Nekad je nužno odabrati stranu

U ovoj priči oko Jabuke premalo se pažnje daje Jabukatonu, izdavačkoj kući koje je 90-ih spasila hrvatski rock

Izdali su povratnički album Darka Rundeka ‘Apokalipso’ i presudni album Majki ‘Vrijeme je da se krene'

FOTO: Facebook/Jabuka

Da bismo razumjeli prekretničku ulogu te izdavačke kuće, trebamo se vratiti u, nažalost sve neupitnije i kanoniziranije, devedesete godine. U njima je, i pored svih domoljubnih nastojanja brojnih ljudi s rock-scene, od Psihomodo popa, preko Prljavog kazališta, do Jure Stublića, rock kultura gotovo pa potjerana iz javnosti, da bi ustupila mjesta tamburicama, orijentalnom melosu i svakoj vrsti dance i pop trasha. Bio je to državni projekt, na isti način na koji je stvaranje rock scene, s naglaskom na novovalnu, bio državni projekt osamdesetih.

Dosta se posljednjih dana priča o Jabuci, jednom od posljednjih živućih kultnih zagrebačkih klubova, koju je Milan Bandić očito odlučio ugasiti na sličan način na koji je to napravio s Kinom Europa. Društvene mreže pune su sjećanja na izlaske u klub, neki od njegovih davnih osnivača, poput Pere Kvesića, ispisuju priče o prvim godinama kluba, ovog vikenda je došlo i do prosvjednog okupljanja, a u čitavoj priči kao da fali onaj dio o prekretničkoj ulozi izdavačke kuće Jabukaton.

Nju je pokrenuo dvojac koji je tada vodio Jabuku, Tomislav Petrović i Pavao Podolski i na koncu malo što o ovom društvu i njegovom odnosu prema kulturi tako precizno govori, od činjenice da je Petrović široj javnosti poznat tek kao Severinin višedesetljetni menadžer, dok za Jabukaton znaju tek ljudi iz svijeta alternativne kulture.

Novi zvuk 90-ih

Da bismo razumjeli prekretničku ulogu te izdavačke kuće, trebamo se vratiti u, nažalost sve neupitnije i kanoniziranije, devedesete godine. U njima je, i pored svih domoljubnih nastojanja brojnih ljudi s rock-scene, od Psihomodo popa, preko Prljavog kazališta, do Jure Stublića, rock kultura gotovo pa potjerana iz javnosti, da bi ustupila mjesta tamburicama, orijentalnom melosu i svakoj vrsti dance i pop trasha. Bio je to državni projekt, na isti način na koji je stvaranje rock scene, s naglaskom na novovalnu, bio državni projekt osamdesetih.

To znači da je u devedesetima kompletna društvena i državna infrastruktura, od HRT-a, preko mreže radijskih stanica, do koncertnih prostora i masovnih medija stavljena u službu podržavatelja novog zvuka. Ne zbog pitanja ukusa, iako je jasno da je taj zvuk bio puno bliži onima koji su činili glasačku bazu i članstvo vladajuće stranke, nego zbog toga što se htjelo spriječiti duhovni odgoj kritički nastrojenih pojedinaca i u ideološkom smislu raskrstiti sa socijalističkim modernizmom.

Rock scena se našla pred izumiranjem

S obzirom na to da se radilo o glavnom gradu, s najrazvijenijom infrastrukturom tog tipa, jasno je da je najveći udar napravljen u Zagrebu. Budući da sam došao u njega na studij posljednje jeseni Tuđmanove vladavine, mogao sam iz prve ruke vidjeti planski proizvedenu programsku i sadržajnu pustoš SC-a, činjenicu da se Kulušić pretvorio u kavanu bez jasnog identiteta, s rijetkim smislenim koncertima i bio je pred izumiranjem, da se Lapidariju to već desilo, da scena u pravom smislu riječi nije više niti postojala i da su je od nule pokušali graditi osnivači Tvornice, pokretači nagrade Crni mačak kao rock alternative Porinu i pokretači festivala Fiju Briju.

Da se radilo o stvaranju nečeg novog iz nule, svjedoči i činjenica da je od svega u zemlji jedino Ri-rock u Rijeci preživio. I tu sada dolazimo do Jabukatona. Istina je da je Croatia records, odnosno Jugoton s novim imenom, slijedom činjenice da je i dalje bio uvjerljivo najveći izdavač, imao mnogo bandova s rock-scene u katalogu, ali bez većeg truda da ih afirmira. Jednako kao što je istina da je bitnu ulogu u afirmaciji nove elektronske klupske scene odradio i Aquarius, a kasnije za alternativnu scenu i Dallas te Dancing bear.

Jabukaton je bio most k novom dobu

No, pokretanje Jabukatona je bilo prekretničko zbog toga što je došlo sa same margine i gotovo kao izravni izazov režimu. Da su izdali samo povratnički album Darka Rundeka ‘Apokalipso’ i presudni album Majki ‘Vrijeme je da se krene’, čija je naslovna pjesma i uzeta kao himna nužnih političkih i društvenih promjena, oba iz 1996. u kojoj su krenuli s idejom, Jabukaton bi predstavljao neupitnu kulturnu i društvenu činjenicu.

A oni su, pored toga objavili i ‘Desetku’ Hladnog piva i nekoliko ključnih albuma Pipsa, nastavili s Majkama i s Rundekom, dali šansu Vatri i Rizolu i objavili album s dodjele Crnog mačka. Pojednostavljeno govoreći Jabukaton je za vrijeme postojanja, od 1996. do početka dvijetisućitih predstavljao most ka novom dobu. To što je i ono vrlo brzo krahiralo, nije bilo do njih.