Kupila sam boju za kosu po 32 kune, ofarbat ću se sama. To znači da frizerski obrt neće dobiti ni paru iz mog novčanika. Slomio nam se okvir na jednoj grafici, već je bio u autu da ga vozim na popravak, ali sad mogu bez toga iako radnja koja uokviruje slike možda ne. Zarada im je propala.
Više nema jutarnjeg espressa u kafiću, u restorane ne bih išla i da su otvoreni. Prema tome, kod nijednog ugostitelja do daljnjega neću ostaviti ni kune. Došao mi je termin za neku godišnju kontrolu koju obavljam privatno. Ništa ni od toga. Liječnica, dakle, neće inkasirati svoju cijenu za moje pretrage. Tepih iz hodnika trebala sam odnijeti na čišćenje, ali fućkaš sada tepih. Kako usluge neće biti, salon tepiha neće je ni naplatiti.
Vladine mjere ne mogu izdržati ni mali test
Propale su nam vanjske stepenice pa je plan bio da ćemo zvati majstora. Kakve jesu da jesu, morat će izdržati dok ovo ne prođe. To znači da zidari ostaju bez posla i bez plaće. Htjeli smo s djecom provesti za Uskrs u nekom apartmanu i zabavljati se par dana. Jasno, odustali smo. Iznajmljivač je ostao prazan.
Vladine mjere za pomoć gospodarstvu, koje bi Sabor trebao usvojiti sutra, ne mogu izdržati ni test tog malog, rubnog i suženog pogleda iz mog dnevnog boravka, samo jednoga među više od 1,5 milijuna kućanstava u Hrvatskoj.
Ekonomija je u karanteni
Svi ovi i mnogi drugi poslodavci diljem Hrvatske već su se ili pozdravili s dijelom zaposlenih, ili je teški vonj otkaza u zraku. Ekonomija je u karanteni, sve aktivnosti svode se na najosnovnije i na hladni pogon. Mač visi nad glavom svemu što nije baš nasušno za ovaj reducirani pandemijski život. Ne treba ti vražji luster dok se broje zaraženi koronom i dok strahuješ da će ti se razboljeti djeca, sve da ti ga dovezu pred vrata narudžbom online. Ne trebaju ti baš sada ni bilježnik, ni paket potkošulja, ni novi auto. Prioriteti su se poredali kao kositreni vojnici.
Para, znači, za dobar dio ekonomije biti neće. Ni za račune, a bogme ni za goli život. I što duže ovo bude trajalo, to će biti sve gore. Prognozira se da bi se do kraja ovog izvanrednog stanja moglo nabrati i do 150.000 otpuštenih. Do jučer su svi jadikovali da nema radnika, sad više ne možeš platiti ni one koje imaš.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Utoliko je sitnica tih bespovratnih 3200 kuna minimalca na tri mjeseca koje Vlada obećava za zaposlene mada je, opet, riječ o ukupno puno novaca. A još su luđa salonska očekivanja Andreja Plenkovića i njegovih ministara da će poslodavci nadoknađivati radnicima razliku do punih ugovorenih plaća jer bi to morali po zakonu. Zakon je pisan za normalna vremena, ovo su nenormalna.
Kako ćeš platiti obveze prema državi ako ništa ne zarađuješ?
Kad ti presuše svi prihodi, kad si pred bankrotom, kako ćeš išta ikome dati? Jedan mlađi član moje obitelji – a ima vrlo dobar biznis – htio je ove godine uz pomoć nešto kredita kupiti stan. Sada mi kaže da će i sve što je uštedio otići u papar jer su mu sve do jedne narudžbe otkazane. Zgodno zvuči ta Vladina mjera da će se neke obaveze tvrtki i obrta prema državi odgoditi na određeni rok. Ali odgođeno je samo odgođeno, a nakon višemjesečnog poslovnog mrtvila, opet će ti računi doći na vrata. Odakle da ih platiš kad nisi zarađivao?
A poseban je problem ta logika koja u Hrvatskoj konstantno vrijedi, a ta je da se ni u jednoj krizi gotovo nikad ne razgovara o financijskim pravima državnog i javnog sektora. Ni sada. Dok privatnici bez vlastite krivice propadaju, podrazumijeva se da su sve državne plaće zajamčene koliko god nevolja bude trajala i da, naravno, nitko u toj sigurnoj zoni neće ostati bez posla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U načelu, premijerove riječi su lijepe
Jučer je premijer rekao: ”Jedino zajedno možemo prebroditi ovu krizu i važno je da solidarno i podjednako podnesemo teret”. To je načelno točno i lijepa je to riječ. Ali ispravan put bi bio da Vlada lijepo sjedne i drastično sreže troškove države – a ima se i te kako što srezati – i da tako stvori neki višak koji će hitno usmjeriti za spašavanje privatnog poduzetništva.
Barem toliko. To, međutim, ne čujemo. Takvih ideja nema. Dapače, Vlada je još do prije dva dana htjela kupiti 273 nova automobila. To su skinuli s dnevnog reda tek kad su tu opaku ludost otkrili mediji. To najbolje govori da ova boleštine nije jedino čega nas mora biti strah.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Hrvatskoj se nikad u krizi ne razgovara o financijskim pravima državnog i javnog sektora. Tako je i sada
Dok privatnici bez vlastite krivice propadaju, podrazumijeva se da su sve državne plaće zajamčene
Jučer je premijer rekao: ''Jedino zajedno možemo prebroditi ovu krizu i važno je da solidarno i podjednako podnesemo teret''. To je načelno točno i lijepa je to riječ. Ali ispravan put bi bio da Vlada lijepo sjedne i drastično sreže troškove države - a ima se i te kako što srezati - i da tako stvori neki višak koji će hitno usmjeriti za spašavanje privatnog poduzetništva.
