Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Petra Smoljak | Snima: Vjekoslav Skledar

U doba teorija o ravnoj Zemlji, ovi ljudi s Ruđera u svoje slobodno vrijeme populariziraju znanost. Kakvi heroji!

Grupa znanstvenika, sustavno i uporno, godinama pokušava vratiti povjerenje u stručnost i znanje. Poslušajte što imaju za reći

Zadnje četiri godine sa Zakladom 'Znanje na djelu', krenuli su u projekt ‘STEM rastem i istražujem’ u sklopu kojeg educiraju učenike i nastavnike. Uskoro će imati i radionice za srednjoškolce na kojima će pokazivati što znači raditi u znanosti, a na svom Institutu Ruđer Bošković uredili su i interaktivni laboratorij s ciljem da se u njemu održavaju pokusi i radionice za javnost. Telegram je proveo dan s ovim iznimno zanimljivim znanstvenicima

“Mi na sve moguće načine pokušavamo ljudima približiti znanost. I nekada mi se čini da više ne moramo pokazivati da je znanost fora. Ljudi su to već skužili. Trenutno je važnije vratiti povjerenje u znanstvenike i struku”, govori nam Saša Ceci, teorijski fizičar i jedan od osam znanstvenika koje smo okupili i posjeli za stol najveće i najstarije knjižnice na Institutu Ruđer Bošković. Njih osmero, uz još nekoliko svojih kolega, čine entuzijastičnu skupinu Ruđerovih znanstvenika koji sustavno, u svoje slobodno vrijeme, pokušavaju popularizirati znanost. Oni su nuklearni fizičar Milivoj Uroić, molekularna biologinja i ekologinja Vlatka Filipović Marijić, zatim kemičari Tomislav Portada, Nikola Biliškov i Ivo Crnolatac, te biologinje Dubravka Švob Štrac i Dunja Šamec.

“Možda mi je ova glupost o Zemlji kao ravnoj ploči malo otvorila oči, pa sam iz toga zaključio da su ljudi izgubili vjeru u znanost”, nastavlja Ceci i naglašava kako mu je još gora pojava pokret protiv cijepljenja. “Imamo sad epidemije ospica na nevjerojatnim mjestima i jednostavno ne mogu vjerovati da je to moguće u 2019. godini. I zato mislim da je naša najvažnija uloga upoznati širu javnost sa znanošću”. Odgovore na pitanja kako vratiti povjerenje i educirati ljude još uvijek ne zna u potpunosti, a dodatni problem je, kaže, i ovisnost o neučinkovitom sustavu u kojem im kronično nedostaju budžeti za takve projekte.

Teorijski fizičar, dr.sc Saša Ceci Vjekoslav Skledar

Na institutu opremaju i interaktivni labos za javnost

No, unatoč nedostatku sredstava i vremena, ova entuzijastična ekipa ipak uspijeva u svojem naumu popularizacije znanosti. Zadnje četiri godine sa Zakladom Znanje na djelu, krenuli su u projekt ‘STEM rastem i istražujem’ u sklopu kojeg educiraju učenike i nastavnike. “Imamo radionice za nastavnike, na kojima im, osim naših istraživanja, pokazujemo interaktivni pristup rada u STEM području. Uskoro imamo i radionice za srednjoškolce na kojima ćemo pokazivati što znači raditi u znanosti”, govori nam Vlatka Filipović Marijić, molekularna biologinja koja istražuje utjecaj zagađenja na vodene ekosustave. Sudjelovali su, nastavlja, i kao partneri na dva projekta koje je sufinancirala EU iz Europskog socijalnog fonda. Jedan od njih je projekt Ja rastem s osnovnom školom Hugo Lauder Kon, u okviru kojeg se izrađivao kurikulum za darovitu djecu, a uskoro će biti dostupan svim školama.

