Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Popularni beogradski glumac odabrao je Telegram za svoj prvi intervju o novom hrvatskom filmu

U velikoj životnoj ispovijesti Nebojša Glogovac prvi put govori i o Ustavu RH, novom filmu Rajka Grlića koji je upravo u procesu montaže. Razgovor je vođen sredinom veljače, kada je Glogovac gostovao u ZKM-u

Bio je to prilično stresan dan za Nebojšu Glogovca. Dan prije doputovao je iz Beograda u Zagreb, u pratnji sinova Miloša i Gavrila, a tog prijepodneva očekivala ga je proba predstave Romeo i Julija, albansko-srpske verzije Shakespeareova predloška o obiteljima Capuleti i Montecchi, koju je u produkciji Radionice integracije režirao Predrag Miki Manojlović, u kojoj Glogovac tumači Julijina oca.

Scena ZKM-a zahtijevala je određene prilagodbe u mizansceni, prilagođenoj za zagrebačko gostovanje, a zbog velikog interesa održane su dvije predstave na kojima su glumci doživjeli istinske ovacije od inače kritički raspoložene zagrebačke publike. I dok su kolege iz ansambla bili smješteni u malom hotelu u strogom središtu grada, on je odlučio useliti na dva dana u stan od prijatelja.

Kava na škrtom popodnevnom suncu

U kratkoj vremenskoj stanci između generalne probe i priprema za prvu predstavu, Nebojša Glogovac, jedna od najvećih regionalnih glumačkih zvijezda i član ansambla Jugoslavenskog dramskog pozorišta, u casual izdanju, glave pokrivene kapuljačom, ispod koje je skrivao dječački kratko ošišanu sijedu kosu, prilično samozatajno sjedio je sam za stolom u kutu terase. Na škrtom ranom popodnevnom suncu, u intervalu između dva pljuska, pio je kavu, pušio cigaretu, razmišljajući gdje će poslije ekskluzivnog intervjua za Telegram otići na ručak sa sinovima.

Kadar iz novog Grlićevog filma
Kadar iz novog Grlićevog filma

No, tada ga je nazvao mlađi sin, zabrinut jer je u prijateljevu stanu ostavio ključ u bravi s unutarnje strane i zalupio vratima. Koncentracija između mojih pitanja i zabrinutog oca koji je davao upute sinu kome da se obrati za pomoć, sjedne u taksi i dođe do kazališta, bila je pomalo raspršena, ali, ipak, odavao je dojam neke iskonske topline koju nosi u sebi, mirnoće, sigurnosti, ali i zadovoljstva profesijom i statusom koji već godinama ima kao jedan od najboljih glumaca srednje generacije u regiji.

Ova 46-godišnja zvijezda srpskih filmova kao što su Ubojstvo s predumišljajem Gorčina Stojanovića, Bure baruta Gorana Paskaljevića, Nebeska udica Ljubiše Samardžića, Država mrtvih Živojina Pavlovića, Klopka i Krugovi Srđana Golubovića ili Hadersfild Ivana Živkovića, snimala je povremeno i u Hrvatskoj: filmove 72 dana Danila Šerbedžije, Kenjac Antonija Nuića i seriju Stella. U tom trenutku pokraj nas je prošao Miki Manojlović u pratnji Nataše Tapušković, zvijezde Jugoslavenskog dramskog pozorišta, koja je odlično utjelovila Julijinu majku, zaustavio se i izmijenio nekoliko riječi s nama.

Pametno biranje uloga

“Miki Manojlović jedan je od vrhunskih profesionalaca u ovom našem poslu, koji je, kad sam ja počinjao, bio već velika zvijezda. Povremeno smo bili partneri i na filmu, kao u Klopki, a užitak je bilo surađivati s njim i kao s redateljem ove predstave. Iznimno ga poštujem, razumijemo se i užitak mi je svaki put s njim profesionalno surađivati”, naglašava Glogovac. Za razliku od drugih glumačkih zvijezda svoje generacije, koje su popularnost stjecale i ekscentričnim ponašanjem, privatnim skandalima, provokativnim intervjuima, izletima u estradu i voditeljske vode, poput Sergeja Trifunovića, Nebojša Glogovac status srpske i regionalne glumačke zvijezde stjecao je postupno, isključivo kvalitetnim ulogama.

