Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Sandro Lendler

U Hrvatskoj ima pravih sutkinja poput ove, koja zna što treba mijenjati da se sredi sustav. Zašto ih se ne sluša?

Nakon što je slučaj u Zadru okupirao javnost, razgovaramo s Lanom Petö-Kujundžić, šeficom Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu

U Hrvatskoj ima pravih sutkinja poput ove, koja zna što treba mijenjati da se sredi sustav. Zašto ih se ne sluša?

Nakon što je slučaj u Zadru okupirao javnost, razgovaramo s Lanom Petö-Kujundžić, šeficom Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu

FOTO: Sandro Lendler

Najcjenjenija sutkinja za mladež o pogrešnoj praksi imenovanja sudaca, propustima Vrhovnog suda, slučaju Kristijana Vukasovića za koji se ne ustručava reći da nije proveden prema zakonu, rasipanju resursa na prevelik broj sudova po Hrvatskoj i činjenici da joj godinama nitko nije poslao mlađe kolege u sudnicu, da nešto nauče od nje

Lana Petö-Kujundžić od 1984. godine radi kao sutkinja za mladež. Jedna je od najuglednijih domaćih sutkinja čiji se stav i mišljenje cijene i u sudačkim krugovima i u javnosti. Riječ je o ženi koja se, uz to, u ne ustručava javno iznijeti svoje mišljenje. Nije nagla i ne napada, već ukazuje kako se može bolje. A tvrdi, može se i mora se.

Sa sutkinjom Petö-Kujundžić razgovarali smo u njezinoj sudnici na trećem katu Županijskog suda u Zagrebu, na kojem je i predsjednica Odjela sudaca za mladež. Sudske postupke u koje su involvirani mladi i djeca vodi već 35 godina; još 1986. došla je na čelo grupe za mladež tadašnjeg Općinskog suda u Zagrebu. Pitam je zašto se odlučila za rad s maloljetnicima.

“Kad sam krenula volontirati, došla sam kod Eugenije Birek, koja je bila jedna izvrsna sutkinja za mladež. Ona je taj svoj posao radila s toliko ljubavi. Mojih prvih dva mjeseca gledanja nje, kako je donosila odluke, koliko je žara unosila, bili su prijelomni. Niti jedna sjednica sutkinje Birek nije prošla, a da ona nije bila sva u tom predmetu. Nije bilo detalja koji nije smatrala važnim za čuti prije donošenja odluke”.

TELEGRAM: Jesu li i vaši kolege danas takvi, toliko naklonjeni radu s maloljetnicima?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Na žalost mislim da nisu. Čujem da ih predsjednici općinskih sudova raspoređuju na poslove sudaca za mladež ako procjene da nisu baš dobri suci za ostale grane sudovanja. Osim toga, nerijetko ih i degradiraju na poziciju suca za mladež. Pri tome predsjednici sudova uopće ne pitaju suce imaju li sklonosti biti suci za rad s mladim ljudima, niti ih pitaju imaju li za to ikakve dodatne edukacije.

Raspitujem se stalno i kod kolega na Vrhovnom sudu zašto ne definiraju tko zapravo smije biti sudac za mladež, budući da to u konačnici propisuje i zakon. Pitam ih zašto ne naprave jedan interni dio u Pravosudnoj akademiji u sklopu kojeg bi suci za mladež morali proći minimalno tri seminara i to maloljetničko pravo, suđenje mlađim punoljetnicima, te kazneno-pravnu zaštitu žrtava. Pitam i zašto nema svake godine takvih edukacija.

Jer zakonski dio odlično je riješen, no nitko to ne propituje. Uopće se na Vrhovnom sudu ne raspravlja o prijedlozima predsjednika nižih sudova za imenovanje sudaca za mladež. To nije dobro.

Lana Petö-Kujundžić u svojoj sudnici Sandro Lendler

TELEGRAM: A vodi li se dovoljno računa o tome da li se mlađim punoljetnicima, dakle osobama između 18 i 21 godine, sudi prema odredbama koje vrijede za maloljetnike. Je li to dobro riješeno? Imali smo nedavno dva slučaja – onaj Davida Komšića i onaj Kristijana Vukasovića, gdje se, prema dojmu u javnosti, nije primijenilo odredbe Zakona o sudovima za mladež, iako se moglo.

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: To nije točno. Niti jednom niti drugom nije se u potpunosti sudilo kao punoljetnim osobama. Proces je vođen prema Zakonu o kaznenom postupku, dakle, kao za odrasle osobe, no moralo se voditi računa da je u sudskom vijeću jedan sudac za mladež, te da je i zastupnik optužbe također državni odvjetnik za mladež.

Može se propitivati zašto se ne primjenjuju maloljetničke sankcije. No, u svakom ovom slučaju nužno je tijekom suđenja ispitati jednog roditelja, mora se pribaviti izvješće Centra za socijalnu skrb, te pribaviti mišljenje stručnog suradnika.