Na institutu su uredili i interaktivni laboratorij s ciljem da se u njemu održavaju pokusi i radionice za javnost jer se taj eksperimentalni dio uglavnom odvijao u malim skučenim labosima znanstvenika. “Kada nastavnici dolaze k meni na Institut uvijek pripremim predavanje iz kojeg oni mogu nešto izvući i primijeniti u nastavi, kaže Ivo Crnolatac, kemičar koji se bavi proučavanjem DNA i proteina, te njihovom reakcijom s lijekovima i raznim drugim spojevima. Ponekad nastavnicima pokazuje i pokuse kako bi učenicima kasnije slikovitije objasnili gradivo. “Da, dobro ste opazili, ti profesori su završili kemiju na PMF-u, ali većina kao da u nekom trenutku zaboravi da je kemija eksperimentalna znanost. Završio sam Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, ali znam da na pedagoškom smjeru PMF-a profesori studentima dobro pokazuju kemiju i inzistiraju na eksperimentima. Ali kad god pričam s djecom, čujem da pokusa ili nema ili ih je jako malo.”

Biologinja i ekologinja Vlatka Filipović Marijić Vjekoslav Skledar

Zašto profesori ne pokazuju pokuse učenicima

“Da, to je djelomično povezano s prenatrpanim programom, a djelomično i s opremom u školama”, nadovezuje se Saša Ceci. Nastavnici su, priča dalje, preopterećeni administracijom i nastavom, te vjerojatno zato pokusi padaju u drugi plan. “Drugo, potrošni materijal košta i neki ga nastavnici kupuju od svojeg novca. Ako si entuzijast kupovat ćeš sam, ali doći će trenutak kada ćeš zaključiti da ti je to malo glupo. Onda još skužiš da ovi koji ne rade pokuse nisu sankcionirani, a ovi koji rade nisu nagrađivani ili stimulirani da bi to nastavili raditi dalje.. “, objašnjava Ceci.

Nadovezuje se i Tomislav Portada, kemičar koji već 15 godina radi na popularizaciji znanosti izvan i u sklopu Ruđera, te ukazuje na još jedan problem. “Za izvođenje kemijskih pokusa potreban je kabinet s tekućom vodom i neki minimum tehničkih uvjeta. Ako to nemate ne smijete izvoditi pokuse zbog propisa sigurnosti na radu”, objašnjava i dodaje kako neke škole uopće nemaju kabinete.

Kemičar, dr.sc. Tomislav Portada Vjekoslav Skledar

“To sve što se događa u našim školama, od rasporeda, vjeronauka, do namještanja rasporeda je cirkus u koji najbolje da sada ne ulazimo. Ali da spomenem jednu stvar koja je politička. Konkretno, što je ono što naši političari vole?”, pita se Ceci i odgovara kako najviše vole izgraditi školu, opremiti je, doći prerezati vrpcu na ulazu i reći da su nešto napravili. “Ne moraš ti nešto jednokratno napraviti, ti moraš raditi sustavno, što kod nas nije slučaj. Fasade se raspadaju, stakla pucaju, nedostaje opreme… Mi to vidimo i tu na Institutu. Dakle sustav se raspada na ovoj razini gdje se treba dati novac za obnovu, a kada bi se tako davao novac, to nitko ne bi primijetio i nitko ne bi presijecao crvenu vrpcu jer su konačno kupili wc papir”, zaključuje fizičar.

Populariziraju znanost po birtijama i na televiziji

Na Ruđeru se već godinama organiziraju Otvoreni dani na kojima se održavaju predavanja, rade se pokusi, a posjetitelje se upoznaje s opremom koja se može vidjeti samo na Institutu. Iako Otvorene dane posjećuju ljudi svih generacija, popularizacija znanosti se generalno, mišljenja je Ceci, vrti oko male djece i srednjoškolaca. I zato je s nekoliko kolega, prije osam godina, odlučio pokrenuti ‘Skeptike u pubu’. “Zaključili smo da ne bi bilo loše napraviti nešto i za odrasle, pa smo počeli popularizirati znanost u birtiji. Doveli smo docente i mlađe profesore s fakulteta, a nakon njihovih predavanja uvijek bi bila i rasprava”, prepričava Ceci i dodaje da se nisu sami toga sjetili jer takvih događanja odavno ima u inozemstvu. Prvi Skeptici događali su se u Movie pubu, a danas se jednom mjesečno održavaju u Saxu.

“Najčešće dolaze studenti, tako da bude živo. Ljudi se malo upoznaju, pije se pivo, dobacuje se iz publike; što i jest ideja takvog događanja.” Prije sedam godina on i njegov kolega s Ruđera, Marko Košiček dobili su poziv s HRT-a da naprave autorsku znanstvenu emisiju. I tako je nastao Treći element koji su, na trećem programu, iz tjedna u tjedan zajedno vodili sve dok Košićeka prije godinu i pol nije zamijenila Jelena Šuran s Veterinarskog fakulteta. “Znalo je biti jako napeto. Kada smo bili blizu roka, često smo grabili ljude po hodnicima za snimanje pokusa. I to je isto jedan vid popularizacije”, govori Ceci.

