Iako je baština socijalističkog razdoblja u svakom smislu bogata, kako u kvantitativnom, tako i u kvalitativnom smislu, sve do posljednjih nekoliko godina bila je posve prešućena u javnom diskursu. Jednako prema inozemstvu, koliko i prema ovdašnjem društvu. Razlozi takvog potiskivanja prilično su jasni, a mogu se svest na činjenicu da je suvremena Hrvatska, koja je presudno obilježena nacionalističkom ideologijom HDZ-a, svoj legitimitet i utemeljujuće mitove bazirala na potpunoj negaciji ikakvog pozitivnog nasljeđa socijalističkog razdoblja.
To je posljedično dovelo do prešućivanja i potiskivanja tog doba, zato što bi bilo kakva ozbiljna problematizacija socijalizma ugrozila mnoge nacionalističke mitove. Konkretna politika odnosa prema muzejima koji su se bavili sa socijalističkim razdobljem bila je takva da su, npr. i u Zagrebu i u Splitu ukinuti Muzeji revolucije kao javne institucije, a čitav njihov fundus je preseljen u deponije i sakriven je od pogleda javnosti.
U Splitu je to i danas slučaj, a u Muzeju grada Splita 20. stoljeće zapravo ne postoji, dočim Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu povremeno koristi neke eksponate koji se odnose na to razdoblje, no s jasnom političkom misijom da na neki način svede na isto ustaško i socijalističko razdoblje, što je potpuno promašeno. Najvidljiviji takav slučaj vidjeli smo na izložbi o 1945. godini.
Javnost se počinje interesirati za socijalističko razdoblje
Kao što sam već naveo, posljednjih je godina došlo do novog zanimanja za to razdoblje od strane zainteresirane stručne javnosti, što i ne treba posebno čuditi, budući da je nemoguće toliko dugo prešućivati razdoblje koje je umnogome obilježilo današnju Hrvatsku. Taj interes išao je u raznim smjerovima, kako kroz javne institucije, tako i kroz privatne inicijative istraživača.
S jedne strane počela se izučavati industrijska baština socijalizma, u čemu je sa svojim izložbama prednjačio Muzej grada Zagreba, ali su također ostale zapažene izložbe o sinjskoj Dalmatinki, u galeriji Sikirica pod naslovom “Što je nama naša Dalmatinka dala” te splitski projekt Jugoplastika, koji je uključio građane i završio izložbom u Salonu Galić. U sličnom smjeru idu i svi odlični projekti kolektiva WHW u Zagrebu, koji aktivno čitaju baštinu lijeve misli i ljevice, znatno šire od samog socijalističkog nasljeđa u Hrvatskoj.
Dokumentarci o socijalizmu sjajno prolaze
Pored novog čitanja industrijske baštine, na sličan način se počelo čitati i arhitektonsko nasljeđe socijalizma, također kroz neformalne, ali kvalitetne projekte Motel Trogir i one posvećene Koteksu od istog kruga ljudi, a sve je doživjelo vrhunac s projektom ‘Nedovršene modernizacije’, koji je u globalu sagledao arhitekturu tog razdoblja na čitavom jugoslavenskom prostoru i iz kojeg su praktično izašle i sjajna dokumentarna serija ‘Betonski spavači’ u produkciji HRT-a, kao i aktualna izložba u MoMa-i u New Yorku, o kojoj je Telegram već pisao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Velike izložbe o pedesetim i šezdesetim godinama, postavljene u Domu HDLU-a u Zagrebu i u Muzeju suvremene umjetnosti, iako prilično različitog pristupa, kako izvedbenog, tako i idejnog, imale su zapravo sličnu ideju promatranja dekade kao samosvojnoga konteksta.
U konačnici, aktualna tragikomična izložba o disidentima i navodnim disidentima socijalističkog režima, koji su bez ikakve logike strpani u isti koš, koja se pod naslovom Kulturna opozicija – razumijevanje kulturnog naslijeđa neslaganja u bivšim socijalističkim zemljama” otvorila u Državnom arhivu vjerno reprezentira na koji je način stručna javnost desne provenijencije sposobna problematizirati spomenuto razdoblje.
