Trebalo je proći puno desetljeća da se, prvo u stručnoj javnosti u punom smislu riječi razvije svijest o vrijednosti naše modernističke arhitekture, potom da ta tema postane relevantna u široj javnosti, da bi na koncu počelo reagirati i ministarstvo kulture stavljanjem sve većeg broja takvih arhitektonskih ostvarenja pod konzervatorsku zaštitu. Svijest o vrijednosti modernističke arhitekture je realno javno prisutna nešto manje od deset godina. Nije da je nismo nastavili uništavati i u posljednje vrijeme, ali barem više ne slušamo prijedloge slične onom kojeg je jedan splitski vijećnik desne provenijencije svojevremeno izrekao na Gradskom vijeću. On je, naime, predložio da se stari i bezvrijedni stadion Poljud sruši, a da se na njegovom mjestu naprave stanovi.
Nekoliko je okolnosti pripomoglo tom osvješćivanju, ali možda ponajviše činjenica da je stasala generacija koja je odrasla u toj arhitekturi ili kraj nje, školovala se i spoznala njezinu vrijednost. Tako su se počele pojavljivati inicijative poput one od strane udruge ‘Slobodne veze’, koja je prva ukazala na vrijednost Vitićevih zapuštenih motela u Trogiru te na koncu dovela do konzervatorske zaštite tih objekata. Istovremeno je pripremljena velika izložba pod nazivom ‘Nedovršene modernizacije’, koja je dala ključni impuls da se izložba o arhitekturi jugoslavenskog modernizma otvori u kultnoj njujorškoj MoMa-i, da bi u domaćoj javnosti sve kulminiralo s HRT-ovom dokumentarnom serijom Betonski spavači, čiju smo drugu sezonu nedavno premijerno gledali, nakon čega je reprizirana i prva sezona.
Upravo u toj prvoj sezoni snimljena je epizoda o lancu Vitićevih motela poredanih duž jadranske magistrale, o njihovoj vrijednosti, realnoj zapuštenosti, konzervatorskoj zaštiti, edukativnoj namjeni i slično. Među devastiranim i mahom napuštenim objektima, onaj u Biogradu se isticao kao jedini koji je još uvijek bio u izvornoj funkciji, iako znatno arhitektonski devastiran raznim dogradnjama. On nažalost nije imao sreću da dobije konzervatorsku zaštitu, iako se dosta radilo u tom smjeru u posljednje vrijeme.
Vitićevi moteli u Biogradu naprosto su srušeni
To je, međutim, bilo tako sve do ovog tjedna, kad su Vitićevi moteli u Biogradu srušeni. Rušenju su kumovali stečaj, potreba za parkingom, ali iznad svega nedostatak svijesti o njihovoj vrijednosti. Kao što su sami autori serije Betonski spavači, na službenoj Facebook stranici napisali: “Upravo je taj motel ostao zadnji u kakvoj-takvoj funkciji. Iako je glavna zgrada tog paviljonskog kompleksa bila odavno pregrađena do neprepoznatljivosti, smještajni paviljoni skladno uklopljeni u borovu šumu bilo su u realativno dobrom stanju.
Naročito je to bio slučaj sa malim, prekrasno oblikovanim dvoetažnom samostojećim paviljonima, komornim i suptilnim primjerom mediteranskog modernizma. U tim malim, kompaktnim paviljonima bila su zadržana i strma brodska stubišta, domišljato rješenje koje štedi prostor, te elegantni prozorski okviri. Ti paviljoni bili su sjajna prilika da se sačuva barem nešto od izvornog Vitića, možda barem u jednom paviljonu kojega se moglo obnoviti u svim detaljima. Nažalost, taj vrijedni modernistički kompleks nije bio dobro održavan niti mu je pridavanja pažnja, paviljoni su služili za smještaj sezonskih radnika. Upravo je počelo rušenje kompeksa, te nestaje jedna od najvažnijih modernističkih gradnji u zadarskoj regiji.”
Vitićev motel u Biogradu se ruši… Mali paviljoni još stoje…Fotografije Josip Vrancic
Gepostet von Betonski spavači am Donnerstag, 4. Juli 2019
Kad čovjek ovakvo nešto pročita, nužno mu padne na pamet romantičarsko-nacionalna priča o tisućljetnoj hrvatskoj kulturi koja je održavala jedan narod, a koja je stajala i još uvijek stoji u ideološkim temeljima ovdašnjeg nacionalizma. Stvarnost se pak pokazala kao efikasna demistifikatorica ideoloških dogmi. Dok su nam puna usta hrvatske kulture, na nju nasrćemo bagerima, obezvrijeđujemo je na svakom koraku i zapravo je gotovo uopće ne razumijemo. To jeste najradikalnije i najvidljivije na pitanju odnosa prema modernizmu, ali niti antička baština tu ništa bolje ne prolazi, za što je najbolji primjer odnos prema Dioklecijanovoj palači. Kad se jednom usvoji logika vandalizma, teško ju je zaustaviti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Biogradu je srušen Vitićev motel. Opet smo na kulturu nasrnuli bagerima i pokazali da ju naprosto ne razumijemo
Markovina piše o jednoj od najvažnijih modernističkih gradnji u zadarskoj regiji koja je nestala
Dok su nam puna usta hrvatske kulture, na nju nasrćemo bagerima, obezvrjeđujemo je na svakom koraku i zapravo je gotovo uopće ne razumijemo. To jeste najradikalnije i najvidljivije na pitanju odnosa prema modernizmu, ali niti antička baština tu ništa bolje ne prolazi, za što je najbolji primjer odnos prema Dioklecijanovoj palači.
