Nedvojbeno je da način zaoštravanja odnosa između SAD-a i Turske posljednjih dana u mnogome ovisi o karakterima osoba koje su na čelu tih dviju zemalja. Njihove osobine, način na koji doživljavaju sebe i druge te način na koji reagiraju na zbivanja u svojim zemljama i u svijetu uvelike oblikuju kontekst za donošenje daljnjih odluka. Ako se nastavi sadašnja konfrontacija, koja se odvija ponajprije kao razmjena sve oštrijih poruka dvojice predsjednika, moguće je da se stvori takav kontekst koji nijednom od njih neće dopustiti uzmak.
Trump bi mogao dobiti podršku američkog političkog establištmenta
Premda je američki pastor Brunson, koji je u Turskoj zatvoren pod optužbom za terorizam, Trumpu poslužio kao zgodan način pridobivanja izborne podrške križarski raspoloženih evangelističkih zajednica u Americi, analitičarima je ipak jasno da samo to nije povod za eskalaciju napetosti kojoj svjedočimo posljednjih dana. Daleko od toga da predsjednik Trump djeluje samo u skladu sa svojim osobnim animozitetima i trenutnim porivima. Postoji niz elemenata temeljem kojih se može pretpostaviti da Trump ima ili će dobiti podršku američkog političkog establišmenta za svoju politiku prema Turskoj.
Ne treba zaboraviti da je nastojanjem pripadnika obiju vodećih stranaka Kongres pokušao obustaviti isporuku borbenih zrakoplova F-35 Turskoj. Kako prvih nekoliko zrakoplova koje je Turska platila ionako ostaju u Americi gdje turski piloti trebaju proći potrebnu obuku, nije isključeno da do konačne isporuke uopće ne dođe. Najnoviji Trumpovi potezi mogu se shvatiti kao njegovo približavanje stajalištima Kongresa.
Takvo ponašanje kongresmena, kojima Trump u sve većoj mjeri daje za pravo, uvjetovano je, između ostalog, i činjenicom da je Turska s Rusijom u prosincu 2017. godine potpisala ugovor o kupnji raketnog sustava protuzračne obrane S-400. Glavna je svrha tog sustava obrana Rusije od mogućih napada NATO snaga. Sustav se ne može integrirati o postojeće NATO obrambene sustave. U očima američkog predsjednika, čiji je prioritet u odnosima sa saveznicima da ih primora na kupnju veće količine američkog oružja, taj potez je čista izdaja. Takvo njegovo stajalište blisko je stajalištima kongresmena koji su nezadovoljni ponašanjem turskog predsjednika.
Zašto je Erdogan mislio da Trumpa neće smetati suradnja Turske i Rusije
Nije jasno zašto je predsjednik Erdogan mislio da Trumpa neće smetati suradnja Turske i Rusije na energetskom planu. Dobro je poznato koliki je Trumpov animozitet prema njemačkoj kancelarki koja je odbila onemogućiti gradnju plinovoda Sjeverni tok 2. Istodobno Turska je s Rusijom otpočela gradnju plinovoda Turski tok. Za Trumpa to je jednako neprihvatljivo kao i gradnja Sjevernog toka 2 jer smanjuje izglede za plasman američkog ukapljenog plina na europsko i tursko tržište.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, Turska je počinila još veći grijeh. S Rusijom je ugovorila gradnju nuklearne elektrane u Mersinu vrijedne 20 milijardi dolara. Kako Trump misli da svi američki saveznici moraju kao načelo prihvatiti njegov slogan Amerika first, odnosno da oni svoje interese moraju podređivati američkim interesima, jasno je da su ti turski potezi izazvali njegovu reakciju koja će mu na unutrašnjem američkom planu pribaviti podršku i onih koji nisu njegovi politički istomišljenici.
Umjesto da se pokori volji velikog američkog brata, Erdogan je pokušao naći saveznike i u zemljama BRIKS-a. U najveće grijehe svakako spada njegovo zauzimanje da plaćanje u vanjskotrgovinskoj razmjeni Turske i zemalja BRIKS-a ne bude obračunavano u dolarima. Dobro je poznato da je američki rat protiv Sadama Huseina otpočeo nakon što je ovaj najavio da će ubuduće naftu prodavati za eure. I libijski lider Gadafi je potpisao svoju smrtnu osudu kad se zauzeo za to da se trgovina naftom ne obračunava ni u dolarima, ni u eurima, nego u novoj zajedničkoj afričkoj valuti. Nije stoga nikakvo čudo da su Trumpovi agresivni tweetovi i odluka o udvostručenju carina na turske robe uslijedili nakon takvih Erdoganovih prijedloga i najava.
