Nekad je nužno odabrati stranu

U sjeni Trumpovih ludorija provukla se važna vijest: završio je američki rat u Afganistanu. To bi moglo biti razorno

Telegramov dopisnik iz Amerike analizira posljednji mahniti potez Donalda Trumpa, predsjednika na odlasku

(FILES) In this file photo taken on November 28, 2008, US Army soliders from 1-506 Infantry Division set out on a patrol in Paktika province, situated along the Afghan-Pakistan border. - The Pentagon on November 19, 2020 announced plans to slash troop levels in Afghanistan to its lowest levels in nearly 20 years of conflict after President Trump pledged to end a war that has killed about 2,400 US soldiers and cost the American taxpayer more than $ 1 trillion since 2001. (Photo by DAVID FURST / AFP)
FOTO: AFP

Posljedica Trumpova povlačenja neće biti mir u Afganistanu, nego u najboljem slučaju građanski rat. Korumpirana, ali demokratski izabrana vlada bit će skršena, na vlast će se vratiti vojno premoćni talibani; demokracija će nestati, žene će izgubiti sva prava, djevojčice biti istjerane iz škole...

U sjeni pokušaja predsjednika Amerike da preokrene volju birača i ostane na vlasti unatoč izbornom porazu, nešto što smo vjerovali da nikad nećemo doživjeti zbilo se i na globalnom planu: nakon devetnaest godina završio je rat u Afganistanu, najduži koji je Amerika ikad vodila.

Iako bolja vijest od Trumpova pokušaja državnog udara, njegova odluka o povlačenju navrat-nanos iz Afganistana mogla bi imati trajnije i po svijet razornije posljedice. Na korak do postizanja mirovnog sporazuma, Trump je odlučio odustati, zagorčati život svom nasljedniku Joeu Bidenu i Afganistan isporučiti talibanima, ekstremističkom pokretu koji je pomogao al-Kaidi izvesti teroristički napad na Ameriku 11. rujna 2001.

Posljedice nepromišljenog poteza

Posljedica Trumpova povlačenja neće biti mir u Afganistanu, nego u najboljem slučaju građanski rat. Korumpirana, ali demokratski izabrana vlada bit će skršena, na vlast će se vratiti vojno premoćni talibani; demokracija će nestati, žene će izgubiti sva prava, djevojčice biti istjerane iz škole, u zemlji zabranjena muzika, televizija i internet, a nestat će i korupcija jer će se krađa kažnjavati odsijecanjem ruke.

Bezakonje će iskoristiti već prisutni ISIS i/ili al-Kaida i vratiti nas gdje smo počeli – na Afganistan 12. rujna 2001. godine, kad je postalo jasno da svijet ne može tolerirati zemlju pod kontrolom vojne hunte koja daje utočište teroristima. To je najbolji slučaj. U onom drugom, građanski rat u kojem će se talibani vratiti na vlast prelio bi se na susjedni Pakistan – granica je i danas jedva vidljiva – i uzdrmao ionako problematičnu državu koja a) ima nuklearno oružje, b) ima tinjajući sukob s Indijom, još jednom nuklearnom silom; i c) ima lošu povijest s teroristima na svom terenu.

Ako vam se čini se da sam od Trumpove odluke o povlačenju iz Afganistana u dva koraka došao do novog bin Ladena koji preuzima odgovornost za nuklearnu eksploziju u Parizu – to je zato što nepromišljeni potez prvoga daje drugome puno prostora za djelovanje.

Povratak terorizma na globalnu scenu

Povratak islamističkog terorizma kao glavnog problema na globalnu scenu mogao bi biti poguban; ne zbog terorista, nego zbog reakcije na njih. Još jedan napad usporediv s onima na New York i Washington preokrenuo bi prioritete u gotovo svim državama. Zaustavljanje klimatske krize, univerzalni imperativ, palo bi u drugi plan zbog još jednog globalnog lova na par stotina ekstremista koji bi svijet učinili nesigurnijim. To bi trajalo ograničeno vrijeme, kao uostalom i panika nakon 9/11, ali taman onih par godina ili možda desetljeće koje je svijetu ključno za druge bitke – protiv Covida-19 i promjene klime.

