Upravo u toj prvoj sezoni snimljena je epizoda o lancu Vitićevih motela poredanih duž jadranske magistrale, o njihovoj vrijednosti, realnoj zapuštenosti, konzervatorskoj zaštiti, edukativnoj namjeni i slično. Među devastiranim i mahom napuštenim objektima, onaj u Biogradu se isticao kao jedini koji je još uvijek bio u izvornoj funkciji, iako znatno arhitektonski devastiran raznim dogradnjama. On nažalost nije imao sreću da dobije konzervatorsku zaštitu, iako se dosta radilo u tom smjeru u posljednje vrijeme.

Vitićevi moteli u Biogradu naprosto su srušeni

To je, međutim, bilo tako sve do ovog tjedna, kad su Vitićevi moteli u Biogradu srušeni. Rušenju su kumovali stečaj, potreba za parkingom, ali iznad svega nedostatak svijesti o njihovoj vrijednosti. Kao što su sami autori serije Betonski spavači, na službenoj Facebook stranici napisali: “Upravo je taj motel ostao zadnji u kakvoj-takvoj funkciji. Iako je glavna zgrada tog paviljonskog kompleksa bila odavno pregrađena do neprepoznatljivosti, smještajni paviljoni skladno uklopljeni u borovu šumu bilo su u realativno dobrom stanju.

Naročito je to bio slučaj sa malim, prekrasno oblikovanim dvoetažnom samostojećim paviljonima, komornim i suptilnim primjerom mediteranskog modernizma. U tim malim, kompaktnim paviljonima bila su zadržana i strma brodska stubišta, domišljato rješenje koje štedi prostor, te elegantni prozorski okviri. Ti paviljoni bili su sjajna prilika da se sačuva barem nešto od izvornog Vitića, možda barem u jednom paviljonu kojega se moglo obnoviti u svim detaljima. Nažalost, taj vrijedni modernistički kompleks nije bio dobro održavan niti mu je pridavanja pažnja, paviljoni su služili za smještaj sezonskih radnika. Upravo je počelo rušenje kompeksa, te nestaje jedna od najvažnijih modernističkih gradnji u zadarskoj regiji.”

Kad čovjek ovakvo nešto pročita, nužno mu padne na pamet romantičarsko-nacionalna priča o tisućljetnoj hrvatskoj kulturi koja je održavala jedan narod, a koja je stajala i još uvijek stoji u ideološkim temeljima ovdašnjeg nacionalizma. Stvarnost se pak pokazala kao efikasna demistifikatorica ideoloških dogmi. Dok su nam puna usta hrvatske kulture, na nju nasrćemo bagerima, obezvrijeđujemo je na svakom koraku i zapravo je gotovo uopće ne razumijemo. To jeste najradikalnije i najvidljivije na pitanju odnosa prema modernizmu, ali niti antička baština tu ništa bolje ne prolazi, za što je najbolji primjer odnos prema Dioklecijanovoj palači. Kad se jednom usvoji logika vandalizma, teško ju je zaustaviti.