Izgledalo je kao sjajna zamisao kojoj se nije mogla pronaći slaba točka. U predizbornoj kampanji je HDZ-ov kandidat za župana Splitsko-dalmatinskog, Blaženko Boban, obećao da će u slučaju pobjede ukinuti naplatu cestarine u nedavno otvorenom tunelu Sv. Ilija kroz Biokovo. Kako su izgledi da u toj županiji ne dobije neki kandidat kojeg je kandidirao HDZ oduvijek bili ravni nuli, a kako je istovremeno ta stranka na vlasti u državi, glasači i sam Boban su bili prilično sigurni kako će se ovo obećanje na kraju i ispuniti.
Zašto je Boban to obećao na kraju je manje važno. Možda zbog toga da odagna svaku sumnju u pobjedu, možda zbog mitskog značaja činjenice da će se stanovništvo Imotske krajine moći besplatno spustiti na more za desetak minuta, a možda i zbog toga da potisne negativni publicitet kojeg je HDZ u toj županiji dobio s prethodnim kandidatom Ževrnjom i skandaloznom dodjelom koncesije na bolski Zlatni rat.
Što god da je od toga bilo u pozadini ovog obećanja, ono je kao što znamo od nove godine i ispunjeno. Planirani prihodi nisu bili toliki, da ne bi mogli biti nadoknađeni iz nekog drugog mjesta, a politički profit je bio ozbiljan. No, doista je fascinantno kako u HDZ-u nitko nije pomislio da će se uskoro naći pred brojnim, sasvim opravdanim zahtjevima da se i na drugim mjestima diljem zemlje ukine naplata cestarina. Počelo je sa zahtjevom da se ukinu naplate cestarine kroz tunel Učku i preko Krčkog mosta, nastavilo se s autocestom Zagreb-Sisak, a možemo slobodno i na ovom mjestu tražiti ukidanje nerazumno skupe cestarine između Splita i Zagreba.
Nerazumne cijene i nejednak tretman građana
Pojednostavljeno govoreći, nema nikakvog razloga zbog kojih bi cestarina u jednom dijelu zemlje i dijelu građana bila besplatna, a drugdje i drugi bi je plaćali. Uostalom, autoceste su praktično jedina dobra stvar koja je napravljena u razdoblju nezavisnosti, rađene su s idejom da povežu zemlju i olakšaju život građanima, da bi se na kraju zbog nerazumno skupih cijena pretvorile u nešto što koriste turisti da bi lakše i brže došli i otišli s ljetovanja. Tako se, zahvaljujući nerazumnoj cijeni od sad već 200 kuna u jednom smjeru između Splita i Zagreba, došlo u situaciju u kojoj jedno putovanje između dva najveća grada, kad se u njega uračuna i gorivo, dođe više od 900 kuna.
Zbog toga je cesta gotovo potpuno neiskorištena van sezone, većina građana koji to sebi ne mogu priuštiti i dalje se pati i riskira starom cestom, a najveću opipljivu korist imaju autobusni prijevoznici. Linija je sve više, sve su jeftinije i autobusi su sve puniji. Umjesto da se zamisle nad ovim problemom, sve prethodne Vlade razmišljale su u posve drugom smjeru. Misleći tek kako popuniti ili spasiti proračun, umjesto da olakšaju građanima, došli su na ideju o davanju autocesta u koncesiju, što je bila ideja SDP-ove Vlade.
Ako nema novca, zašto kupujemo borbene avione?
To nas dovodi do ključnog problema o kojem je ovdje riječ, a to su novci. Ključna teza vladajućih kojima se prije pet godina tražilo koncesioniranje autocesta bila je u tome da je kredit kojeg se treba vraćati ogroman i da prihodi od naplate cestarina nisu dovoljni da bi se on servisirao. Sasvim je izvjesno kako će se isti argument koristiti i danas kad se krenu odbijati zahtjevi da se ukine cestarina i na ostalim objektima i cestama. No, taj argument je, koliko god bio naizgled ispravan, posve promašen iz dva razloga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvi je taj da generira nejednak odnos prema vlastitim građanima i pretpostavlja proračun ispred kvalitete života, no drugi koji je puno bitnije jest taj da novaca za takve stvari ima, samo ih se ne želi dati. Uvažimo li činjenicu da je ukupan kredit kojeg je trebalo vratiti za autoceste prije pet godina, iznosio 4 milijarde eura i usporedimo li to s podatkom kako Vlada namjerava za pola milijarde eura kupiti bespotrebne borbene avione, a izdvojila je više od milijardu kuna za potrebe Katoličke crkve u protekle tri godine, prilično je jasno kako je proračun RH u stanju ukinuti ili radikalno smanjiti cestarine za građane, samo kad bi za to bilo političke volje.