Odgovor na novi terorizam vjerojatno bi otvorio velika vrata za uvođenje tehnologije za prepoznavanje lica na javnim mjestima; cijeli svijet brzo bi slijedio primjer despotske Kine koja muslimane nadzire na svakom koraku, a “sumnjive” građane drži u logorima. Usput, zamislite samo što bi ljudi kojima smeta čak i nošenje maske rekli na takav sveprisutni režim sigurnosti, recimo u Omišu ili Bjelovaru.

Jedini cilj: da se Trump može pohvaliti

Ništa od spomenutog nije nužno, ali zbog Trumpove nagle i opasne odluke postaje izglednije nego u zadnja dva desetljeća. Brzopleto povlačenje iz Afganistana služi samo jednom cilju: da Trump može reći kako je ispunio neko vanjskopolitičko obećanje. U svom najvažnijem vanjskopolitičkom cilju očito nije uspio: NATO je “brain dead” ali i dalje postoji unatoč predsjednikovoj želji da ga raspusti; taj mozak možda ponovno počne slati signale nakon predsjedničke inauguracije 20. siječnja.

Sitni diplomatski pomaci na Bliskom istoku, iako važni, nisu dovoljno spektakularni da bi ih Trump smatrao ozbiljnim uspjesima. Slično je i sa žalosnim prizorom Aleksandra Vučića u učeničkoj klupi u Ovalnom uredu – misli li itko pametan da je Trump pomirio Srbiju i Kosovo? Na drugim frontovima, Kim Jong Un i dalje ima nuklearne glave, ali po novome i status osobe koja pregovara samo s predsjednikom Amerike.

Da ne nabrajam sve redom, sjetite se samo Kurda koje je Amerika pod Trumpom još jednom izdala, ili Hong Konga koji je Kina uzela bez ozbiljnog protesta Bijele kuće, ili saudijskog princa-ubojice Mohameda bin Salmana koji je opstao na vlasti zahvaljujući Trumpu. Niz promašaja, podilaženje diktatorima, potkopavanje demokratskih saveznika i ispunjavanje parola bez obzira na posljedice – to je ukratko Trumpov vanjskopolitički učinak.

Izlazak koji bi sačuvao postignuti napredak

Okončavanje vječnih ratova (“forever wars”) jedna je od tih parola koju je predsjednik odlučio naprasno ispuniti. Oko okončavanja vječnih ratova svi se slažu – ne postoji ovdje niti jedna intelektualna, politička ili interesna grupa koja misli da Amerika treba nastaviti ratovati u Afganistanu; čak ni zloglasni vojno-industrijski kompleks ne zagovara produljenje toga rata. Ono što zagovaraju razumni ljudi je razumno povlačenje, odmjereni izlazak koji bi sačuvao postignuti napredak i pokušao smanjiti štetu koju će talibani napraviti u budućnosti.

Prva pretpostavka tog deangažmana već je pregažena: razuman političar pričekao bi postizanje mirovnog sporazuma s talibanima, pa onda naredio povlačenje. Ovako je Trump pregovaračima iz ruke izbio najjači adut – američku vojnu silu na terenu. Zašto bi talibani pristali na bilo kakav ustupak ako znaju da se Amerikanci ionako povlače?

Kad kažem ustupak, ne mislim na vojne pozicije ili količinu oružja, nego na rješenja oko kojih Washington već pregovara u ime vlade u Kabulu, a koja bi zaštitila ljudska prava – posebno ženska ljudska prava – od buduće afganistanske vlasti u kojoj će sudjelovati i talibani. Pod prijetnjom američkog oružja, talibani bi se mogli uzdržati od najgrubljih kršenja tih prava; bez Amerikanaca u blizini, vjerojatno neće pristati ni na potpisivanje sporazuma.

