Nekad je nužno odabrati stranu

Jedan od bolnijih poraza građanstva: u obnovi Trga žrtava uništene su vrijedne kamene stube. Zamijenit će ih beton

Zrinka Paladino o povijesnoj važnosti paviljona i devastaciji koju upravo gledamo

Pred desetak godina radi jednog čavla zabijenog u Meštrovićev reljef pri postavljanju skele za sanaciju pročelja kuće Popović na Trg bana Jelačića, tadašnji zamjenik pročelnice, a današnji pročelnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, povjesničar umjetnosti i arheolog Silvije Novak, gotovo je ostao bez posla. Danas se uklanja čitav kameni postament Meštrovićeva paviljona i reakacije Službe za inspekcijske poslove zaštite kulturne baštine Ministarstva kulture nema. Šteta koja je načinjena prodorom vode u podrumske prostore paviljona prilikom piljenja starih kamenih blokova, neprocjenjiva je.

Kako sam se prethodnim kolumnama već dvaput doticala problematike tekućeg projekta preuređenja okoliša na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, današnjim ću se osvrtom nakratko vezati uz povijest izgradnje te, po središnji zagrebački prostor, ključne građevine i pokušati ukazati na nužnost očuvanja svih segmenata njezina izvornog oblikovanja. Naime, uz u cijelosti narušen ozelenjeni okoliš, tekućim je radovima u bitnome načeta i njezina volumenska, kamena struktura pa zakoraknimo malo u povijest, koja će nas uputiti na odgovore koje današnjica traži, a na koje su se odgovorni za izdavanje dozvola na svim razinama grubo oglušili.

Neznanje ne oslobađa odgovornosti nigdje pa tako ni ovdje gdje je upravo znanje nadležnih konzervatora trebalo biti garancijom očuvanja tog važnog, pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra kružne forme, na čijem je planiranju i nastanku bio angažiran golem broj najvećih imena hrvatske arhitekture prve polovine dvadesetog stoljeća, a kojega danas tako slobodno ugrožava jedno projektantsko ime koje zagrebački prostor neće pamtiti po dobru.

Parter snimljen 1957. godine

Kada konzervatori grubo griješe, kako smo svjedocima i na predmetnom zagrebačkom trgu sjajnih vizura, onda to gotovo nikada nije stvar slučajnosti, već namjere, no kada se i nadležne institucije oglušuju na upozorenja o kršenju ili zaobilaženju procedura kojima se posljedično ugrožava najvrjednija baština, može se samo sa sigurnošću ustvrditi da smo dotakli dno. Dok divlji vladaju, pitomi utihnjuju i stradavaju, no možda bi bilo vrijeme da se u Zagrebu jednom tome pokuša stati na kraj. No, krenimo s kratkim isječkom naše svjetlije povijesti.

Izgradnja je okupila kremu hrvatske arhitekture

Opsežni suradnički angažman zagrebačkih arhitekata Harolda Bilinića i Lavoslava Horvata na projektiranju i izvedbi Meštrovićeve zamisli zagrebačkog Doma umjetnosti kralja Petra I. Velikog Oslobodioca u Zagrebu otpočeo je po izradi Meštrovićeve idejne skice 1933. te je potrajao do 1938. godine. Među brojnim je varijantnim prijedlozima građevine bilo i rješenje kojim se Domu pristupalo kroz ulaz naglašen dvama samostojećim pilastrima, od čega se naposljetku ipak odustalo. Gradnja je započela 1934., Dom je bio svečano otvoren 1. prosinca 1938., a već 18. prosinca iste godine u reprezentativnoj je građevini otvorena poznata izložba „Pola vijeka hrvatske umjetnosti“, na kojoj su i osobno sudjelovali i Meštrović kao inicijator i organizator, ali i projektanti njegove ideje, Horvat i Bilinić.

Ideju Doma osmislio je sam Meštrović, a izrada tehničkih nacrta i elaborata te kasniji nadzor s obračunom gradnje povjereni su Odsjeku za općinske novogradnje gradskog poglavarstva u Zagrebu. Na izradi je arhitektonskih nacrta intenzivno radio zaposlenik istog Odsjeka, arhitekt Harold Bilinić, tada već dugogodišnji Meštrovićev i Horvatov suradnik i prijatelj. Premda je bila financirana iz više izvora, među ostalim i doprinosima Akcije za podizanje spomenika Kralju Petru I., Hrvatskog društva umjetnosti, Općine grada Zagreba i Savske banovine, zahtjevna je gradnja bila razmjerno dugotrajna i dokraja ju je pratio manjak novčanih sredstava.