Tek tada vijeće može izreći mlađem punoljetniku sankciju za odrasle osobe, odnosno zaključiti kako kazneno djelo nije odraz nedoraslosti, te kako se maloljetničkom sankcijom neće postići svrha. Dakle, dva kumulativna uvjeta. Ali u baš u svakoj ovakvoj presudi mora postojati takvo obrazloženje. Na to ukazujem i svojim kolegama tijekom edukacija. Dakle, sudac se mora osvrnuti na to, a to ne smije propustiti ni državni odvjetnik kada podiže optužnicu protiv mlađeg punoljetnika.

TELEGRAM: Neki dan ste u emisiji Otvoreno izjavili kako mislite da u slučaju Kristijana Vukasovića nije učinjeno sve kako je trebalo biti. Što ste mislili pri tome?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Upravo sam mislila na ovo o čemu sam vam govorila. Nigdje iz podataka, naime, nisam vidjela da imamo izvješće Centra za socijalnu skrb, da je dano mišljenje stručnog suradnika i da je ispitan jedan od roditelja odnosno staratelja s kojim je taj mlađi punoljetnik živio. Ne znam bi li to promijenilo konačnu presudu, ali upozoravam da se u postupku mora sve to sagledati.

Jako je važno da sudac shvati kako, kada ima više strana, više stručnjaka, odnosno multidisciplinarni pristup, može donijeti bolju odluku.

TELEGRAM: S druge strane tvrdite da je zaštita maloljetnih žrtava na dobroj razini? Jeste li možda promijenili mišljenje nakon zadarskog slučaja?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Tvrdim da smo puno napredovali, jer smo ispitivanje video linkom uveli za svu djecu žrtve do 18 godina, iako je naš zakonodavac predvidio tu obvezu za one do 16 godina, a mogućnost za one do 18 godina. Drago mi je što su svi kolege prihvatili dio Konvencije o pravima djeteta prema kojoj je dijete do 18 godina. Dobili smo i 25 stručnjaka koji su prošli edukaciju UNICEF-a, te njihovu superviziju dva puta, te smo dobili osobe koje mogu kvalitetno provesti forenzički intervju.

No, imamo situaciju da u Hrvatskoj postoji 30 sudova na kojima se mogu provesti postupci za mladež, te kazneno pravna zaštita žrtava. To znači da na neke od njih dođe svega jedan slučaj u tri godine, pa ta subspecijalizacija pada u vodu.

Upozoravam već godinama da rasipamo resurse na preveliki broj sudova. Moj je prijedlog da napravimo četiri ili pet sudova s odjelima za mladež. U tim odjelima imali bismo i suce istrage za mladež, te prvostupanjske i drugostupanjske suce. Oni bi imali i edukaciju i stručne suradnike. Tako ne bismo rasipali ljude na 30 sudova, već bismo u ovim odjelima imali i psihologa i socijalnog pedagoga, dakle, imali bismo multidisciplinarni pristup. I ti suci obilazili bi odgojne ustanove…

TELEGRAM: Obilaze li se te ustanove uopće?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Piše u zakonu da se to mora raditi dva puta godišnje. Zagrebački suci su to uvijek radili, a tamo su nam govorili da smo jedni od rijetkih koji smo ih obišli i nadzirali.

Drugi sudovi i predsjednici sudova su tvrdili kako nemaju sredstava ni automobila za te obilaske. Suci za mladež nisu pak bili dovoljno autoritativni u svojim sredinama kako bi rekli svojim predsjednicima da maloljetnike za koje su nadležni moraju obići barem dva puta godišnje, pa obaveza nije provedena u praksu. Tako je polako palo u vodu.

Sjećam se svojih obilazaka kada bi maloljetnici rekli. ‘Gledajte, moja sutkinja je meni došla!’. I bili su sretni. Neki drugi bi rekli da ih njihova sutkinja nikada nije došla pogledati niti pitati kako je. Istovremeno Vijeće Europe upozorava da se bez dobrog nadzora institucija može dogoditi da se krše prava djeteta.

Iskusna sutkinja ujedno je predsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu Sandro Lendler

TELEGRAM: Dosta ste kritični prema svojim kolegama? Ne libite se reći da nešto ne valja. Bi li bilo bolje da ima više kritičnosti i da se upozorava na anomalije unutar sustava?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Ako krenemo s razmišljanjem ‘Što možemo učiniti bolje’, ja sam uvijek spremna reći što možemo učiniti bolje. Ne znam, doduše, što uvijek rade moji kolege. Svi smo nekako zatvoreni u vlastite sudnice i poznajemo samo vlastite predmete. O nekim drugim predmetima doznajemo samo iz medija, i to je premalo da bismo ih mogli komentirati.