Uobičajeni ishodi američkih ratova

Pregovaranje s talibanima traje već godinama i jedan je od najneobičnijih i najinteresantnijih procesa u povijesti američke diplomacije. Ako je Amerika ikad i pregovarala o izlasku iz nekog rata, to je uglavnom bilo zbrda-zdola, neujednačeno i završilo bi evakuacijom helikopterima s krova ambasade.

Velike sukobe Amerika je završavala uglavnom pobjedom, pa onda spektakularnom multilateralnom mirovnom konferencijom (u Versaillesu 1919.), prihvaćanjem kapitulacije (Njemačke i Japana 1945., Srbije 1999.) ili ih nije nikad okončala – poput Korejskog rata koji je 1953. zaustavljen primirjem između snaga UN-a (Amerikanaca) s jedne te Korejaca i Kineza s druge strane.

Iskustvo rata u Iraku podučilo je Washington da napredak u stabilizaciji nekog društva i izgradnji njegovih institucija može biti teški privid, a izlazak okupacijske sile otvoriti vrata malignim akterima. Nedugo nakon povlačenja pod Barackom Obamom, dobar dio Iraka pretvoren je u takozvani Kalifat, gdje je uveden režim nalik talibanskom što je zaprijetilo stabilnosti ne samo regije, nego i Europe.

Pokušaj izgradnje ‘neopozivih temelja’

Zato je smisao dugotrajnih pregovora s talibanima bio u utvrđivanju “temelja koji nikad ne smiju biti dovedeni u pitanje”, a ne u “nation buildingu” – američkoj praksi iz 1990-ih i 2000-ih koja je u međuvremenu došla na zao glas. Ako vam “temelji koji nikad ne smiju biti dovedeni u pitanje” zvuče poznato, to je zato što su Amerikanci posegnuli malo dublje u svoju prošlost i pokušali na Afganistan primijeniti iskustvo iz Njemačke nakon kraja Drugog svjetskog rata.

Upravo zato što je nacizam na vlast došao demokratskim putem i onda ukinuo demokraciju, poratni njemački ustav sadrži odredbu o svojoj nepromjenjivosti, “klauzulu vječnosti” (Ewigkeitsklausel). Temeljna prava i institucije uspostavljene tim ustavom ne može promijeniti nitko, pa ni parlament koji je 1949. donio ustav. Njegovi autori strahovali su tada da bi se nacisti mogli pokušati vratiti na vlast i ponoviti što je napravio Adolf Hitler – kao što se danas strahuje da će novi talibani u Afganistanu ponoviti pothvat mule Omara iz 1990-ih.

Talibanima je isporučio Afganistan na pladnju

Zato su Amerikanci u pregovorima inzistirali na točkama koje bi bile neopozive: ljudskim pravima – posebno pravima žena i djevojčica; odricanju od nasilja kao načina vladanja ili rješavanja političkih sporova; odricanju od al-Kaide ili bilo koje druge terorističke grupe. Pregovore već godinama vodi Zalmay Khalilzad, bivši američki ambasador pri UN-u, i sam Paštun.

Sav taj napor – od intelektualnog koncepta do praktične primjene – sad je pao u vodu. Nakon Trumpove odluke o povlačenju, očekuje se da se talibani više nikad neće pojaviti na pregovorima. Zašto bi, kad im je Trump isporučio cijeli Afganistan na pladnju?

Trump se nije konzultirao ni s kim – ni s Khalilzadom, ni s afganistanskom vladom, ni sa saveznicima iz NATO-a koji su već desetljećima u Afganistanu. Diplomati nisu samo potkopani, nego izigrani pred sam kraj maratonskih pregovora koji su obećavali pristojni sporazum. Više nema jamstva da Afganistan pod talibanima neće ponovno postati zaklonište terorista.