Uz Bilinića i Horvata na razradi projektne dokumentacije, ali i nadzoru gradnje, sudjelovali su i slikar Jozo Kljaković, te arhitekti Drago Ibler, Ivan Zemljak, Nikola Molnar, Zvonimir Kavurić i Lav Kalda, dok je za izvedbu bio angažiran arhitekt Stanko Kliska. Impresivan niz arhitektonskih imena ukazuje na pažnju ukazanu važnoj gradnji, koju mi danas, točno osamdeset godina od dovršenja, tako grubo ugrožavamo.

Fotografija stepenica snimljena jučer, u četvrtak 19. travnja 2018. Borko Vukosav/Telegram

Paviljon dovoljno velik za sedam izložbi

Konačni smještaj zgrade na križanju osi tadašnjih ulica Račkoga, Beogradske i Zvonimirove, te izvan osi Boškovićeve i Radišine ulice, danas Trg žrtava fašizma, bio je popraćen i prolaskom glavnog gradskog sabirnog kanala sredinom trga. Visinski se osi trga i prilazećih mu ulica također nisu poklapale pa je i to zakompliciralo smještanje kružnog volumena, ali je uvjetovalo i podrumsku te uzdignutu prizemnu kotu Doma. Zbog slabe nosivosti gornjih slojeva terena, a radi osjetljivosti konstrukcije, odabrano je temeljenje na šljunku tehnologijom izvedbe zdenaca s dubinom od približno pet metara. Stupovi vanjske kolonade i vanjski obodni zid građevine u cijelosti su bili predviđeni u kamenu, unutrašnji su zidovi izvedeni u ispuni opekom, a središnja i kružna dvorana, kao glavne prostorije Doma, bile su natkrivene armirano betonskim svodovima ostakljenim staklenim prizmama.

Eliptična kupola nad centralnom dvoranom izvedena je u jednom komadu s promjerom od 19 te nadvišenjem od 4.90 metara, dok je debljina stijenke svoda bila određena debljinom staklenih prizmi od 5.70 centimetara. Statički je račun od strane građevinskog poduzeća izradio i nadzirao Nikola Molnar, a od strane građevinske uprave Zvonimir Kavurić. Veličina izložbenih površina, ovisna o tlocrtnim površinama i razvijenim zidnim plohama, mogla se znatnije povećavati postavom različitih paravana.

Veliki izložbeni prostor pokrivao je površinu podruma zgrade od 990 m² i prizemlja od 770 m², koje je s kolonadom iznosilo 1 190 m², a mezaninski je prohodni dio mjerio 283 m². U prvom katu prstenasta dvorana sa ziđem i balkonom pokrivala je 1 033 m², a prvi kat sa zračnim prostorom srednje dvorane sveukupno je mjerio 1 128 m². U maloj kružnoj i obodnoj prstenastoj dvorani istodobno su se mogle održati i po dvije izložbe pa se u cijelom paviljonu moglo u isto vrijeme prirediti i do sedam odijeljenih izložbi.

Aktualni radovi na Trgu žrtava Borko Vukosav/Telegram

Zbog skupog bračkog kamena radovi su jedva dovršeni

U dojmljivi je volumen ukupno ugrađeno 2 540 tona kamena, od kojih se kamen za izgradnju pročelnih zidova dovozio iz Pučišća na Braču, za unutarnje radove i opločenje vestibula iz Splitske na Braču, a za stube i podove iz bračkog kamenoloma Oklade pokraj Škripa. Prema usmenom iskazu arhitekta Ive Bartolića Meštroviću su projektiranje i izvedba zagrebačkog Doma umjetnosti bili dodijeljeni izvannatječajno, što je prouzročilo gnjev i snažne prosvjede brojnih umjetnika.