Erdogan nije predvidio posljedice svojih vanjskopolitičkih poteza
Isto tako nije čudo da su se upravo tada uznemirile rejting agencije i svjetske burze zbog mogućeg bankrota Turske u najskorije vrijeme. Erdogan ne griješi kad govori o ekonomskoj i financijskoj zavjeri protiv sebe, ali ne objašnjava kako to da nije predvidio sasvim predvidljive posljedice svojih vanjskopolitičkih i unutršanjepolitičkih poteza. Iz Trumpove perspektive, financijski slom Turske bio bi za njega povoljan jer bi glavne žrtve bile europske banke koje ne bi mogle naplatiti svoja potraživanja od turskih kompanija. Ostvarivanje jednog od njegovih strateških icljeva, demontaža EU, time bi bio bliže ostvarenju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, za razliku od Sadama Huseina i Gadafija koji nisu imali relevantne saveznike, Turska se u sve većoj mjeri priklanja Rusiji i, kroz BRIKS, Kini. Uz to, kako je SAD odustao od liderske uloge u multilateralnim ekonomskim organizacijama i partnerstvima, Kina je postala aktivnija na međunarodnom planu i polako dolazi do pozicije da može svoju valutu nametati kao sredstvo plaćanja u međunarodnoj trgovini.
No, to nipošto ne znači da će prijelaz s dolara na neko drugo sredstvo plaćanja biti bezbolan i lagan. Osim što će Amerika poduzeti sve da to spriječi – što je u slučaju Turske već na djelu – pojavljuju se i problemi u odnosima između zemalja koje nastoje uspostaviti alternativni sustav međunarodne trgovine. Primjerice Kina i Rusija, nakon što je Zapad Rusiji nametnuo sankcije zbog aneksije Krima, pokušale su postići dogovor da se isporuka ruskih energenata naplaćuje ne u dolarima, nego u nacionalnoj valuti. No, nisu se mogli dogovoriti u kojoj od dviju nacionalnih valuta će se odvijati ta trgovina pa su se na koncu, barem privremeno, odlučile za dolar.
Vrhunac Erdoganove neposlušnosti bio je poziv Lavrovu na forum
Vrhunac Erdoganove neposlušnosti dogodio se 13. i 14. kolovoza. Tada se u Ankari održavalo redovito godišnje savjetovanje vrha turske vlasti s turskim veleposlanicima i predstavnicima u međunarodnim organizacijama. Gost na tom savjetovanju bio je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Osim što je krajnje neuobičajeno da predstavnik bilo koje strane zemlje sudjeluje u radu takvog foruma, udarac Americi predstavlja činjenica da onamo nije pozvan američki ministar ni ministar bilo koje članice NATO saveza. Pozvan je ministar vanjskih poslova Rusije, zemlje koju je NATO na svom nedavnom summitu proglasio glavnom prijetnjom euroatlantskoj sigurnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon tog sastanka Erdogan je najavio zabranu uvoza američke elektronike, a Lavrov je slavodobitno izjavio da je Turska prva zemlja koje je odbila primjenjivati američke sankcije protiv Rusije. Ako turski predsjednik Erdogan nije predvidio kakve će biti reakcije Amerike na njegovo vanjskopolitičko soliranje, onda je i američki predsjednik Trump propustio predvidjeti da će američki saveznici, izloženi neprestanim pritiscima da svoje interese podređuju američkim, kad-tad potražiti utočište u okviru nekih drugih saveza.
Još je prerano za zaključake o budućnosti rusko-turskog savezništva
Dakako, još je prerano za donošenje definitivnih zaključaka o budućnosti rusko-turskog savezništva. Nedvojbeno, američka politika pojavila se kao vanjska prijetnja interesima obiju zemalja i one su potražile zajednički odgovor. Ne treba smetnuti s uma da dosadašnja suradnja Rusije i Turske nipošto nije tekla glatko. Dijametralno suprotna stajališta o Asadovom režimu u Siriji učinila su Rusiju i Tursku neprijateljima na tamošnjem ratištu.