Telegramov Borko Vukosav snimio ga je u garderobi ZKM-a
Telegramov Borko Vukosav snimio ga je u garderobi ZKM-a

Njegova nevjerojatna mogućnost transformacije, zbog koje je sposoban toliko uvjerljivo odigrati baš svaku ulogu, prirodnost, toplina, mimika lica, nevjerojatna iskrenost i emocionalnost kojom zrači u svakom kadru svakim pogledom, kakvu posjeduju samo najveće filmske zvijezde, sve mu je to otvorilo mogućnost da danas, nakon gotovo 30-godišnje karijere (jer, započeo je još 1987. u kultnoj seriji Bolji život kao najbolji prijatelj Slobodana Popadića kojeg je igrao Dragan Bjelogrlić), uživa veliko poštovanje u profesionalnim krugovima. Među kolegama, ali i publikom koja ga prepoznaje i svakodnevno zaustavlja na ulici. Je li svjestan koliko je voljen?

Glumio je u hitovima poput Ubojstvo s predumišljajem, Bure baruta, Nebeska udica, Država mrtvih, Klopka i Krugovi Srđana Golubovića ili Hadersfildu Ivana Živkovića. Snimao je povremeno i u Hrvatskoj: filmove 72 dana Danila Šerbedžije i Kenjac Antonija Nuića te seriju Stella

Djetinjstvo u Hercegovini

“Jesam, apsolutno sam svjestan da me ljudi vole. Nastojim uzvratiti tu ljubav svojim ulogama, odnosom prema kolegama, redateljima, publici. Živim posve normalno, kao i prije. Dok sam bio mlađi, kad bi mi se dogodilo da malo poletim zbog neke uloge, kritike, ili nagrade, već sutradan mi je život dao neki šamar. Padneš na tlo, osvijestiš se i shvatiš koliko si malen i običan. Jednom sam izgrdio starijeg sina što previše vremena provodi pred kompjutorom, a on mi je odbrusio u zezanciji: znaš, mislim da ti i nisi tako genijalan glumac, kao što te svi hvale”, smije se.

Priča o uspjehu Nebojše Glogovca odvodi nas daleko od metropola poput Beograda, u kojem je ostvario karijeru, ili Zagreba, u kojemu sve češće radi – u rodnu Hercegovinu. Osjeća li poput većine ljudi, s godinama, sve veću nostalgiju prema rodnom kraju, kršu s kojega je potekao, hercegovačkom suncu, malim, običnim ljudima toga kraja, u koji se ponekad vraća? Smatra li se, zapravo, Hercegovcem?

Na Akademiji je došao kod prof. Vlade Jevtovića, tzv. “klasu provincijalaca”, jer s njim su beogradski asfalt i želju da jednog dana dosegnu status i slavu dijelile kolege od kojih nitko nije bio iz Beograda. Njegovu generaciju danas čine neka od najtraženijih imena glumišta, poput Vojina Ćetkovića, Sergeja Trifunovića ili Nataše Ninković

“U pravu ste, ti geni s godinama postaju sve izraženiji, ta želja u meni za povratkom korijenima je sve izraženija. Volim biti među tim običnim ljudima koji žive zapravo skromno, na tom kršu, u relativno skromnim uvjetima, no imaju jedni za druge vremena, strpljenja, pomažu si. Zadržali su toplinu koja izostaje u životu u velikim gradovima. Rođen sam u Trebinju, moj otac Milovan bio je svećenik, majka Milena, krojačica, a imam i osam godina mlađu sestru Bojanu. Da, smatram se Hercegovcem, ponosan sam na svoje podrijetlo, iako sam već u šestoj godini s obitelji odselio prvo u Opovo, a zatim u Pančevo.

Studiranje u klasi provincijalaca

U Pančevu sam živio u blizini crkve s dva tornja, imao sam divno djetinjstvo koje sam proveo igrajući nogomet i ratujući s klincima iz susjednog kvarta. Možda je odgoj sestre i mene bio pomalo drukčiji u odnosu na moje vršnjake, ali te prave vrijednosti koje su usađene u nas od malih nogu nosim za cijeli život. Prvo profesionalno iskustvo vezano je uz Atelje mladih u Pančevu. Dolaskom u Beograd upisao sam studij psihologije. Mislim kako se ljudska duša, u suštini, ne može pojasniti znanstvenim formulama. I nakon dvije godine studija na Filozofskom fakultetu prešao sam na Akademiju.

Ušao je u klasu prof. Vlade Jevtovića, tzv. “klasu provincijalaca”, jer s njim su beogradski asfalt i želju da jednog dana dosegnu status i slavu dijelile kolege od kojih nitko nije bio rodom iz Beograda. Njegovu generaciju danas čine neka od najtraženijih imena srpskog glumišta, poput Vojina Ćetkovića, Sergeja Trifunovića ili Nataše Ninković, također rodom iz Trebinja, koja mu je bila partnerica u sjajnom filmu Klopka Srđana Golubovića, jednom od najvažnijih u njegovoj filmografiji.