Troškovi za izgradnju Doma premašili su sva očekivanja, što je nanovo poticalo brojne rasprave o opravdanosti cijeloga zahvata. Bartolić je nadalje tvrdio da je u projektantskom i izvedbenom dijelu rada na izvođenje podrumske etaže, kojom su trebali biti pokriveni svi tehnički i servisni sadržaji, a realizacijom koje se građevina visinski podigla na postament triju stuba, utjecao mladi arhitekt Lavoslav Horvat, koji je dao i neizmjeran doprinos rješavanju svih tehničkih problema skupog arhitektonskog pothvata. Danas se najčešće, osim Meštrovićeva, nijedno drugo ime ne veže uz nastanak tog zagrebačkog Doma umjetnosti premda je u njegovoj realizaciji neprijeporno važan udio projektnog tima koji je, unatoč brojnim problemima, gradnju uspio i ostvariti.

Borko Vukosav/Telegram
Borko Vukosav/Telegram

Smatrajući je jedinom našom kružnom reprezentativnom arhitekturom javne namjene tridesetih godina prošlog stoljeća, kod koje se snažnim, glatkim pilastrima bez ikakve artikulacije stvorio kružni prostor s ophodom kojim se uokvirio valjak središnje građevine, veliki hrvatski povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević opravdano je isticao gradnju Doma kao prvog modernog kružnog izložbenog prostora u nas. Najširi raspon plitke kupole u tadašnjoj Europi, izvorna difuzna rasvjeta koja se probijala kroz staklene valjke kupole i svoda prstenaste dvorane, te kružna kolonada kamenih pravokutnih stupova izvedenih iz golemih blokova, poput antičkih, reprezentativne su značajke toga vrijednog djela.

Građevina je, među ostalim, pretrpjela i prenamjenu u islamsku bogomolju dovršenu 1944. godine prema projektu preuređenja interijera arhitekta Zvonimira Požgaja i uređenja prostora pred ulazom s dogradnjom triju minareta, kružne kamene fontane i klupa prema projektu Stjepana Planića te preuređenje unutrašnjosti prema projektu Vjenceslava Richtera iz 1951. godine. Nikada, međutim, do danas nije se grubo interveniralo i u njezin ozelenjeni okoliš, ostvaren prema projektu krajobraznog uređenja pejzažnog arhitekta Cirila Jegliča iz 1934. godine, razradom dovršenog od pejzažnog arhitekta Smiljana Klaića 1943. godine.

Meštrović se slagao s uređenjem oko paviljona

Prema povjesničarki umjetnosti Ireni Kraševac Meštrović je od 1901. do 1906. godine na bečkoj akademiji apsolvirao tri godine kiparstva te i dvije godine arhitekture kod profesora Friedricha Ohmanna, no primarno se bavio skulpturom i pri izvođenju se svojih arhitektonskih zamisli redovito ”oboružavao” kvalitetnim arhitektonskim imenima i uspjelo je surađivao sa svim stručnjacima uključenim u ostvarenja njegovih zamisli. Da se Meštrović protivio hortikulturnom rješenju okoliša oko paviljona, zasigurno bi utjecao na njegovo definiranje. No nije. I premda je na nekim njegovim skicama, i ne samo na primjeru Doma umjetnosti, zamjetna pročišćenost okoliša s kubično formiranim krošnjama drveća kao simboličnim naznakama drvoreda, njegovim su skicama redovito naglašavane arhitektonske ili skulpturalne teme, a drugo je prepuštao znalcima.

I znalci su poput Jegliča i Klaića na primjeru Doma umjetnosti zelenilom uspjelo upotpunili Meštrovu paviljonsku priču pa pravdanje rušenja starog i uzraslog zelenila kako bi se ”napokon” ostvarila cjelovita Meštrovićeva ideja može ”držati vodu” samo kod nas i nigdje drugdje. Nepoštivanje zatečenog i grubo narušavanje povijesnih slojeva, uz istovremeno zapuštanje najvećih vrijednosti do krajnjih granica njihove opstojnosti, postalo je, nažalost, obilježjem današnjeg Zagreba. No koliko god se bunili, stvari se neometano odvijaju dalje jer je pojedincima u našem društvu, zahvaljujući političkim i društvenim kalkulacijama, dozvoljeno baš sve.