Kemičar, dr.sc. Nikola Biliškov Vjekoslav Skledar

S druge strane, Tomislav Portada, već nekoliko godina organizira zimske i ljetne škole kemije na kojima djeci znaju predavati i sveučilišni profesori, a najbolju suradnju, kaže, imaju s Prirodoslovnom i Grafičkom školom u Rijeci. “Prijavljuju se srednjoškolci iz cijele Hrvatske i te škole obično okupe ekipu koja sudjeluje na državnim natjecanjima ili olimpijadi iz kemije. Dakle radi se kemija koja je na razini druge ili treće godine fakulteta”, objašnjava Portada. Osim sa školarcima, Portada voli raditi i s vrtićkom djecom, a zbog njihovog oduševljenja pokusima, nekad su mu najdraža publika.

Ljudi povjeruju u sve i svašta

Jedan od problema, slažu se svi za stolom, leži i u naivnosti ljudi koji vjeruju svemu što pročitaju na internetu. “Mnogi ne razlikuju činjenicu koja ja znanstveno potkrijepljena od činjenice koju je netko objavio negdje na webu”, govori Dunja Šamec čije je područje liječenje biljkama. “Recimo u mojem području se jako malo zna o ljekovitosti biljaka, niti mi znanstvenici znamo puno, ali se često kroz nekakav marketing serviraju određeni savjeti ljudima koji onda troše mnogo novaca na nešto što nema učinka”. i zato Šamec često pokušava ljudima objasniti da počnu kritički razmišljati, umjesto da odmah posežu za nekim biljnim dodatkom za kojeg su čuli da je zdrav. “Neka ljudi znaju da se uvijek mogu obratiti nama, poslati nam email i mi ćemo znati kome ga proslijediti, naći ćemo nekoga tko je stručan da odgovori ili nas mogu posjetiti na našim Otvorenim danima”, ubacuje se dobronamjerno Ceci.

“Ma, starog konja nemreš naučiti, zato ja više volim ciljati na mlađe, naučiti ih kritičkom razmišljanju i kada pročitaju da je znanstveno dokazano da provjere postoji li zbilja neka znanstvena referenca”, nadovezuje se Ivo Crnolatac. “Ja bih se malo uključio”, diže pristojno ruku Milivoj Uroić, nuklearni fizičar koji se bavi reakcijama lakih jezgara potencijalno bitnih za nastanak elemenata u zvijezdama. “Smiješno mi je kada vidim kako javnost doživljava nuklearnu fiziku. Kada biste na ulici pitali nekoga o tom području, prva bi asocijacija bi bila Černobil ili Fukushima. To je kao da sav promet na ulicama promatrate kroz kontekst prometnih nesreća, pa biste rekli ‘gledajte, svaki dan ginu ljudi na ulici, a budale se i dalje idu voziti’”, govori Uroić i dodaje kako ljudi nisu svjesni znanstvenih dostignuća koja su napravljena zahvaljujući nuklearnoj fizici. “I u sklopu popularizacije uvijek se trudim, u prvom redu školskoj djeci, predstaviti nuklearnu fiziku na neki drugačiji način”, kaže Milivoj, a Saša uleti s pošalicom “Dovedite nam vašu djecu i mi ćemo je ozračiti”.

Nuklearni fizičar, dr.sc. Milivoj Uroić Vjekoslav Skledar

“Haha, pa ne počnem baš tako, krenem s crvenim i plavim kuglicama. Dakle, kad vrtićkoj djeci pokazujete crvene i plave kuglice i kažete da one čine jezgru atoma oni to prihvate. Kada to pokažete odraslima oni misle da ih omalovažavate, i naravno studentima ću reći protoni i neutroni, a ne crvene i plave kuglice, ali ću im pokazati isti proces. Ako vjerujete da znanost danas može prebrojati atome u ovoj čaši, onda valjda vjerujete da može odgovoriti na pitanje koliko je stara Zemlja i svemir ili kada su izumrli dinosauri. I to su, recimo, pojmovi za čije je datiranje zaslužna nuklearna fizika”, daje svoju analizu Uroić.