Kulminaciju neprijateljstva predstavljalo je rušenje ruskog borbenog zrakoplova u zračnom prostoru Turske 2015. godine. Činjenica da je Turska članica NATO saveza i da je, u slučaju ruske odmazde, mogla računati na primjenu članka 5 Povelje NATO-a vjerojatno je, s jedne strane, ohrabrila Tursku da tako postupi prema ruskom zrakoplovu i, s druge, odvratila Rusiju od namjere da uzvrati istom mjerom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Putin se odlučio na drukčiji pristup Turskoj na koju računa kao na tržište za ruske energente, za oružje i za nuklearnu tehnologiju. Umjesto da uživa u propasti predsjednika koji ga je javno ponizio, Putin je Erdogana u srpnju 2016. obavijestio o državnom udaru koji se sprema protiv njega i tako mu pomogao da preživi i da se održi na vlasti. Ni ubojstvo ruskog ambasadora u Turskoj u prosincu 2016. godine nije odvratilo Putina od namjere da s Turskom uspostavi savezničke odnose.
Umjesto da ga pridobije, Erdogan je Trumpa pretvorio u neprijatelja
Nepromišljena, nasilnička politika američkog predsjednika jednu je dosadašnju saveznicu primorala na suradnju sa zemljom koju Amerika i NATO – zbog potrebe homogenizacije i stvaranja atmosfere u kojoj je interesima nacionalne sigurnosti moguće opravdati povećanja proračunska izdvajanja za oružje i najrazličitije avanturističke ludosti – smatraju najizravnijim suparnikom, trajnom sigurnosnom prijetnjom. Umjesto da Erdogana pokuša pridobiti za suradnju Trump ga je svojim nasilništvom od saveznika preobratio u neprijatelja.
Nastala situacija otvara prostor za mnoga pitanja. Jedno od njih tiče se i Balkana gdje su ruski i turski interesi suprotstavljeni. Možemo zamisliti do kakve bi napetosti u BiH došlo ako bi Rusija i Turska artikulirale zajedničku antiameričku politiku prema toj zemlji. Što bi se moglo dogoditi ako Turska i Rusija pronađu način da prevladaju razlike u pogledima na Srbiju, Kosovo i Albaniju? Ako do usklađivanja tih stajališta i ne dođe, jasno je da Rusija neće ni pokušati raditi takav pritisak na Tursku kakav trenutno provodi Amerika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije sasvim jasno hoće li Trump na ovom primjeru naučiti da nasilništvo ne treba biti jedini oblik odnosa sa saveznicima ili će se i Europljani odvažiti da mu se organiziranije suprotstave tamo gdje on ignorira njihove ekonomske i sigurnosne interese. Malo je vjerojatno da će Putin, na krilima uspjeha u odnosima s Turskom, od skorog sastanka s kancelarkom Merkel u Berlinu očekivati jednako revolucionarne promjene vanjske politike kakve je posljednjih dana izveo Erdogan. Putin u Berlin putuje sa znatno manjim izgledima za uspjeh negoli su bili izgledi njegovog ministra vanjskih poslova Lavrova da uspije u Ankari.
Trump je svojim ludovanjem Erdogana pretvorio u neprijatelja i gurnuo ga Putinu (pa si stvorio golemi problem)
Božo Kovačević analizira zaoštravanje odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Turske
Nepromišljena, nasilnička politika američkog predsjednika jednu je dosadašnju saveznicu primorala na suradnju sa zemljom koju Amerika i NATO – zbog potrebe homogenizacije i stvaranja atmosfere u kojoj je interesima nacionalne sigurnosti moguće opravdati povećanja proračunska izdvajanja za oružje i najrazličitije avanturističke ludosti – smatraju najizravnijim suparnikom, trajnom sigurnosnom prijetnjom. Umjesto da Erdogana pokuša pridobiti za suradnju Trump ga je svojim nasilništvom od saveznika preobratio u neprijatelja
Nedvojbeno je da način zaoštravanja odnosa između SAD-a i Turske posljednjih dana u mnogome ovisi o karakterima osoba koje su na čelu tih dviju zemalja. Njihove osobine, način na koji doživljavaju sebe i druge te način na koji reagiraju na zbivanja u svojim zemljama i u svijetu uvelike oblikuju kontekst za donošenje daljnjih odluka. Ako se nastavi sadašnja konfrontacija, koja se odvija ponajprije kao razmjena sve oštrijih poruka dvojice predsjednika, moguće je da se stvori takav kontekst koji nijednom od njih neće dopustiti uzmak.
