Turistička sezona u Hrvatskoj mogla bi, po svemu sudeći, nalikovati onoj ratnoj iz ‘92.

Krizne okolnosti natjerat će nas da preispitamo ekonomski model u kojem živimo od turizma

Stanje je zapravo takvo, da su u Splitu koji posljednjih godina doživljava nevjerojatan turistički rast, mnogi bacili sve na tu kartu. Svi oni će ostati bez prihoda i naći se pred egzistencijalnom neizvjesnošću.

Nakon svega što gledamo proteklih tjedana i što ćemo, po svemu sudeći još dugo gledati teško da može biti više ikakvih dilema u vezi turističke sezone. Ona će najviše nalikovati ratnoj sezoni iz ‘92. godine, kad su hoteli nominalno radili, gosti bili toliko rijetki da su ih turistički zaposlenici svih znali po imenu, a na plažama se kupao isključivo domaći svijet.

To iz vizure domaćih ljudi koji se ne bave turizmom, pa čak i dijela onih koji od njega žive, ali su im se nepodnošljive gužve, skupoća i izumiranje starih gradskih jezgri popeli na vrh glave, može izgledati kao divan odmor od sve nepodnošljivih sezona. Iskreno priznajem da sam jedan od takvih. Ali, ono što u takvom scenariju predstoji je, bez imalo pretjerivanja, socijalni kolaps Dalmacije i Istre, a lako moguće i čitave zemlje.

Ovisni o strancima

Brojka od oko 20 % turizma u BDP-u, koja je ionako prevelika i ne ulijeva optimizam, zamagljuje pravo stanje stvari, budući da značajan broj firmi, iako nisu registrirane kao turističke, najveći dio prihoda crpe zahvaljujući turizmu. Stanje je zapravo takvo, da su u Splitu koji posljednjih godina doživljava nevjerojatan turistički rast, mnogi bacili sve na tu kartu.

Neki su otvorili male izletničke firme, neki pokušavaju iznajmljivati kajake i bicikle, neki iseljavaju iz vlastitih stanova za vrijeme sezone da bi ih iznajmljivali, a dio je uzeo velike kredite kako bi kupili nekretninu koju će iznajmljivati, počeli se baviti charterom ili nekom od brojnih sličnih djelatnosti. Svi oni će ostati bez prihoda i naći se pred egzistencijalnom neizvjesnošću.

Domino efekt

Kako identičan pomor očekuje restorane i hotele, mnogi od ljudi koji su u njima bili stalno ili sezonski zaposleni također će ostati bez prihoda. To za sobom vuče i pad prihoda na aerodromima, lučkim upravama, marinama, autocestama, trgovinama i možemo ovako nabrajati do ujutro. S obzirom da se taj prvi udar, čak i kad bi Vlada ili Europska Unija u cjelini imala puno efikasnije i osmišljenije mjere za njegovo ublažavanje, nikako ne može izbjeći, ostaje nam za zapitati se kako dalje?

Odgovor na to pitanje je jedino nad čim kao društvo i zemlja još uvijek imamo neku moć, zbog čega bi bilo nužno da ga što prije postavimo. Inzistiranje da se nastavi istim putem, s toliko dominantnom ulogom turizma, koji će biti sve osjetljiviji, u nacionalnoj ekonomiji nema pretjeranog smisla. Ista stvar vrijedi i za održavanje primarno uvozno-trgovačke ekonomije, kao i ovog tipa turizma uz kojeg nije u potpunosti vezana domaća proizvodnja.

Vrijeme je za druge ekonomske modele?

Drugim riječima, koliko god okolnosti pod kojima je postalo nužno da ozbiljno razmislimo o promjeni ekonomske paradigme bile tragične, one su samo ubrzale ono do čega je s vremenom ionako moralo doći. Odgovor na pitanje hoćemo li u toj promjeni uspjeti, zapravo može biti ohrabrujući, imajući u vidu ulogu struke u aktualnoj pandemiji.

Upravo je čitava ova situacija pokazala da, unatoč ozbiljnim naporima političkih elita da devastiraju zemlju i kao jedini relevantan kriterij uspostave podobnost, u tome nisu do kraja uspjeli i da ima još uvijek dovoljno ljudi koji bi mogli osmisliti drugačiji ekonomski model.

Da bi, međutim dobili priliku za to ovise, kao i sve vezano uz ekonomiju uostalom, o političkoj odluci, odnosno o spremnosti da se riskira gubitak izbora i o mogućnostima onih koji vode zemlju da zamišljaju drukčiji svijet. Oko toga baš, ako je suditi po dosadašnjim iskustvima, ne možemo bit pretjerano optimistični.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
173 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program