Dva straha su skoro u potpunosti okupirala medijski prostor u Hrvatskoj posljednjih tjedana – strah od koronavirusa, koji pomalo jenjava dužinom trajanja zamorne izolacije i sve jači strah od ekonomskih posljedica povijesno nezabilježenog naglog zaustavljanja većeg dijela svjetskog gospodarstva. Uobičajene političke ratove tako su zamijenila nadmetanja oko gospodarskih i epidemioloških mjera, a koliko je situacije iznimna pokazuje i činjenica da najjača oporbena stranka uporno izbacuje suvisle zakonske prijedloge dio kojih se, koji tjedan kasnije, znaju pronaći i u mjerama Vlade.
No, ispod površine u godini parlamentarnih izbora, stoljetne pandemije (i potresa u glavnom gradu), te očekivano povijesne recesije, fermentiraju i drugi politički svjetovi koji će narednih mjeseci vjerojatno pronaći svoj put do medijskih naslovnica i pažnje javnosti.
Lonci za kraj
U glavnom gradu se, uz buku lonaca s balkona, čini kako je priča o “vječitom gradonačelniku” ispričana do kraja. Odnosno, kako joj je ostala tek još jedna godina agonije, do redovnih lokalnih izbora.
Kako to obično biva kad se sprema politička promjena, ostatak scene se zagrijava za žestoku bitku za nasljednika. Zagreb je dobar dio ovog stoljeća bio kralježnica SDP-a, no odlaskom Milana Bandića (koji se mimo volje svoje tadašnje stranke 2009. godine kandidirao za predsjednika Republike i bio automatski izbačen) socijaldemokrati se nisu uspjeli konsolidirati.
Pitanje Marasa i agonija HDZ-a
I danas bijesni potmuli rat između šefa zagrebačkog SDP-a Gordana Marasa i dijela vrha stranke u glavnom gradu, a očekuje se da bi eskalacija mogla uslijediti oko imena gradonačelničkog kandidata. SDP ovaj put mora imati svog kandidata (prošli put su podržali Anku Mrak Taritaš), sve drugo bi bilo neozbiljno. Samo, koga? Maras ne namjerava baciti koplje u trnje, a Bernardić je bliži onima koji su dalje od Marasa.
Druga najveća hrvatska stranka, pak, u glavnom gradu prima gadne udarce cijelo aktualno stoljeće. Koliko teške? Pa, kandidat najjače stranke u Hrvatskoj, Drago Prgomet, je na izborima za gradonačelnika prije tri godine dobio 5,6 posto glasova. Stoga nije čudno da se, čim je postalo jasno da mu popularnost strelovito raste, zagrebačkim političkim kuloarima pronijela priča da bi kandidat za gradonačelnika glavnog grada na izborima 2021. godine mogao biti – Vili Beroš.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovdje ne treba zaboraviti ni predstavnike manjih stranaka sa solidnom reputacijom u Zagrebu – Tomislava Tomaševića, kojeg mnogi smatraju perspektivnim izdankom nove generacije ljevice, Anku Mrak Taritaš koja je Bandiću prije tri godina došla blizu, a u 13 mjeseci koliko je preostalo do lokalnih izbora sigurno će se pojaviti i nova imena koja bi mogla zaintrigirati birače. U Zagrebu je, ukratko, uz buku lonaca – otvorena sasvim nova utrka za najmoćniju političku fotelju u državni nakon one premijerske.
Bijes na ledu, nove opcije u problemu
I dok se putevi u Zagrebu otvaraju, za mnoge se čini kao da se ceste prema parlamentarnim izborima odjednom postale manje prohodne. Koronakriza je progutala javni prostor i ukinula javna okupljanja te tako izbila adute iz ruku svim novim opcijama koje su se već slagale za zadnje mjesece utrke za Sabor.
Miroslav Škoro je taman osnovao stranku na krilima sjajnog rezultata na predsjedničkim izborima, a odjednom je prisilno sveden na povremene i sasvim neupečatljive istupe na Facebooku. Koalicije i nove opcije koje su se svom silom krenule preslagivati još od prošle jeseni na lijevom centru su ostale bez medijskog prostora i javnog interesa za promociju svojih ideja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve mikrofone je preuzeo Stožer, nešto manje Vlada i glavne parlamentarne oporbene stranke, prije svih SDP i Most. Predstavljanje novih lica i novih ideja je ionako zeznut posao, a u ovakvim okolnostima graniči s nemogućim. Pritom su sve nove stranke, pokreti, liste i koalicije ostale, makar privremeno, bez ključnog goriva – bijesa birača nezadovoljnih okoštalim stanjem stvari. Strah je, naime, mnogo jača emocija.
Sjećanje na džihad 2015.
Predsjednik Republike se, nakon nekoliko tjedana uglavnom provedenih bez javnih istupa, počeo nametati baš kao faktor o kojem je pričao u svojoj kampanji – kao onaj praktički bez izvršnih ovlasti, ali s moralnom težinom koja doziranom upotrebom može imati i nemalu političku gramažu.