Erdogan se čudi da mu NATO saveznik, u čijem interesu i Turska ratuje u Afganistanu, zabija nož u leđa. Neobično je da ponašanje američkog predsjednika izaziva čuđenje nakon svega što je priredio najbližim saveznicima u okviru G7, u EU i na posljednjem NATO summitu. Erdogan kao da nije shvatio da Amerikanci – neovisno o tome koja je administracija u Washingtonu – teroristima priznaju samo one koje sami takvima proglase, a nekadašnji Erdoganov saveznik i sadašnji najveći neprijatelj Gülen za Amerikance nije terorist. Stoga su Erdoganova očekivanja da bi Gülen mogao biti izručen Turskoj bila velika zabluda. Ako se konfrontacija Turske i SAD-a bude zaoštravala, nije isključeno da upravo Güilen postane američka uzdanica u postupku promjene režima u Ankari.
Trump bi mogao dobiti podršku američkog političkog establištmenta
Premda je američki pastor Brunson, koji je u Turskoj zatvoren pod optužbom za terorizam, Trumpu poslužio kao zgodan način pridobivanja izborne podrške križarski raspoloženih evangelističkih zajednica u Americi, analitičarima je ipak jasno da samo to nije povod za eskalaciju napetosti kojoj svjedočimo posljednjih dana. Daleko od toga da predsjednik Trump djeluje samo u skladu sa svojim osobnim animozitetima i trenutnim porivima. Postoji niz elemenata temeljem kojih se može pretpostaviti da Trump ima ili će dobiti podršku američkog političkog establišmenta za svoju politiku prema Turskoj.
Ne treba zaboraviti da je nastojanjem pripadnika obiju vodećih stranaka Kongres pokušao obustaviti isporuku borbenih zrakoplova F-35 Turskoj. Kako prvih nekoliko zrakoplova koje je Turska platila ionako ostaju u Americi gdje turski piloti trebaju proći potrebnu obuku, nije isključeno da do konačne isporuke uopće ne dođe. Najnoviji Trumpovi potezi mogu se shvatiti kao njegovo približavanje stajalištima Kongresa.
Takvo ponašanje kongresmena, kojima Trump u sve većoj mjeri daje za pravo, uvjetovano je, između ostalog, i činjenicom da je Turska s Rusijom u prosincu 2017. godine potpisala ugovor o kupnji raketnog sustava protuzračne obrane S-400. Glavna je svrha tog sustava obrana Rusije od mogućih napada NATO snaga. Sustav se ne može integrirati o postojeće NATO obrambene sustave. U očima američkog predsjednika, čiji je prioritet u odnosima sa saveznicima da ih primora na kupnju veće količine američkog oružja, taj potez je čista izdaja. Takvo njegovo stajalište blisko je stajalištima kongresmena koji su nezadovoljni ponašanjem turskog predsjednika.
Zašto je Erdogan mislio da Trumpa neće smetati suradnja Turske i Rusije
Nije jasno zašto je predsjednik Erdogan mislio da Trumpa neće smetati suradnja Turske i Rusije na energetskom planu. Dobro je poznato koliki je Trumpov animozitet prema njemačkoj kancelarki koja je odbila onemogućiti gradnju plinovoda Sjeverni tok 2. Istodobno Turska je s Rusijom otpočela gradnju plinovoda Turski tok. Za Trumpa to je jednako neprihvatljivo kao i gradnja Sjevernog toka 2 jer smanjuje izglede za plasman američkog ukapljenog plina na europsko i tursko tržište.
