Nema nikakve sumnje da će ne tako mali dio hrvatske javnosti ovaj incident, koji, čini se, srećom, nije motiviran nacionalnom mržnjom, iskoristiti da pokuša prevrednovati i omalovažiti čitav niz teških ispada fizičkog nasilja prema Srbima, koji jesu bili motivirani isključivo nacionalnom mržnjom.
Prvo se valja sjetiti političkih parola iz doba šatoraške pobune
Dovoljno je sjetiti se napada na srpske vaterpoliste u Splitu, napada na srpske sezonce na Braču i ovog neviđenog nedavnog batinaškog skandala u mjestima blizu Knina. Nesporno je da jednim dijelom hrvatskog društva vlada snažna protusrpska atmosfera, koja se počela pretvarati u fizičko nasilje. Nesporno je da za takvu atmosferu nasilja nije kriv premijer Plenković.
No, što stoji između ove dvije konstatacije?
Prvo se moramo sjetiti političkih parola iz vremena šatoraške pobune 2014. i 2015. godine, koje su velikim dijelom bile ultranacionalističke. Kolinda Grabar Kitarović pobijedila je na predsjedničkim izborima na valu baš takve retorike i osjećaja , a Tomislav Karamarko, ondašnji predsjednik HDZ-a, nije izgubio na parlamentarnim izborima (koji su prošli neriješeno) gotovo isključivo zbog jačanja ultranacionalizma u HDZ ovim predizbornim porukama. Karamarko je u svakom drugom predizbornom govoru govorio o partizanskim zločinima, te je negirao, izrijekom ili prešućivanjem, zločinački karakter NDH.
U takvoj se retorici bivšem HDZ ovu predsjedniku pridružio dio Crkve, pa je u jednom trenutku izgledalo kao da se NDH, dosta uspješno, pokušava osvetiti svojim povijesnim protivnicima.
Što je, među ostalim, dovelo do mržnje protiv Srba, ali i do posve specifičnog fenomena današnje Hrvatske. Danas se, naime, svakog protivnika radikalnog hrvatskog nacionalizma naziva četnikom, komunistom i Srbinom, pa i kada je riječ o etnički čistom Hrvatu, uvjerenom antikomunistu i odlikovanom veteranu Domovinskog rata.
Proustaške ideje u mainstreamu hrvatske politike
Politička atmosfera u društvu stvorena prije četiri ili pet godina, zaista jest dovela do sadašnjeg vala napada na Srbe. Sama činjenica da predsjednica Republike najavljuje svoju novu kandidaturu u otvoreno ustaškom listu i da donedavno glavni tajnik HDZ-a kod kuće drži Pavelićev portret, još više doprinosi političkoj atmosferi koja potiče etničko nasilje, jer pokazuje da su proustaške ideje penetrirale u sam mainstream hrvatske politike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Andrej Plenković ne samo da nije kadar spriječiti takve ekscese, nego više nikoga ne može uvjeriti da oni (proustaški ekscesi) ne pripadaju dijelu središnjice hrvatske politike. Pokaže li se da u slučaju Arsić zaista nije bilo nacionalističkih motiva, radit će se o dobroj vijesti, koja, međutim, ne mijenja stvarnu sliku o porastu etničkog nasilja u Hrvatskoj.
Trenutni rasplet slučaja Arsić ne mijenja ni jednu bitnu činjenicu o protusrpskoj mržnji u dijelu hrvatskog društva
Nema nikakve sumnje da će mnogi ovaj incident iskoristiti za omalovažavanje čitavog niza teških ispada fizičkog nasilja prema Srbima
Sama činjenica da predsjednica Republike najavljuje svoju novu kandidaturu u otvoreno ustaškom listu i da donedavno glavni tajnik HDZ-a kod kuće drži Pavelićev portret, još više doprinosi političkoj atmosferi koja potiče etničko nasilje, jer pokazuje da su proustaške ideje penetrirale u sam mainstream hrvatske politike.
Okej, kako sada stvari stoje, čini se da Matko Škalamera nije napao Dobrivoja Arsića. Ni zbog nacionalne mržnje, a možda ni zbog ičeg drugog. No, slučaj sukoba Dobrivoja Arsića i Matka Škalamere ima ozbiljne konzekvence.
Nema nikakve sumnje da će ne tako mali dio hrvatske javnosti ovaj incident, koji, čini se, srećom, nije motiviran nacionalnom mržnjom, iskoristiti da pokuša prevrednovati i omalovažiti čitav niz teških ispada fizičkog nasilja prema Srbima, koji jesu bili motivirani isključivo nacionalnom mržnjom.
Prvo se valja sjetiti političkih parola iz doba šatoraške pobune
Dovoljno je sjetiti se napada na srpske vaterpoliste u Splitu, napada na srpske sezonce na Braču i ovog neviđenog nedavnog batinaškog skandala u mjestima blizu Knina. Nesporno je da jednim dijelom hrvatskog društva vlada snažna protusrpska atmosfera, koja se počela pretvarati u fizičko nasilje. Nesporno je da za takvu atmosferu nasilja nije kriv premijer Plenković.
No, što stoji između ove dvije konstatacije?
Prvo se moramo sjetiti političkih parola iz vremena šatoraške pobune 2014. i 2015. godine, koje su velikim dijelom bile ultranacionalističke. Kolinda Grabar Kitarović pobijedila je na predsjedničkim izborima na valu baš takve retorike i osjećaja , a Tomislav Karamarko, ondašnji predsjednik HDZ-a, nije izgubio na parlamentarnim izborima (koji su prošli neriješeno) gotovo isključivo zbog jačanja ultranacionalizma u HDZ ovim predizbornim porukama. Karamarko je u svakom drugom predizbornom govoru govorio o partizanskim zločinima, te je negirao, izrijekom ili prešućivanjem, zločinački karakter NDH.
U takvoj se retorici bivšem HDZ ovu predsjedniku pridružio dio Crkve, pa je u jednom trenutku izgledalo kao da se NDH, dosta uspješno, pokušava osvetiti svojim povijesnim protivnicima.
Što je, među ostalim, dovelo do mržnje protiv Srba, ali i do posve specifičnog fenomena današnje Hrvatske. Danas se, naime, svakog protivnika radikalnog hrvatskog nacionalizma naziva četnikom, komunistom i Srbinom, pa i kada je riječ o etnički čistom Hrvatu, uvjerenom antikomunistu i odlikovanom veteranu Domovinskog rata.
Proustaške ideje u mainstreamu hrvatske politike
Politička atmosfera u društvu stvorena prije četiri ili pet godina, zaista jest dovela do sadašnjeg vala napada na Srbe. Sama činjenica da predsjednica Republike najavljuje svoju novu kandidaturu u otvoreno ustaškom listu i da donedavno glavni tajnik HDZ-a kod kuće drži Pavelićev portret, još više doprinosi političkoj atmosferi koja potiče etničko nasilje, jer pokazuje da su proustaške ideje penetrirale u sam mainstream hrvatske politike.
Andrej Plenković ne samo da nije kadar spriječiti takve ekscese, nego više nikoga ne može uvjeriti da oni (proustaški ekscesi) ne pripadaju dijelu središnjice hrvatske politike. Pokaže li se da u slučaju Arsić zaista nije bilo nacionalističkih motiva, radit će se o dobroj vijesti, koja, međutim, ne mijenja stvarnu sliku o porastu etničkog nasilja u Hrvatskoj.