Prepolovio je američke snage bez ikakvog ustupka

Spomenuo sam – svijećom treba tražiti osobu koja bi zagovarala nastavak američkog rata u Afganistanu. Pregovori s talibanima već su normalizirali njihovo sudjelovanje u vlasti – ali ne i njihovu isključivu vlast. Jedan od poticaja talibanima trebalo je biti smanjenje broja okupacijskih snaga u zemlji. Svojedobno je u Afganistanu bilo 150 tisuća Amerikanaca, danas ih je oko pet tisuća, uz još otprilike toliko američkih saveznika – i to je brojka koju je Trump već ranije skresao silom.

Ideja je bila da se svaki talibanski ustupak nagradi smanjenjem američke prisutnosti, pa svaka strana dobije nešto. Genijalni pregovarač Trump prepolovio je američke snage bez ikakvog ustupka. Dvije i pol tisuće vojnika dovoljno je da čuvaju sami sebe, ne da projiciraju silu koju bi Amerika mogla koristiti u pregovorima.

Odlazeći predsjednik nije konzultirao nasljednika oko ove odluke. Dapače, Bidenu je u ruke bacio mišolovku: kako god da je dohvati, nastradat će. Novi predsjednik može povući zadnje dvije i pol tisuće Amerikanaca i ostati upamćen kao predsjednik koji je podvio rep. Ili može shvatiti da je novo stanje neodrživo, da će demokratska afganistanska vlast kolabirati i ugroziti Pakistan, možda i Indiju, te da mora poslati pojačanje.

Bidenu ostaje nekoliko jednako loših opcija

Time bi Biden postao meta pacifističke ljevice u vlastitoj stranci, a površniji promatrači zaključili bi – krivo – da je skloniji vojnim rješenjima od Trumpa. Oživjela bi i glupa teza “Hillary the Hawk, Donald the Dove” – jastrebica Hillary, golub Donald – koju je pred izbore 2016. promovirao New York Times.

Također, Biden može ne napraviti ništa i onda gledati – drugi put – kako neku zemlju iz koje su se Amerikanci povukli zauzimaju ekstremisti; vidio je to već u Iraku nakon 2011. kad su se vakuum i kaos pretvorili u “Kalifat” s nabijanjem ljudi na kolac, bacanjem s vrha zgrade i ritualnim odsijecanjem glave pred go-pro kamericama.

Najgore od svega, ako Biden odluči ponovno rasporediti američku vojsku u Afganistan, to će biti u uvjetima puno većeg rizika i s nesigurnim ishodom: da se vrate na sadašnje stanje, morat će platiti cijenu koja je potpuno nepotrebna. Pokazuje se još jednom da je danas puno teže izaći iz rata, nego u njega ući.

Neuspješni vanjskopolitički potezi

Zato je Donald Trump vjerojatno zadnja osoba na svijetu koja bi trebala odlučivati o takvim pitanjima – posebno nakon što je izgubio izbore. Malo je primjera kad su američki predsjednici donosili važne vanjskopolitičke odluke u dva i pol mjeseca nakon što je netko drugi osvojio Bijelu kuću – i svaki put se pokazalo neuspješnim.

George H. W. Bush je 1993. poslao u Somaliju 28 tisuća američkih vojnika da skrše lokalne warlorde koji su blokirali dostavu humanitarne pomoći gladnima u suši – intervencija je par godina kasnije završila debaklom znanim kao Black Hawk Down, zbog kojega je predsjednik Bill Clinton odlučio da neće intervenirati u Ruandi i tako pustio da se tamo dogodi genocid.

Sam Clinton je u svome “lame duck” razdoblju pokušao popraviti imidž nakon seksualnog skandala i impeachmenta, pa je poslao državnu tajnicu Madeleine Albright u Pjongjang da pokuša postići sporazum o balističkim raketama; ništa nije postigao. George W. Bush je nakon pobjede Baracka Obame zadnji put kao predsjednik posjetio mjesto svoga najvećeg grijeha – Bagdad. Dočekali su ga premijer Nuri al-Maliki i dvije cipele koje je Bushu u glavu bacio jedan Iračanin: “Ovo ti je za oproštaj, pseto!”