Ambiciozan projekt iz Dubrovnika
Bez obzira na to što se radi o potpuno različitim i često oštro idejno suprotstavljenim konceptima i izložbama, pri čemu je bitan detalj u cijeloj priči da su samostalne inicijative logično pravile znatno hrabrije iskorake u valoriziranju socijalističke baštine, činjenica je da do sada nismo imali instituciju koja bi kroz zaokruženu cjelinu i pod tim naslovom čuvala memoriju na razdoblje socijalizma. Šibenski Muzej pobjede tu je ambiciju imao i ostvario isključivo na temi antifašističke borbe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga je najava projekta “Muzeja crvene povijesti” u Dubrovniku, koji za sada egzistira na webu i Facebooku, a planira svoja vrata otvoriti na proljeće iduće godine u nekadašnjoj Tvornici ugljenografitnih proizvoda u Gružu, hvalevrijedan pionirski iskorak u tom smjeru. Kako je u razgovoru za Novosti rekao idejni autor projekta Krešimir Glavinić, uz kojeg postav Muzeja crvene povijesti osmišljavaju povjesničar Ivan Lujo, dizajneri Kristina Mirošević i Marko Mijatović te arhitekt Tomi Šoletić, a u timu je i Nino Glavinić, zadužen za logistiku: “Zalažemo se za održivi turizam, ali da istodobno budemo društveno odgovorni i da se bavimo nečim što ima veću vrijednost i kvalitetu od pukog stjecanja novca.”
Bez obzira na to što ovakav pristup koji pokušava s distance sagledati promatrano razdoblje može i hoće izazvati brojne kritike, vrijedi ga pozdraviti, ne samo zbog pionirske uloge i konačne revalorizacije socijalističkog nasljeđa u cjelini, nego i zbog toga što iznova legitimira društveno sjećanje i nadilazi logiku radikalnog raskida s tim vremenom, koja unatoč tome što je bila planski provođena, nije uspjela, uostalom kao i nijedna prije, postići da povijest i društvo počinju od nje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Dubrovniku se otvara Muzej crvene povijesti koji želi ljudima predstaviti socijalističku povijest Hrvatske
Premda se baština socijalističkog razdoblja prešućuje, stvaraju se projekti za njeno očuvanje
Bez obzira na to što ovakav pristup koji pokušava s distance sagledati promatrano razdoblje može i hoće izazvati brojne kritike, vrijedi ga pozdraviti, ne samo zbog pionirske uloge i konačne revalorizacije socijalističkog nasljeđa u cjelini, nego i zbog toga što iznova legitimira društveno sjećanje i nadilazi logiku radikalnog raskida s tim vremenom, koja unatoč tome što je bila planski provođena, nije uspjela, uostalom kao i nijedna prije, postići da povijest i društvo počinju od nje.
Iako je baština socijalističkog razdoblja u svakom smislu bogata, kako u kvantitativnom, tako i u kvalitativnom smislu, sve do posljednjih nekoliko godina bila je posve prešućena u javnom diskursu. Jednako prema inozemstvu, koliko i prema ovdašnjem društvu. Razlozi takvog potiskivanja prilično su jasni, a mogu se svest na činjenicu da je suvremena Hrvatska, koja je presudno obilježena nacionalističkom ideologijom HDZ-a, svoj legitimitet i utemeljujuće mitove bazirala na potpunoj negaciji ikakvog pozitivnog nasljeđa socijalističkog razdoblja.
To je posljedično dovelo do prešućivanja i potiskivanja tog doba, zato što bi bilo kakva ozbiljna problematizacija socijalizma ugrozila mnoge nacionalističke mitove. Konkretna politika odnosa prema muzejima koji su se bavili sa socijalističkim razdobljem bila je takva da su, npr. i u Zagrebu i u Splitu ukinuti Muzeji revolucije kao javne institucije, a čitav njihov fundus je preseljen u deponije i sakriven je od pogleda javnosti.
U Splitu je to i danas slučaj, a u Muzeju grada Splita 20. stoljeće zapravo ne postoji, dočim Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu povremeno koristi neke eksponate koji se odnose na to razdoblje, no s jasnom političkom misijom da na neki način svede na isto ustaško i socijalističko razdoblje, što je potpuno promašeno. Najvidljiviji takav slučaj vidjeli smo na izložbi o 1945. godini.
Javnost se počinje interesirati za socijalističko razdoblje
Kao što sam već naveo, posljednjih je godina došlo do novog zanimanja za to razdoblje od strane zainteresirane stručne javnosti, što i ne treba posebno čuditi, budući da je nemoguće toliko dugo prešućivati razdoblje koje je umnogome obilježilo današnju Hrvatsku. Taj interes išao je u raznim smjerovima, kako kroz javne institucije, tako i kroz privatne inicijative istraživača.
