Nekad je nužno odabrati stranu

U Hrvatskoj je nemoguće pronaći skupinu koja je zadovoljna pa je Škorin populizam pametan. Ali je opasan

Još uvijek je nejasno koji je to veliki i neotkriveni Škorin potencijal koji u HDZ-u nisu godinama otkrili

Dok Kolakušić snuje o jedno pet istodobnih političkih funkcija, Škoro samoga sebe vidi u jednoj koja poništava sve druge.

Znali su točno što rade oni koji su Miroslavu Škori pisali kandidacijski govor za šefa države, kažem “oni” jer njegov tvorac posve sigurno nije Škoro. A ti pravi autori pritom najviše računaju na to da dio hrvatskih birača koji odluče baciti svoj listić u Škorinu kutiju, neće znati što točno radi. Utoliko su neloše naciljali. Bit će tih dosta. Sasvim dovoljno da se svi ostali pretendenti na Pantovčak dobro uskomešaju, pogotovo bivša, sada omrznuta heroina, gospođa Kolinda.

Treba, naime, pošteno reći da ovaj politički red i poredak, a još više oni koji su ga sve ove godine ovako ili onako provodili, ne lovi miševe. U dosta točaka potrebne su ozbiljne promjene. Politička i rođačka korupcija majka je svih bitaka u ovoj državi. Ali političke elite ništa ne diraju. Stvari se valjaju po inerciji. Reformama se proglašavaju mali i pakleno spori pomaci u okviru zadanoga. Zato je gotovo nemoguće naći skupinu koja je u Hrvatskoj zadovoljna i to je ta populistička džoker karta na koju je zaigrao krug koji je lansirao Škoru dajući mu obličje svemoćnika i narodnog spasitelja.

Škoro zaziva slom demokratskog poretka

Riječ je, naravno, o političkim snagama krajnje desnice koje paušalno simbolizira Velimir Bujanec, ali – uz nešto vještog izmotavanja i mimikrije – njihovu je agendu moguće prodati i dijelu apatične i politički slabo pismene javnosti kao dar općeg dobra za sve.

No ono što stvarno nude Škoro i njegovi sponzori predstavlja najobičniju podvalu. Jer ispravan lijek za realne probleme građana Hrvatske leži u podizanju i jačanju demokratskih standarda, transparentnosti i kontrole vlasti, a potpuno ukidanje demokracije odgovor je kobno pogrešan. Slavonski tamburaš i biznismen zaziva, međutim, upravo kraj i slom demokratskog poretka. Zato se predstavio cijelim setom opasnih sredstava i samo nominalno kandidaturom za predsjednika Republike. Jer, suštinski, Škoro bi želio biti kralj. I to neki starinski nositelj zlatnog žezla iz bajke o Mačku u čizmama, budući da su kraljevi u suvremenim monarhijama demokratskog tipa još samo ceremonijalne figure bez ikakvih stvarnih ovlasti u vođenju države.

Kod Škore bi, međutim, bilo drugačije, čuli smo kako. Na primjer kao u Jordanu gdje kralj raspušta parlament, imenuje ministre i suce. Dok Kolakušić snuje o jedno pet istodobnih političkih funkcija, Škoro samoga sebe vidi u jednoj koja poništava sve druge.

Priželjkuje predsjedničku diktaturu

To u Hrvatskoj ne ide tako, ipak smo mi članica zapadnog kruga i zemlja EU, pa Škoro zato i traži momentalnu promjenu Ustava. Trebaju mu otvorene ruke da može vladati sam i referendumima koje će raspisivati sam, nalivperom iz svoga džepa. Takvom sustavu, dakako, ne trebaju više ni Vlada, ni Sabor, ni izvršna vlast, ni opozicija, ni demokratske institucije, a praktički ni parlamentarni izbori.

Dio te doktrine je i Škorina fantazija da će sam birati Ustavne suce. Nije da valja ovaj sadašnji trgovački način izbora za Ustavni sud, ali Škorin bi bio još sto puta gori. Njegovi pouzdanici odlučivali bi i u eventualnom postupku impeachmenta protiv njegove vladavine. Još samo fali da se predsjednička funkcija omogući na doživotno. Možda Škoro čak misli da ni to u njegovoj novoj Hrvatskoj ne bi bilo neizvedivo. Ne znam drugo ime za takva stremljenja osim: predsjednička diktatura.

A što se tiče Škorinog “herojskog” ustanka protiv nenarodnog soja koji drma u Hrvatskoj i njegovih “stranačkih iskaznica”, pa kud ćeš tipičnijeg izdanka političke elite i establišmenta nego što je Škoro sam.

Škorin autoritativni pjev zvuči opojno

Neš ti alternativca i revolucionara koji je godinama bio član vladajuće stranke. Koji je htio biti dužnosnik diplomacije i visoki zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova. Pa zatim i politički postavljeni direktor Croatia Recordsa. Pa je onda htio biti i saborski zastupnik Sanaderovog HDZ-a. Pa je zatim htio igrati za HDZ na izborima za fotelju gradonačelnika Osijeka. A kad je tako svesrdno i sa svih strana pomogao da se betonira sustav protiv koga se sada tako buni, napustio je politiku s namjerno lakonskom opaskom da ide zato što se ništa ne da promijeniti.

Ostaje nejasno i neobjašnjeno što je to veliki i do sada neotkriveni državnički potencijal Miroslav Škoro htio pa mu navodno nisu dali u HDZ-u. Bilo bi zgodno znati što je to bar sada kad ga odmetnuto desno krilo te stranke proizvodi u Mesiju kome su malo i nekadašnje Tuđmanove službene i neformalne ovlasti, jedva nekako probavljive samo kad je rat.

Istina je, međutim, da – kod kratkog pamćenja i općenite zabune – Škorin autoritarni pjev može zvučati opojno. Eto ga već po cijeli dan na televiziji i po Fejsbuku. Pa ako “narod” želi to, rekli bi Bosanci – bujrum. Možemo se ipak nadati da ne, jer Hrvatskoj svakako ne treba diktatura. Bilo ih je dosta na ovom terenu pa se barem toliko valjda zasvagda zna.