Odluku pokušali zaustaviti i Trumpova ljudi

Odluku o povlačenju iz Afganistana pokušala je zaustaviti i sama Trumpova administracija: saznali smo je od Chrisa Millera, koji je postavljen za ve-de ministra obrane prije tjedan dana jer ministar obrane Mark Esper nije htio potpisati povlačenje.

Trump je pomahnitao kad mu je Esper poslao dopis u kojem upozorava na opasnosti naglog povlačenja, pozivajući se na mišljenje trojice najvažnijih generala u sustavu: načelnika Glavnog stožera Marka Milleyja, zapovjednika CENTCOM-a (središnjeg zapovjedništva) Franka McKenzieja te zapovjednika snaga u Afganistanu Scotta Millera. Trumpov odgovor – smjena ministra obrane koji mu se usprotivio.

Zanemarimo načas Trumpa. Pobjednici ove priče su talibani, koji se već hvale da su porazili Ameriku, što će sigurno pomoći njihovom ugledu među ekstremistima i izgledima da vrbuju nove članove. Gubitnik je dolazeća američka administracija Joea Bidena. I pobjednike i gubitnike je svojim naprasnim potezom odabrao Trump.

Rat u Iraku vratio talibanski utjecaj u Afganistanu

Još žalosnije je što je ve-de ministra Miller objavio povlačenje i pobjegao od novinara. Tako je – neprilično – završio najduži rat u američkoj povijesti: bez odgovora na ijedno pitanje, bez objašnjenja, bez logike. Tim tragičnije, jer je rat u Afganistanu u kolektivnoj percepciji davno postao žrtva onoga u Iraku.

Amerika je s punim pravom 2001. napala talibanski režim, koji je pružao utočište Osami bin Ladenu i teroristima koji su u New Yorku i Washingtonu ubili više od tri tisuće ljudi. No, na rubu pobjede, kad su talibani bili na koljenima, predsjednik George W. Bush odlučio je preusmjeriti fokus na Irak – zemlju koja nije imala nikakve veze s terorističkim napadima al-Kaide. Neopravdani rat pokazao se katastrofalnim i za Iračane i za američke interese, ali od svega najgore – dao je novi život zamalo poraženim talibanima.

Američko preusmjeravanje interesa na nelegitimnu metu Irak prepustilo je Afganistan – njihovu legitimnu metu – obnovi talibanskog utjecaja. Ta Bushova kriva odluka definirala je i njegovu i Obaminu i Trumpovu politiku, do današnjega dana. Obama je bio vještiji u odgodi neizbježnog, Trump se zaletio grlom u jagode pa je Afganistan brzo prepušten talibanima.

Prava motivacija? Zagorčati život Bidenu

Trumpova naredba nije dobro sjela svim republikancima, pa su se neki čak i javno pobunili da je “trebalo pustiti da prođe cijeli proces”, a ne prelamati preko koljena. To je već zapanjujuća razina kritike u vrijeme Trumpove strahovlade u Republikanskoj stranci. Ti isti republikanci bi, da je ovo napravio demokratski predsjednik, do danas već organizirali marš na Washington i tražili njegovu smjenu.

Iz vojne, strateške, diplomatske i političke perspektive, to što je napravio Trump je potez idiota. Ništa ne priječi Ameriku da završi pregovore, objavi kraj rata u Afganistanu i zadrži prisutnost koja bi jamčila provedbu mirovnog sporazuma.

Hladni rat završio je prije dva desetljeća, Drugi svjetski rat prije tri četvrt stoljeća, pa Amerika i dan danas ima 50 tisuća vojnika u Europi i 30 tisuća u Koreji. Zašto ne i u Afganistanu? Najjadnije od svega je što se čini da ove strateške i vojne implikacije Trumpa zapravo ne zanimaju – njegova je motivacija zagorčati život Bidenu.