Čitam iznenađujuće statističke podatke za prošlu godinu. Nesretno se iseljavanje, doduše, nastavlja, ali buknulo je doseljavanje. Iz zemlje je lani opet otišlo u pečalbu nešto preko 40 tisuća naših ljudi, najviše u Njemačku i Austriju. I nažalost opet najviše mladih između 20 i 40 godina. No, po prvi put imamo veliki skok stranaca koji su odlučili živjeti u Hrvatskoj.
Državni zavod za statistiku evidentirao je skoro 38 tisuća doseljenika od kojih je samo 26 posto političkih Hrvata. Njima treba pridodati i desetke tisuća stranih državljana koji ovdje privremeno zarađuju za kruh, a od kojih će neki možda poželjeti dovesti obitelji i ostati. Ljetos sam na Jadranu srela zaista mnogo uvezenih turističkih radnika i to ne samo iz zemalja bivše Jugoslavije, nego i iz dalekih država poput Australije i Brazila. Struktura stanovništva se, dakle, mijenja a to znači da će se morati mijenjati i društvo.
Hrvatska je svih ovih godina bila relativno kompaktna i nacionalno i vjerski i po tome poznata u EU, ali to će s vremenom biti sve manje. S useljavanjem stranaca – koji kupuju nekretnine na moru i drugdje i otvaraju firme – među Hrvate i deklarirane katolike dolazit će sve više ljudi drugih nacionalnosti, vjera, običaja i životnih stilova. U školama kod moje djece ima već sada malih crnaca i azijata koji perfektno govore hrvatski i s kojima su djeca dobri prijatelji.
Odmak od isključivosti
Dakle, ako svi skupa hoćemo živjeti normalno, a to želi najveći broj ljudi uvijek i svuda, ova će se naša zajednica morati drastično i strateški odmicati od etnocentrizma i vjerske isključivosti koje na uspaljenim društvenim mrežama vidimo kao na dlanu. Pitanje je jesu li naše škole, ustanove, političke elite i poludržavna Katolička crkva spremni za to.
Jer u Hrvatskoj još nema pravog “pomirenja” ni s hrvatskim stanovništvom srpskog etničkog porijekla. Pripadnici nekatoličkih vjera u javnom su prostoru često stigmatizirani kao izrodi. A invalidi, gay populacija, pa čak i žene, još uvijek se moraju boriti za elementarnu ravnopravnost. Čistoća hrvatstva, katolički biljeg i heteroseksualnost i političke orijentacije koje to propagiraju kao ispravnost – u mnogim sredinama igraju kao jedini ispravni atest domoljublja i prihvatljivog građanstva, osobito u provinciji. Taj se kalup iritantno nameće svima.
(Ne)ugodna atmosfera
Istraživanja su već pokazala da je jedan je od značajnih razloga iseljavanja mladih ljudi upravo ta mrzovoljna uskost, sumnjičava ako ne i militantna prema svemu što je drugačije, a ni useljenici se u takvoj atmosferi neće osjećati ugodno. Zato je jedan od najvažnijih zadataka naših društvenih i političkih institucija i našeg kurikuluma podučavati djecu, a možda još više već odrasle, da su različitosti prirodne, normalne i lijepe, da nismo svi isti i ne trebamo biti, ali da svaka osoba zaslužuje uvažavanje ako pošteno radi i pridonosi zajednici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Postepenom građenju takve kulture jako bi pomoglo plansko osvještavanje činjenice da su ljudi – gdje god da su rođeni i odrasli – mnogo više isti nego što su različiti i da se mogu naći na toliko zajedničkih tema ako ih se prethodno ne antagonizira otrovnim politikantskim pritiscima i dogmama.
Više isti, nego različiti
Ma gdje bili i bez obzira odakle potekli, zajednička nam je želja da nam djeca budu dobro. Da se možemo školovati za posao koji volimo. Da živimo mirno i po svome i popodne popijemo kavu sa susjedstvom. Da možemo zaraditi dovoljno da podignemo obitelj i odemo na ljetovanje. Da nam je zdravstveni sustav dobar, pravosuđe pravedno, odnosi s drugima kvalitetni, a dom svijetao i ugodan. Da nas država ne guli i ne potkrada. Da imamo jednake šanse. Da odemo u kino i kupimo kokice.
Jako jednostavno. Ali do sada nismo kao društvo ovladali tim zbilja temeljnim gradivom. Možemo sada tražiti krivce na raznim stranama, ali to zapravo nema smisla jer je to obično izvlačenje. Slika društva zajednička je odgovornost sviju, i onih koji guraju u krivom smjeru, i onih koji ih slijede. Pa ako hoćemo postati zemlja privlačna našima da ostanu i useljenicima da dođu – a to bi bilo pametno jer je u Hrvatskoj lani rođeno najmanje djece od 1900. godine naovamo – morat ćemo naprosto mućnuti glavom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Hrvatsku je prošle godine doselilo 38 tisuća ljudi. Možemo li postati društvo u kojem stranci žele živjeti?
