u Beču pa da ga Plenković optuži za masovno hipnotiziranje ostatka novinarskog korpusa. Austrijskim novinarima, jebi ga, hrvatski MUP ne može u redakciju poslati uniformirane policajce da ih pitaju za dokumente, ili ministarstvo obrazovanja zvrcnuti urednicu koja će malog onda pitati je li mu stalo do njegovog posla. Austrijski sudovi, a valja strahovati da je slično i u drugim europskim zemljama, neće presuđivati visoke odštete zbog istinitih tekstova, ili satiru globiti jer “nije izvijestila o istinitim događajima”.

Koliko nula ima ‘bolna uvreda’

Naposljetku, da muka domaće politike bude potpuna – pred austrijskim pravom neće se baš tako lako dobiti odšteta za duševne boli, endemsku epidemiju koja je zahvatila hrvatsku političku i inu elitu i za koju ovjeru ne daju medicinske, nego pravosudne institucije. Ili, ipak…

“Grubo poopćavanje u izvješćima medija, kojim se današnja Hrvatska i njezino stanovništvo povezuju s oživljavanjem fašističkih misli, doživljavamo kao bolnu uvredu”, kaže se u dopisu Ministarstva vanjskih i europskih poslova austrijskim medijima. Možda bi kolegice i kolege ipak trebali početi računati s koliko se nula piše “bolna uvreda”. Za svaki slučaj.