Voda je vrag i kada jednom pronađe put nezaustavljiva je. Šteta koja je načinjena prodorom vode u podrumske prostore paviljona prilikom piljenja starih kamenih blokova, neprocjenjiva je. I valjalo bi da netko napokon ispita kako su uistinu izdane dozvole za uređenje tog okoliša, o razini kvalitete kojega više nema potrebe razlagati, jer dozvole kojima se odobravaju uređenja okoliša ne uključuju i radove kojima se zadire u konstrukcije i oblikovanja građevina. Potrebne su dvije dozvole, no ovdje se pod krinkom jedne, za uređenje okoliša, grubo dirnulo i u samu građevinu čije je podnožje njezin neodvojivi dio i nikako ne pripada okolišu. Neke je vrijedne izvorne oblikovne elemente naše kulturne baštine gotovo nemoguće povratiti pa je neoprostivo njihovo bahato i nekontrolirano uklanjanje praćeno proizvoljnim zamjenama jeftino osmišljenih elemenata i materijala.

Radovi snimljeni ovaj tjedan Borko Vukosav/Telegram

Na promjene nema adekvatne reakcije

Pred desetak godina radi jednog čavla zabijenog u Meštrovićev reljef pri postavljanju skele za sanaciju pročelja kuće Popović na Trg bana Jelačića, tadašnji zamjenik pročelnice, a današnji pročelnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, povjesničar umjetnosti i arheolog Silvije Novak, gotovo je ostao bez posla. Danas se uklanja čitav kameni postament Meštrovićeva paviljona i reakacije Službe za inspekcijske poslove zaštite kulturne baštine Ministarstva kulture nema.

Izdavanja dozvola za radove na kulturnim dobrima Zagreba u ingerenciji su zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara, no kada on zakazuje, nastupaju inspekcije. Kako za kontrolu nekih situacija u Zagrebu očigledno nitko nije nadležan, moraju se događati ovakvi teški propusti kojima se pojedincima omogućava da grubo narušavaju sve pa i kulturna dobra. Jer na predmetnoj je situaciji jedno nepokretno kulturno dobro svojim podrumskim prostorima čuvalo i veliki broj pokretnih kulturnih dobara pohranjenih u njegovim depoima.

Kao što one koji osjećaju, a takvih još itekako ima u ovom gradu, boli okrutno uklanjanje zdravog uzraslog zelenila oko Doma, boli ih i činjenica da je u Hrvatskoj omogućeno da par cirkularnih pila i pritisak vode načine štetu na kulturnom dobru koja se teško sanira i neoprostiva je. Blokovi bračkog kamena zbog čije je cijene pred osamdeset godina gradnja u nekoliko navrata zaustavljana danas se uklanjanju i smjenjuju zamjenskim betonom i oblogom, kao da je riječ o intervencijama na nekoj nevažnoj provincijskoj gradnji, a ne vrijednom, pojedinačno zaštićenom kulturnom dobru.

Ljudi već žale za onim nekad

Vapajima ”Vratite magnoliju” pridružuju se tako i oni ”Vratite kamene blokove”, ”Vratite dostojanstvo” i ”Vratite red” u neredom uništen grad, no čini se sve uzalud. Istina je, zelenilo će s vremenom izrasti, naša djeca poznavat će možda cvat i miris nekih drugih stabala, no za sve to su potrebna desetljeća, koja naše generacije nemaju. U vremenima kada upravo vrijeme najviše košta mi više nemamo vremena za legitimiranje kulturnim činima, kojima bi se jedinima morali upisivati u povijest naše budućnosti. Kao da su Arhimedu pripisane riječi ”Noli tangere circulos meos” nekoć bile ispisane u pijesku kako bi jednom dočekale i našu kružnu, i tužnu, zagrebačku priču, koja će kao i Arhimedov život kobno svršiti.

Atmosferilijama i vremenom nagrizena građevina, koja već dugo vapi za restitucijom nekih elemenata te za pristojnom i neprimjetnom sanacijom, doživjela je težak udar pa mjesto zaključka današnjoj temi prilažem riječi s Facebook objave senzibilnog fotografa Sanjina Kaštelana, koji je tugu, prouzročenu predmetnom situacijom, zaključio i jednom žudnjom: ”Jednom će prestati devastacija grada koji se drži vlastitim dvorištem i igralištem moćnih ili moćnijih. Jednom će netko drugi biti jednakopravan. Jednom će magnolije, borovi, ginkoi i jorgovani biti ures, a ne smetnja prošlostoljetnoj viziji. Žudnja za tim jednim/jednom.”

Jadni Zagrebe, ne preostaje ti drugo doli nada.