No, Turska je počinila još veći grijeh. S Rusijom je ugovorila gradnju nuklearne elektrane u Mersinu vrijedne 20 milijardi dolara. Kako Trump misli da svi američki saveznici moraju kao načelo prihvatiti njegov slogan Amerika first, odnosno da oni svoje interese moraju podređivati američkim interesima, jasno je da su ti turski potezi izazvali njegovu reakciju koja će mu na unutrašnjem američkom planu pribaviti podršku i onih koji nisu njegovi politički istomišljenici.
Umjesto da se pokori volji velikog američkog brata, Erdogan je pokušao naći saveznike i u zemljama BRIKS-a. U najveće grijehe svakako spada njegovo zauzimanje da plaćanje u vanjskotrgovinskoj razmjeni Turske i zemalja BRIKS-a ne bude obračunavano u dolarima. Dobro je poznato da je američki rat protiv Sadama Huseina otpočeo nakon što je ovaj najavio da će ubuduće naftu prodavati za eure. I libijski lider Gadafi je potpisao svoju smrtnu osudu kad se zauzeo za to da se trgovina naftom ne obračunava ni u dolarima, ni u eurima, nego u novoj zajedničkoj afričkoj valuti. Nije stoga nikakvo čudo da su Trumpovi agresivni tweetovi i odluka o udvostručenju carina na turske robe uslijedili nakon takvih Erdoganovih prijedloga i najava.
Erdogan nije predvidio posljedice svojih vanjskopolitičkih poteza
Isto tako nije čudo da su se upravo tada uznemirile rejting agencije i svjetske burze zbog mogućeg bankrota Turske u najskorije vrijeme. Erdogan ne griješi kad govori o ekonomskoj i financijskoj zavjeri protiv sebe, ali ne objašnjava kako to da nije predvidio sasvim predvidljive posljedice svojih vanjskopolitičkih i unutršanjepolitičkih poteza. Iz Trumpove perspektive, financijski slom Turske bio bi za njega povoljan jer bi glavne žrtve bile europske banke koje ne bi mogle naplatiti svoja potraživanja od turskih kompanija. Ostvarivanje jednog od njegovih strateških icljeva, demontaža EU, time bi bio bliže ostvarenju.
No, za razliku od Sadama Huseina i Gadafija koji nisu imali relevantne saveznike, Turska se u sve većoj mjeri priklanja Rusiji i, kroz BRIKS, Kini. Uz to, kako je SAD odustao od liderske uloge u multilateralnim ekonomskim organizacijama i partnerstvima, Kina je postala aktivnija na međunarodnom planu i polako dolazi do pozicije da može svoju valutu nametati kao sredstvo plaćanja u međunarodnoj trgovini.
No, to nipošto ne znači da će prijelaz s dolara na neko drugo sredstvo plaćanja biti bezbolan i lagan. Osim što će Amerika poduzeti sve da to spriječi – što je u slučaju Turske već na djelu – pojavljuju se i problemi u odnosima između zemalja koje nastoje uspostaviti alternativni sustav međunarodne trgovine. Primjerice Kina i Rusija, nakon što je Zapad Rusiji nametnuo sankcije zbog aneksije Krima, pokušale su postići dogovor da se isporuka ruskih energenata naplaćuje ne u dolarima, nego u nacionalnoj valuti. No, nisu se mogli dogovoriti u kojoj od dviju nacionalnih valuta će se odvijati ta trgovina pa su se na koncu, barem privremeno, odlučile za dolar.
Vrhunac Erdoganove neposlušnosti bio je poziv Lavrovu na forum
Vrhunac Erdoganove neposlušnosti dogodio se 13. i 14. kolovoza. Tada se u Ankari održavalo redovito godišnje savjetovanje vrha turske vlasti s turskim veleposlanicima i predstavnicima u međunarodnim organizacijama. Gost na tom savjetovanju bio je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Osim što je krajnje neuobičajeno da predstavnik bilo koje strane zemlje sudjeluje u radu takvog foruma, udarac Americi predstavlja činjenica da onamo nije pozvan američki ministar ni ministar bilo koje članice NATO saveza. Pozvan je ministar vanjskih poslova Rusije, zemlje koju je NATO na svom nedavnom summitu proglasio glavnom prijetnjom euroatlantskoj sigurnosti.
