Užasni teroristički napad na Markovom trgu koji je sablaznio javnost konačno je pokrenuo Vladu i premijera Plenkovića da naprave nešto po pitanju širenja mržnje u društvu, ali je i doveo do toga da Andrej Plenković iskorači iz zone komfora i diplomatskog frazeološkog rječnika i počne govoriti o konkretnim stvarima. Svakome tko je makar i površno pratio politički život zemlje jasno je koliko su obje stvari do jučer bile nezamislive.
Javnost u ovom trenutku ima dvije opcije. Prva je da bude blagonaklona prema Plenkoviću i kaže da se vrijeme svakako ne može vratiti i da možemo podvući crtu, zaboraviti apsolutnu pasivnost po ovom pitanju, kao i sudjelovanje mnogih ljudi iz HDZ-a u stvaranju ovakve društvene atmosfere te krenuti rješavati ovaj problem kao društvo u cjelini.
Druga mogućnost je da se nastavi inzistirati na odgovornosti vladajućih za ignoranciju ovog pitanja. No, s koje god strane pristupili ovom problemu, činjenica je da on ne može biti riješen bez snažnog angažmana Vlade, ali je isto tako činjenica da nije svejedno temelji li se taj angažman na ispravnim zaključcima ili ne, budući da će o njima ovisiti daljnje djelovanje.
Plenković konačno progovorio o govoru mržnje
Stoga je jako dobro što je premijer Plenković konačno otvoreno govorio na presici, a najbitnije što je na njoj rekao je sljedeće: “Nije isto biti meta govora mržnje u političkoj areni, na internetu, kroz medijske članke i napade – to nije problem. Da me dobro čuju oni koji misle da smo mi ovo shvatili u ponedjeljak. Ne. U ponedjeljak smo shvatili da je netko u stanju doći pred Banske dvore i pokušati ubiti hrvatskog policajca. To smo shvatili, a s govorom mržnje smo mi upoznati jako dobro, dugi niz godina. Bolje nego mnogi drugi. To je bit.”
Ovoj izjavi, posebno njenom prvom dijelu, se naizgled nema što prigovoriti. Istina jeste da je s oružanim napadom doista prijeđena granica. Neki naravno misle da je ona prijeđena odavno, plinskim bocama na ulicama ili premlaćivanjem građana srpske nacionalnosti u okolici Knina te napadom na vaterpoliste Crvene Zvezde na splitskoj Rivi, ali neovisno o tome jasno je što je premijer želio reći.
U čemu je problem s Plenkovićevim istupima?
No, problem je u tome što je Andrej Plenković istovremeno u stanju zaključiti kako je odavno svjestan problema, ali da on dosad nije bio toliki i da sada imamo posla s nečim sasvim drugim, izbjegavajući uočiti jasnu vezu između te dvije stvari. Granica, naime, nije ni mogla biti, niti bi bila prijeđena da prije toga nije godinama pomican prag tolerancije na manifestacije ekstremističke isključivosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon što se jednu po jednu stvar normaliziralo, od ustaškog pozdrava i negiranja stvarnosti jasenovačkog logora, preko višegodišnjeg izostanka ozbiljnih reakcije države nakon fizičkih napada na građane srpske nacionalnosti, do toleriranja medija posvećenih isključivo objavljivanju tzv. popisa izdajnika i mora prijetećih poruka upućenih javnim ličnostima s ljevice, neki dan smo dobili posljedicu.
Važna akcija Hrvatskog novinarskog društva
Moguće je, naravno da je premijer svjestan paradoksa i logičke neodrživosti onoga što je rekao, ali mu to politički odgovara. To bi bila bolja opcija od one da iskreno vjeruje kako se oružani napad dogodio bez uzročno-posljedične povezanosti sa svim stvarima koje sam naveo.
No, čak i kad bi tome bilo tako, evidentno je da je Hrvatsko novinarsko društvo puno jasnije i preciznije imenovalo problem, pokrenuvši akciju ‘Zajedno bez mržnje’, unutar koje je najveći dio ozbiljnih medija na dva sata zaključao mogućnost komentiranja tekstova. Mali je to i tek inicijalni korak, ali iznimno važan u pokretanju procesa koji su neophodni ukoliko želimo živjeti u normalnom društvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U čemu je problem kada premijer Plenković, nakon svega, kaže da kreće u borbu protiv govora mržnje
Je li premijer svjestan paradoksa i logičke neodrživosti onoga što govori?