S jedne strane počela se izučavati industrijska baština socijalizma, u čemu je sa svojim izložbama prednjačio Muzej grada Zagreba, ali su također ostale zapažene izložbe o sinjskoj Dalmatinki, u galeriji Sikirica pod naslovom “Što je nama naša Dalmatinka dala” te splitski projekt Jugoplastika, koji je uključio građane i završio izložbom u Salonu Galić. U sličnom smjeru idu i svi odlični projekti kolektiva WHW u Zagrebu, koji aktivno čitaju baštinu lijeve misli i ljevice, znatno šire od samog socijalističkog nasljeđa u Hrvatskoj.
Dokumentarci o socijalizmu sjajno prolaze
Pored novog čitanja industrijske baštine, na sličan način se počelo čitati i arhitektonsko nasljeđe socijalizma, također kroz neformalne, ali kvalitetne projekte Motel Trogir i one posvećene Koteksu od istog kruga ljudi, a sve je doživjelo vrhunac s projektom ‘Nedovršene modernizacije’, koji je u globalu sagledao arhitekturu tog razdoblja na čitavom jugoslavenskom prostoru i iz kojeg su praktično izašle i sjajna dokumentarna serija ‘Betonski spavači’ u produkciji HRT-a, kao i aktualna izložba u MoMa-i u New Yorku, o kojoj je Telegram već pisao.
Velike izložbe o pedesetim i šezdesetim godinama, postavljene u Domu HDLU-a u Zagrebu i u Muzeju suvremene umjetnosti, iako prilično različitog pristupa, kako izvedbenog, tako i idejnog, imale su zapravo sličnu ideju promatranja dekade kao samosvojnoga konteksta.
U konačnici, aktualna tragikomična izložba o disidentima i navodnim disidentima socijalističkog režima, koji su bez ikakve logike strpani u isti koš, koja se pod naslovom Kulturna opozicija – razumijevanje kulturnog naslijeđa neslaganja u bivšim socijalističkim zemljama” otvorila u Državnom arhivu vjerno reprezentira na koji je način stručna javnost desne provenijencije sposobna problematizirati spomenuto razdoblje.
Ambiciozan projekt iz Dubrovnika
Bez obzira na to što se radi o potpuno različitim i često oštro idejno suprotstavljenim konceptima i izložbama, pri čemu je bitan detalj u cijeloj priči da su samostalne inicijative logično pravile znatno hrabrije iskorake u valoriziranju socijalističke baštine, činjenica je da do sada nismo imali instituciju koja bi kroz zaokruženu cjelinu i pod tim naslovom čuvala memoriju na razdoblje socijalizma. Šibenski Muzej pobjede tu je ambiciju imao i ostvario isključivo na temi antifašističke borbe.
Stoga je najava projekta “Muzeja crvene povijesti” u Dubrovniku, koji za sada egzistira na webu i Facebooku, a planira svoja vrata otvoriti na proljeće iduće godine u nekadašnjoj Tvornici ugljenografitnih proizvoda u Gružu, hvalevrijedan pionirski iskorak u tom smjeru. Kako je u razgovoru za Novosti rekao idejni autor projekta Krešimir Glavinić, uz kojeg postav Muzeja crvene povijesti osmišljavaju povjesničar Ivan Lujo, dizajneri Kristina Mirošević i Marko Mijatović te arhitekt Tomi Šoletić, a u timu je i Nino Glavinić, zadužen za logistiku: “Zalažemo se za održivi turizam, ali da istodobno budemo društveno odgovorni i da se bavimo nečim što ima veću vrijednost i kvalitetu od pukog stjecanja novca.”
Bez obzira na to što ovakav pristup koji pokušava s distance sagledati promatrano razdoblje može i hoće izazvati brojne kritike, vrijedi ga pozdraviti, ne samo zbog pionirske uloge i konačne revalorizacije socijalističkog nasljeđa u cjelini, nego i zbog toga što iznova legitimira društveno sjećanje i nadilazi logiku radikalnog raskida s tim vremenom, koja unatoč tome što je bila planski provođena, nije uspjela, uostalom kao i nijedna prije, postići da povijest i društvo počinju od nje.