Na setu s Dennisom Quaidom i Nastassjom Kinski

“Već je postala legenda kako smo, dok smo bili na Akademiji, Sergej, Vojin i ja jedno popodne spremali pobjednički govor: što će svatko od nas reći na svom govoru zahvale kad primimo Oscara, od drage mame do producenata! Bili su to mladenački snovi.
Naravno da je Oscar bio i ostao vrh u našem poslu, no isto tako znamo kako ga mnogi genijalni glumci u povijesti kinematografije nikada nisu osvojili, dok su ga neki osvojili za uloge koje im baš i nisu bile najbolje u karijeri, a kako su se nekim velikim glumcima odužili tek u poznoj dobi Oscarima za životno djelo. Iza svega uvijek stoji politika, lobiji, ali i faktor sreće, koji nije zanemariv u našem poslu. Ma, ne mislim da je Oscar smak svijeta”, ironično se smješka.

Iako je igrao u ratnoj drami Savior Predraga Antonijevića i imao priliku biti na setu s Dennisom Quaidom, Nastassjom Kinski i Stellanom Skarsgardom, Nebojša Glogovac nikada se nije zanosio snovima o međunarodnoj karijeri. Štoviše, kad mu je ponuđena glavna muška uloga u razvikanom spektaklu Angeline Jolie U zemlji krvi i meda, o ratu u Bosni, hladno ju je odbio.

“Kad sam shvatio da se radi o još jednom projektu u kojem će Amerikanci nama pričati priču o tome što se, kao, događalo i kako smo mi zapravo proživljavali rat, a pritom nemaju pojma o suštinskim stvarima, zahvalio sam se na suradnji. I nisam požalio. Film je ispao loš, Angelina Jolie nimalo se nije proslavila kao redateljica. Spasila me moja intuicija”

Angelina Jolie ne zna režirati

“Nisam imao čast osobno upoznati gospođu Jolie. Sa mnom su kontaktirali njezini agenti. Agent Bob tražio je da dođem na audiciju za film u London. Rekao je da ću tamo dobiti stranicu s dijalozima. No, kad sam tražio da mi pošalju scenarij, to su vješto izbjegavali s obrazloženjem kako nitko od potencijalnih glumaca ne smije znati što piše u scenariju. Već taj misterij oko projekta mi je bio iritantan. Rekao sam im: hej ljudi, dajte da uđemo u suštinu rata, da izbjegnemo šablonu kako su jedni ludi, zajebani i sve će nas pobiti, a drugi sjede skrštenih ruku.

Kad sam shvatio da se radi o još jednom projektu u kojem će Amerikanci nama pričati priču o tome što se, kao, događalo i kako smo mi proživljavali rat, a pritom nemaju pojma o suštinskim stvarima, zahvalio sam se na suradnji. I nisam požalio. Film je ispao loš, Angelina Jolie nimalo se nije proslavila kao redateljica. Intuicija me je spasila. Bio sam na još nekoliko castinga za strane projekte, no većinom su to neke beznačajne epizode stranaca s istočne strane, koje ubiju već u trećem kadru. To mi nije zanimljivo. Ja ovdje nemam prosječnu karijeru. Već sam priznat glumac i moj uloženi trud u dosadašnju karijeru nije mali. Kao da netko traži od mene da iz cipele broj 43 koje nosim, odjednom uskočim u nekoliko brojeva manje…”

Zašto je Clint Eastwood genijalan

Pričamo i o tome kako je mnogo glumaca poželjelo realizirati se iza druge strane kamere te zasjesti u redateljski stolac. Najnoviji je primjer Mirjane Karanović, koja je filmskim debijem u Dobroj ženi, za koji je napisala scenarij, odigrala naslovnu ulogu i režirala ga, upravo sudjelovala na prestižnim filmskim festivalima u Sundanceu i Göteborgu. Dok se dosta kolega, poput Lazara Ristovskog, Dragana Bjelogrlića, Gordana Kičića ili Uliksa Fehmiua okušava uspješno i u producentskim vodama, Nebojša Glogovac za sada nema ambicija dokazivati se kao filmski redatelj ili producent.