Problem je u tome što je Andrej Plenković istovremeno u stanju zaključiti kako je odavno svjestan problema, ali da on dosad nije bio toliki i da sada imamo posla s nečim sasvim drugim, izbjegavajući uočiti jasnu vezu između te dvije stvari
Užasni teroristički napad na Markovom trgu koji je sablaznio javnost konačno je pokrenuo Vladu i premijera Plenkovića da naprave nešto po pitanju širenja mržnje u društvu, ali je i doveo do toga da Andrej Plenković iskorači iz zone komfora i diplomatskog frazeološkog rječnika i počne govoriti o konkretnim stvarima. Svakome tko je makar i površno pratio politički život zemlje jasno je koliko su obje stvari do jučer bile nezamislive.
Javnost u ovom trenutku ima dvije opcije. Prva je da bude blagonaklona prema Plenkoviću i kaže da se vrijeme svakako ne može vratiti i da možemo podvući crtu, zaboraviti apsolutnu pasivnost po ovom pitanju, kao i sudjelovanje mnogih ljudi iz HDZ-a u stvaranju ovakve društvene atmosfere te krenuti rješavati ovaj problem kao društvo u cjelini.
Druga mogućnost je da se nastavi inzistirati na odgovornosti vladajućih za ignoranciju ovog pitanja. No, s koje god strane pristupili ovom problemu, činjenica je da on ne može biti riješen bez snažnog angažmana Vlade, ali je isto tako činjenica da nije svejedno temelji li se taj angažman na ispravnim zaključcima ili ne, budući da će o njima ovisiti daljnje djelovanje.
Plenković konačno progovorio o govoru mržnje
Stoga je jako dobro što je premijer Plenković konačno otvoreno govorio na presici, a najbitnije što je na njoj rekao je sljedeće: “Nije isto biti meta govora mržnje u političkoj areni, na internetu, kroz medijske članke i napade – to nije problem. Da me dobro čuju oni koji misle da smo mi ovo shvatili u ponedjeljak. Ne. U ponedjeljak smo shvatili da je netko u stanju doći pred Banske dvore i pokušati ubiti hrvatskog policajca. To smo shvatili, a s govorom mržnje smo mi upoznati jako dobro, dugi niz godina. Bolje nego mnogi drugi. To je bit.”
Ovoj izjavi, posebno njenom prvom dijelu, se naizgled nema što prigovoriti. Istina jeste da je s oružanim napadom doista prijeđena granica. Neki naravno misle da je ona prijeđena odavno, plinskim bocama na ulicama ili premlaćivanjem građana srpske nacionalnosti u okolici Knina te napadom na vaterpoliste Crvene Zvezde na splitskoj Rivi, ali neovisno o tome jasno je što je premijer želio reći.
U čemu je problem s Plenkovićevim istupima?
No, problem je u tome što je Andrej Plenković istovremeno u stanju zaključiti kako je odavno svjestan problema, ali da on dosad nije bio toliki i da sada imamo posla s nečim sasvim drugim, izbjegavajući uočiti jasnu vezu između te dvije stvari. Granica, naime, nije ni mogla biti, niti bi bila prijeđena da prije toga nije godinama pomican prag tolerancije na manifestacije ekstremističke isključivosti.
Nakon što se jednu po jednu stvar normaliziralo, od ustaškog pozdrava i negiranja stvarnosti jasenovačkog logora, preko višegodišnjeg izostanka ozbiljnih reakcije države nakon fizičkih napada na građane srpske nacionalnosti, do toleriranja medija posvećenih isključivo objavljivanju tzv. popisa izdajnika i mora prijetećih poruka upućenih javnim ličnostima s ljevice, neki dan smo dobili posljedicu.
Važna akcija Hrvatskog novinarskog društva
Moguće je, naravno da je premijer svjestan paradoksa i logičke neodrživosti onoga što je rekao, ali mu to politički odgovara. To bi bila bolja opcija od one da iskreno vjeruje kako se oružani napad dogodio bez uzročno-posljedične povezanosti sa svim stvarima koje sam naveo.
No, čak i kad bi tome bilo tako, evidentno je da je Hrvatsko novinarsko društvo puno jasnije i preciznije imenovalo problem, pokrenuvši akciju ‘Zajedno bez mržnje’, unutar koje je najveći dio ozbiljnih medija na dva sata zaključao mogućnost komentiranja tekstova. Mali je to i tek inicijalni korak, ali iznimno važan u pokretanju procesa koji su neophodni ukoliko želimo živjeti u normalnom društvu.