Trebalo je proći puno desetljeća da se, prvo u stručnoj javnosti u punom smislu riječi razvije svijest o vrijednosti naše modernističke arhitekture, potom da ta tema postane relevantna u široj javnosti, da bi na koncu počelo reagirati i ministarstvo kulture stavljanjem sve većeg broja takvih arhitektonskih ostvarenja pod konzervatorsku zaštitu. Svijest o vrijednosti modernističke arhitekture je realno javno prisutna nešto manje od deset godina. Nije da je nismo nastavili uništavati i u posljednje vrijeme, ali barem više ne slušamo prijedloge slične onom kojeg je jedan splitski vijećnik desne provenijencije svojevremeno izrekao na Gradskom vijeću. On je, naime, predložio da se stari i bezvrijedni stadion Poljud sruši, a da se na njegovom mjestu naprave stanovi.
Nekoliko je okolnosti pripomoglo tom osvješćivanju, ali možda ponajviše činjenica da je stasala generacija koja je odrasla u toj arhitekturi ili kraj nje, školovala se i spoznala njezinu vrijednost. Tako su se počele pojavljivati inicijative poput one od strane udruge ‘Slobodne veze’, koja je prva ukazala na vrijednost Vitićevih zapuštenih motela u Trogiru te na koncu dovela do konzervatorske zaštite tih objekata. Istovremeno je pripremljena velika izložba pod nazivom ‘Nedovršene modernizacije’, koja je dala ključni impuls da se izložba o arhitekturi jugoslavenskog modernizma otvori u kultnoj njujorškoj MoMa-i, da bi u domaćoj javnosti sve kulminiralo s HRT-ovom dokumentarnom serijom Betonski spavači, čiju smo drugu sezonu nedavno premijerno gledali, nakon čega je reprizirana i prva sezona.
Upravo u toj prvoj sezoni snimljena je epizoda o lancu Vitićevih motela poredanih duž jadranske magistrale, o njihovoj vrijednosti, realnoj zapuštenosti, konzervatorskoj zaštiti, edukativnoj namjeni i slično. Među devastiranim i mahom napuštenim objektima, onaj u Biogradu se isticao kao jedini koji je još uvijek bio u izvornoj funkciji, iako znatno arhitektonski devastiran raznim dogradnjama. On nažalost nije imao sreću da dobije konzervatorsku zaštitu, iako se dosta radilo u tom smjeru u posljednje vrijeme.
Vitićevi moteli u Biogradu naprosto su srušeni
To je, međutim, bilo tako sve do ovog tjedna, kad su Vitićevi moteli u Biogradu srušeni. Rušenju su kumovali stečaj, potreba za parkingom, ali iznad svega nedostatak svijesti o njihovoj vrijednosti. Kao što su sami autori serije Betonski spavači, na službenoj Facebook stranici napisali: “Upravo je taj motel ostao zadnji u kakvoj-takvoj funkciji. Iako je glavna zgrada tog paviljonskog kompleksa bila odavno pregrađena do neprepoznatljivosti, smještajni paviljoni skladno uklopljeni u borovu šumu bilo su u realativno dobrom stanju.
Naročito je to bio slučaj sa malim, prekrasno oblikovanim dvoetažnom samostojećim paviljonima, komornim i suptilnim primjerom mediteranskog modernizma. U tim malim, kompaktnim paviljonima bila su zadržana i strma brodska stubišta, domišljato rješenje koje štedi prostor, te elegantni prozorski okviri. Ti paviljoni bili su sjajna prilika da se sačuva barem nešto od izvornog Vitića, možda barem u jednom paviljonu kojega se moglo obnoviti u svim detaljima. Nažalost, taj vrijedni modernistički kompleks nije bio dobro održavan niti mu je pridavanja pažnja, paviljoni su služili za smještaj sezonskih radnika. Upravo je počelo rušenje kompeksa, te nestaje jedna od najvažnijih modernističkih gradnji u zadarskoj regiji.”
Kad čovjek ovakvo nešto pročita, nužno mu padne na pamet romantičarsko-nacionalna priča o tisućljetnoj hrvatskoj kulturi koja je održavala jedan narod, a koja je stajala i još uvijek stoji u ideološkim temeljima ovdašnjeg nacionalizma. Stvarnost se pak pokazala kao efikasna demistifikatorica ideoloških dogmi. Dok su nam puna usta hrvatske kulture, na nju nasrćemo bagerima, obezvrijeđujemo je na svakom koraku i zapravo je gotovo uopće ne razumijemo. To jeste najradikalnije i najvidljivije na pitanju odnosa prema modernizmu, ali niti antička baština tu ništa bolje ne prolazi, za što je najbolji primjer odnos prema Dioklecijanovoj palači. Kad se jednom usvoji logika vandalizma, teško ju je zaustaviti.