Banane i oraščići koje jedemo su radioaktivni

Naše je društvo počelo olako uzimati tehnološki okoliš i zato bi, smatra Uroić, trebala popularizacija i u tom području kako bi se široke mase barem površno informirale o tehnologiji koju koriste. “Dakle , kupimo tv, mobitel, računalo i koristimo ih, a ne pitamo se odakle je to? Zašto i kako to radi? Mislim da to nije dobro. Ako ljude sve više učinite ovisnima o tehnologiji koju sve manje poznaju, to je recept za katastrofu. To producira i takva mišljenja da je zemlja ravna ploča, da je cjepivo loše, itd. I to su rezultati nekritičkog razmišljanja, dakle meni se ne da ići proučavati znanstvenim metodama efekte cjepiva, pa ću umjesto toga napraviti teoriju koja dobro zvuči i koju mogu lagano proširiti u populaciji.”

Ceci se ne slaže sa zadnjom tezom nuklearnog fizičara, te objašnjava kako je prilično teško znanstveno provjeravati efekte cjepiva “ To mi se čini iluzorno, ljudi jednostavno moraju pronaći ljude kojima će vjerovati i koji su stručni. Možemo možda malo dublje ući u literaturu medicine, ona je čitljivija i preporučio bih ljudima znanstvene članke iz medicine, ali članici iz fizike i kemije znaju biti jako nerazumljivi. Evo, da spomenem još nešto važno iz nuklearne fizike. Kada se govori o radioaktivnom zračenju, ljudi obično kažu da zračenja ima ili da ga uopće nema. Međutim to da zračenja nema, ne postoji. I kao što uvijek ima prometa, tako uvijek ima i zračenja. Samo je pitanje koja razina toga postaje preopasna.”, govori Ceci i postavlja pitanje.

“Znate li što više zrači? Nuklearne elektrane ili osoba do nas?”, odgovor je, kaže , osoba do nas. “Mi zračimo. Sve zrači! Banane su radioaktivne, indijski oraščići koje jedemo su radioaktivni i nema što nije radioaktivno, samo je pitanje koliko..”, objašnjava Ceci, a Milovoj se ubacuje s informacijom da sve što sadrži kalij, primjerice banane ili oraščići, imaju toliko zračenje da ga se može mjeriti. Isto, tako naglašavaju da je konzumiranje tih namirnica potpuno sigurno za naše zdravlje jer taj intenzitet zračenja ipak nije dovoljno jak da bi nam naštetio.

Molekularna biologinja dr.sc. Dunja Šamec Vjekoslav Skledar

Pojeo sam ozračeno kokošje jaje

Našli su se i u situaciji, prepričava Ceci, kada se televizijski novinari, koji su došli na Ruđer raditi priču, nisu usudili snimati u prostoriji u kojoj je kobalt. “Ljudi se boje sići dolje i ne žele napraviti prilog. Nevjerojatno mi je to. I tada rekoh ‘čovječe jel’ ti shvaćaš da je manje zračenje tamo dolje nego ovdje na površini jer nas tamo sloj zemlje i betona dodatno štiti od kozmičkih zraka’. S tim da moram naglasiti da kobalt, naravno, nije tamo kad smo mi unutra”, prepričava Ceci, a Uroić se nadovezuje pričom kako ljudi često ne shvaćaju da radioaktivnost nije nešto što je čovjek proizveo nego nešto što oduvijek postoji u prirodi. “Radili su intervjue na ulici i preko 70 posto ljudi je govorilo bedastoće da je radioaktivnost ljudskih ruku djelo”. U Trećem elementu su jednom, zbog straha od zračenja, Ceci i ekipa ozračili kokošje jaje, napravili kajganu i pojeli je pred kamerama.