“Ja sam glumac. Smatram da je gluma čudo koje iziskuje strahovito mnogo rada, truda, energije, kopanja po vlastitoj nutrini, traženja, istraživanja, suočavanja s vlastitim demonima, strahovima, sumnjama. Još uvijek me to najviše zanima i istinski uživam u svojoj profesiji. Razumijem želju kolega da se okušaju s druge strane kamere. No, činjenica jest da je malo njih uistinu uspjelo u redateljskoj profesiji dostići ono što im je uspjelo u glumi. Jedan jedini i genijalan je Clint Eastwood, koji izaziva moje poštovanje i divljenje, a cijenim i redateljske pothvate Mela Gibsona.”

“Sve to što se pisalo oko mojeg nedolaska na ljetne igre, nema veze s pravom istinom. Osnovni razlog što nisam igrao u Dubrovačkoj trilogiji bio je moj honorar, na koji uprava Igara nije željela pristati. Uloga Dživa je vrlo kompleksna, iziskuje mnogo vremena za pripremu, osim toga morao bih za nju svladati dubrovački dijalekt. Izjave kolega ne želim komentirati”

Zašto je otkazao dolazak u Dubrovnik

Danas kad je zapljusnut ponudama za filmske i kazališne projekte iz cijele regije, već nekoliko ljeta prisutan je, primjerice, na Brijunima u predstavama teatra Ulysses, Glogovac mudro odabire projekte koji mu predstavljaju glumački izazov, ali i odbija one koji nisu dovoljno kvalitetni i adekvatno plaćeni. Najvažniji mu je u odabiru projekta tekst, redatelj koji ima jasnu viziju što želi od njega, nerijetko partneri, a često ga pri konačnom odabiru vodi intuicija. Priznaje kako je određene uloge u karijeri, prije svega na televiziji, prihvaćao samo kako bi platio račune. Zašto je, ipak, odbio ulogu Dživa u Dubrovačkoj trilogiji, u inscenaciji Staše Zurovca, na prošlim Dubrovačkim ljetnim igrama i kako komentira prašinu koju su oko njegova potencijalna angažmana podigle neke zavidne hrvatske kolege?
“Sve to što se pisalo oko mojeg nedolaska na ljetne igre, nema veze s pravom istinom. Osnovni razlog što nisam igrao u Dubrovačkoj trilogiji bio je moj honorar, na koji uprava Igara nije željela pristati. Uloga Dživa je vrlo kompleksna, iziskuje mnogo vremena za pripremu, osim toga morao bih za nju svladati dubrovački dijalekt. Inače, jako cijenim Stašu Zurovca, koji mi je prijatelj i siguran sam da će biti još projekata na kojima ćemo surađivati.

A ne bih komentirao što su se neki hrvatski glumci postavili na noge zbog toga što sam trebao biti angažiran. Ja sam glumac. Stojim čvrsto iza te pozicije i prihvaćam uloge koje su mi profesionalni izazov, koje nastojim opravdavati ljudski kad ih igram, bez obzira koje su nacionalnosti, vjeroispovijesti, ili backgrounda. Volio bih da ja mogu komentirati karijeru kolega koji su me napadali, ali ona ne postoji.”

“Uloga poput ove u Ustavu RH biser je koji se dobiva jednom u karijeri. Smatram je velikim privilegijem. Kad se Rajko Grlić odlučio u konačnici za mene, bio sam vrlo sretan, ali i svjestan ogromne odgovornosti i izazova preda mnom. Tri mjeseca intenzivno smo razgovarali o tome kako stvoriti taj kompleksan lik, promišljali smo baš svaku rečenicu”

Glumci polude zbog kneza Miškina

Dosta polemika izazvalo je i prihvaćanje uloge ozloglašenog Draže Mihailovića u seriji Ravna gora Radoša Bajića. “Točno, ali ne bih se više opravdavao zašto sam je pristao igrati. Ne zanima me je li netko koga igram četnik, ustaša, partizan ili gay. Ja uvijek branim svoj lik. Ne mogu kuditi svoj lik i igrati ga, to je glumački neizvedivo. Zanima me kakav je bio čovjek kojeg igram, što se krije iza tog izvanjskog, kakva je privatno osoba, kako razmišlja, kako se odnosi prema obitelji, djeci… Daleko od toga da je uloga imitacija, ona je istodobno i talent koji nosiš u sebi, tehnika koja se uči i svladava cijeli život da bi neki lik ispao stvaran.

Sklizak je teren na kojem hodamo, često na samome rubu. Bilo je primjera i kad su glumci u prevelikom uživljavanju u ulogu kneza Miškina u Idiotu, završili u ludnici”. Kakav ima odnos prema vlastitim ulogama? Može li se gledati na ekranu ili je uvijek toliko samokritično nezadovoljan odrađenim da to izbjegava? “Teško je suočiti se sa samim sobom na velikom ekranu. Uvijek razmišljam zašto sam u nekom kadru napravio ovo ili ono, ili kako mi se činilo da je neki drugi moj dubl bio bolji na snimanju od onog koji je finalno odabran.