Hrvatska je svih ovih godina bila relativno kompaktna i nacionalno i vjerski i po tome poznata u EU, ali to će s vremenom biti sve manje
Ako svi skupa hoćemo živjeti normalno, a to želi najveći broj ljudi uvijek i svuda, ova će se naša zajednica morati drastično i strateški odmicati od etnocentrizma i vjerske isključivosti koje na uspaljenim društvenim mrežama vidimo kao na dlanu. Pitanje je jesu li naše škole, ustanove, političke elite i poludržavna Katolička crkva spremni za to.
Čitam iznenađujuće statističke podatke za prošlu godinu. Nesretno se iseljavanje, doduše, nastavlja, ali buknulo je doseljavanje. Iz zemlje je lani opet otišlo u pečalbu nešto preko 40 tisuća naših ljudi, najviše u Njemačku i Austriju. I nažalost opet najviše mladih između 20 i 40 godina. No, po prvi put imamo veliki skok stranaca koji su odlučili živjeti u Hrvatskoj.
Državni zavod za statistiku evidentirao je skoro 38 tisuća doseljenika od kojih je samo 26 posto političkih Hrvata. Njima treba pridodati i desetke tisuća stranih državljana koji ovdje privremeno zarađuju za kruh, a od kojih će neki možda poželjeti dovesti obitelji i ostati. Ljetos sam na Jadranu srela zaista mnogo uvezenih turističkih radnika i to ne samo iz zemalja bivše Jugoslavije, nego i iz dalekih država poput Australije i Brazila. Struktura stanovništva se, dakle, mijenja a to znači da će se morati mijenjati i društvo.
Hrvatska je svih ovih godina bila relativno kompaktna i nacionalno i vjerski i po tome poznata u EU, ali to će s vremenom biti sve manje. S useljavanjem stranaca – koji kupuju nekretnine na moru i drugdje i otvaraju firme – među Hrvate i deklarirane katolike dolazit će sve više ljudi drugih nacionalnosti, vjera, običaja i životnih stilova. U školama kod moje djece ima već sada malih crnaca i azijata koji perfektno govore hrvatski i s kojima su djeca dobri prijatelji.
Odmak od isključivosti
Dakle, ako svi skupa hoćemo živjeti normalno, a to želi najveći broj ljudi uvijek i svuda, ova će se naša zajednica morati drastično i strateški odmicati od etnocentrizma i vjerske isključivosti koje na uspaljenim društvenim mrežama vidimo kao na dlanu. Pitanje je jesu li naše škole, ustanove, političke elite i poludržavna Katolička crkva spremni za to.
Jer u Hrvatskoj još nema pravog “pomirenja” ni s hrvatskim stanovništvom srpskog etničkog porijekla. Pripadnici nekatoličkih vjera u javnom su prostoru često stigmatizirani kao izrodi. A invalidi, gay populacija, pa čak i žene, još uvijek se moraju boriti za elementarnu ravnopravnost. Čistoća hrvatstva, katolički biljeg i heteroseksualnost i političke orijentacije koje to propagiraju kao ispravnost – u mnogim sredinama igraju kao jedini ispravni atest domoljublja i prihvatljivog građanstva, osobito u provinciji. Taj se kalup iritantno nameće svima.
(Ne)ugodna atmosfera
Istraživanja su već pokazala da je jedan je od značajnih razloga iseljavanja mladih ljudi upravo ta mrzovoljna uskost, sumnjičava ako ne i militantna prema svemu što je drugačije, a ni useljenici se u takvoj atmosferi neće osjećati ugodno. Zato je jedan od najvažnijih zadataka naših društvenih i političkih institucija i našeg kurikuluma podučavati djecu, a možda još više već odrasle, da su različitosti prirodne, normalne i lijepe, da nismo svi isti i ne trebamo biti, ali da svaka osoba zaslužuje uvažavanje ako pošteno radi i pridonosi zajednici.
Postepenom građenju takve kulture jako bi pomoglo plansko osvještavanje činjenice da su ljudi – gdje god da su rođeni i odrasli – mnogo više isti nego što su različiti i da se mogu naći na toliko zajedničkih tema ako ih se prethodno ne antagonizira otrovnim politikantskim pritiscima i dogmama.
Više isti, nego različiti
Ma gdje bili i bez obzira odakle potekli, zajednička nam je želja da nam djeca budu dobro. Da se možemo školovati za posao koji volimo. Da živimo mirno i po svome i popodne popijemo kavu sa susjedstvom. Da možemo zaraditi dovoljno da podignemo obitelj i odemo na ljetovanje. Da nam je zdravstveni sustav dobar, pravosuđe pravedno, odnosi s drugima kvalitetni, a dom svijetao i ugodan. Da nas država ne guli i ne potkrada. Da imamo jednake šanse. Da odemo u kino i kupimo kokice.
Jako jednostavno. Ali do sada nismo kao društvo ovladali tim zbilja temeljnim gradivom. Možemo sada tražiti krivce na raznim stranama, ali to zapravo nema smisla jer je to obično izvlačenje. Slika društva zajednička je odgovornost sviju, i onih koji guraju u krivom smjeru, i onih koji ih slijede. Pa ako hoćemo postati zemlja privlačna našima da ostanu i useljenicima da dođu – a to bi bilo pametno jer je u Hrvatskoj lani rođeno najmanje djece od 1900. godine naovamo – morat ćemo naprosto mućnuti glavom.