Doista, Zoran Milanović nije krenuo u juriš na Plenkovića i HDZ, za razliku od džihada kojeg je protiv njega 2015. godine u ime Stranke i Tomislava Karamarka odmah pokrenula Kolinda Grabar-Kitarović. Ne, Milanović i Plenković su se brzo i glatko dogovorili oko nekih imenovanja i zajedničkih poteza. Milanović ne nastupa ni kao isključivi agent interesa stranke koju je vodio – zanimljivo, dok je, primjerice, predsjednik protiv smanjenja plaća u javnoj i državnoj upravi, SDP toj (na razini EU unikatnoj) ideji hrvatske Vlade ne nalazi baš nikakvih zamjerki.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanović protiv HUB-a, part 2
No, kad Milanović istupi protiv nadzora lokacije mobitela, ta riječ ipak ima višu specifičnu težinu od govora u ime Kluba zastupnika SDP-a u parlamentu. Također, kad o moratoriju na otplatu kredita u trajanju od godinu dana govori stranka ne zvuči kao kad o istoj temi javno istupi predsjednik Republike.
Brzo se, u neobičnom podsjećanju na 2015. godinu u medijima nakon Milanovića oglasila i Hrvatska udruga banaka tvrdeći kako bi takva mjera, uz neisplatu kamata, ugrozila gospodarstvo i destabilizirala financijski sustav. Prije pet godina su banke, naime, navlas isto govorile o konverziji kredita u švicarskim francima, ali nisu nimalo impresionirale tadašnjeg premijera Zorana Milanovića, niti se išta od onog što su najavljivale naposlijektu i dogodilo.
Može se, dakle, zaključiti da bi novi predsjednik, nastavi li s doziranim istupima, doista mogao povremeno odigrati ulogu katalizatora određenih političkih i društvenih zbivanja. U toj igri, međutim, važna je mjera, a može li je Milanović kojeg pamtimo i kao povremeno koleričnog i strastvenog antagonizatora s čela SDP-a i Vlade zadržati, to je pitanje na koje odgovor može dati samo vrijeme.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tri važne političke priče koje se odvijaju u pozadini dok se svi bavimo pandemijom korone
U dubokoj sjeni koronakrize događa se cijeli niz potencijalno dalekosežnih političkih gibanja
Doista, Zoran Milanović nije krenuo u juriš na Plenkovića i HDZ, za razliku od džihada kojeg je protiv njega 2015. godine u ime Stranke i Tomislava Karamarka odmah pokrenula Kolinda Grabar-Kitarović. Ne, Milanović i Plenković su se brzo i glatko dogovorili oko nekih imenovanja i zajedničkih poteza. Ali - to nije sve.
Dva straha su skoro u potpunosti okupirala medijski prostor u Hrvatskoj posljednjih tjedana – strah od koronavirusa, koji pomalo jenjava dužinom trajanja zamorne izolacije i sve jači strah od ekonomskih posljedica povijesno nezabilježenog naglog zaustavljanja većeg dijela svjetskog gospodarstva. Uobičajene političke ratove tako su zamijenila nadmetanja oko gospodarskih i epidemioloških mjera, a koliko je situacije iznimna pokazuje i činjenica da najjača oporbena stranka uporno izbacuje suvisle zakonske prijedloge dio kojih se, koji tjedan kasnije, znaju pronaći i u mjerama Vlade.
No, ispod površine u godini parlamentarnih izbora, stoljetne pandemije (i potresa u glavnom gradu), te očekivano povijesne recesije, fermentiraju i drugi politički svjetovi koji će narednih mjeseci vjerojatno pronaći svoj put do medijskih naslovnica i pažnje javnosti.
Lonci za kraj
U glavnom gradu se, uz buku lonaca s balkona, čini kako je priča o “vječitom gradonačelniku” ispričana do kraja. Odnosno, kako joj je ostala tek još jedna godina agonije, do redovnih lokalnih izbora.
Kako to obično biva kad se sprema politička promjena, ostatak scene se zagrijava za žestoku bitku za nasljednika. Zagreb je dobar dio ovog stoljeća bio kralježnica SDP-a, no odlaskom Milana Bandića (koji se mimo volje svoje tadašnje stranke 2009. godine kandidirao za predsjednika Republike i bio automatski izbačen) socijaldemokrati se nisu uspjeli konsolidirati.
Pitanje Marasa i agonija HDZ-a
I danas bijesni potmuli rat između šefa zagrebačkog SDP-a Gordana Marasa i dijela vrha stranke u glavnom gradu, a očekuje se da bi eskalacija mogla uslijediti oko imena gradonačelničkog kandidata. SDP ovaj put mora imati svog kandidata (prošli put su podržali Anku Mrak Taritaš), sve drugo bi bilo neozbiljno. Samo, koga? Maras ne namjerava baciti koplje u trnje, a Bernardić je bliži onima koji su dalje od Marasa.