Kupila sam boju za kosu po 32 kune, ofarbat ću se sama. To znači da frizerski obrt neće dobiti ni paru iz mog novčanika. Slomio nam se okvir na jednoj grafici, već je bio u autu da ga vozim na popravak, ali sad mogu bez toga iako radnja koja uokviruje slike možda ne. Zarada im je propala.
Više nema jutarnjeg espressa u kafiću, u restorane ne bih išla i da su otvoreni. Prema tome, kod nijednog ugostitelja do daljnjega neću ostaviti ni kune. Došao mi je termin za neku godišnju kontrolu koju obavljam privatno. Ništa ni od toga. Liječnica, dakle, neće inkasirati svoju cijenu za moje pretrage. Tepih iz hodnika trebala sam odnijeti na čišćenje, ali fućkaš sada tepih. Kako usluge neće biti, salon tepiha neće je ni naplatiti.
Vladine mjere ne mogu izdržati ni mali test
Propale su nam vanjske stepenice pa je plan bio da ćemo zvati majstora. Kakve jesu da jesu, morat će izdržati dok ovo ne prođe. To znači da zidari ostaju bez posla i bez plaće. Htjeli smo s djecom provesti za Uskrs u nekom apartmanu i zabavljati se par dana. Jasno, odustali smo. Iznajmljivač je ostao prazan.
Vladine mjere za pomoć gospodarstvu, koje bi Sabor trebao usvojiti sutra, ne mogu izdržati ni test tog malog, rubnog i suženog pogleda iz mog dnevnog boravka, samo jednoga među više od 1,5 milijuna kućanstava u Hrvatskoj.
Ekonomija je u karanteni
Svi ovi i mnogi drugi poslodavci diljem Hrvatske već su se ili pozdravili s dijelom zaposlenih, ili je teški vonj otkaza u zraku. Ekonomija je u karanteni, sve aktivnosti svode se na najosnovnije i na hladni pogon. Mač visi nad glavom svemu što nije baš nasušno za ovaj reducirani pandemijski život. Ne treba ti vražji luster dok se broje zaraženi koronom i dok strahuješ da će ti se razboljeti djeca, sve da ti ga dovezu pred vrata narudžbom online. Ne trebaju ti baš sada ni bilježnik, ni paket potkošulja, ni novi auto. Prioriteti su se poredali kao kositreni vojnici.
Para, znači, za dobar dio ekonomije biti neće. Ni za račune, a bogme ni za goli život. I što duže ovo bude trajalo, to će biti sve gore. Prognozira se da bi se do kraja ovog izvanrednog stanja moglo nabrati i do 150.000 otpuštenih. Do jučer su svi jadikovali da nema radnika, sad više ne možeš platiti ni one koje imaš.
Utoliko je sitnica tih bespovratnih 3200 kuna minimalca na tri mjeseca koje Vlada obećava za zaposlene mada je, opet, riječ o ukupno puno novaca. A još su luđa salonska očekivanja Andreja Plenkovića i njegovih ministara da će poslodavci nadoknađivati radnicima razliku do punih ugovorenih plaća jer bi to morali po zakonu. Zakon je pisan za normalna vremena, ovo su nenormalna.
Kako ćeš platiti obveze prema državi ako ništa ne zarađuješ?
Kad ti presuše svi prihodi, kad si pred bankrotom, kako ćeš išta ikome dati? Jedan mlađi član moje obitelji – a ima vrlo dobar biznis – htio je ove godine uz pomoć nešto kredita kupiti stan. Sada mi kaže da će i sve što je uštedio otići u papar jer su mu sve do jedne narudžbe otkazane. Zgodno zvuči ta Vladina mjera da će se neke obaveze tvrtki i obrta prema državi odgoditi na određeni rok. Ali odgođeno je samo odgođeno, a nakon višemjesečnog poslovnog mrtvila, opet će ti računi doći na vrata. Odakle da ih platiš kad nisi zarađivao?
A poseban je problem ta logika koja u Hrvatskoj konstantno vrijedi, a ta je da se ni u jednoj krizi gotovo nikad ne razgovara o financijskim pravima državnog i javnog sektora. Ni sada. Dok privatnici bez vlastite krivice propadaju, podrazumijeva se da su sve državne plaće zajamčene koliko god nevolja bude trajala i da, naravno, nitko u toj sigurnoj zoni neće ostati bez posla.
U načelu, premijerove riječi su lijepe
Jučer je premijer rekao: ”Jedino zajedno možemo prebroditi ovu krizu i važno je da solidarno i podjednako podnesemo teret”. To je načelno točno i lijepa je to riječ. Ali ispravan put bi bio da Vlada lijepo sjedne i drastično sreže troškove države – a ima se i te kako što srezati – i da tako stvori neki višak koji će hitno usmjeriti za spašavanje privatnog poduzetništva.
Barem toliko. To, međutim, ne čujemo. Takvih ideja nema. Dapače, Vlada je još do prije dva dana htjela kupiti 273 nova automobila. To su skinuli s dnevnog reda tek kad su tu opaku ludost otkrili mediji. To najbolje govori da ova boleštine nije jedino čega nas mora biti strah.