“Nema nikakve razlike između ozračene i ne ozračene. Dakle, može se ozračiti toliko da se primijeti razlika, međutim ljudi znaju što rade. Hrana se ozračuje kako bi se pobile bakterije i gljivice. Htio sam pokazati ljudima da to zračenje nije toliko opasno koliko se priča i da mi znamo što radimo i da ja to mogu pojesti, što sam i demonstrirao”, prepričava Ceci i daje primjer čaja koji u proizvodnji često prolazi kroz zračenja kako ne bi došlo do truljenja, parazita i gljivica koje proizvode toksine “I mi si skuhamo čaj i otrujemo se od tih gljivica, a da pojma o tome nemamo. I da, naravno da postoji opasnost u svemu. Imamo brdo stvari na koje moramo paziti, ali što je još opasno? Opasna je vatra i opasna je električna struja, a gdje je imamo? Doma. Tko je koristi? Naša djeca. Ali toga se ne bojimo jer znamo što se smije, a što se ne smije”.

Iako zabranjen u Hrvatskoj, GMO je vjerojatno
tehnologija budućnosti

Istu stvar kao s ozračenom kajganom, Ceci je za svoju emisiju želio napraviti i s genetski modificiranim krumpirom. “Nigdje u Hrvatskoj nisam uspio naći komad krumpira ili bilo čega što je GMO kako bih ga spremio i pojeo”, kaže i dodaje kako je to u biti nazadak znanosti jer čak niti znanstvenici u zatvorenom području nekog instituta ne smiju uzgojiti krumpir koji će izmijeniti. GMO Crnolatac pak smatra tehnologijom budućnosti, a referira se i na zlatnu rižu koja je spasila mnogo djece. “Zbog klimatskih promjena u budućnosti ćemo koristiti ciljano genetički promijenjene poljoprivredne kulture. Imamo i primjer te zlatne riže bogate vitaminom A, koja je stvorena pomoću GMO tehnologije kako bi je konzumirala azijska djeca koja imaju ozbiljne probleme vezane uz nedostatak vitamina A”.

Kemičar, dr.sc. Ivo Crnolatac Vjekoslav Skledar

“Ta zlatna riža sjajna je stvar”, slaže se Ceci i spominje modificiranje radijacijom. “Da spomenem kako na to gledam kao fizičar jer se koristi radijacija koja izaziva mutaciju. Dakle, neki raniji hibridi su se napravili tako da je netko na polje donio komad radioaktivnog materijala i sve ozračio. To je pak potpuno polomilo DNK u biljkama, pa su se one rekombinirale, spajale i na kraju su dobiveni mutanti od kojih su neki imali veći plod kukuruza, neki više šećera, ali većina je bila lošija. Iako je i to genetska modifikacija, nitko ne radi probleme, pa onda znaju koristiti i kemijske mutagene i to je svima OK i nije problem. Ali kada dođu molekularni biolozi i kažu ‘ej gle, meni je glupo sa šmajserom lupat’ po DNK. Sve se raspadne i nemamo kontrole, pa ajmo jedan komad probat’ naciljati i nekad ćemo ga uspjeti pogoditi, a nekad nećemo’. I onda kada ga uspiju pogoditi i izmijeniti, svi se zgroze.”, objašnjava problematiku Ceci.

Uključuje se i Crnolatac koji naglašava da sve ima svojih opasnosti, a s njime se slaže i Dunja, te kaže kako postoje i ekološke opasnosti. “A, ovo s hibridom nema opasnosti? Pita ih Ceci, te odmah odgovara kako mu se ne čini baš tako. U raspravu se uključuje Uroić i pruža podršku svojem kolegi fizičaru. “Ovo sa zračenjem je toliko neselektivno i nekontrolirano da je opasnost puno veća. Zamislite da uzmem jednu knjigu iz ove knjižnice i želim iz nje neku rečenicu učiniti još pametnijom. I sad, hoću li to lakše napraviti tako da nasumice mijenjam slova ili da uzmem drugu knjigu i probam iz nje dio rečenice preseliti ovamo. Što je bolje onda?, slikovit je Uroić.

Ljudi se boje GMO-a, a cigarete shvaćaju olako

“Mene fascinira kako se ljudi strašno boje nečeg što je potencijalno opasno, ali za ono što je dokazano da je opasno, to im je u redu. Za pušenje je dokazano da izaziva rak pluća i kardiovaskularne bolesti i uredno pušimo, ali GMO bi možda mogao potencijalno i gledano dugoročno imati neke negativne učinke na zdravlje i to je a priori štetno i mora biti zabranjeno”, ubacuje se Dubravka Švob Štrac, biologinja koja se bavi istraživanjima mozga i raznih neuropsihijatrijskih poremećaja kao što su shizofrenija, depresija, Alzheimerova bolest, PTSP, te proučavanjem djelovanja raznih lijekova i supstanci na mozak. “A zašto dugoročno?” Pita Saša, te objašnjava kako su sve kratkoročno već ispitali. “Tri generacije smo ispitali, pa se postavilo pitanje, a jeste li ispitali i četvrtu? Pa smo se sada prebacili i na dugoročno ispitivanje štetnosti GMO-a”.