Nakon tog sastanka Erdogan je najavio zabranu uvoza američke elektronike, a Lavrov je slavodobitno izjavio da je Turska prva zemlja koje je odbila primjenjivati američke sankcije protiv Rusije. Ako turski predsjednik Erdogan nije predvidio kakve će biti reakcije Amerike na njegovo vanjskopolitičko soliranje, onda je i američki predsjednik Trump propustio predvidjeti da će američki saveznici, izloženi neprestanim pritiscima da svoje interese podređuju američkim, kad-tad potražiti utočište u okviru nekih drugih saveza.
Još je prerano za zaključake o budućnosti rusko-turskog savezništva
Dakako, još je prerano za donošenje definitivnih zaključaka o budućnosti rusko-turskog savezništva. Nedvojbeno, američka politika pojavila se kao vanjska prijetnja interesima obiju zemalja i one su potražile zajednički odgovor. Ne treba smetnuti s uma da dosadašnja suradnja Rusije i Turske nipošto nije tekla glatko. Dijametralno suprotna stajališta o Asadovom režimu u Siriji učinila su Rusiju i Tursku neprijateljima na tamošnjem ratištu.
Kulminaciju neprijateljstva predstavljalo je rušenje ruskog borbenog zrakoplova u zračnom prostoru Turske 2015. godine. Činjenica da je Turska članica NATO saveza i da je, u slučaju ruske odmazde, mogla računati na primjenu članka 5 Povelje NATO-a vjerojatno je, s jedne strane, ohrabrila Tursku da tako postupi prema ruskom zrakoplovu i, s druge, odvratila Rusiju od namjere da uzvrati istom mjerom.
Putin se odlučio na drukčiji pristup Turskoj na koju računa kao na tržište za ruske energente, za oružje i za nuklearnu tehnologiju. Umjesto da uživa u propasti predsjednika koji ga je javno ponizio, Putin je Erdogana u srpnju 2016. obavijestio o državnom udaru koji se sprema protiv njega i tako mu pomogao da preživi i da se održi na vlasti. Ni ubojstvo ruskog ambasadora u Turskoj u prosincu 2016. godine nije odvratilo Putina od namjere da s Turskom uspostavi savezničke odnose.
Umjesto da ga pridobije, Erdogan je Trumpa pretvorio u neprijatelja
Nepromišljena, nasilnička politika američkog predsjednika jednu je dosadašnju saveznicu primorala na suradnju sa zemljom koju Amerika i NATO – zbog potrebe homogenizacije i stvaranja atmosfere u kojoj je interesima nacionalne sigurnosti moguće opravdati povećanja proračunska izdvajanja za oružje i najrazličitije avanturističke ludosti – smatraju najizravnijim suparnikom, trajnom sigurnosnom prijetnjom. Umjesto da Erdogana pokuša pridobiti za suradnju Trump ga je svojim nasilništvom od saveznika preobratio u neprijatelja.
Nastala situacija otvara prostor za mnoga pitanja. Jedno od njih tiče se i Balkana gdje su ruski i turski interesi suprotstavljeni. Možemo zamisliti do kakve bi napetosti u BiH došlo ako bi Rusija i Turska artikulirale zajedničku antiameričku politiku prema toj zemlji. Što bi se moglo dogoditi ako Turska i Rusija pronađu način da prevladaju razlike u pogledima na Srbiju, Kosovo i Albaniju? Ako do usklađivanja tih stajališta i ne dođe, jasno je da Rusija neće ni pokušati raditi takav pritisak na Tursku kakav trenutno provodi Amerika.
Nije sasvim jasno hoće li Trump na ovom primjeru naučiti da nasilništvo ne treba biti jedini oblik odnosa sa saveznicima ili će se i Europljani odvažiti da mu se organiziranije suprotstave tamo gdje on ignorira njihove ekonomske i sigurnosne interese. Malo je vjerojatno da će Putin, na krilima uspjeha u odnosima s Turskom, od skorog sastanka s kancelarkom Merkel u Berlinu očekivati jednako revolucionarne promjene vanjske politike kakve je posljednjih dana izveo Erdogan. Putin u Berlin putuje sa znatno manjim izgledima za uspjeh negoli su bili izgledi njegovog ministra vanjskih poslova Lavrova da uspije u Ankari.