“Suština ove potresne priče i tragedije tog lika jest mnogo dublja i trebalo je duboko proniknuti u nju. Danas, kad je uloga iza mene, apsolutno stojim iza nje. Suradnja s Grlićem bila je fantastična, kao i s mojim partnerima Ksenijom Marinković i Dejanom Aćimovićem. Jer, to je priča o troje ljudi, profesoru, policajcu i njegovoj ženi, koje sudbina poveže začudnim nitima”
.

Recimo, kad smo imali premijeru filma Klopka u Münchenu, jer radilo se o srpsko-njemačkoj koprodukciji, doživio sam šok. Suočio sam se sa svojim likom na platnu, iz kojeg je izlazio neki meni nepoznat glas, jer je film bio sinkroniziran na njemačkom jeziku koji inače ne govorim. To mi je toliko toliko odbojno i šokantno da sam izašao iz dvorane nakon pet, šest minuta.”

Uloga koju su svi priželjkivali

I dok danas rijetke slobodne trenutke najradije provodi u druženju sa sinovima, izlascima s djevojkom ili u vožnji motorom, primjećuje kako je u svakodnevnom životu nestalo smijeha, kako su ljudi oko njega sve smrknutiji, nezadovoljniji, depresivniji… “Prošla su vremena kad smo se kao u osamdesetima smijali, zajebavali, smišljali nepodopštine, uopće ne razmišljajući o novcu. Danas se ljudima u glavi roje brojne misli: što još moram odraditi, kako ću platiti kredit i režije… Ljudi danas žive u grču, nisu opušteni, previše se opterećuju stvarima koje u konačnici i nisu toliko bitne. Ovo vrijeme nije duhovito.”

Kad je Rajko Grlić obznanio u javnosti kako će glavnu ulogu u novom filmu Ustav Republike Hrvatske (iako su se u podjeli vidjeli mnogi zreli glumci u rasponu od Rade Šerbedžije do Zdenka Jelčića) dobiti Nebojša Glogovac, ponovno su u hrvatskim glumačkim krugovima krenule glasine treba li baš srpski glumac igrati 20-ak godina starijeg, umirovljenog hrvatskog profesora, koji je pritom deklarirani homoseksualac i transvestit, ulogu kakva još nije viđena u hrvatskoj kinematografiji.

"Apsolutno sam svjestan da me ljudi vole. Nastojim uzvratiti tu ljubav svojim ulogama", kaže
“Svjestan sam da me ljudi vole. Nastojim uzvratiti tu ljubav ulogama”, kaže

Suradnja s Grlićem i Ksenijom Marinković

Takva uloga je biser koji se dobiva jednom u karijeri. Smatram je velikim privilegijem. Kad se Rajko Grlić odlučio u konačnici za mene, bio sam vrlo sretan, ali i svjestan ogromne odgovornosti i izazova preda mnom. Tri mjeseca intenzivno smo razgovarali o tome kako stvoriti taj kompleksan lik, promišljali smo baš svaku rečenicu. Scenarij je fantastičan, a dio koji se odnosi na bivšeg partnera mog lika toliko je divno napisan da graniči s poezijom. Svakako sam u ovoj ulozi želio izbjeći bilo kakav stereotip igranja homoseksualca, kao nekog feminiziranog tipa povišenog glasa, koji lamaće rukama dok priča.

Suština ove potresne priče i tragedije tog lika jest mnogo dublja i trebalo je duboko proniknuti u nju. Danas, kad je uloga iza mene, apsolutno stojim iza nje. Suradnja s Grlićem bila je fantastična, kao i s mojim partnerima Ksenijom Marinković i Dejanom Aćimovićem. Jer, to je priča o troje ljudi, profesoru, policajcu i njegovoj ženi, koje sudbina poveže začudnim nitima.
Rajko Grlić, s kojim sam imao jednu od najboljih suradnji u životu, a sjajno smo se razumjeli i u druženjima izvan seta, voli i razumije glumce. Nisu bez razloga kolege baš u njegovim filmovima napravili neke od najboljih uloga. Nisam još vidio film. Stoga s priličnom dozom strepnje, znatiželje i uzbuđenja iščekujem prvu projekciju i, za mene, najkompleksniju filmsku ulogu u karijeri.”


Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 27. veljače

Boris Homovec
Telegram autor
24 članka Više o autoru