No, kada ja govorim o nekom predmetu, uvijek govorim ono što bih ja učinila i što se po zakonu mora učiniti. Te, ako nije napravljeno po zakonu, kažem da to nije dobro. Osobno, mogu tek kao sudac koji odlučuje o žalbama reći hoću li ukinuti, potvrditi ili preinačiti presudu svog kolege.

TELEGRAM: Je li dovoljna ta međusobna kontrola sudaca kroz žalbe? Bi li Državno sudbeno vijeće trebalo bolje i više nadzirati suce?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Ja bih išla s dvije strane. Osim drugostupanjskog suda koji bi trebao jako naglašavati što je dobro, a što loše učinjeno u presudama, zalažem se i za model kakav ima Austrija. To je sustav u kojem viši sud ima pet ili deset sudaca nižeg suda na svom oku. Ti niži suci razgovaraju s kolegom s višeg suda, on odlazi na niži sud i daje im savjete u određenim predmetima u kojima im onda kasnije ne može biti žalbeni sudac. Mladi kolege jako vole kada im se daju savjeti o sudskoj praksi. Uvijek ti treba netko tko će ti reći što je u nekom predmetu najvažnije ili jesi li sve ispitao. Mladi kolege moraju znati da oni sude, ali ne zato da pri tome budu drski i bezobrazni već da znaju kako bi mogli držati sve pod kontrolom.

TELEGRAM: Znači, više se zalažete za mentorstvo i edukaciju, a ne za izravno kažnjavanje sudaca?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Da. Kazne nikada ne donose ništa. Žalosti me što već godinama nisam imala mladog kolegu kod sebe u sudnici, da dobije neku edukaciju.

U razgovoru s Telegramovom Anom Raić Knežević Sandro Lendler

TELEGRAM: Slažete li se ipak da loše odluke sudaca stvaraju većinu percepcije javnosti o sudstvu?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: I jedna loša odluka na deset tisuća dobrih, može stvoriti percepciju građanstva da sudstvo ne valja. To je ono strašno. Onda ta jedna odluka zablokira građanstvo u namjeri da se povjeri sudstvu. Pitamo se tko će uopće imati snage podnijeti kaznenu prijavu želeći da dobije neku odluku suda. Mislim da to nije dobro.

TELEGRAM: Što se može tu učiniti?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Vratit ću se opet na edukaciju i brifinge, manji broj sudova za mladež, mentorstvo starijih sudaca u odnosu na mlađe kolege.

Ja sam uvijek živjela u uvjerenju da svi znamo tko su dobri, a tko su loši suci. Stalno mi odvjetnici govore da, kada ulaze u sudnicu, znaju kome ulaze. A kada se to treba javno reći, onda toga nema. Ne znam zapravo ni tko bi trebao ocjenjivati tko su dobri, a tko loši suci.

TELEGRAM: No, suce se ipak interno ocjenjuje?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Da, dobivamo ocjene. To su bodovi o tome koliko smo zašarafili olovaka.

TELEGRAM: Želite reći da se ocjenjuje samo kvantiteta, a manje kvaliteta?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Pokazuju se i kvaliteta i kvantiteta, no mene te norme dovode da postavim pitanje: ‘Jesmo li mi ti koji moramo imati 20 zašarafljenih olovaka na kraju mjeseca’, odnosno je li to bit onoga što moramo napraviti.

Od kolega iz susjednih zemalja saznajem kako je kod njih u ocjenjivanju bitno koliko si predmeta dobio i koliko si ih napravio, te koliko je to brzo i efikasno bilo. Smatram da brojke nisu bitne.

A pogotovo suci za mladež, oni pored svog rada u sudnici moraju ići u centre za socijalnu skrb, razgovarati s ravnateljima i s ljudima koji pišu izvješća. Moraju otići i do policije, odjela za maloljetničku delinkvenciju, do drugih ustanova koje se nalaze na njegovom teritoriju.

TELEGRAM: Vi to radite?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Radim.

TELEGRAM: A vaši kolege?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: (blagi smijeh)

TELEGRAM: Kako onda uopće poboljšati sliku sudstva u javnosti, kad i sami kažete da je i jedna loša odluka može narušiti?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Ja se jako zalažem za suradnju s udrugama. Tako mi imamo Udrugu sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež, kojoj sam na čelu. Mislim da se kroz njih može podići razina znanja, mogu se razmijeniti iskustva, podijeliti problemi s drugim stručnjacima.

TELEGRAM: Mislite da će to dovesti do bolje slike sudstva?

PETÖ-KUJUNDŽIĆ: Prije svega bit će bolji rad, jer će sudac sam sebe osnažiti. S druge strane ne smijemo se libiti govoriti u medijima kada nas se nešto pita. Pri tome ne mislim na konkretne slučajeve. Treba biti vrlo pažljiv kada se govori o nekom slučaju koji je završio na naslovnici, a još je na samom početku istraživanja ili istrage, i postupak je zapravo tajan. No mislim da vrlo otvoreno moramo govoriti o onome što radimo.