Druga najveća hrvatska stranka, pak, u glavnom gradu prima gadne udarce cijelo aktualno stoljeće. Koliko teške? Pa, kandidat najjače stranke u Hrvatskoj, Drago Prgomet, je na izborima za gradonačelnika prije tri godine dobio 5,6 posto glasova. Stoga nije čudno da se, čim je postalo jasno da mu popularnost strelovito raste, zagrebačkim političkim kuloarima pronijela priča da bi kandidat za gradonačelnika glavnog grada na izborima 2021. godine mogao biti – Vili Beroš.
Ovdje ne treba zaboraviti ni predstavnike manjih stranaka sa solidnom reputacijom u Zagrebu – Tomislava Tomaševića, kojeg mnogi smatraju perspektivnim izdankom nove generacije ljevice, Anku Mrak Taritaš koja je Bandiću prije tri godina došla blizu, a u 13 mjeseci koliko je preostalo do lokalnih izbora sigurno će se pojaviti i nova imena koja bi mogla zaintrigirati birače. U Zagrebu je, ukratko, uz buku lonaca – otvorena sasvim nova utrka za najmoćniju političku fotelju u državni nakon one premijerske.
Bijes na ledu, nove opcije u problemu
I dok se putevi u Zagrebu otvaraju, za mnoge se čini kao da se ceste prema parlamentarnim izborima odjednom postale manje prohodne. Koronakriza je progutala javni prostor i ukinula javna okupljanja te tako izbila adute iz ruku svim novim opcijama koje su se već slagale za zadnje mjesece utrke za Sabor.
Miroslav Škoro je taman osnovao stranku na krilima sjajnog rezultata na predsjedničkim izborima, a odjednom je prisilno sveden na povremene i sasvim neupečatljive istupe na Facebooku. Koalicije i nove opcije koje su se svom silom krenule preslagivati još od prošle jeseni na lijevom centru su ostale bez medijskog prostora i javnog interesa za promociju svojih ideja.
Sve mikrofone je preuzeo Stožer, nešto manje Vlada i glavne parlamentarne oporbene stranke, prije svih SDP i Most. Predstavljanje novih lica i novih ideja je ionako zeznut posao, a u ovakvim okolnostima graniči s nemogućim. Pritom su sve nove stranke, pokreti, liste i koalicije ostale, makar privremeno, bez ključnog goriva – bijesa birača nezadovoljnih okoštalim stanjem stvari. Strah je, naime, mnogo jača emocija.
Sjećanje na džihad 2015.
Predsjednik Republike se, nakon nekoliko tjedana uglavnom provedenih bez javnih istupa, počeo nametati baš kao faktor o kojem je pričao u svojoj kampanji – kao onaj praktički bez izvršnih ovlasti, ali s moralnom težinom koja doziranom upotrebom može imati i nemalu političku gramažu.
Doista, Zoran Milanović nije krenuo u juriš na Plenkovića i HDZ, za razliku od džihada kojeg je protiv njega 2015. godine u ime Stranke i Tomislava Karamarka odmah pokrenula Kolinda Grabar-Kitarović. Ne, Milanović i Plenković su se brzo i glatko dogovorili oko nekih imenovanja i zajedničkih poteza. Milanović ne nastupa ni kao isključivi agent interesa stranke koju je vodio – zanimljivo, dok je, primjerice, predsjednik protiv smanjenja plaća u javnoj i državnoj upravi, SDP toj (na razini EU unikatnoj) ideji hrvatske Vlade ne nalazi baš nikakvih zamjerki.
Milanović protiv HUB-a, part 2
No, kad Milanović istupi protiv nadzora lokacije mobitela, ta riječ ipak ima višu specifičnu težinu od govora u ime Kluba zastupnika SDP-a u parlamentu. Također, kad o moratoriju na otplatu kredita u trajanju od godinu dana govori stranka ne zvuči kao kad o istoj temi javno istupi predsjednik Republike.
Brzo se, u neobičnom podsjećanju na 2015. godinu u medijima nakon Milanovića oglasila i Hrvatska udruga banaka tvrdeći kako bi takva mjera, uz neisplatu kamata, ugrozila gospodarstvo i destabilizirala financijski sustav. Prije pet godina su banke, naime, navlas isto govorile o konverziji kredita u švicarskim francima, ali nisu nimalo impresionirale tadašnjeg premijera Zorana Milanovića, niti se išta od onog što su najavljivale naposlijektu i dogodilo.
Može se, dakle, zaključiti da bi novi predsjednik, nastavi li s doziranim istupima, doista mogao povremeno odigrati ulogu katalizatora određenih političkih i društvenih zbivanja. U toj igri, međutim, važna je mjera, a može li je Milanović kojeg pamtimo i kao povremeno koleričnog i strastvenog antagonizatora s čela SDP-a i Vlade zadržati, to je pitanje na koje odgovor može dati samo vrijeme.