U naletu populizma, HDZ je ukinuo cestarinu za Biokovo. Nije im sinulo da će ostatak zemlje tražiti isto
Jedan predizborni potez župana Blaženka Bobana otvorio je niz neugodnih pitanja
Planirani prihodi nisu bili toliki, da ne bi mogli biti nadoknađeni iz nekog drugog mjesta, a politički profit je bio ozbiljan. No, doista je fascinantno kako u HDZ-u nitko nije pomislio da će se uskoro naći pred brojnim, sasvim opravdanim zahtjevima da se i na drugim mjestima diljem zemlje ukine naplata cestarina. Počelo je sa zahtjevom da se ukine naplate cestarine kroz tunel Učku i preko Krčkog mosta, nastavilo se s autocestom Zagreb-Sisak, a možemo slobodno i na ovom mjestu tražiti ukidanje cestarine između Splita i Zagreba
Izgledalo je kao sjajna zamisao kojoj se nije mogla pronaći slaba točka. U predizbornoj kampanji je HDZ-ov kandidat za župana Splitsko-dalmatinskog, Blaženko Boban, obećao da će u slučaju pobjede ukinuti naplatu cestarine u nedavno otvorenom tunelu Sv. Ilija kroz Biokovo. Kako su izgledi da u toj županiji ne dobije neki kandidat kojeg je kandidirao HDZ oduvijek bili ravni nuli, a kako je istovremeno ta stranka na vlasti u državi, glasači i sam Boban su bili prilično sigurni kako će se ovo obećanje na kraju i ispuniti.
Zašto je Boban to obećao na kraju je manje važno. Možda zbog toga da odagna svaku sumnju u pobjedu, možda zbog mitskog značaja činjenice da će se stanovništvo Imotske krajine moći besplatno spustiti na more za desetak minuta, a možda i zbog toga da potisne negativni publicitet kojeg je HDZ u toj županiji dobio s prethodnim kandidatom Ževrnjom i skandaloznom dodjelom koncesije na bolski Zlatni rat.
Što god da je od toga bilo u pozadini ovog obećanja, ono je kao što znamo od nove godine i ispunjeno. Planirani prihodi nisu bili toliki, da ne bi mogli biti nadoknađeni iz nekog drugog mjesta, a politički profit je bio ozbiljan. No, doista je fascinantno kako u HDZ-u nitko nije pomislio da će se uskoro naći pred brojnim, sasvim opravdanim zahtjevima da se i na drugim mjestima diljem zemlje ukine naplata cestarina. Počelo je sa zahtjevom da se ukinu naplate cestarine kroz tunel Učku i preko Krčkog mosta, nastavilo se s autocestom Zagreb-Sisak, a možemo slobodno i na ovom mjestu tražiti ukidanje nerazumno skupe cestarine između Splita i Zagreba.
Nerazumne cijene i nejednak tretman građana
Pojednostavljeno govoreći, nema nikakvog razloga zbog kojih bi cestarina u jednom dijelu zemlje i dijelu građana bila besplatna, a drugdje i drugi bi je plaćali. Uostalom, autoceste su praktično jedina dobra stvar koja je napravljena u razdoblju nezavisnosti, rađene su s idejom da povežu zemlju i olakšaju život građanima, da bi se na kraju zbog nerazumno skupih cijena pretvorile u nešto što koriste turisti da bi lakše i brže došli i otišli s ljetovanja. Tako se, zahvaljujući nerazumnoj cijeni od sad već 200 kuna u jednom smjeru između Splita i Zagreba, došlo u situaciju u kojoj jedno putovanje između dva najveća grada, kad se u njega uračuna i gorivo, dođe više od 900 kuna.
Zbog toga je cesta gotovo potpuno neiskorištena van sezone, većina građana koji to sebi ne mogu priuštiti i dalje se pati i riskira starom cestom, a najveću opipljivu korist imaju autobusni prijevoznici. Linija je sve više, sve su jeftinije i autobusi su sve puniji. Umjesto da se zamisle nad ovim problemom, sve prethodne Vlade razmišljale su u posve drugom smjeru. Misleći tek kako popuniti ili spasiti proračun, umjesto da olakšaju građanima, došli su na ideju o davanju autocesta u koncesiju, što je bila ideja SDP-ove Vlade.
Ako nema novca, zašto kupujemo borbene avione?
To nas dovodi do ključnog problema o kojem je ovdje riječ, a to su novci. Ključna teza vladajućih kojima se prije pet godina tražilo koncesioniranje autocesta bila je u tome da je kredit kojeg se treba vraćati ogroman i da prihodi od naplate cestarina nisu dovoljni da bi se on servisirao. Sasvim je izvjesno kako će se isti argument koristiti i danas kad se krenu odbijati zahtjevi da se ukine cestarina i na ostalim objektima i cestama. No, taj argument je, koliko god bio naizgled ispravan, posve promašen iz dva razloga.
Prvi je taj da generira nejednak odnos prema vlastitim građanima i pretpostavlja proračun ispred kvalitete života, no drugi koji je puno bitnije jest taj da novaca za takve stvari ima, samo ih se ne želi dati. Uvažimo li činjenicu da je ukupan kredit kojeg je trebalo vratiti za autoceste prije pet godina, iznosio 4 milijarde eura i usporedimo li to s podatkom kako Vlada namjerava za pola milijarde eura kupiti bespotrebne borbene avione, a izdvojila je više od milijardu kuna za potrebe Katoličke crkve u protekle tri godine, prilično je jasno kako je proračun RH u stanju ukinuti ili radikalno smanjiti cestarine za građane, samo kad bi za to bilo političke volje.