Biologinja, dr. sc. Dubravka Švob Štrac Vjekoslav Skledar

Govorimo li striktno o biljnoj biologiji, nadovezuje se Dunja Šamec, biljke ne podnose veliku sušu i klimatske promijene, te bi se moglo dogoditi da određene biljne vrste potpuno nestanu. Tu je sad ideja da se genetskom modifikacijom sa slične biljke unesu određeni geni u drugu biljku, da bi ta biljka postala otpornija i bolje podnosila sušu. Činjenica je da bi se kroz nekoliko godina moglo dogoditi da do mutacije dođe prirodnom evolucijom biljke, no mi to možemo ubrzati. Ali zbog tog straha od GMO-a mi to u Europi i Hrvatskoj ne možemo”, priča biologinja, te naglašava kako čovjek najobičnijim križanjem radi genetsku modifikaciju.”

“Ne smijemo zaboraviti da su GMO biljke otpornije na neke uvjete, pa samim time se smanjuje ili ukida upotreba pesticida. S druge strane, ako napravimo biljku koja je otporna na neke određene kukce, ti kukci mogu izginuti, dakle dugoročno može biti posljedica za ekosustav”, govori Dunja, a Dubravka se nadovezuje: “Ali opet i s pesticidima se ubijaju kukci tako da dođe na isto”. Ubacuje se i Saša: “A i svaka organizirana poljoprivreda ima takve posljedice. Ubijamo i pčele s tim pesticidima, a ovako ih nećemo ubiti. Mislim, sorry, mi nemamo mogućnost kod sudjelovanja u javnim raspravama ni reći nešto do kraja jer odmah krene moralna panika. I nemamo mogućnost završiti rečenicu. Ljudi urlaju da što mi hoćemo… radioaktivnost, GMO, otrovati njihovu djecu..”, požalio se Ceci.

Ruđerovi promotori znanosti u knjižnici svojeg Instituta Vjekoslav Skledar

Ništa nije nula, to pokušavamo objasniti

Sjetio se i Portada svojeg predavanja na Skepticima u pubu koje je morao održati zbog krivog mišljenja ljudi.”Dakle, morao sam napraviti predavanje o zamjenskim sladilima jer je suludo koliko gluposti možete pročitati o njihovoj navodnoj štetnosti i otrovnosti”. Postoje stranice na internetu, nastavlja, na kojima piše da je aspartam jedan od najotrovnijih tvari koje je čovjek napravio. “Mislim to je suludo. On je toliko neotrovan i toliko bezazlen. Rađena su pretklinička i klinička ispitivanja i zaključak je da aspartam čak niti u količinama znatno većim od normalnih za konzumaciju nije štetan, ali ljudi će masovno govoriti da su umjetna sladila štetna, otrovna, kancerogena i toksična, a niti to nije istina”, zaključuje Portada.

“Ljudi općenito imaju usađenu koncepciju da postoji apsolutna sigurnost, a to promoviraju razna osiguravajuća društva, političari, pravnici, banke, marketing.. “, kaže Uroić i naglašava kako to jednostavno nije točno. “Ono što je sigurno točno jest da ćemo svi kad tad umrijeti s vjerojatnošću 100 posto. Pitanje je samo što trebamo raditi kako bismo živjeli bolje, te kako bismo minimalizirali rizik kojemu smo prirodno izloženi”, govori, a ubacuje se i Ceci s pričom o nesreći na autoputu. “Nedavno je četvero ljudi poginulo na autoputu jer nisu bili vezani, pa meni je to prestrašno. Mislim, uđete u Taxi i oni imaju uštekan onaj lažni pipac za pojas da auto ne daje upozorenje. Mislim čemu tako ponašanje i do kad?”, za kraj se pita Ceci.

Petra Smoljak
Telegram autor
6 članaka Više o autoru
Više s weba